.- DVANAESTO PREDAVANJE, Dornach, 7. srpnja 1924.
Produbljivanje waldorfske pedagogije za takozvanu nenormalnu djecu. Liječenje i obrazovanje. Duhovno formativne moći majčinog mlijeka; biljka u njenom odnosu prema ljudima; bolest i životinjsko carstvo. Osjetiti uvjete kroz samoobrazovanje; uvjeti; duhovni ra6zvoj i stvarnost života; ono bitno antropozofsko kao stvarnost i kao temelj Antropozofskog društva i Goetheanuma.
Pa, počet ćemo tako što ćemo moći izraziti različite želje, a onda ću morati završiti tečaj. Zato vas molim da mi kažete što vam je još pri srcu kako bi krenuli naprijed.
Albrecht Strohschein: Želio bih reći da nemamo više pitanja.
Sada, ove rasprave su bile o produbljivanju naše Waldorfske školske pedagogije, o obrazovnim metodama kojima se pristupa takozvanom abnormalnom djetetu. A vidjeli ste iz rasprava da se abnormalno dijete mora drugačije procjenjivati kada se prema njemu treba postupati nego prema takozvanom normalnom djetetu, ali i da ga odgajatelji i učitelji moraju drugačije procjenjivati nego se to danas radi u laičkim krugovima, gdje ljudi uglavnom staju na isticanju abnormalnosti i ne vraćaju se na ono što je u pozadini. Danas nipošto nismo toliko daleko kao što je Goethe bio, na neki elementaran način u svom razmatranju rasta biljaka i prirode biljaka. Goethe je s osobitim veseljem gledao na deformacije koje se javljaju kod biljaka. A među najzanimljivijim člancima koje možete pronaći kod Goethea, oni su koji se bave tim deformacijama, gdje neki organ u biljci, koji je čovjek navikao nalaziti u određenom, takozvanom normalnom obliku, ili poraste u veličini iznad normale, ili je nenormalno organiziran, ponekad čak istisne organe koji su normalno na drugom mjestu, i tako dalje. Goethe u činjenici da se biljka može izraziti u takvim manifestacijama, vidi najbolje tragove za doći do stvarne ideje o izvornoj biljci. Jer on zna da je ideja iza biljke posebno očigledna u takvim deformacijama; tako da kad bismo u nizu promatranja na biljkama vidjeli kako se korijen može deformirati, kako se list, stabljika, cvijet, a također i plod mogu deformirati - naravno to moramo promatrati u nizu biljaka - tada bismo iz pogleda na deformacije mogli vidjeti izvornu biljku.
I to je u osnovi slučaj sa svim živim bićima, uključujući i one koji žive u duhu. Sve više shvaćamo da ono što živi iza ljudskog roda i izražava se u abnormalnostima, da je to ono što otkriva istinsku duhovnost ljudskog roda vanjskom svijetu. A ako stvari gledamo na ovaj način, također dolazimo do uvida kako su ljudi razmišljali i gledali na stvari u ranijim vremenima, kad su obrazovanje vidjeli kao nešto što je nevjerojatno blizu iscjeljivanju. U iscjeljivanju se vidjelo pristupanje ahrimanske i luciferske formacije onome što drži srednju liniju između luciferskog i ahrimanskog u smislu dobrog duhovnog. I kad su ljudi u mnogo višem smislu, vidjeli da se čovjek najprije mora dovesti u ravnotežu tijekom svog života kroz odgoj, također su u određenom smislu vidjeli nešto nenormalno u djetetu, koje je u određenom pogledu bolesno i mora se izliječiti, tako da izvorne riječi za iscjeljenje i obrazovanje imaju potpuno isto značenje. Odgoj liječi takozvanu normalnu osobu, a liječenje je samo specijalizacija za takozvanu nenormalnu osobu.
Sasvim je prirodno da, ako netko smatra takvu osnovu ispravnom, mora ići dalje u ovom smjeru i postavljati dodatna pitanja. Zapravo, svaka bolest koja proizlazi od iznutra je nešto duhovno, ali u konačnici i svaka bolest koja proizlazi od iznutra kao posljedica vanjske povrede. Jer i kod prijeloma noge događa se reakcija iznutra prema vani, a bilo bi dobro da je i kirurgija, inspirirana takvim gledanjem. No, ako pogledamo te stvari, dolazimo do pitanja na puno višoj razini: kako se zapravo treba odnositi prema djetetu u svim aspektima tjelesnog i duhovno-duševnog ponašanja? I jedno i drugo je vrlo usko povezano, pogotovo kod djece, i ne smije se vjerovati da kada se djetetu daje nekakav lijek na bazi supstanci, da on samo fizički djeluje na dijete - kako se danas pretpostavlja. Tvar zapravo ima mnogo više duhovnog učinka na dijete nego na odraslu osobu. A djelovanje majčinog mlijeka sastoji se u tome što u majčinom mlijeku živi ono što se u starijem gledanju zvalo dobra mumija, za razliku od loše mumije koja živi u drugim produktima izlučivanja. Cijela majka živi u majčinom mlijeku. Tu imamo nešto što živi kao sila koja je zapravo samo promijenila svoje područje unutar ljudske organizacije. Do rođenja djeteta uglavnom je aktivna u području koje pripada metaboličkom sustavu udova, a nakon rođenja uglavnom je aktivna u području ritmičkog sustava. Tako se te snage pomiču jednu razinu u organizaciji. Prelaskom na jednu razinu više gube svoj 'Ja' sadržaj, koji je u biti bio aktivan tijekom embrionalnog razdoblja, ali još uvijek zadržava svoj astralni sadržaj. Kada bi se iste sile koje su aktivne u majčinom mlijeku podigle na višu razinu, do glave, također bi izgubile svoj astralni sadržaj i bile bi aktivne samo u fizičkoj i eterskoj organizaciji, tu dolazi do štetnog djelovanja na majku kada se te sile podignu na višu razinu. Tako vidimo sve abnormalne pojave koje se javljaju kod majke.
Dakle, u majčinu mlijeku još uvijek imamo astralne formativne sile koje imaju duhovni učinak, a mi samo trebamo promisliti koja je odgovornost na nama sada kada dopuštamo djetetu da prijeđe na vlastitu prehranu, kako danas više nema svijesti o tome kako duhovno zapravo djeluje svugdje u vanjskom svijetu: kako, uspinjući se od korijena do cvijeta i ploda, biljka postaje i djeluje svi više i više duhovno. Ako počnemo od korijena biljke, imamo ono što se isprva čini kao neduhovni rad korijena. Korijen stoji u relativno snažnom fizičkom i eterskom odnosu prema cijeloj okolini, ali u cvijetu biljke počinje život koji se kao u čežnji proteže prema astralu. Rastući prema gore, biljka postaje sve duhovnija. I tako ćemo se dalje morati upitati: kakav je odnos između ovog korijena biljke i konteksta svijeta?
- Njihova veza sa svijetom je njihova ugrađenost u Zemlju. Da, dragi moji prijatelji, ovaj korijen je urastao u zemlju kao što smo i mi urasli glavom u zrak i u svijetlo, tako da možemo reći: ovdje dolje u biljci, imamo percepciju, ono povezano s glavom, ovdje gore, imamo probavu, hranjenje (vidi sliku). Ovdje gore, u biljci, imamo ono što sadrži duhovnost za kojom čezne metabolički sustav udova, i stoga je također povezano s čovjekovim metaboličkim sustavom udova. A ako s jedne strane pogledamo majčino mlijeko, i s druge strane astralnost za kojom žudi biljka, onda se s okultne točke gledišta pojavljuje nevjerojatno blizak odnos - ne potpuna sličnost - između astralnosti koja dolazi od majke s majčinim mlijekom, i astralnosti koja od kozmosa lebdi do cvijeta biljke.
Sve ove stvari nisu izrečene da bi se nešto teoretski znalo, nego da bi se stekao pravi osjećaj o onome što se nalazi u čovjekovoj okolini i da bi to ušlo u sferu njegovog djelovanja i ponašanja. I tako ćemo morati nastojati postupno privikavati dijete na vanjsku prehranu, stimulirati ga plodovima, podržati njegov metabolički sustav cvijetom i poduprijeti ono što ima raditi s glavom kroz nježnu primjesu elementa korijena. Ove stvari treba imati, rekao bih, u početku teoretski. U praksi bi trebale ući u uporabu, ali duhovnu uporabu.
Vidite, danas je iznimno teško steći uvid u čovjeka iz onoga što učimo u svim oblastima. Pogled se neprestano skreće upravo s onoga bitnoga. Danas ljudi nisu osposobljeni gledati bitno. Istina je da je u prvoj polovici 19. stoljeća pogled na esencijalnu prirodu potpuno zamro. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća još uvijek postojala ideja koja danas živi samo u jeziku, u geniju jezika. To bi se moglo okarakterizirati na sljedeći način: ako pogledate ljudski rod, vidjet ćete da postoji dug niz bolesti. Ako idemo apstraktno, mogli bismo zapisati te različite bolesti. Ako bi ih zapisali u ravnini, mogli bi stvoriti neku vrstu karte: u jednom kutu nasljedne bolesti, u drugom kutu one smrtonosne, mogle bi se lijepo rasporediti; onda bi imali kartu bolesti, pa bi se moglo konkretno vidjeti gdje pripada dijete već prema svojoj organizaciji. I moglo bi se zamisliti kako bi se ono što se pojavljuje kao sklonost bolesti shematski nacrtalo na listovima paus papira, i ime djeteta stavili gdje mu je mjesto. Zamislite da ste imali takvu ideju, učinili biste to.
U prvoj polovici 19. stoljeća još uvijek postoji ideja da se tamo gdje treba pisati bolesti uvijek mogu pisati imena životinja. Imalo se mišljenje, da su u životinjskom carstvu upisane sve vrste bolesti u prirodi. Svaka životinja, pravilno promatrana, predstavlja bolest. Za životinju je bolest takoreći zdrava. Ako ova životinja uđe u ljudsko biće, umjesto njegove vlastite organizacije, čovjek degenerira u organizaciju životinje i oboli. U prvoj polovici 19. stoljeća takve ideje nisu zastupali samo praznovjerni ljudi, nego su bile čak i Hegelove ideje, i to prilično održive ideje. Sada razmislite koliko možete razjasniti prirodu bilo kojeg ljudskog bića ako možete reći da ono degenerira u lava, orla, vola ili da čak degenerira u pretjerano duhovno. Ili, ako idete dalje, shvatit ćete da kada, recimo, etersko tijelo postane previše mekano, imate čvrst afinitet eterskog tijela prema fizičkoj supstanci, i tada ćete u čovjeku pronaći organizaciju koja inače može postojati samo u nižem životinjskom carstvu. Ovo su osnovne ideje koje trebate steći. A ono što vi, kao edukator, morate učiniti da biste se obrazovali je otprilike sljedeće.
Možete početi od vrlo specifičnih meditacija. Posebno moćna meditacija za odgojitelje je ona koju sam dao ovdje. Ali vidjet ćete plodonosnost onoga što prakticirate kao meditaciju s određenom orijentacijom u sebi, u tome da ste nošeni naprijed svojim osjećajima kao da ste in absentia corporis, u odsutnosti tijela, kao da ste u kupki astralnih valova, nošeni ste u svijet koji lagano leluja pred vama i daje vam priliku da vidite stvari oko sebe, koje vam onda daju odgovore na vaša pitanja. Da biste dosegnuli takve mogućnosti, morate se držati, ne samo teoretski, onoga što je predstavljeno, naprimjer, kao preduvjeti za meditativni razvoj u 'Kako se stječe uvid u više svjetove?'.
Nije li istina da je jedna prepreka takvom razvoju ljudski egoizam u smislu da čovjek svoj sud previše usmjerava u sferu svog 'Ja'? Razmislite samo o tome što zapravo znači koncentriranje na sebe. Imamo svoje fizičko tijelo, koje datira još iz vremena Saturna i znalački je razvijeno u četiri veličanstvene etape. Imamo etersko tijelo, koje je vješto transformirano tri puta, imamo astralno tijelo, koje je transformirano dva puta. Ni jedno od njih ne spada u područje zemaljske svijesti, samo 'Ja' spada u područje zemaljske svijesti. Ali to je zapravo samo iluzija 'Ja', jer se pravo 'Ja' može vidjeti samo gledanjem unatrag u prethodnu inkarnaciju. Sadašnje je samo ono što postaje i tek će postati stvarnost u sljedećoj inkarnaciji. 'Ja' je tek samo beba. A kad se stvari prozru, kad netko stvarno pliva u svom egoizmu, ima se imaginacija požudne dojilje, koja u srcu osjeća požudu prema malom djetetu; ali ta je žudnja opravdana, jer dijete je drugo. Ali sada, za razliku od egoizma, pred sobom imamo tu sliku ljudskog bića koje vrlo nježno grli bebu, dijete. I danas ljudi hodaju okolo ovako - ako biste ih slikali astralno, morali biste ih slikati, da u jednoj ruci nose svoje dijete. - Egipćani su još uvijek bili u stanju formirati dobro poznati skarabej, gdje je vlastito 'Ja' barem podržavala organizacija glave. Današnji čovjek nježno u naručju nosi svoje 'Ja'. Usporedba ove slike s onim što netko čini kao svakodnevnu radnju, opet je iznimno korisna meditacija za odgajatelja. A onda ste odvedeni u ono što sam opisao kao: plivanje u kupki duhovnih valova. - Dobijte odgovore na pitanja iz ovakvih pogleda, što naravno uključuje unutarnji mir, koji se mora pokušati sačuvati za takve trenutke. I odmah se može prepoznati je li netko predisponiran za bilo kakav razvoj u tom smjeru. Vidi se po tome žali li se na prepreke ili ne. Svatko tko prolazi kroz razvoj nikada se ne žali da mora savladati prepreke. Jer u stvarnosti niste spriječeni činiti ovo ili ono. Zamislivo je da bi netko najučinkovitiju meditaciju mogao napraviti prije neke odlučne radnje, neposredno nakon nje, ili ponoviti nakon odlučne radnje, s potpunim zaboravom onoga što je doživio djelujući. Jer bitno je da čovjek ima moć otrgnuti se iz jednog svijeta i pronaći put u drugi svijet. I to je općenito pozivanje na unutarnje moći.
Gledajte, pogledajte samo kolika je razlika pristupate li djetetu s više ili manje ravnodušnosti, ili s pravom ljubavlju. Čim se djetetu pristupi s pravom ljubavlju, čim prestanete vjerovati da se tehničkim trkovima može postići više nego pravo ljubavlju, učinkovitost odgoja, posebice kod nenormalne djece, odmah je tu.
Stoga se svaki temelj za određenu aktivnost unutar antropozofskog pokreta, mora vidjeti kao procvat određenog stava. Stvari koje su dane, zapravo treba promatrati samo kao korijenje iz kojeg niče biljka stava. I doista je nužno da se, prije svega, ono supstancijalno antropozofsko, osjeti kao stvarnost. I ništa nećete postići, to se može unaprijed reći, ako ono što ste ovdje upili, nije nešto što ste upravo doživjeli i što vas je potaklo i stvorilo stav. To je bio, rekao bih, preduvjet koji je nekada bio samorazumljiv, ali koji sve više postaje očigledan, i koji je temelj onoga što će sada postojati kao Antropozofsko društvo od Božićne konferencije. Ono što dolazi iz Goetheanuma iz njegovih institucija, mora se smatrati sasvim stvarnim, pa tako u budućnosti ne može biti drugačije nego da će ono što će imati antropozofski učinak u budućnosti, proizlaziti iz različitih odjela. Jer, nakon svega što naslućujete iz takvih rasprava, ovo Antropozofsko društvo mora postati organizam u kojemu odgovornosti djeluju kao krvotok. A stvari rade zajedno na pravi način ako se ispravno percipiraju. Kao što srce i bubrezi moraju raditi zajedno za određene funkcije u ljudskom organizmu, kako bi stvorili jedinstvo, dakle, za ono čemu težite, i odjeli, koji u sebi njeguju ono za što su posebno odgovorni, moraju surađivati. Ali osoba koja tada poduzima nešto u svijetu, mora dopustiti da ono što tada dolazi iz odjela djeluje zajedno u njegovim djelima, i čovjek treba ozbiljno shvatiti antropozofski rad.
Dakle, imate namjeru, raditi za inferiornu djecu. Prije svega, morate uzeti u obzir ono što živi u antropozofskom pokretu kao pedagoškoj struji. Pedagoška struja mora biti nešto što se, ovakva kakva postoji, mora pretočiti u vaš vlastiti rad. Mora vam biti jasno, da je ono što sadrži pedagoški pokret ono što liječi tipično ljudsko biće, kako bi moglo zauzeti svoje mjesto u svijetu. Onda vam mora biti jasna činjenica, da vam samo medicinski dio može dati ono što može produbiti pedagogiju s obzirom na ljudske abnormalnosti. I ako se udubite na pravi način, ubrzo ćete uvidjeti da se to ne može dati na način da se čuje: ovo je dobro za ovo, ovo je dobro za ono - već samo stvaranjem kontinuirane, žive veze. Ovo prekidanje životnog konteksta je nešto, čega ne bi trebalo biti. U posebnom radu ne bi smio krenuti određeni egoizam, već samo čežnja da se smjesti unutar cjeline. Kako se terapijska euritmija približava terapijskoj pedagogiji, tako se euritmija u cjelini približava terapijskoj pedagogiji. Iz ovoga opet treba vidjeti, da se i u ovom smjeru treba tražiti živa veza, koja bi se također trebala izraziti u tome da u određenoj mjeri oni koji se bave terapijskom euritmijom, trebaju imati osnove euritmije. Terapijska euritmija trebala bi izrasti iz općeg poznavanja zvukovne i tonske euritmije, čak i ako nije dovedena do umjetničkog savršenstva. No prije svega, čovjek mora biti svjestan da se mora povezivati s drugim ljudima, pa je jedini način za to potražiti podršku liječnika pri prakticiranju terapijske euritmije. I postavljen je uvjet kada je postavljena terapijska euritmija, da se ne smije prakticirati bez konzultacije s liječnikom. Sve to već pokazuje koliko zamršene, koliko žive moraju biti stvari koje oživljavaju u antropozofiji.
Ali postoji i ovo: u budućnosti će Antropozofsko društvo biti suočeno s odlukom, da će na intenzivan način doći do ovoga: jesu li odgovornosti održive ili nisu održive? - Ne morate vjerovati, ali iz svega što se događa moglo se vidjeti: u vrijeme kada je Božićna konferencija trebala biti provedena u djelo, te su odgovornosti stavljene u oštar fokus s isključivošću koja bi nekim možda mogla biti okrutna, u odnosu na kvalitetu ljudskih osobnosti koje su tamo. Budući da je Izvršni odbor u Goetheanumu formiran na toj osnovi, nije moguće drugo nego da se ovaj Izvršni odbor smatra potpuno autoritativnim tijelom unutar onoga što se događa u Antropozofskom društvu. Za pojedinačna pitanja koja se razmatraju, ovaj se Odbor jednostavno mora smatrati punim autoritetom. I hoće li to u budućnosti biti shvaćeno ili ne, unutar antropozofskog pokreta?
I to je ono što se mora reći, pogotovo u slučaju temelja kakav je vaš, kao svojevrsno polaganje temeljca. Osim ako kritika u nekom trenutku ne prestane u odnosu među ljudima - jer kritika se nikada ne odnosi na sadržaj učenja, već na sadržaj onoga što se radi - osim ako ova kritika ne prestane, osim ako stvarno ne postoji princip autoriteta - ne u poučavanju, već u radu - posebno u odnosu na stvari u kojima je okultno na djelu, tada će antropozofskom pokretu biti nemoguće postati ono što apsolutno mora postati ako želi preživjeti. Prikrivena pobuna protiv onih koji imaju odgovornost je ono s čim se ne može nastaviti u budućnosti; i tada će članstvo u školi nužno morati stvoriti kolektiv, jer ako se potrebno razumijevanje ne pojavi, članstvo u školi će morati prestati. Moglo bi se reći: prije božićnog susreta, budući da nije bilo Odbora s namjerom ezoterijskog rada, 'mišljenje' i 'osjećanje' bilo je prepušteno meni. I u najvećoj mjeri, svi su drugi koristili, kako im je bilo drago, 'volju'. To je bilo kao izvorna pojava sve do božićnog susreta. Kada se radilo o okretanju mišljenju ili osjećanju, u antropozofskim stvarima, ljudi su mi dolazili na način sličan kao što odlaze postolaru da im napravi čizme. To je bilo tim intenzivnije jer se to nije primjećivalo, već se vjerovalo suprotno. Ali cijela se stvar može i izliječiti ako se osvijesti, da postoji i 'volja' društva koja proizlazi iz Izvršnog odbora u Goetheanumu. I to ćete vidjeti ako tome pristupite s razumijevanjem, a nikako s prisilom.
Ali način razmišljanja je vrlo čudan. Toliko je vezan za riječi. Jučer me zaprepastilo na koji se groteskni način ljudi drže riječi, kako onda napuhuju riječi i podgrijani riječima stvaraju čežnju za djelom. Pretpostavlja se da sam ovo rekao u Breslau odboru Slobodnog antropozofskog društva, da su ostali sada otišli i ostao je samo središnji Odbor. Zaključak je odmah bio: ovo je središnjica - sada mora dobiti glavu. - Pa vidite, ovdje je osnovna činjenica sljedeća, čovjek se drži riječi: budući da se glava nekada u uobičajenoj upotrebi nazivala središnjicom, ljudi se drže te riječi, a ne uviđaju da je, prije svega, Izvršni odbor u Goetheanumu potpuno usklađen s tim takozvanim središnjim odborom. To bi bilo govoriti gluposti. Ali toga nije bilo. I tako, radi se o prosuđivanju prema činjenicama.
Ovo je od iznimne važnosti ako se želimo uhvatiti u koštac s antropozofskim pokretom. Stoga je potrebno da svoje utemeljenje u Lauensteinu, koje doista može pobuditi najveće nade, shvatite na način da djeluje u potpunom skladu s antropozofskim pokretom, da ste s jedne strane ispunjeni sviješću da će antropozofski pokret također njegovati i paziti ono čemu kaže svoje 'da', ali to može paziti i njegovati samo na način koji je primjeren njegovim današnjim institucijama nakon Božićne konferencije. Ali s druge strane, također mora biti slučaj da takav član onda, također sa svoje strane čini ono da poveća snagu antropozofskog pokreta.
Ovo bih želio uputiti svima vama, dragi prijatelji, i takvu riječ koja dolazi iz srca smatrati kao ono što bih vam želio dati, kao poticaj koji će i dalje djelovati.
Ako razmišljate o tome da duhovni pokret učinite plodonosnim za praktični život, tada taj duhovni pokret morate smatrati živim.
Ovim putem, želim vam snagu, dobar smjer, i dobar rad, vaše volje, dragi moji prijatelji!