.- PRVO PREDAVANJE, Dornach, 11. travnja 1921.
Viši članovi čovjeka i učinci tvari na fizičko tijelo tijekom bolesti i liječenja. Tvari kao rezultat procesa. Usredotočenje na interakciju između unutar ljudskih i izvan ljudskih procesa. Četiri člana bića u organizaciji glave, ritmičkom organizmu i čovjeku udova. Učinak silicija. Procesi silicija i ovapnjenja i njihovo prevladavanje u razvoju ljudskog organizma.
Za nadati se da će ovaj dopunski tečaj, prošlogodišnjem moći donijeti nešto što se u pravom smislu može smatrati nadopunom, i da će se, posebno kada se približimo kraju tečaja, iskristalizirati niz terapijskih perspektiva. Na ovom tečaju nastojati ću iz druge perspektive sagledati stvari koje su također bile predmet naših prethodnih razmatranja, koje se tiču bolesne osobe i osobe koju treba izliječiti. Ali promatrajući stvar s druge strane, doći ćemo ne samo do različitih gledišta, nego i do proširenja stvari koje smo razmatrali. Ovaj put bih želio pokazati kako ono što svi vi kao antropozofi znate, raščlanjenost čovjeka na fizičko tijelo, etersko tijelo i tako dalje, kako djeluje kada se razbolite i dok ozdravljate. Dok sam se prošli put morao ograničiti na opisivanje vanjske manifestacije unutarnjeg čovjeka, ovaj put ću pokušati pokazati kako su ti različiti članovi ljudskog bića pod utjecajem onoga što su tvari izvan čovjeka, naime koje su to konkretno tvari koje se onda mogu koristiti kao lijekovi, a koje mogu kao lijekovi djelovati na čovjekov organizam na druge načine osim materijalno. Ovdje, međutim, prvo moram dati preduvjete.
Posljednji put kada smo ovdje govorili o istoj temi, također smo u mnogočemu mogli govoriti o onom materijalnom, i općenito, onom fizičkom kao lijeku. U trenutku kada budemo morali prijeći da više članove ljudske prirode, na nadosjetilne članove ljudske prirode, više nećemo moći govoriti na isti način o tvarima. To ćemo učiniti, rekao bih, da bismo imali kratice, da bismo mogli govoriti skraćeno, ali morat ćemo biti svjesni temeljne činjenice koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu. Morat ćemo postati svjesni da, ako doista želimo razumjeti odnos ljudi prema okolišu i njihovo ponašanje kod zdravih i bolesnih stanja, ne možemo krenuti od tvari na način na koji smo navikli u sadašnjoj znanosti. Ono od čega treba krenuti zapravo nisu supstance, nego procesi; to nije nešto gotovo, već se događa. A kada govorimo o tvari, zapravo moramo zamisliti da u tvari, onome što nam izgleda kao tvar u vanjskom smislu, nemamo ništa drugo doli proces, proces koji je stao.
Kada pred sobom imamo, recimo, silicijev dioksid, prvo govorimo o silicijevom dioksidu kao tvari. No, promašili smo bit ako u svoju predodžbu uključimo takozvano tijelo koje ima određene granice. Bit shvaćamo samo ako pred oko naše duše imamo sveobuhvatan proces, koji je prisutan kao proces u cijelom kozmosu, i koji se može, da tako kažemo, kristalizirati kao proces, koji može stati, može doći u neku vrstu ravnoteže, i koji se potom, kada se zaustavi, izražava u onome što vidimo kao silicij. Neophodno je paziti na interakciju procesa unutar čovjeka i procesa koji se odvijaju vani u kozmosu, s kojima su zdravi i bolesni ljudi u stalnoj interakciji.
Kako bismo sutra mogli početi s našom stvarnom temom, želio bih danas predstaviti ono što nas može dovesti do ideje o ovoj interakciji. Da bismo to učinili, moramo stvarno pokušati shvatiti bit čovjeka iz antropozofske znanosti duha. Izrazit ću se, rekao bih, prije svega shematski, tako što se želim usredotočiti na ono što sam često predstavljao kao trostruku strukturu čovjeka, stvarno se želim usredotočiti na koncentraciju čovjeka u prostoru danas ovdje. Znamo, ako razlikujemo živčano-osjetilnu osobu da je ona uglavnom koncentrirana u glavi, ali da se ono što je koncentrirano u glavi proteže na cijelu osobu, prisutno je u cijeloj osobi, da je čovjek takoreći primarno živčano-osjetilno biće samo u glavi, a i da je s druge strane cijeli čovjek glava, ali u druga dva člana ima manje 'glave' nego u glavi. I tako možemo promišljati da je ono što nazivamo živčano-osjetilnim čovjekom lokalizirano u glavi. Ali onda, kako bismo ovu strukturu čovjeka učinili plodonosnom za našu sadašnju svrhu, moramo zapravo razmišljati o ritmičkom čovjeku, koji bi uključio sve što je respiratorni i krvožilni organizam, kao da opet ima dva dijela: jedan dio, koji je više u pozadini dišnog sustava, drugi, koji je u pozadini krvožilnog sustava. I sve što predstavlja vezu između čovjeka udova i čovjeka metabolizma, uklapa se u ovaj cirkulacijski sustav.
Kada proučavate ljudsku glavu, vi, da tako kažemo, proučavate dio ljudskog organizma koji je najviše živčano-osjetilni. Organizacija ljudske glave značajno se razlikuje od organizacije drugih dijelova čovjeka, također s obzirom na viši oblik dijelova ovog čovjeka. Promatramo li ljudsku glavu iz perspektive znanosti duha, onda je ta glava neka vrsta otiska, moglo bi se čak reći i neka vrsta razdvajanja 'Ja', astralnog tijela i eterskog tijela. A onda u odnosu na glavu moramo razmatrati i fizičko tijelo. Ali ovo fizičko tijelo prisutno je u glavi na drugačiji način nego fizički, otisak je 'Ja', astralnog tijela, eterskog tijela. I ovdje bih želio naglasiti veću važnost ove stvari skrećući pozornost na činjenicu da ljudska glava, kako je inicijalno postavljena u ljudskom embriju, nije jednostavno formirana od sila roditeljskog organizma, već da u ljudskoj glavi djeluju kozmičke sile, u čovjeku jednostavno djeluju te kozmičke sile. U onome što nazivamo eterskim silama, veći dio roditeljskog organizma još uvijek radi, ali i kozmičke sile prenatalne, ili recimo prije začeća, ili recimo duhovno-duševnog života koji je prethodio začeću. Čak i u astralnom i u 'Ja', ono što je živjelo u duhovnom svijetu prije začeća nastavlja imati učinak. To ima takav učinak da oblikuje ljudsku glavu. 'Ja' stvara svoj otisak na ljudskoj glavi, astralno tijelo stvara svoj fizički otisak, etersko tijelo stvara svoj fizički otisak. Samo fizičko tijelo, koje primamo samo ovdje na fizičkoj Zemlji, je, da tako kažemo, primarno aktivna stvar; ono nije otisak, već prvenstveno djelotvorna stvar, tako da mogu reći, ako nacrtam shematski, da je formiranje ljudske glave takvo da je otisak 'Ja'. Tamo je ono organizirano - morat ćemo češće govoriti o ovoj organizaciji - organizirano na određeni način. Primarno razlikovanjem toplinskih uvjeta glave. Nadalje, astralno tijelo se unutar sebe diferencira, što je primarno sadržano u organiziranju onoga što prožima glavu kao plinoviti, procesi nalik zračnim (vidi crtež dolje). Dalje se izražava etersko tijelo, a onda i ono što je fizičko tijelo za glavu kao fizički proces, stvarno fizički proces (vidi crtež, osjenčeno). Naznačit ću to tako da na crtežu pokažem dio glave koji bi bio koštani zatiljak, ako su tu oči. Ali fizičke sile koje su ovdje koncentrirane protežu se preko cijele glave. Tamo, u ovom fizičkom dijelu formacije ljudske glave, odvija se pravi primarni fizički proces. Nije otisak nečeg drugog, već provodi svoj vlastiti proces. Ali u ovom fizičkom procesu glave, zapravo imamo dualnost, interakciju između dva procesa. Ono što se događa je interakcija dvaju procesa koji se zapravo mogu razumjeti samo ako se na njih gleda duhovno, u sprezi s nekim drugim procesima koji se odvijaju vani u kozmosu.
Ako pogledate proces vani u kozmosu, u praiskonskim planinama, koji se izražava u formiranju škriljevca, posebno u svemu što vodi od silicijevog dioksida do formiranja škriljevca, onda u silama koje su tamo unutra, u tom procesu, procesu formiranja škriljevca koji proizlazi iz silicijevog dioksida, imate potpuno suprotan proces od onoga, koji se ovdje s jedne strane odvija u fizičkom oblikovanju glave. To je važna veza između ljudi i njihove okoline. Još jednom, ovaj proces je unutar ljudske glave, koji se odvija vani u mineralizaciji. Danas je, rekao bih, geologiji gotovo jasno, iako još ne sasvim, da je sve što je proces nastanka škriljevca, proces sve te mineralizacije u koji je uključen silicijev dioksid, silicij, povezan s onim, što bi se moglo nazvati de-vegetabilizacijom. Moramo, u određenoj mjeri, u formiranju škriljevca tražiti biljni svijet koji je postao mineral, i pokušavajući shvatiti ovu de-vegetabilizaciju, koja je sinonim za formiranje škriljevca na Zemlji, time zahvaćamo proces koji se odvija na drugačiji način u svojoj polarnoj suprotnosti ovdje u ljudskoj glavi. Ali u ovo ulazi drugi proces. I ovaj drugi proces, koji je u interakciji s ovim, moramo tražiti vani u svijetu. Moramo ga tražiti tamo gdje se, primjerice, formiraju vapnenačke planine. I danas imamo gotovo kao geološku istinu za vanjsku znanost, da su vapnenačke planine u biti temeljene na procesu formiranja Zemlje koji možemo nazvati procesom de-animalizacije. To je proces suprotan od procesa nastanka životinje. I opet je, u nama, na djelu potpuno suprotan proces. Ako dakle, siliciju i kalciju pripisujemo udio u formiranju čovjekove fizičke glave, procesima koji su se zaustavili, mora nam biti jasno da u ovoj fizičkoj organizaciji glave nešto igra ulogu, nešto što izvana igra značajnu ulogu, barem u cjelokupnoj prirodi naše Zemlje. U isto vrijeme, sada smo spremni vidjeti da ako s jedne strane pogledamo silicijev dioksid, silicij, da ima suštinski odnos s onim što se događa u fizičkoj glavi; kada govorim o siliciju, to je proces koji je stao. Ono što je proces kalcifikacije, ono što je stalo u kalciju, ima veze sa svime što je suprotni pol, što je u polarnoj interakciji s drugom silom u fizičkoj glavi. Ti procesi, koje i danas možemo vidjeti posvuda oko sebe, u ljudskoj glavi su u vezi s drugim procesima koje ne nalazimo na Zemlji, a koji su prisutni samo u otisku, jer je glava otisak eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'.
S obzirom na ove članove ljudske prirode, imamo procese koji su se zaustavili, koji nisu neposredni zemaljski procesi. Samo ono što sam rekao o stvarnoj fizičkoj glavi je stvarni zemaljski proces u ljudima. Ostali procesi zapravo nisu zemaljski procesi, iako ih, kao što ćemo vidjeti, nalazimo u vezi sa zemaljskim procesima.
Da bismo imali pregled, mogao bih reći da sada prelazimo na drugog člana ljudskog organizma - nazovimo ga grubo, lokalizirajući ga, torakalni član [grudi]. To je član ljudskog organizma koji u biti uključuje ritmičkog čovjeka, a želimo ga podijeliti shematski na sve što uključuje ritam disanja i sve što uključuje ritam cirkulacije. Ako sada ovog drugog člana čovjeka želimo razmotriti kao cjelinu, moramo reći sljedeće. Sve što sam ovdje opisao (vidi crtež) kao organizaciju ritma disanja u najširem smislu je to da je u prvom redu otisak 'Ja' i astralnog tijela. Dakle, kao što je glava otisak 'Ja', astralnog tijela i eterskog tijela, ono što je ovdje ritam disanja je otisak 'Ja' i astralnog tijela, i ima nešto što je prvenstveno učinkovito po sebi (vidi crtež, šrafirano), ali u čemu fizičko tijelo i etersko tijelo rade zajedno. Samo je fizičko tijelo prvenstveno po sebi djelotvorno u ljudskoj glavi. Etersko tijelo je također otisak. U sustavu ritma disanja, međutim, prvenstveno postoji interakcija između fizičkog i eterskog tijela, a otisak je samo 'Ja' i astralno tijelo. To je u biti još uvijek prisutno u organizaciji ritma cirkulacije, ali slabije, jer se cijeli metabolički organizam gura u krvožilni sustav. Ali tu počinje nešto što vrijedi i za metaboličkog čovjeka udova. Zatim se moramo pozabaviti činjenicom da su udovi sa svime što dolazi u obzir kao metabolizam - s iznimkom stvarne cirkulacije, to jest kretanja koje je tamo - u biti otisak 'Ja' i interakcija između fizičkog tijela i eterskog tijela i astralnog tijela (vidi crtež), tako da možemo reći: ako pogledamo čovjeka grudi, tada u njemu kao otisak imamo samo organizaciju koja se odnosi na 'Ja' i astralno tijelo, i u njemu imamo primarnu organizaciju koja nije samo fizička, već je fizičko prožeto eterskim. To je više slučaj s ritmom disanja, a u cirkulacijskom organizmu je slučaj da u igru ulazi nešto drugo iz metaboličkog sustava.
Vidite interakcije koje se različito manifestiraju u različitim dijelovima čovjeka. Ovi različiti fizički članovi, koje nazivamo sustavom glave, sustavom grudi i sustavom udova, članovi koje inače nazivamo fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja' u znanosti duha, djeluju međusobno na različite načine. Glava čovjeka, kakva je kao proces, zapravo je u biti fizičko tijelo, jer ono što nije fizičko tijelo je otisak 'Ja', astralnog tijela i eterskog tijela. Srednji čovjek je u suštini suradnja između fizičkog tijela i eterskog tijela. Ono što nije fizičko tijelo i etersko tijelo, otisak je 'Ja' i astralnog tijela. Metabolički čovjek udova u potpunosti - samo mi imamo međusobno prožimanje posljednja dva - zapravo je interakcija fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela - ovo samo prelazi u druge udove, kao što sam objasnio - i otisak 'Ja' (vidi crtež).
Sada se radi o tome da prvo razmotrimo na ulogu koju u srednjem čovjeku igra, ono što djeluje u organizaciji fizičke glave, a što smo morali smatrati procesom koji se zaustavio u silicijevom dioksidu. Čudno je što je kod srednjeg čovjeka, proces stvaranja silicija jači i rašireniji. U glavi se čini delikatniji. Ovdje se čini jačim, raširenijim i u određenoj mjeri više diferenciranim u srednjem čovjeku. A najsnažnije djeluje u čovjeku metabolizma i udova. Ako dakle uzmemo u obzir proces za koji smo smatrali da je povezan sa silicijevim dioksidom, moramo reći: ovaj proces ima najjači učinak tamo gdje je namijenjen pomoći 'Ja' - vidjet ćemo interakciju s drugim procesima - u odnosu na učinak neovisnog 'Ja', koje ima samo svoj otisak u fizičkom metaboličkom čovjeku. Ovaj proces stvaranja silicijevog dioksida ima najjači učinak tamo gdje je namijenjen pomoći 'Ja', u učinku ovog 'Ja' na metaboličkog čovjeka udova. Ovaj proces, koji možemo okarakterizirati silicijem, nešto slabije djeluje tamo gdje treba pomoći samo astralnom tijelu, a najslabije djeluje tamo gdje treba pomoći samo eterskom tijelu, u glavi.
Ovo bi se također moglo reći u suprotnom smislu: s obzirom na ono što vidimo kao proces koji se zaustavlja u silicijevom dioksidu, moramo reći da taj proces ima najveći materijalni učinak u čovjekovoj organizaciji glave. U odnosu na dinamiku djeluje kao najslabija sila. Ali tamo gdje ima najslabiji učinak kao sila, ima najjači učinak kada se približi ondje gdje se zaustavlja u materijalu. Ako dakle silicij dioksid shvatimo kao tvar koju imamo pred sobom, moramo reći: njegova je učinkovitost najjača u glavi. Ako ga uzmemo kao vanjski znak procesa, onda moramo reći: njegov najslabiji učinak je u glavi. Gdje je najjači materijalni učinak, tamo je najslabiji dinamički učinak. Kod srednjeg čovjeka, učinci tvari i sile su približno u ravnoteži, posebno u odnosu na silicij. A u odnosu na metaboličkog čovjeka udova, učinak sile je u biti takav da ima prednost. Postoji najslabiji učinak tvari, a najjači učinak sile, tako da proces nastajanja silicija zapravo organizira cijelog čovjeka. Ako smo se sada zapitali kakav je odnos između onoga što je fizička organizacija glave i vanjskog okruženja s kojim čovjek komunicira, tada se možemo zapitati i kakva je interakcija srednjeg čovjeka, utoliko što ima organizaciju ritma disanja, s okolinom izvana.
Ako želite proučavati i razumjeti ljudsku glavu na duhovno znanstveni način, tada morate pogledati dva procesa u formiranju Zemlje, proces stvaranja vapna i proces stvaranja silicija ili, ako želite, silicijeve kiseline. S time ćemo se moći pobliže pozabaviti. Ono što je manje izvanjsko, manje periferno, ono što je više unutarnje u čovjeku, organizacija za ritmički sustav disanja, jer je primarna interakcija fizičkog i eterskog, u koju se isprepliću otisci 'Ja' i astralnog, prije svega ne upućuje nas ni na što u okolišu što je tu izravno kao proces, što je izravno u prirodi s kojom se susrećemo kao proces. Barem to obično nije slučaj. Ako želimo pronaći karakterističan proces za ono što se događa kroz ovu osebujnu interakciju 'Ja', astralnog tijela - koji su više manje slobodni jer su sebi stvorili otiske - i onoga što je primarno interakcija fizičkog i eterskog, ako želimo za tu cijelu interakciju tražiti nekakav proces u vanjskom svijetu, onda da bismo ga ispravno imali, zapravo ga moramo sami stvoriti. Kada spaljujemo biljne tvari i dobivamo biljni pepeo, ono što se očituje kao proces predstavljeno je u gorenju i proizvodnji pepela, i u pepelu koji je onda zaustavljen - govorit ćemo o pojedinačnom pepelu - što je prikazano u procesu gorenja i procesu stvaranja pepela, koji je s procesom disanja povezan na sličan način kao što je proces silicija povezan s procesom koji se fizički odvija u glavi. I ako želimo učiniti učinkovitim ono što od tog procesa stvaranja pepela ima svoj korelat u procesu ritma disanja, onda ga naravno ne možemo unijeti u dah - to nikada ne možemo učiniti u čovjekovom organizmu - već ga moramo unijeti u ono što je u određenoj mjeri drugi relevantni pol. Ako ovo nacrtam (vidi crtež ispod), imamo proces ritma disanja i proces ritma cirkulacije: u procesu ritma disanja, biljni pepeo je ono što karakterizira učinkovite procese. Ali te procese biljnog pepela moramo učiniti učinkovitima putem metabolizma na drugom polu, u organizmu cirkulacijskog ritma (vidi crtež ispod). Taj biljni pepeo, to jest sile, moramo uključiti u ritam cirkulacije kako bi one onda proizvele svoje polarno protudjelovanje u procesu ritma disanja.
Sagledavajući te odnose, vidimo da su izuzetno važni za razumijevanje ljudskog organizma. Baš kao što smo morali reći da ono što imamo u procesu stvaranja silicijevog dioksida ima veze s cijelim čovjekom, tako primjenom toga na proces gorenja biljaka, dobivamo ideju o srednjem čovjeku, koji je podijeljen na dva dijela, da tako kažemo, jer ima ritam disanja i ritam cirkulacije. Dobivamo predodžbu govoreći sami sebi: ako prvo uzmemo u obzir gornje, ritam disanja, onda je struktura ovih organa bitno određena procesom koji je potpuno suprotan procesu koji se javlja kada spaljujemo biljku i dobivamo pepeo. U određenoj mjeri to je borba u procesu ritma disanja, stalna borba protiv stvaranja biljnog pepela, ali bitka koja se ne odvija a da nešto što je suprotno ne prodre u organizam i stvarno izazove taj proces. Kao ljudi, nalazimo se na Zemlji u kojoj postoje procesi silicijevog dioksida i procesi kalcija. Ne bismo bili ljudi da nas ti procesi ispunjavaju. Ljudi smo jer u sebi nosimo polarno suprotne procese, odnosno možemo se suprotstaviti procesu stvaranja silicijevog dioksida i nositi suprotni pol u sebi, također se i procesu kalcija suprotstavljamo noseći suprotan pol u sebi. Ove polove nosimo u sebi kroz našu formaciju glave, kroz cijelu osobu stupnjevano kako sam pokazao. Svojim ritom disanja u sebi nosimo borbu protiv procesa pepeljenja biljaka. Kad uzmete u obzir ove stvari, neće vam se činiti čudnim da, grubo rečeno, udarac proizvodi protuudarac. Posve je jasno da ako intenziviram proces stvaranja silicija u organizmu, mijenjam i kontraefekt; a isto tako je jasno da kada unesem produkt procesa izgaranja u organizam, stvara se kontraefekt i postavlja se veliko pitanje: kako ovaj efekt i kontraefekt staviti pod našu kontrolu? - To je ono što uvijek izražavam kada to apstraktno opisujem govoreći da je važno, prije svega, prepoznati koji su to procesi - ali sve do 'Ja' - u ljudskom organizmu, a koji su procesi vani, izvan ljudskog organizma. Ti se procesi razlikuju iznutra i izvana. Ali iznutra i izvana oni su polarne suprotnosti. I u trenutku kada nešto što bi po svojoj prirodi trebalo ležati izvan moje kože, kada to leži u mojoj koži, ili u trenutku kada nešto, makar i blagim fizičkim pritiskom, djeluje izvana prema unutra, ono što zapravo ne bi trebao biti učinak izvana prema unutra, javlja se unutarnje protudjelovanje, i u tom trenutku moj je zadatak stvoriti takvu unutarnju protuakciju nečemu. Ako, naprimjer, primijetim da umjesto normalnog procesa koji se suprotstavlja silicijevom dioksidu, postoji prevelika, preintenzivna sklonost ovom procesu kod ljudi, onda to moram regulirati izvana opskrbom dotičnom tvari i izazivanjem protudjelovanja; ono dolazi samo po sebi.
To je ono što postupno dovodi do uvida u interakciju između ljudi i njihovog vanjskog svijeta. Ako stvarno shvatite kako 'Ja', kao učinku sile, najbolje služi ono što se nalazi u procesu stvaranja silicijevog dioksida, kada 'Ja' želi raditi kroz udove i metabolizam, ali također znate da ono što je učinak tvari u procesu stvaranja silicijevog dioksida ima najjači učinak u glavi, i tada možete reći da ono što je učinak sile mora priteći u pomoć 'Ja' u glavi u smanjenom intenzitetu, i tada imate priliku vidjeti kako ovo 'Ja' u ljudima djeluje stupnjevano. Pa, ako se uzme u obzir odnos između čovjekovog 'Ja' i metaboličkog sustava udova, u tom odnosu zapravo leži podrijetlo ljudskog egoizma. Ovom sustavu ljudskog egoizma pripada i spolni sustav. I upravo kroz spolni sustav, 'Ja' najviše utječe na prodiranje egoizma u čovjeka.
Ako ovo razumijete reći ćete: zatim postoji određeni kontrast između načina na koji 'Ja' koristi silicij na rad na čovjeku iz sustava udova, i načina na koji ovo 'Ja' djeluje iz glave kroz silicij. Na neki način djeluje bez egoizma. I ako ovo istražujete iz duhovno znanstvene perspektive, možete vidjeti, da radi diferencirano.
Kad bih trebao shematski prikazati ovaj čudni učinak, morao bih reći sljedeće: ono što 'Ja' - to jest sada kao stvarni organizacijski element - radi u čovjeku kroz silicij (vidi crtež, rot) iz sustava udova, koji u biti obuhvaća čovjeka, u izvjesnoj mjeri povezujući sve ono što je poput soka prisutno u čovjeku u nediferencirano jedinstvo, tako da je to nediferencirana, jedinstvena cjelina.
Sve što je isti proces, ali sa manjim stvaranjem silicijevog dioksida u smislu sile, djeluje u suprotnom smislu (vidi crtež, gelb), ima diferencirajući, zračeći učinak. Odozdo je čovjek spojen, nediferenciran pomoću silicijevog dioksida; odozgo je diferenciran, razgraničen. Ali u odnosu na ljude, to znači da su sile organski prisutne u glavi diferencirane po svom učinku na pojedinačne organe. One su, da tako kažemo, stimulirani osebujnim procesom silicijevog dioksida u organizmu glave da pravilno rade u svojim organima, da se pravilno rasporede u srce, jetru i tako dalje.
Suočeni smo s procesom koji, kad djeluje odozdo prema gore, sve u čovjeku dovodi u nered; kad radi odozgo prema dolje, sve plastično raščlanjuje, u određenoj mjeri dominira organizacijom i čini je urednom kroz pojedine organe. Ako, s druge strane, steknemo razumijevanje onoga što se događa u ljudima s jedne strane, spajanjem, a s druge strane, diferencijacijom u različitim organima - dakle diferencirajućom organizacijom nasuprot sinetizirajuće organizacije - i kako to može postati nepravilno u pojedincu, tada učimo postupati s osobom u tom smjeru kada s njom nešto nije u redu. To ćemo vidjeti na sljedećim predavanjima. Međutim, moramo biti krajnje oprezni s istraživanjima u tom smjeru. Što radi, recimo vanjska znanost kada proučava ljudski organizam? Ova vanjska znanost kaže, naprimjer: u ljudskom organizmu ima silicija, u ljudskom organizmu ima fluora, u ljudskom organizmu ima magnezija, u ljudskom organizmu ima kalcija. Vanjska znanost za silicij kaže da ga ima u kosi, u krvi i u mokraći. Pa, uzmimo ovo dvoje: silicij je u kosi i u urinu.
Za materijalističku znanost ne postoji ništa osim ovoga: ako pogledate kosu, naći ćete u njoj silicij, a ako pogledate urin, naći ćete u njemu silicij. Ali nije to bitno, da negdje unutra postoji neka supstanca. To nije najvažnija stvar, jer silicij je u kosi da bi odatle djelovao. Nemamo kosu ni za što, već iz kose u organizam teku sile, najfinije sile iz kose idu u organizam. U urinu imamo silicij jer je tamo kao nešto što je inače višak. Ono što nije potrebno odbacuje se. Nema veze što je unutra, on tamo nije aktivan, izvlači se ono što ne treba biti aktivno, čega je previše. Tamo se nalazi upravo silicij koji ne smije biti u organizmu i stoga za njega nema nikakvog značaja. To se događa kada ispitujemo pojedinačne tvari, recimo magnezij. Da nema magnezija u zubima, onda ne bi moglo biti ni zuba, jer sile koje izgrađuju zube u najeminentnijem smislu žive u procesu magnezija. To ste čuli na predavanju profesora Römera. Ali magnezija, kaže materijalistička znanost, ima i u mlijeku. Ali magnezij u mlijeku nema nikakvog značaja. Mlijeko svoje postojanje kao mlijeko duguje tome da je dovoljno snažno da izluči magnezij koji je unutra; magneziju kao takvom nema mjesta u mlijeku. Mi to onda možemo analizirati, naravno, ali u procesu stvaranja mlijeka situacija je takva da proces stvaranja mlijeka može nastati jer može odbiti sile magnezija. O ovoj neobičnoj suprotnosti koja postoji u procesu formiranja zuba i procesu stvaranja mlijeka, naučimo nešto, samo znajući da je magnezij nešto bitno u procesu formiranja zuba, nešto što dinamički tamo pripada. U procesu proizvodnje mlijeka, to je ono što se odbacuje kao peti kotač na kolima. A slično vrijedi, primjerice, za fluor, esencijalni element zubne cakline, bez kojega ne možemo razumjeti cjelokupni proces evolucije zuba. Ima ga i u mokraći, ali kao proces izlučivanja bez ikakvog značenja. Fluor koji se nalazi u urinu, upravo je ono što će organizam dovoljno jak da eliminira jer ga ne može iskoristiti.
Samo fizičko ispitivanje da li je nešto negdje, zapravo ne daje ništa bitno; prije bi bilo da se mora znati je li nešto s pravom tu kao aktivna stvar na dotičnom mjestu, ili je tu jer je izbačeno. To je odlučujuće. I to je ono suštinsko, da stječemo takve koncepte kako bismo razumjeli čovjeka, a usput i druga organska bića u njihovom zdravom i bolesnom stanju. Međutim, kada se govori popularnije, uvijek smo prisiljeni ne moći koristiti sve to kao pomoć, jer je danas premalo općeg obrazovanja o finijim konceptima, i onda morate više govoriti apstraktno, i to se zapravo ne može razumjeti. Kada se bori protiv materijalizma čovjek vrlo često postaje neshvatljiv. Ali ako se spustite - možete se spustiti u potpuno različite oblasti - u karakteristike onih područja koje bi znanstvenik trebao poznavati i za koja ima činjenice koje može istražiti, onda se upravo kroz znanost duha dolazi do onih mjesta gdje se može pokazati da je predodžba o nečemu što je netko analizirao kao tvar, ispitana fizikalno-kemijskom znanošću, gdje se može reći da u tome postoji ovo a u onome ono, kako takva ideja ne vodi ničemu nego zapravo greškama.
To je ono što am želio danas dati kao uvod. Sutra ćemo više razgovarati o tome i nastavljamo dalje.