U ovo vrijeme, 1917, mogla sam se ponovno latiti mog rada – prekinutog godinama ranije – davanja umjetničke forme mediju crno-bijelog. Od mog djetinjstva taj cijeli svijet mi je izgledao misteriozan, pun pitanja koja nisam mogla formulirati. Taj je medij doveo okolni svijet k meni, ali najljepše od svega je bila magična međuigra tame i svijetla, kada bi se mogla dočarati samo iz tog elementa, u zračnom prostoru: iz visokih struktura oblaka, iz prozračnih slika koje su se pojavljivale u negativnom reljefu. Iza toga svega osjećao se svijet živih esencija.
Konačni rezultat mojih studiranja umjetnosti rezbarenja u Brusselu je bilo razočarenje. "Crno-bijelo" je povezano s skulpturalnim formama i kroz to je postalo potpuno umrtvljeno. Takav tretman je potpuno negirao ovaj element kao što je bio slučaj u suvremenom slikarstvu. Moj učitelj, osamdesetogodišnji majstor Auguste Danse, primio me, kao djevojku od osamnaest godina, u svoj dom i studio u Brusselu. On je bio dobro poznat, posebno po svojim gravurama slavnih slika, ali također i po svojim portretima i krajolicima. Tako me ohrabrivao u mojoj vještini da napravim neke stvari u tome smjeru koje su tada bile prihvaćene za izložbu. Ipak to nije bio put onakve vrste umjetnosti kakvu sam ja zamišljala. Vičnost, naturalistički stil koje sam donijela sa sobom stajali su mi na putu.
Pokušala sam s nekoliko crteža u kojima je sjenčanje bilo u jednom smjeru, nezavisno od forme, ali još uvijek dopuštajući trećoj dimenziji da se pojavi. Nije bilo loše, ali još nisam bila zadovoljna. Bi li mi dr. Steiner pomogao da dođem do novog načina izražavanja crno-bijelog – oslobođenog od sve izvanjski opazive igre svijetla i sjene? Možda bi mogla, da bi se oslobodila od onog što su osjetila nudila, uzeti kao polazište neka od mojih vlastitih unutarnjih iskustava? Na taj način također bi mogla nastaviti kontakte s dr. Steinerom, Jer nakon odlaska Bugajeva nisam željela takvu mogućnost posjeta uzimati zdravo za gotovo.
Dr. Steinerov odgovor na moju neizgovorenu želju bio je otvoren i prijateljski, i iz toga su došle tri godine zajedničkog rada u potrazi za crno-bijelim jezikom forme, što je za mene postao neiscrpan izvor uvijek novih otkrića. Tek mnogo godina kasnije postalo mi je jasno zašto mi je svijet svijetla i sjene – koji sve stvari dovodi do pojavnosti, skrivajući sebe iza vlastitog zrcaljenja – izgledao toliko prožet zagonetkama. Ako slijedite ovaj put dosljedno, možete doći do umjetničke forme koja je oslobođena intelektualnih reprezentacija – forme koja može probuditi kreativni element.
U mojoj knjizi posvećenoj prozorima Goetheanuma, napisala sam, na traženje Marie Steiner, bitne elemente ovog rada s dr. Steinerom.
Tako je kao stvar sudbine, svijet crno-bijelog postao za mene esencijalni, životom ispunjen svijet koji me na prirodan način povezao s duhom. Također mi je pomognuto u tom smjeru kroz moj kasniji rad na prozračnim staklenim prozorima na drugom Goetheanumu.