.- XVI. Poznavanje lijekova
Tvari koje se koriste kao lijekovi moraju se najprije poznavati na takav način da se mogu procijeniti mogući učinci sila izvan i unutar ljudskog organizma koje oni sadrže. To samo u maloj mjeri može biti stvar razmatranja mogućih učinaka koje istražuje obična kemija, već je to prije stvar promatranja učinaka koji proizlaze iz konteksta unutarnje strukture sila tvari u odnosu na sile koje zrače iz Zemlje, ili zrače u Zemlju.
S ove točke gledišta razmotrite naprimjer, sjaj antimona. Antimon je usko povezan sa sumpornim spojevima drugih metala. Sumpor ima svojstva koja ostaju konstantna samo unutar relativno uskih granica. Osjetljiv je na prirodne procese kao što su zagrijavanje, izgaranje i tako dalje. To ga čini sposobnim igrati važnu ulogu unutar proteinskih supstanci koje su potpuno odvojene od zemljinih sila i uključene u eterske učinke. Budući da se antimon veže za sumpor, on lako prati ovu uključenost u eterske učinke. Stoga ga je lako uvesti u aktivnost proteina u ljudskom tijelu i pomoći mu da ima eterski učinak ako, zbog nekog patološkog stanja, tijelo ne može samo transformirati proteinsku tvar unesenu izvana na takav način da je integrira u vlastitu aktivnost.
Ali antimon pokazuje i druge osobitosti. Gdje god može, teži dizajnu na klastere. Podijeljen je na linije koje se odmiču od Zemlje prema silama koje djeluju u eteru. S antimonom u ljudski organizam unosite nešto što se napola suprotstavlja djelovanju eterskog tijela. Ono što se događa s antimonom u Seigerovom procesu također ukazuje na odnos ove tvari s eterom. Ovaj proces ga čini da ima fina vlakna. Sada je Seigerov proces onaj koji, da tako kažemo, počinje fizički na dnu i prelazi u etersko na vrhu. Antimon se dijeli pri tom prijelazu.
Nadalje, antimon, koji oksidira kada žari, proizvodi bijeli dim kada gori, koji se lijepi za hladna tijela i proizvodi cvjetove antimona.
Nadalje, antimon ima određenu obrambenu moć protiv električnih učinaka. Ako se elektrolitički obradi na određeni način i dovede do katode kao talog, eksplodira kada dođe u dodir s metalnim vrhom.
Sve ovo pokazuje da antimon sadrži tendenciju lakog prelaska u element etera, u trenutku kada za to postoje uvjeti makar samo u maloj mjeri. Za duhovni pogled, svi ovi detalji samo su naznake; jer on izravno percipira odnos između aktivnosti 'Ja' i učinkovitosti antimona na takav način da procesi antimona, uneseni u ljudski organizam, rade poput 'Ja' organizacije.
U ljudskom organizmu protok krvi pokazuje sklonost zgrušavanju. Ova tendencija je ona koja je pod utjecajem 'Ja' organizacije i mora iskusiti njenu regulaciju. Krv je posredni organski proizvod. Ono što nastaje u krvi prošlo je kroz procese koji su na putu da postanu procesi cijelog ljudskog organizma, to jest 'Ja' organizacije. Još uvijek mora proći kroz daljnje procese koji se uklapaju u organizam. Kakve su oni vrste može se vidjeti iz sljedećeg. Budući da se krv zgrušava kada se izvadi iz tijela, to pokazuje da sama ima tendenciju da se zgruša, ali da se to zgrušavanje stalno mora sprječavati u ljudskom organizmu. Ono što sprječava zgrušavanje krvi je sila kojom se ona ugrađuje u organizam. Integrirana je u konfiguraciju tijela putem sila oblikovanja koje leže neposredno prije koagulacije. Ako bi došlo do zgrušavanja, život bi bio u opasnosti.
Stoga, dakle, ako se radi o patološkom stanju u organizmu koje se sastoji u nedostatku tih snaga koje leže pred zgrušavanjem krvi, antimon, u ovom ili onom obliku, djeluje kao lijek.
Formiranje organizma je u biti transformacija proteinske supstance kroz koju on stupa u interakciju sa silama mineralizacije. Takve su naprimjer, sadržane u vapnu. O čemu se ovdje radi jasno pokazuje oblik ljuske kamenice. Kamenica se mora riješiti onoga što je prisutno u tvorevini ljuske kako bi proteinsku tvar zadržala u izvornom obliku. Nešto slično događa se i kod formiranja ljuske jajeta.
U kamenici se vapnena tvar izlučuje tako da se ne ugrađuje u tvorevinu proteina. Ta se integracija mora dogoditi u ljudskom organizmu. Sam učinak proteina mora se transformirati u onaj u kojem sudjeluju kreativne snage koje 'Ja' organizacija može izazvati u vapnenačkom. To se mora dogoditi unutar tvorbe krvi. Antimon se suprotstavlja kalcificirajućoj sili i svojim odnosom s elementom etera vodi protein, koji želi sačuvati svoj oblik, u bezobličnost, koja je podložna utjecajima vapnenca i slično.
Kod tifusa je jasno da se patološko stanje sastoji u neuspjehu pretvaranja proteinske tvari u krvnu tvar, koja se može oblikovati. Oblik proljeva koji se javlja pokazuje da nesposobnost podvrgavanja ovoj transformaciji počinje u crijevima. Teški poremećaji svijesti koji se javljaju pokazuju da je 'Ja' organizacija izbačena iz tijela i ne može djelovati. To je zato što proteinska tvar ne može pristupiti mineralizirajućim silama u kojim 'Ja' organizacija može djelovati. Dokaz ovom stavu je i činjenica da defekacija nosi rizik od infekcije. U tim slučajevima tendencija uništavanja kreativnih snaga postaje izraženija.
Ako se pripravci antimona u odgovarajućem sastavu koriste za liječenje simptoma trbušnog tifusa, pokazuju se kao lijek. Oni lišavaju proteinsku supstancu njezine vlastite moći i čine je sklonom prilagodbi kreativnim snagama 'Ja' organizacije.
Sa stajališta koja su danas uobičajena, reći će se da takva gledišta kakvo je ovdje izraženo o antimonu nisu točna; te će se ukazati na točnost uobičajenih kemijskih metoda. No, u stvarnosti, kemijski učinci tvari nisu važniji za djelovanje na ljudski organizam, ne više nego što je kemijski sastav boje za slikarevo rukovanje tom tvari. Svakako, dobro je da slikar zna nešto o kemijskom sastavu. Ali način na koji se odnosi prema bojama u slikarstvu, proizlazi iz druge metodologije. A tako je i za terapeuta. On na kemiju može gledati kao na temelj koji ima neko značenje; međutim način na koji tvari djeluju u ljudskom organizmu više nema nikakve veze s ovim kemijskim elementom. Tko vidi točnost samo u onome što kemija - pa time i farmaceutska - odredi, uništava mogućnost uvida u ono što se događa u organizmu tijekom procesa ozdravljenja.