Vreede - Dva predavanja 2

Na prethodnom predavanju raspravljali smo aktivnost Rudolfa Steinera do listopada 1910, utoliko što je to bilo povezano s pitanjem Bodisatve. Taj napor pojašnjavanja izvršen je kroz zimu 1910/11. Zatim je u lipnju 1911 dano predavanje 'Duhovno vodstvo čovječanstva'. U to vrijeme predavanju su bila samo za članove. Međutim samo dva mjeseca poslije Rudolf Steiner je dao da se pojave u dobro poznatoj knjižici s tim naslovom. Tamo govori o dva Isus djeteta, o Bodisatvi, a također i o eterskom Kristu. To je objavio u obliku knjige unatoč ogromnom radu koji su od njega zahtijevale misterijske drame u pripremanju, pisanju, probama i izvedbi (Iskušenje duše tada je izvedena po prvi puta). I onda je bio ciklus predavanja održan zatim u Münchenu. Unatoč svom tom radu Rudolf Steiner je našao da je nužno pregledati transkript tri predavanja iz Kopenhagena kako bi bila spremna za tiskanje. Knjižica se pojavila u kolovozu 1911, upravo u vrijeme ciklusa u Münchenu. Tu je, po prvi puta, bilo nešto što se pojavilo javno i govori o dva Isus dječaka i budućem dolasku Krista. Rudolf Steiner u predgovoru tom izdanju sam kaže da ima razloge za objavu ovog rada 'upravo u ovom trenutku'. Ako se, s naše strane, upitamo zašto se to moralo dogoditi, dolazimo do teozofskog kongresa, koji se trebao održati u Genovi u rujnu te godine, 1911. Namjera je bila da Rudolf Steiner ponovno prisustvuje kongresu. Annie Besant se također složila da dođe, i znalo se da bi ona dovela 'Alcyone', t.j. Krishnamurtia, sa sobom.

Predstavnici dvije duhovne struje tamo bi se suočili na sasvim različit način nego prije dvije godine u Budimpešti. Sa svih strana se očekivao sukob. Da bi tamo bio jasan javni izraz njegova učenja ─ osnova, takoreći, za moguću ozbiljnu raspravu ─ Rudolf Steiner je tako brzo dao u tisak Duhovno vodstvo čovječanstva. Kongres je, međutim, otkazan u zadnji trenutak ─ Annie Besant je poslala telegram da ne može doći. Glavni tajnik talijanskog ogranka, koji je bio odgovoran, uzeo je to kao otkazivanje kongresa. Zatim je slijedila konfuzija, o kojoj sada ovdje ne trebamo govoriti, ali prepirka je izbjegnuta. Tada je Rudolf Steiner održao predavanja na raznim mjestima (Milano, Lugano, itd.) u kojima je govorio o pitanju Bodisatve. U prezentaciji g. Arensona iz tih predavanja ćete naći neke konkretne citate. Rudolf Steiner je posebno elokventno i opsežno govorio o toj temi, kao i o eterskom Kristu, na predavanju koje je mnogima od vas poznato. Održano je u Baselu 1 listopada 1911, i obično nosi naslov 'O samospoznaji'. Odmah nakon toga je bio ciklus u Karlsruheu, Od Isusa do Krista, o kojem ćemo govoriti kasnije.

Željela bih također spomenuti predavanje iz Leipziga od 4 studenog 1911, jer g. Arenson pridaje poseban značaj jednom pasusu iz njega. Sada je transkript tog predavanja koji postoji prilično oskudan, što može vidjeti svatko tko ga pročita. Ali čak i ako doslovno uzmete transkript iz kojeg g. Arenson citira, naći ćete da je Rudolf Steiner rekao: 'Zadatak je teozofije podučavati o eterskom Kristu'. I: 'Teozofija je ovdje da bi ovo pripremila'. U drugoj, punijoj verziji ovog predavanja koja mi je od tada došla u ruke, rečenice imaju više-manje isto značenje, ali malo drugačije formulirano: 'Posebno u naše vrijeme je nužno da Krist bude objavljen. Stoga, teozofija također ima zadatak objavljivanja Krista u eterskoj formi'.

U ovoj točci ne želim ući u povremeno prilično teško pitanje o tome koliko se daleko treba ići i uvijek pisati 'antropozofija' gdjegod Rudolf Steiner kaže 'teozofija'. Zasigurno je opravdano ili čak nužno to u većini slučajeva napraviti. Ali konkretno u ovoj situaciji, i iz cijelog konteksta predavanja [koje nažalost nisam sama čula], moj osjećaj za pasus bi bio: 'Zadatak je teozofije podučavati o eterskom Kristu' ─ s naglaskom na 'eterskom', t.j. ne podučavati o Kristu kao reinkarniranom u fizičkoj oblasti. Tada bi se riječ 'teozofija' zaista odnosila također i na struju koja teče kroz Annie Besant i njene kolege, jer su konkretno oni podučavali o Kristu kako se javlja u fizičkoj oblasti ─ ne o eterskom Kristu! Ovo upravo pokazuje kako pažljivo moramo nastaviti u ovom smjeru, i iz tog razloga željela bih vam reći moje vlastite utiske i iskustva iz tog perioda.

U prosincu 1911, odigralo se opće zasjedanje njemačkog ogranka teozofskog društva. Tom prigodom su članovi po prvi puta raspravljali da li bi trebali osnovati vlastito društvo, nisu više željeli da ih se pogrešno identificira s teozofskim društvom. U to vrijeme, također, privremeno je formirano udruženje koje se kasnije razvilo u antropozofsko društvo. Pri tome, Rudolf Steiner nas je odmah upozorio na posljedice koje bi takav korak donio. Ne želim govoriti o toliko toga što se tada dogodilo; međutim željela bih ukazati na činjenicu da su se ─ po prvi puta ─ članovi očitovali Rudolfu Steineru da se, na neki način, službeno slažu s njime. Objavili su njihovu volju da podupru njega a ne lažne doktrine Annie Besant. To je bilo kao plod sveg predivnog rada Rudolfa Steinera u prethodne dvije i pol godine, koji sam vam pokušala ispripovijedati kronološkim redom. Za njega je to bio dokaz da će pokret moći voditi dalje, dokaz da je postojao dovoljan uvid i razumijevanje.

I zapravo je izgledalo, nakon te potvrde njegova rada, kao da više nije nužno da Rudolf Steiner tako nužno ponavlja ono što je gotovo stalno ponavljao dvije godine. Već ćete u predavanjima iz 1912 naći da manje često govori o pitanju Bodisatve, a potom samo u onim prigodama kada su se stvari u društvu direktno ticale tog pitanja. Opet, Skandinavija čini iznimku. Tamo je, u Christiania-i (Oslu) opet snažno podignuo to pitanje u ciklusu Čovjek u svijetlu filozofije, teozofije i okultizma. Tamo je, također, po prvi puta govorio o činjenici da je Buda od Kristijana Rosenkreutza usmjeren prema Marsu da bi tamo izvršio mirovnu misiju. I u ciklusu u Baselu, Evanđelje po Marku, u rujnu 1912, Rudolf Steiner je opet sasvim jasno govorio o besmislici koja je potekla iz Adyara i postavljena pred svijet. [U predgovoru tiskanom ciklusu, koji međutim nije objavljen do 1918, Rudolf Steiner čak spominje gđu. Besant po imenu.] Od tada o temi teško da se ponovno govorilo. Tijekom ciklusa u kolovozu u Münchenu, još uvijek labavo građeno 'Udruženje' od Rudolfa Steinera je preimenovano u 'Antropozofsko društvo'. Ime nam je došlo kao iznenađenje. Zaista smo riječ poznavali iz ciklusa predavanja iz 1909 koji je sada tiskan u Die Drei. Ali u svakom slučaju, nastavak egzistencije djela Rudolfa Steinera sada je bio zajamčen.

Znate da se raskid s Teozofskim društvom dogodio godine 1913 na skupštini u Berlinu u veljači. Vjerojatno znate i to da je direktan razlog zašto smo podnijeli ostavku [inače bi bili isključeni] bio da je na velikoj skupštini, uvijek držanoj od teozofskog društva oko božićnih blagdana u Indiji, ispred nekoliko tisuća članova, Annie Besant opisala Rudolfa Steinera kao da je obrazovan od jezuita, govoreći također da 'pošto se ne može osloboditi tog fatalnog utjecaja, u njegovom ogranku ne može dopustiti slobodu'. Vijesti o tome došle su do nas kratko prije njemačke skupštine, i Rudolf Steiner je s velikim naglašavanjem izjavio da više nećemo imati ništa s osobnošću sposobnom da govori takvu neistinu u takvoj prigodi. S time je raskid bio završen.

Ove stvari moram ovdje spomenuti na ovaj način, jer je to povezano s izjavama Rudolfa Steinera na koje g. Arenson posebno upućuje, a koje ja sama moram pripisati nečem sasvim različitom. To se odnosi na skupštinu gdje nam je Rudolf Steiner rekao njegovu životnu priču, i o sebi cijelo vrijeme govorio u trećem licu: 'Rudolf Steiner je napravio ovo ili rekao ono', itd. A g. Arenson u tome nalazi dokaz da je to bila individualnost Bodisatve koja je, kroz Rudolfa Steinera, u nekoj mjeri pričala priču o mladosti Rudolfa Steinera.

Trebamo sada uzeti u obzir, da nikada prije Rudolf Steiner nije članovima govorio o vlastitom životu, osim možda nekolicini koji su tijekom godina od njega čuli nekoliko detalja. To je gledao kao osnovno pravilo okultizma kojeg je predstavljao ─ ružokrižarstva ─ da osobnost učitelja, kao takva, mora odstupiti u pozadinu. Također se ponašao na takav način da se pitanje u tom smjeru nikada nije pojavilo. Samo jednom, u predgovoru za rad Eduarda Schure-a (Božanstvena evolucija) pojavila se neka vrsta opisa života. To je zaista imalo izvor u naznakama Rudolfa Steinera, ali na neki način je izgledalo kao da visi u zraku, dajući dojam da Rudolf Steiner nije to odobrio. Zapravo za članove nije bilo mogućnosti [čak i ako su bili upoznati s opisom Schure-a] da prosude da li je ono što je Annie Besant izjavila na skupštini točno ili nije. Za objektivnu prosudbu nedostajalo je dokaza. Zaista se sjećam da sam ja sama, prije te skupštine, bila toliko nesposobna vidjeti tu stvar kao potpuno fabriciranu da sam ─ prije nego je Rudolf Steiner govorio ─ formulirala pomalo naivnu misao: Dobro, možda su nekad jezuiti, pošto su primijetili da je bio posebno talentirano dijete, platili za njegovo obrazovanje, a Annie Besant je to podignula na 'jezuitsko obrazovanje'. Naravno da je to bilo naivno razmišljanje, jer da je to bio slučaj jezuiti ne bi dopustili Rudolfu Steineru da ide svojim putem, takoreći, već bi ga zacijelo zadržali za sebe! Ovo spominjem samo da bih pokazala kako tada nismo imali na čemu temeljiti prosudbu. Morate se sjetiti da njegova autobiografija, Moj životni put, još nije bila napisana.

[Sjećam se, također, kako je jednom tijekom vremena za pitanja kakvo je Rudolf Steiner držao nakon predavanja u Architektenhaus, on odjednom rekao: 'Kao sin nižeg željezničkog službenika, često sam mogao doživjeti ovo ili ono…'. Za mene, to je bio trenutak kada je Rudolf Steiner odjednom izgledao kao da stoji na Zemlji usred uobičajene ljudske situacije.]

Rudolf Steiner, iz njegove ogromne objektivnosti i osjećaja za primjerenost, nije se mogao osjećati drugačije nego da je zaista morao raskinuti veze s Annie Besant kao odgovor na jezuitsku optužbu, ali najprije je morao reći nama o njegovom životu. Time je bio prisiljen da raskine s načelom da vlastite okolnosti drži u pozadini. Ono što je zamjerao je da je vanjskim lažima bio prisiljen na djelovanje kakvo inače u to vrijeme ne bi želio. To odzvanja kroz njegovo pitanje na skupštini da li bi članovi željeli čuti njegovu životnu priču. To je pitao jer je držao da je to nešto što ne spada u skupštinu ─ naime, priča o njegovoj mladosti, koju bi morao ispričati da pobije klevetničke izjave. Tu ćete situaciju naći opisanu u ovim riječima Biltena tog vremena:

Rudolf Steiner počinje o sebi pričati u trećem licu. Njegov način govora mogao bi biti interpretiran kao konačni protest protiv djela na koje je prisiljen, kao zadnje odbijanje da dopusti da osobnost okultnog učitelja dođe u prednji plan. Zatim se mogao izdignuti iznad situacije uz pomoć onog što je, konačno, oslobađajući element u duhovnom životu. A to je humor. –Zaista, svoju je životnu priču kazao na takav način da smo se često dobro nasmijali. Bio je, na primjer, divan incident sa šefom stanice koji je imao zubobolju. Netko je telegrafirao zubaru da dođe i pomogne. Kao uvijek veoma zaposlen čovjek, on je poslao telegram da bi šef stanice trebao čekati na peronu, a vlak bi pri prolazu stao na trenutak. Zubar mu je izvukao zub i vlak je odmah nastavio dalje. Šef stanice je stajao tamo, sasvim zapanjen pregledavao svoje zube i rekao [nažalost ne mogu vam to ponoviti s austrijskim dijalektom kao što je to Rudolf Steiner rekao]: 'Dakle, izvadio je savršeno zdrav zub, ali sada ni onaj drugi ne boli više'!

U tom je maniru Rudolf Steiner ispričao svoju životnu priču, bez obzira što je bila u trećem licu! Ovo također, spada u ispitivanje pitanja Bodisatve u svijetlu antropozofske povijesti.

Sada dolazimo do važne točke u unutarnjoj transformaciji koja se odvija u biću Bodisatve između tridesetih i trideset treće godine njegova života. Svi ćete prepoznati pasus u kojem Rudolf Steiner govori o činjenici da je onaj tko je nositelj bića Bodisatve, u svojoj mladosti, takve prirode da nitko oko njega ne može znati što će u budućnosti u njemu raditi. On je dijete s ni manje ni više talenta od onih oko njega sve dok ga, u gore spomenutom dobu, ne zaposjedne Bodisatva, i time se odvije potpuna transformacija njegova života. Ova često ponavljana izjava Rudolfa Steinera ovdje je dovedena u vezu s onim što je nju povijesno izazvalo.

Annie Besant se, znamo, pojavila na sceni s dječakom za kojeg je držala da je Bodisatva. Tom dječaku je odavano najveće poštovanje. On je napisao malu knjigu u dobi od 14 ili 15 ─ Kod nogu učitelja, koja za nekog tko je čita bez predrasuda ne izgleda kao nešto od veće važnosti ─ a ipak je u stvari uzeta veoma ozbiljno kao da dolazi od budućeg Učitelja svijeta. U ciklusu u Karlsruheu, međutim, Rudolf Steiner je rekao, kada je govorio o transformaciji duše Bodisatve:

Kao što možete vidjeti, na besmislicu koja se tamo preko širila jasno je ukazano. Ta besmislica je išla toliko daleko da je Krishnamurti, kao napola odrastao dječak, od Leadbeatera bio odveden na Siciliju i tamo, kako on kaže, bio 'iniciran'. Tvrdilo se da je tri i pol dana ležao u inicijacijskom snu koji nalikuje smrti ─ i to baš na Siciliji! Dragi prijatelji, čitajte ciklus, Misterije istoka i kršćanstva, održan upravo na istoj skupštini u Berlinu (veljača 1913), i naći ćete da je Sicilija označena kao takvo mjesto na Zemlji gdje borave anti-Gral impulsi. Dalje je izjavljeno da se u duhovnoj auri Sicilije, sve do danas, zle posljedice djela protivnika Grala, Klingsora ─ crnog maga ─ mogu percipirati. To je svijetlo bačeno od duhovnog istraživača, koji je bio odjeven, mogli bi reći, u čestitu odoru prenošenja znanja, o tome što se navodno odvilo kod kvazi-inicijacije nezrele mlade osobe. Upravo na ovaj način se sva priopćenja Rudolfa Steinera u tom periodu 'uklapaju' u događaje u Teozofskom društvu.

Time je, bez spominjanja bilo kakvih imena Rudolf Steiner u stvari ukazao na činjenicu da Annie Besant i Leadbeater u osnovi nisu bili duhovni znanstvenici, jer inače bi znali da u dječaku, Krishnamurti-u, budući Bodisatva još ne bi mogao biti vidljiv. Rudolf Steiner je to prepustio slobodnom uvidu članova da kroz njegova učenja prepoznaju istinu. Danas te stvari trebamo vidjeti u tom svijetlu, u auri, takoreći, u kojoj su smještene.

Sada, u vezi s tim stvarima Rudolf Steiner je također spomenuo, tijekom predavanja u Leipzigu, da je Bodisatva već bio reinkarniran: 'On je već utjelovljen, i on će biti stvarni navjestitelj eterskog Krista'. [Ako bi upravo ovu izjavu iz transkripta željeli uzeti doslovno, moramo primijetiti da je o prvoj činjenici govoreno u sadašnjosti, o drugoj kao u budućnosti].

G. Arenson osjeća ovo kao kontradikciju prethodnom citatu, koji kaže da nitko ne može znati prije nego je dosegnuta trideset treća godina da će konkretno tijelo biti zaposjednuto od Bodisatve. Takvim rezoniranjem Rudolf Steiner nije mogao znati da je Bodisatva već utjelovljen, ukoliko se samog Rudolfa Steinera ne gleda kao nositelja Bodisatve. Mogu samo reći da ja, poslušavši gotovo sva predavanja iz tog perioda, nisam doživjela kontradikciju. Jer ne sumnjam da je Rudolf Steiner to mogao znati, čak iako nam je na razne načine objasnio da Annie Besant ni u kom slučaju nije mogla posjedovati to znanje, jer inače ne bi dječaka isturila na taj način. Zaista, Rudolf Steiner je želio ranije reći da, iz vanjskih stvari [kao, na primjer, iz pisanja male knjige u godinama djetinjstva za koju je objavljeno da je značajna] ili iz bilo kakvog ponašanja osobe prije trideset treće godine na fizičkom planu, da se ne može zaključiti da je on Bodisatva. Međutim, upravo je to činjenica na koju je gđa. Besant upućivala, i stoga se ne može imati povjerenje u njene duhovne objave o Učitelju svijeta, jer joj ova temeljna činjenica o transformaciji u dobi od trideset tri godine očito nije bila poznata. Ipak s duhovnog aspekta, iz stvarnog znanja, na primjer, o individualnosti Jeshu ben Pandire, Rudolf Steiner je dobro mogao znati tko će biti nositelj Bodisatve.

Ne želim s ovim nastaviti puno dalje. Mnogi su o ovome razmišljali, i među članovima bilo je dosta rasprave, ali je upitno da li je bilo vrijednih rezultata. Ne gledam kao koristan način na koji g. Arenson, u vezi ovoga, obraća pažnju na glasine koje su u svakom slučaju mogle biti verificirane, barem dijelom, postavljanjem pitanja. G. Arenson pretpostavlja da ako je Rudolf Steiner, pomoću duhovnog istraživanja, mogao znati identitet utjelovljenog Bodisatve, ne bi to spominjao, jer ako bi tako učinio prekršio bi pravilo duhovnog svijeta. Stoga, te glasine ne bi mogle biti temeljene na istini koje kažu da je Rudolf Steiner zaista dao naznaku o tome izvjesnim ljudima, jer posvećenik ne krši zakon koji je izveden iz duhovnog svijeta.

Meni izgleda, međutim, da se ne može apsolutno nazvati kao 'zakon' ono što okultist smije ili ne smije prenijeti drugim ljudima. Rudolf Steiner je često potpuno namjerno odgovarao u skladu s onim što mu je individualna ljudska osobnost mogla uputiti u takvim situacijama; da li je, na primjer, bila prisutna dublja sposobnost za razumijevanje okultnih stvari, ili možda čisto prirodna. Na postavljena mu pitanja, posebno u privatnim razgovorima, dao je veoma različite odgovore u odnosu na konkretnost, pozitivnost pitanja, itd. Moglo bih se čak reći da bi ponekad otišao zapanjujuće daleko. I ne može se izbjeći dojam da je Rudolfu Steineru zapravo bilo drago kada bi mu karma ponudila, takoreći, da o izvjesnim stvarima kaže više nego je to bilo općenito moguće na predavanjima.

U vezi kršenja zakona koje je Rudolf Steiner navodno počinio a tiče se priopćenja o Bodisatvi, ja bih naravno željela reći da 'zakon' u duhovnom svijetu nije stvar paragrafa i odjeljaka, koja bi za posvećenika funkcionirala baš kao vanjski zakon čije kršenje bi navuklo vanjsku kaznu. Radije, to je pitanje znanja koje je posvećenik stekao, i na osnovu kojeg može prosuditi što je korisno za ljudsku evoluciju a što nije [na primjer, u vezi priopćavanja duhovnih činjenica]. Kako se on nosi s time sigurno je sloboda posvećenika, koji sam može znati koje karmičke posljedice će slijediti kršenje 'zakona'. Često, međutim, takve posljedice treba preuzeti jer situacija ili svjetski razvoj općenito to zahtijeva. Ovdje se možemo prisjetiti jednostavnog primjera koji će vam svima biti poznat. U Znanje o višim svjetovima, Rudolf Steiner govori o tome kako svo okrivljavanje i kriticizam ima otvrdnjavajući, ometajući utjecaj na dušu studenta. To je zasigurno zakon. Ali odmah dodaje da naravno okolnosti života mogu zahtijevati ─ i ne samo za 'običnu osobu' već također i za duhovnog istraživača ─ često traženje pogreške. [Potreba za kritikom može čak spadati u nečiju profesiju]. Posvećenik, unatoč svemu, mora povremeno negativno kritizirati. Zakon jednostavno izražava koja će biti posljedica. Tada jednostavno treba nositi tu posljedicu. Ono što okultist čini zaista je uvelike određeno pravom ravnotežom onog što bi bilo 'ispravno' prema duhovnom zakonu, kao i onog što je često potrebno napraviti u svijetlu predstavljenih okolnosti. U tom smislu želim spomenuti sljedeće.

Rudolf Steiner je jednom govorio u Stockholmu [zatim kasnije također i na drugim mjestima] o strogom zakonu za ružokrižare: oni ne bi govorili o tajnama koje se tiču vodećih osobnosti ružokrižarstva dok ne bi prošlo stotinu godina nakon njihove smrti. [Netko bi možda mogao pitati da ovaj zakon nije možda povrijeđen!] Rudolf Steiner je također rekao da ne treba ukazati na vodeće osobnosti koje će doći ili koje su već tu, t.j. pobuditi očekivanja za budućnost koja su pridružena osobnostima ─ kao što je zaista u obilju prakticirano od 'druge strane' ─ jer takva stvar je u suprotnosti s pravim suvremenim okultizmom.

Dok je Rudolf Steiner na gore opisani način govorio o dolasku Bodisatve čije djelo će najaviti eterskog Krista, nastao je mir u mom umu, jer sam se bila naviknula da sve testiram ─ kao što je on od nas tražio. 'Dakle', mislila sam, 'zar ovo nije kršenje „zakona“ koje zahtijeva da na budućnost ne smije biti ukazano konkretno? I čak da li je moguće reći, „Bodisatva ─ ili njegov nositelj ─ je već inkarniran?“ ' O budućim očekivanjima se zaista govorilo u to vrijeme (1910-11) posebno u pogledu pojave Krista u eterskoj formi. I zatim je došlo nešto što me doista pogodilo, pošto je to bilo kao odgovor na ovo neizgovoreno pitanje. [Možda je prizvano neizgovorenim pitanjem. Takve stvari su se često događale s Rudolfom Steinerom.] Jednog dana, na 'ezoternom satu', opet je govorio o ovim stvarima. Na takvim satima je bio navikao stvarima pristupati veoma konkretno. Rekao je, kao usput (ali u meni, iz razloga koji sam opisala, te riječi su nosile snažnu poruku):

Na sličan način, Rudolf Steiner je morao ispričati njegov život jer su drugi o njemu širili laži, premda je iz okultnih razloga to učinio iznimno nevoljko. Uzmite u obzir da prije 1909 Rudolf Steiner teško da je ikada govorio o Bodisatvi, a nakon 1913 zapravo nikada, s jednom jedinom iznimnom. [To je bilo u Penmaenmawr-u 1923. Tamo je vjerojatno bilo izazvano činjenicom da je nekoliko teozofa sudjelovalo na tom javnom ciklusu predavanja.] Možemo zamisliti da je ovaj učestali i ekstenzivan govor o pitanju Bodisatve godina 1909-13 bio izazvan isključivo pogrešnim interpretacijama koje su stizale iz Adyar-a. Možemo također zamisliti da, da je Rudolf Steiner mogao ići samo svojim vlastitim putem, jedva da bi se dodirnuo ove teme i proročanstva o dolazećem Bodisatvi. Stoga možemo reći da je ovo govorenje o Bodisatvi bilo, u izvjesnoj mjeri, protiv njegove volje, protiv 'zakona', ali je bilo nužno da spriječi veliku podvalu. Što se tiče pojave Krista u eterskom svijetu, vjerujem da čak i da se sve drugo nije dogodilo, Rudolf Steiner bi nam zasigurno o tome govorio. To bi moglo biti u neko ponešto različito vrijeme ili u drugačijim okolnostima, ali vjerujem da nam ne bi uskratio to znanje. Također kasnije, nasuprot tome kako se bavio sa stvarima u vezi Bodisatve, Rudolf Steiner je u više navrata govorio, iako ne posebno često, o eterskom Kristu. Kada je u Penmaermawr-u spomenuo Bodisatvu, rekao je da ne da ljudi moraju čekati Bodisatvu, već prije da Bodisatva treba čekati njihovo razumijevanje prije nego im se može obratiti na njegovom jeziku. To je, u stvari, bilo ponavljanje odbacivanja pasivnog iščekivanja koje je njegovano od 1911 u Zvijezdi Istoka. Čekati treba aktivno, Rudolf Steiner je pokušao reći, i ta aktivna priprema se zaista sastoji u učenju jezika duhovne znanosti. Tada će se također shvatiti i jezik Bodisatve. To možete pogledati u ciklusu koji je tiskan pod naslovom Inicijacijsko znanje (GA 243).

O pojavi eterskog Krista, Rudolf Steiner je također rekao da premda će se to dogoditi bez obzira na okolnosti, ljudska bića ga mogu propustiti ostajući uspavana. Kakav učinak će pojava imati veoma snažno zavisi o držanju ljudi. I doživjevši nedavno kakav ogroman interes današnje čovječanstvo ima za praćenje boks meča, možemo razumjeti da, čak iako je Rudolf Steiner bio prvi koji o tome govori, čovječanstvo će trebati mnogo objašnjenja i uputa da ga dokuči kada se za nas počne manifestirati. Zato je rečeno za Bodisatvu da će nas voditi do razumijevanja eterskog Krista. Tko sada može reći da je ta misija potpuno ispunjena (t.j. završena) od Rudolfa Steinera? Upravo kada se čita, na primjer, predavanje iz Basela od 1 listopada 1911, Eterizacija krvi, o budućem djelovanju eterskog Krista u životu čovječanstva, osjeća se da ima još mnogo toga što se može naučiti o toj temi u budućnosti, unatoč uzvišenim proročanstvima kroz Rudolfa Steinera. Međutim posebno ako je netko poznavao Rudolfa Steinera kao učitelja, neće imati mnogo želje da govori o tim budućim perspektivama. U Rudolfu Steineru smo imali prvog potpuno otvorenog, prema javnosti orijentiranog ljudskog učitelja o nadčulnim svjetovima, dok je u ranijim epohama pristup tom znanju bio više stvar Inspiracija. U njemu su se osjećale, na neku način, sve struje prošlosti kako teku zajedno. Moglo se osjetiti, također, kako velika prošlost, vjerojatno njegove vlastite inkarnacije, dosežu klimaks u ovom životu. Na kakav god način Učitelj svijeta, Bodisatva, mogao raditi u budućnosti, u onom što je čovječanstvu dano od Rudolfa Steinera u njegovoj antropozofiji, njegovoj 'mudrosti čovjeka', imamo nešto istinski jedinstveno. Kao ni jedna osoba na Zemlji, Rudolf Steiner je o sebi mogao reći: Ne ja, već Krist u meni.

Kada netko predstavlja ovaj pogled, dragi prijatelji, može se dogoditi da se, na ljubazan način, susretne s rezerviranošću drugih. To se već dogodilo. Tada je možda kazano: Da, ali ako je Rudolf Steiner bio Bodisatva, zar ne bi morao govoriti kao što jest kada opovrgava Annie Besant? Moji prijatelji, sasvim je jasno da se ne može ovakve primjedbe jednostavno gurnuti u stranu s odbijanjem i suprotnim dokazima. Ta situacija zahtijeva da pokažemo posebnu toleranciju. I još je nužno da razvijemo osjećaj za to s kakvom se strujom ljudske kulture ovdje susrećemo, i što živi u djelima i namjerama određene osobnosti, itd. Ukratko, netko mora biti sposoban, u stvari, za malo istraživanja karme ─ ne, naravno, na nadmen način već kako nam je sam Rudolf Steiner povjerio. Već sam rekla da se kroz godine mogao steći dojam da, premda je bio povezan sa svim duhovnim strujama, da je Rudolf Steiner pripadao sasvim drugoj struje nego je to ona od Bodisatve, koja je povezana s orijentalnim duhovnim životom. Rekavši ovo, sada se možemo okrenuti našoj povijesnoj perspektivi.

U proljeće 1913, prekid antropozofskog društva s teozofskim društvom je bio završen. Za Rudolfa Steinera je bilo zadovoljstvo (to je u to vrijeme čak izrazio verbalno) da se tranzicija odvila bez daljnjih smetnji. Mi smo se, kao 'antropozofsko' jednostavno povukli iz teozofskog društva. Sada neću ulaziti u pitanje da li se sve što je Rudolf Steiner vizualizirao kao moguće posljedice odvajanja zapravo realiziralo. U mnogim pogledima, mi smo jednostavno nastavili dalje na uobičajeni način. Međutim čini se značajno da je Rudolf Steiner, u svibnju 1913, t.j. kratko nakon odvajanja, održao dva predavanja ovdje u Stuttgartu koja su imala naslov 'Od Gabriela do Mihaela'. U to vrijeme bila je novost čuti o Mihaelu, misliti o Mihaelu kao o duhovnom biću posebno povezanim s našim pokretom. Do tada jedva da je ikada govorio o Mihaelu. Ta predavanja su dana s velikom snagom i, iznad svega, ogromnom poticajnom iskrenošću. Moglo ih se doživjeti kao najava novog programa. Tamo je Rudolf Steiner po prvi puta govorio o Michaelu arhanđelu koji se sada uzdigao na rang Duha vremena. Od toga da je bio 'lice Jehove', postao je 'lice Krista'.

Tu se sada javlja pitanje: tko je to tko je zakoračio na mjesto arhanđela? Kao što znate, Rudolf Steiner nas je učio da i u oblasti Hijerarhija također postoji evolucija. Jedno biće se uzdiže, drugo ulazi na njegovo mjesto. Ovo učenje o evoluciji, s obzirom na duhovne svjetove, temeljni je stup blaga mudrosti Rudolfa Steinera. To se ne može naći nigdje drugdje u svijetu. Na drugom od dva predavanja Rudolf Steiner daje odgovor na pitanje koje se pojavljuje na kraju prvog: tko je preuzeo mjesto koje je oslobođeno usponom Mihaela od ranga arhanđela na onaj od Duha vremena? Rudolf Steiner nam kaže da je to Budin anđeo koji je podignut kao arhanđeo umjesto Mihaela. Ovaj anđeo je bio oslobođen, takoreći, od dužnosti praćenja ljudskog bića iz inkarnacije u inkarnaciju, jer naravno Buda se više ne utjelovljuje! Kada sada razmotrimo s jedne strane odnos Mihaela prema našem pokretu, a s druge strane činjenicu da je sam Buda primio njegovu misiju na Marsu preko Christiana Rosenkreutza, tada ne možemo umaći osjećaju da je ono što nam je ovdje pokazano ishodište, takoreći, našeg vlastitog nezavisnog Društva. (Zaista, naš pokret je također blisko povezan sa strujom Christiana Rosenkreutza.) Konkretno, prethodna linija Bodisatve je povezana s našom vlastitom strujom, i kroz biće Christiana Rosenkreutza i Mihaela, ta linija utječe u našu, t.j. pokret Rudolfa Steinera.

Trebamo se samo sjetiti Božićnog zasjedanja da bi ukazali kako je snažno Rudolf Steiner naš pokret ujedinio sa strujom Mihaela. Nakon toga je govorio, tijekom nezaboravnih mjeseci koji su slijedili nakon Božićnog zasjedanja, o nadčulnom kultu koji se odigravao u duhovnom svijetu oko Mihaela i njegovih domaćina u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Duše koje su u tome učestvovale bile su one koje su se pripremale, kod njihovog silaska na Zemlju, da u toj inkarnaciji žive kao antropozofi. Govorio je o Mihaelovoj školi u nadčulnom svijetu kao prethodnici toga u petnaestom, šesnaestom i sedamnaestom stoljeću.

Dragi prijatelji, moram priznati da nikada nisam mogla zamisliti to drugačije nego da je i sam naš učitelj tamo sudjelovao! Samo se sjetite onog što sam već jednom spomenula, da su moćne Imaginacije nadčulnog kulta s kraja osamnaestog stoljeća bile reflektirane u minijaturnim slikama Goetheove 'Bajke', i kako su same misterijske drame Rudolfa Steinera opet metamorfoza Goetheove 'Bajke'. Za mene je uvijek posebno dirljiv bio trenutak kada je Rudolf Steiner, na predavanju za članove u Arnheimu, govorio o činjenici da je Mihael savjetovao one duše koje su upijale njegove impulse u nadčulnoj školi koji su vodili do antropozofije, da tijekom njihovog utjelovljenja na Zemlji rade koliko je god moguće preko izgovorene riječi; ne primarno kroz spise, kroz tiskanu riječ. Tko je više od Rudolfa Steinera, kreatora antropozofije, ispunio tu misiju! Nije mislio, očito, da među nama ništa ne bi trebalo biti napisano ili tiskano, jer tada zaista ne bismo bili suvremeni pokret. Ali preko predavanja, preko bezbrojnih individualnih razgovora, ukazao je na način njegovog vlastitog rada. Uzimajući u obzir sve to, treba pitati, gdje tu ulazi Bodisatva? Mislim da se zaista može razviti osjećaj za to kako je različita struja Bodisatve od naše vlastite.

Ovdje se ponovno moram dotaknuti onog što je rečeno o transformaciji koja se odvija u sadašnjem Bodisatvi u dobi između tridesetih i trideset treće godine. Trebalo bi se moći ukazati na tu transformaciju kod samog Rudolfa Steinera. Dragi prijatelji, ako je bilo što sigurno to je ovo: Sam Rudolf Steiner je porekao na najstroži način bilo kakav takav impuls za transformaciju u njegovom životu. On je veoma energično odbacio takvu tvrdnju protivnika. Uvijek je ukazivao na homogeni napredak kroz cijeli njegov duhovni život. G. Arenson misli da može naći duhovnu transformaciju ukazanu u Mom životnom putu Rudolfa Steinera, ali to kako god računali nije prije trideset šeste godine njegova života ─ ne u trideset trećoj. I Rudolf Steiner tamo opisuje ne kako je bio duhovno transformiran već kako je po prvi puta postigao unutarnji odnos s fizičkim svijetom. Činjenica da ono što se za druge ljude događa mnogo ranije u njihovim životima da se u njegovom životu događa tako kasno točno se uklapa u cijelu tendenciju njegova života. [Kada je netko kao prirodoznanstvenik upućen da radi iz antropozofije, i onda se mora uzastopno okretati 'Uvodima' za Goetheove prirodoznanstvene radove napisane od 22 godine starog Rudolfa Steinera da bi također napredovao u vlastitim antropozofskim proučavanjima, tada se ne doživljava preokret, već prije ogromnu logičku konzistenciju u ovom životu unutar duha.]

Ako to nije bilo prije nego je Bodisatva dao Rudolfu Steineru njegovu misiju, kako je 24-godišnjak mogao razviti njegov životni program na način kako je to Rudolf Steiner napravio u pismu poslano Friedrich Theodor Vischer-u, zajedno s njegovom knjigom Teorija znanja obuhvaćena Goetheovom koncepcijom svijeta? Najvažniji pasus tog pisma nalazimo reproduciranog u Das Literarische Lebenswerk Rudolf Steiners [Književno životno djelo Rudolfa Steinera (Dornach 1926)] od C.S. Picht:

Moji dragi prijatelji, onaj tko je toliko sposoban nagovijestiti njegov duhovni životni put može iskreno za sebe reći da je uvijek posjedovao jedinstven pogled na život. U ovim riječima već možemo vidjeti kreatora antropozofije i tumača goetheanizma. Ispunio je do kraja ono što je najavio u njegovoj dvadeset petoj godini.

Sve ovo sam željela opisati, moji prijatelji, jer mislim da je dobro ponovno razmotriti kako je bilo kad nas je Rudolf Steiner izveo iz starog teozofskog i uveo u novo antropozofsko društvo. [Možda se kod neke osobe može pojaviti pitanje: možemo li dakle očekivati dolazak Bodisatve? Može se samo reći da zasigurno nitko ne bi trebao biti spriječen da svoja očekivanja i nadu usmjeri gdje želi. Jedino što ne bi trebao ustrajati na tome da ih napravi sastavnim dijelom Društva. Umjesto toga, za takvu osobu, 'aktivno čekanje', koje se sastoji u učenju jezika znanosti duha, trebalo bi nastaviti biti vodeće načelo. Sve ostalo treba ostaviti mudrom kozmičkom vodstvu svijeta koje sigurno neće slati čovječanstvu suvišne učitelje, već će ih slati u pravo vrijeme i na pravo mjesto. Ne bi trebali špekulirati o tim stvarima, već pokušati ostati tihi. To bi najbolje pristajalo istinskom okultnom odnosu prema životu. U toj točci, kao što vidite, želje g. Arensona u izvjesnom smislu se podudaraju s mojim vlastitim.]

Možda anksiozno pitanje može još dolaziti mnogim dušama. Što je dakle točno, a što pogrešno? Sumnja se može uvući i uzrokovati mnoge duševne borbe kao što je u onim danima kada je, za mnoge duše, pitanje bilo: tko je zapravo u pravu, Rudolf Steiner ili Annie Besant? Dragi prijatelji, sam Rudolf Steiner je prvi koji može potpuno razumjeti takve duševne borbe. Između dva predavanja u Stuttgartu o kojima sam upravo govorila, rekao je veoma ozbiljno da što se tiče cijelog Annie Besant-Krishnamurti pitanja ne treba dati veću težinu osobnom prijateljstvu nego istini. [To je bilo kada su događaji već bili razjasnili gdje leži neistina.] Ipak je Rudolf Steiner uvijek pokazivao najveću toleranciju u vezi svega što je moglo biti povod sumnji. Ako su među nama sada prisutne razlike u mišljenju, to nam može biti impuls da prakticiramo pravu unutarnju toleranciju koja mora, sama po sebi, dotjecati iz duhovnog znanja.

U zaključku, željela bih vam pročitate divne riječi utjehe koje je Rudolf Steiner jednom govorio u vrijeme dok smo stajali usred bitke. To je bilo u Kopenhagenu 1911, kada je dao predavanja koja su potom tiskana u maloj knjizi Duhovno vodstvo čovječanstva. Trima predavanjima koja su potom uzeta kao osnova za knjigu prethodio je njegov uvod, koji, međutim, nije uključen u tisak, i koji se doista ne bi tamo uklopio. Željela bih vam pročitati zaključak tog predavanja. To je moj vlastiti transkript ─ nemam ni jedan drugi ─ i nažalost povremeno nepotpun. Međutim čak i kada bi bio potpun, teško da bi prenio nemjerljivu ljubav, oprost i utjehu koja je od Rudolfa Steinera strujala na tom predavanju prema slušateljima. Ovo su bile približno njegove riječi:

Period vremena kakav je naš, koji najavljuje tako ogromna zbivanja u duši, predstavlja za nas posebnu mogućnost da duboko prodremo u sebe. Kao dodatak mnogim dužnostima koje dotječu iz teozofskog pokreta, moramo se uvući u naša vlastita srca, naše vlastite duše, tako da možemo jasno cijeniti da jedino kroz žrtvu možemo slijediti put koji nam može dati izvjesnost u vezi s Misterijem Golgote. Značajna vremena kao što su ova moraju nam nužno donijeti nešto što potvrđuje istinu stare izreke, 'Gdje je veliko svijetlo, postoji i velika sjena' – sjene koje se javljaju usporedo s darovima o kojima smo ovdje govorili. Ta mogućnost pogreške nužno postoji u kombinaciji s izlijevanjem velikih istina. Tako, više nego u drugim vremenima ljudska duša je sada otvorena za grešku. Također je točno da se u dolazećim danima prosvjetljenja, mogu pojaviti najveće moguće pogreške. Greška je lako moguća za slaba ljudska srca upravo zato što ćemo doživjeti ogromne događaje.

U razmatranju onog o čemu su okultisti svih vremena, s jasnim upozoravajućim glasovima, govorili o mogućnosti greške, moramo naučiti prakticirati toleranciju o kojoj smo ovdje govorili. Slijepa primjedba mora, u jednu ruku, biti izbjegnuta, jer to zapravo može njegovati mogućnost greške. U drugu ruku, također je nužno imati otvoreno srce za Novo koje sada želi iz duhovnih svjetova utjecati u čovječanstvo. Tkogod je dobar teozof zna da ako želimo njegovati svijetlo koje sada želi strujati u čovječanstvo, tada moramo prepoznati grešku koja će nam dotjecati zajedno sa svijetlom.

Budimo uvjereni u spoznaji da nikada nije postojao pokret u kojem tako otvorena, srca koja vole, mogu biti njegovana kao u našem današnjem pokretu. Shvatimo da je bolje biti napadnut od onih koji vjeruju da imaju jedinu istinu, po njihovom mišljenju, nego da mi sami njih napadnemo…. Između ta dva ekstrema leži zaista dug put. Možemo pasti u beznađe s mišlju: Kako u ovim teškim vremenima mogu razlikovati istinu od pogreške? U našim stremljenjima, pokušajmo živjeti na takav način da nas ojača ideja da će zaista biti istina ta koja će dati najviše impulse za čovječanstvo: istina će mi biti bliže nego sam ja to sam sebi. Ako prema istini imam ovakav odnos, i ako trebam griješiti u ovoj inkarnaciji, onda će me u sljedećoj inkarnaciji sama istina voditi natrag do onog što je ispravno. Bolje je griješiti u ovom stanju uma nego prianjati dogmama.

S ovime na umu, možemo osjetiti da ako bi se pokazalo da smo preslabi da se uzdignemo do istine tada ono što smo prigrlili može nestati, jer neće imati snage da živi dalje, i stoga ne smije biti dopušteno da nastavi postojati. Ako iskreno stremimo ka istini, tada će istina biti pobjedonosni impuls u svijetu; ne kroz nas, već kroz njen inherentnu moć. Ako ono što smo prigrlili bude pogreška, neka prođe njena egzistencija. Ako to osjećamo, ako je to načelo naša vodilja, tada također možemo reći, 'Možemo imati povjerenja da će pogreška prestati postojati, a istina će nastaviti živjeti ─ bez obzira što naši protivnici kazali'. Taj osjećaj može živjeti u svakom teozofskom srcu.

Ako priopćenja duhovnih istina mogu probuditi takve osjećaje u ljudskoj duši, tada će tamo u tim dušama biti ispunjena misija novog duhovnog otkrivenja koje je stiglo u čovječanstvo ─ i doći će još snažnije u budućnosti ─ da bi nas vodilo gore u duhovne svjetove.