To jednako vrijedi i za crtanje. Napuštanje određenosti linije uvodi element neočekivanog, nepoznatog, što zahtijeva veću budnost i više unutarnje aktivnosti. Ako netko stvarno uspije raditi po ovoj metodi, to dovodi do oslobađanja onog što je toliko uništavajuće u umjetnosti – činjenicu čvrste vezanosti za intelektualne koncepte, koji dolaze iz glave. Ona koncentrira i produbljuje svijest o aktivnosti u samim osjećajima, s kojima se doživljava kontrast hladnoće i topline, lakoće i težine, i oblikuje forme iz unutarnjeg dodira. One nisu promišljene unaprijed, već su izravno stvorene.
"Samo ste u vašoj glavi sentimentalni", dr. Steiner je rekao euritmistima. "Vaše srce zna što je ispravno".
Vrsta ritma, unutarnji ritmički zakon koji se osjeća kada se koristi ova tehnika sjenčanja, pomaže da se nečiji ritmički doživljaj ucrta u kiparski medij.
"Ne slijedi oblik". Taj savjet me je činio posebno nesretnom kada sam crtala stabla.... Dok sam bila okupiranja tim problemom, sjetila sam se stare gravure od Piranesija... Bilo je, u sredini slike, malo stablo nacrtano cijelo dijagonalnim sjenčanjem. Izgledalo je prilično moćno, kao da je slijeđena linija njegovog oblika, ipak je bilo više živo i više ozračeno od svijetla i zraka. Jedno od najranijih iskustava u ovoj domeni je, da je upravo ovaj stil crtanja najbolji način da se dobije ono što je Rudolf Steiner nazvao "intenzivan" učinak", "osvijetljenje od iznutra"...
Samo je znak nedostatka samopouzdanja misliti da priznati zakon može umanjiti umjetničku slobodu i osobno iskustvo. Glazbenik, daleko više nego plastični umjetnik, izvore svoje kreativnosti mora tražiti u svom unutarnjem životu, a ipak nema straha od slabljenja svojih doživljaja kada proučava objektivne zakone svijeta glazbe. Intenzivniji subjektivni život za plastičnog umjetnika također znači objektiviziranje iskustva – unutarnje obogaćivanje – ako odluči školovati svoj temperament u svijetu forme. To također znači veću slobodu izražaja nego to osobna proizvoljnost može ikada postići. Ipak umjetnikov put "između ekspresionizma i impresionizma" traži intenzivnije, a također i strpljivije, dodatno proučavanje.
"Ovu sliku trebaš crtati pedeset puta, tada će biti u redu", čula sam dr. Steinera da govori umjetniku koji je bez sumnje bio nadaren...
"Samo u intelektualnim stvarima je linija zaista na mjestu", bilo je mišljenje dr. Steinera.
Treba i snaga volje i hrvanje s vlastitim iskustvima, da je prijeđe od objekata na ono "što leži između stvari". Kada smo stekli iskustvo cjeline trebali bi moći prepoznati granicu kao znak duha. Ali ako naše sjenčanje "slijedi formu" mi ćemo nehotice koristiti granicu kao liniju. To uključuje nešto drugo....
Ako pokušamo prodrijeti u tajnu, prirodnih zakona svijetla i sjene, nalazimo bitnu razliku između njih i zakona boje. Tu tendenciju da utječe u forme i kretanja može se vidjeti ne samo u bojama čvrstih tijela – boja puti, na primjer, ili boje kod biljaka – već također i u prelaznim pojavama neba. Ali ako gledamo osvijetljeno lice kako se polako kreće u svijetlu, odmah shvatimo, iz tog jednostavnog proučavanja, da svijetlo i sjena nemaju ništa s formom. Samo njihovi učinci postaju vidljivi; oni otkrivaju objekt, ali oni sami pripadaju svijetu koji nema ništa zajedničko s formama, da u stvari oni ne "slijede formu".
Ako još dublje prodremo u prirodu ova dva elementa, svijetla i sjene, nalazimo, u prvom redu (kao što je poznato iz najjednostavnijih optičkih pokusa), da svijetlo ima tendenciju da se širi, da izgleda veće, ali da sjena ima unutarnji, umanjujući učinak.
Tendencija širenja svjetlosti može se opisati kao tendencija bijega, da se postane lakši, da stremi gore, dok tama se može osjetiti kao grčenje, sila zgrušavanja koja vuče dolje u težinu ili gravitaciju.
Ako netko pokuša u sebi osjetiti tu dualnost, i analizirati je, postaje svjestan da je lijeva strana njegovog tijela više povezana sa silama širenja, a desna polovina tijela sa silama sužavanja. Unutarnja gesta koja uspostavlja odnos sa te dvije sile, stvarajući ravnotežu između njih – gesta žive, mobilne ravnoteže – otkriva u samom čovjeku dijagonalan smjer od vrha lijeve strane do dna desne strane.
Udarac izveden (za gledatelja) od gore desno do dolje lijevo, koji dovodi do međuigre svijetla i sjene, bilo da umjetnik radi iz svijetla u sjenu ili obrnuto, je u skladu sa "tajnim zakonima prirode". Zadatak je umjetnosti interpretirati te zakone.
Više puta sam pitana: "Mislite li da se ovom metodom još veće stvari mogu postići u svijetlu i sjeni nego je to postigao Rembrandt?"
Sigurno ne. Bogom dana umjetnost Rembrandta je jedinstvena, a to će i ostati. I sve dok priznata metoda (ili, drugim riječima, metoda napipana svjesnim osjećajem) iznutra ne evoluira do točke da je transformirana u novu kreativnu snagu u nama, duga povijest osobnih iskustava, i inspiracija dostojna zadatka, biti će nužni. Možda, također, da li će ti potencijali u umjetnosti, za sada samo zamišljeni od nas, biti realizirani u budućnosti ne možemo odrediti. Ali trebali bi se odreći sve nade za buduću umjetnost, ako ne bi naučili od znanosti duha, upravo o elementima koji sačinjavaju umjetnost – bila to riječ, zvuk, boja ili svijetlo i sjena – da ih "napravimo našim učiteljima", kako se Rudolf Steiner jednom izrazio.
Ta pitanja se mogu samo neadekvatno dodirnuti ovdje. Drugi ljudi će naučiti druge lekcije iz tih iskustava. Namjera je samo ukazati na ono što je izgledalo važno zapamtiti iz usputnih i jednostavnih napomena Rudolfa Steinera.
Asja s dijelom crvenog prozora za drugi Goetheanum
Starac i svjetlo mudrosti
Oblast glazbene fantazije
