Rudolf Steiner je često ponavljao: mi govorimo o duhovnom putu, govorimo o duhu; stalno govorimo o, o i o nečemu. Ovo o je premalo. Moramo pokušati komunicirati duh konkretno. Govoriti s duhovnim darom o duhu samo tjera duh i to je skretanje u materijalizam. On sam je govorio drugačije.
A potpuno drugačije kada je govorio o Kristu.
Rudolf Steiner je stvorio prve nužne uvjete za doživljaj Krist impulsa, tako da zvučanje imena Krista može strujati vani kao izdisanje već udahnute Krist-snage. Da bi se razumjela Doktorova Krist-misao, treba krenuti putem, njegovati misli i osjećaje koji pripremaju za krštenje. Očekivao je da riječ duha pogodi u nas kao sama munja života. Njegovo govorenje o Kristu bila je stroga šutnja ─ to je bio Krist u njemu.
Ponekada se pripremao mjesecima prije nego je izgovorio riječ „Krist“ i najavio tečaj kao što je „Krist i duhovni svijet“. Onaj tko je bio njegov učenik zna značaj takve objave. To je bio ulazak u nove sfere znanja, to je bio poziv, „Bdijte i molite!“ ─ Mi smo se pripremili ─ i prespavali njegov Getsemanski vrt; znali smo da smo nešto prespavali, premda smo težili za snagom. Odjekivao je poziv: „Promijenite svoje puteve!“ ─ odjekivalo je, ne kao riječi, već u onim „tihim“ trenucima tijekom predavanja kada je grmljavina odumrla….
Ali čak i dok smo spavali ─ nazirali smo, u takvim trenucima, let anđela iznad teme predavanja: anđeo je bio predosjećaj da bi budući tijek predavanja mogao postati simbol za događanja, otkrića i katarzu u našim vlastitim dušama, ako bi naša volja bila fokusirana na Damask „ega“.
To nije bila fantazija, bila je životna stvarnost…. Njegova tišina je bila ─ udisaj, njegova buduća riječ o Kristu ─ izdisaj; očekivao je od nas da otkrijemo gestu njegovih riječi ─ ono što je neizgovoreno, ipak bilo prisutno; pozivao nas je da „izgradimo kolibu“, mjesto skloništa za duh….
S kakvim je jasnim, osmjehom punim ljubavi, govorio o Isus Djetetu koje, u svojoj bespomoćnosti, leži u jaslama nad kojima je bio razbijen Ahrimanov mač. ─ Tada je u potpunosti bio srce…..
Netko tko nije sam doživio Rudolfa Steinera teško može imati ideju što se odvijalo u našim vlastitim srcima. On je bio inspiracija, ne samo imaginacija. I njegove riječi o Kristu su bile inspiracije; misli-srca ─ govorio je iz srca Sunca. ─ Ili bi možda bilo bolje reći: njegova inteligencija je za svoje boravište uzela njegovo srce; i inteligentno srce je sada cvjetalo ─ i samo srce ─ ne samo inteligencija sa srcem….
Ipak nije samo iz glave niti samo iz srca govorio o Kristu, već iz nečeg još višeg.
Bili smo u stanju dokučiti stvarnost inteligencije koja je kroz njega govorila o Kristu samo kada smo mogli prihvatiti da je ovdje govorilo ljudsko biće s neograničenom snagom misli ─ iz punog žara srca, od srca do srca.
Drugdje, osim u takvoj snazi i takvom žaru ─ od kojeg smo svi mi toliko daleko ─ tajna kristijanizirane inteligencije neće se naći.
Prvi svjetski rat
Prvi zadatak koji nam je Steiner dao u Dornachu, odmah nakon izbijanja rata, bila je briga za ranjene. Mobilizirao je svakog tko je znao bilo što o tome i tražio da se provede tečaj prve pomoći. U to vrijeme nije bilo načina da se predvidi u kojem će se smjeru situacija razvijati. Bili smo smješteni izravno na granici. Svatko je očekivao da će se rat proširiti i na Švicarsku također. Njemački topovi u Badenu već su bili okrenuti prema nama, pošto je jedinica francuske vojske smještena uz granicu mogla prodrijeti u švicarski teritorij tijekom povlačenja u Belfort, francusku utvrdu, i tako povrijediti švicarsku neutralnost. Jedinice bi marširale kroz našu dolinu i iz Badena bi se otvorila vatra na Arlesheim i Dornach. To je Doktoru bilo očito od početka, i on nas je potaknuo da naučimo kako previjati i transportirati žrtve.
Prevladavalo je raspoloženje panike; ljudi su jaučući trčali iz kuća na ulicu. Grmljavina obližnjih topova ne bi prestajala; već je bilo glasina da je granica već prijeđena i da je u Baselu bilo uličnih borbi. U Švicarskoj je započela opća mobilizacija; federalne vlakove i ulična vozila trebalo je uporabiti u vojne svrhe čim bi borbe izbile na Švicarsko tlo. Civilna populacija bi se evakuirala na planine nakon što bi se oglasio alarm; obrana Švicarske bi započela u točci iznad Dornacha; izravno iznad Goetheanuma bila je pozicionirana artiljerija. Cijelo naše područje okrenulo se ratu.
Ljudi su se pakirali, vozila su držana u pripremi za bijeg u planine. Jednog dana pozvani smo u kantinu, zatraženo je da novac i prtljagu imamo u blizini i da spavamo noću odjeveni. Alarm se očekivao tijekom noći. Mi bi se okupili ispred kantine i uputili se u planine zajedno s Doktorom.
On je bio šutljiv, miran i tužan. Obično bi ga vidjeli u kantini gdje bi se susretali za vrijeme ručka, za poslijepodnevni čaj, i navečer. U ostalo vrijeme rijetko je bio tamo, ali sada je dolazio dnevno, kretao se među nama ili sjeo negdje na klupu. Izgledao je beskonačno umoran. Dolazio je bez očitog razloga; samo je htio dati podršku svojim prisustvom.
Ali postalo je jasno: život u Dornachu, Goetheanum, svi mi, bili smo u opasnosti….
*
Sjećam se susreta s njim; bilo je to u vrijeme kada smo čuli prve tutnjeve topova. Znali smo ─ tamo je rat, ali imali smo osjećaj: to je daleko, daleko; Švicarska je neutralna zemlja i iznad glava imamo krov.
Ali odjednom jedne večeri nakon rada, A.A.T. i ja išli smo dolje niz brdo u Arlesheim; ispred nas mirne male kuće Dornacha, izvan toga u daljini, ravnica. Tamo, rijetkih dana, mogli su se vidjeti planinski grebeni Alzasa premda se obično ravnica utapala u izmaglici; ali što je ovo? Grom? Čudna, kratka tutnjava. Linija izmaglice je drugačija; je li to kiša? Jeli magla? Ili dim? Vjerojatno se diže grmljavinska oluja ─ a dolje, između Dornacha i brežuljka, stoji usamljena crna figura. Netko je zastao na ulici s pognutom glavom, neodlučan, kao da sluša. Što on čeka? Možda grom? Mi smo se pogledali: Zašto, to je Doktor! Ali zašto je ovakav ─ bez njegove uobičajene sigurnosti? Zašto oklijeva i izgleda kao da ne zna da li da nastavi ili ne? On nastavlja stajati i sluša grom. Da li je ovo zapravo grom? Mi smo u Švicarskoj, u miroljubivoj zemlji; ne može biti drugo; čak ne želim ni misliti misao koja se počela oblikovati. Doktor, koji nas je bio vidio, čeka nas: Bez pozdrava, očima pokazuje na tutnjavu u daljini, i čujem njegov duboki glas: „Rika topova“? Ne može biti sumnje ─ to je artiljerija. U to vrijeme je bilo borbi oko Basela i francuska vojna jedinica odgurnuta je prema švicarskoj granici.
To je bila grmljavina topova. Nas troje stajali smo tamo u tišini; zatim smo željeli nastaviti. Jedva da je potvrdio naše doviđenja i nastavio sa spuštenom glavom, neodlučno, s uhom okrenutim u smjeru tupe tutnjave.
U Arlesheimu su ljudi već znali: to nije olujna grmljavina, to su topovi; sloj izmaglice nad ravnicom je dim. Sljedećeg dana bilo je u novinama: „Bitka blizu Basela“.
Prva reakcija na rat: moramo se s više empatije posvetiti zajedničkoj stvari; svi mi ─ Rusi, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, Poljaci ─ svi smo mi braća po nesreći, svi smo žrtve kriminalne politike; naša „politika“ je posvećenost zajedničkoj stvari, odlučnost da nastavimo s izgradnjom. Kada je Strauss, Bavarac, regrutiran i morao se pridružiti službi kao medicinska pomoć, zapisao je što je više moguće ruskih riječi tako da može pomoći zarobljenim ruskim zatvorenicima. Moto koji nas je ujedinio je bio „ljubav, solidarnost, odgovornost“. Našu solidarnost smo doživjeli još živopisnije u danima kada je svuda izbijala panika. Naslućivanje egzodusa, zajedno s Doktorom, nalikovalo je na nešto biblijsko.
Ali postupno se vratilo smirenje; švicarske trupe svih rodova vojske bile su stacionirane u našoj blizini, i kada je granica zapečaćena minskim poljem, osjećaj opasnosti je oslabio. Nastavili smo rezbariti na našoj građevini, svjesni činjenice da u svakom trenutku može biti uništena od artiljerijskih granata. Dodatak tome bile su nove brige: horde vojnika, neki među njima intoksicirani, prolazile su kroz područje. Povremeno bi produžili sve do konstrukcijske ograde gdje su se smijali i pušili između velikih gomila drvenih strugotina. To je bilo ekstremno opasno; cijeli brežuljak je lako mogao otići u plamenu ─ pet drvenih baraka, ured, sam Goetheanum, i brda drvenih strugotina. Ljudi su se izmjenjivali stražareći danju i noću. Nekih dana, posebno nedjeljom, cijele grupe artiljerijskih vojnika dolazile su dolje iz Gempena (podnožje iza Goetheanuma) i okupljale se ispred Goetheanuma: „U čemu je problem“? ─ „Željeli bi pogledati“!
Jedne nedjelje bili smo u kantini, Doktor je također bio tamo. Ljudi su se okupili oko njega s novinama u ruci i raspravljano je najnovije stanje stvari. On je stavio svoje cvikere i slušao. Više se ne sjećam zašto samo morao ići gore na gradilište. Put je vodio gore između kantine i Goetheanuma do Gempena; tamo, završavala je pješačka staza koja je vodila od brežuljka pored baraka i Schreinerei (stolarije) do vrata ograde gradilišta. Ispred tih vrata vidio sam grupu vojnika, trideset ili četrdeset ljudi, koji su svakako željeli vidjeti gradilište. Naši čuvari ─ von Heydebrand i još netko ─ ne bi ih pustili: „Zabranjen ulaz neovlaštenim osobama“! Sve više i više vojnika se pridruživalo grupi. Već ojađeni, zahtijevali su da ih se pusti. Razmišljao sam da bi ovo moglo imati neželjene posljedice; ili će ući na silu i zapaliti Goetheanum sa njihovih sedamdeset gorućih cigareta, ili će naš odnos s njima biti beznadno narušen, nešto što bi izazvalo da našim poteškoćama nema kraja. Naše čuvare nije krasila posebna prisutnost duha; vojnike treba drugačije primiti. Probio sam se naprijed, gurnuo stražare sa strane i obratio se vojnicima: „Dođite, prijatelji! Imati ćemo vođenu turu samo za vas! Pričekajte samo trenutak!“ Vidio sam ogorčena lica čuvara; vidio sam da dodatne grupe vojnika dolaze od Gempena, i trčao ulicom do kantine što sam brže mogao, pozivajući već iz daleka: „Herr Doktor, Herr Doktor!“ Doktor, koji je odmah razumio da se nešto neočekivano dogodilo, došao je k meni agilnim, brzim koracima, gotovo trčeći: „Što se dogodilo?“ Sve je došlo na svoje mjesto. Požurivši, dok smo zajedno hodali gore, objasnio sam što se dogodilo, urgirajući da se vojnici puste ─ to se konačno, ticalo građevine, čak ni sam doktor ovdje nije najvažnija stvar. Odmah je shvatio cijelu situaciju. Žurili smo zajedno; za čas posla stajao je usred vojnika, smijući se, prijateljski, nepristran, i rekao da će ih osobno voditi. Svi smo zajedno ušli na područje gradilišta. Sve cigarete su bile pogašene.
Steiner je vodio vojnike naokolo dobrih pola sata. Kao zaključak, popeo se na skelu da bi im pokazao oblike i demonstrirao način rada. „Pokazati ću vam; hajde donesi dlijeto i čekić!“ Netko je otrčao i vratio se s oboje. Doktor je sam počeo rezbariti tako da su mogli vidjeti proces na licu mjesta. Vojnici su gledali sjajnim očima.
Vratili smo se kao prijatelji: Doktor, čuvari, ja, i oko stotinu vojnika; njihova lica su bila otvorena i radosna. Očito su imali poteškoća naći prave riječi da izraze zadovoljstvo za ljubaznost s kojom ih je Steiner vodio i ispratio. Od tada nadalje, postojao je najbolji odnos između nas i vojnih jedinica smještenih u blizini. Odredili smo sate za posjete tijekom kojih je svatko tko se tako osjećao mogao doći. Mi smo ih vodili i davali objašnjenja ─ ja sam, također, morao preuzeti takvo vođenje tura.
*
Izbijanje rata donijelo je Steineru nove, posebne probleme; izbijanje nacionalističkog sentimenta morao je voditi u razumnom smjeru. Poslije tri tjedna prvi moment naše spontane solidarnosti bio je sasvim očito prekinut. Kroz cijeli rujan i listopad oluje u kantini nisu se smirivale: Britanci i Rusi okupljali su se zajedno u malim grupama, Nijemci su često bez takta inzistirali da je rat bio potaknut provokativnim stavom Engleske; Rusi su se suprotstavljali izjavom da se kršenje neutralnosti svodi na barbarizam. Uskoro, teoretske debate promijenile su se u konkretne incidente i prijetile cjelokupnom životu Dornacha. Schoure-ovo povlačenje iz antropozofskog društva, odvratne glasine koje su se iz Francuske filtrirale kroz francuski dio Švicarske, dvoličnost nekih Poljaka ─ sve je to imalo veoma negativne učinke. Sve oči su bile uprte u Doktora; netko se barem nadao da će na kraju reći: „Njemačka je u pravu!“ ili „Njemačku treba kriviti za cijelu katastrofu“! Međutim on nije optužio ni jednu zemlju, samo lažljivost tiska; i preporučio je da se ne vjeruje senzacionalističkim vijestima i da hrabro rade na ljudskom aspektu istinske kulture…. Svi su napeto iščekivali nedvosmislenu gestu.
*
Jedna takva gesta za mene leži u njegovih pet predavanja u vezi esencije kulture koje je održao u Schreinerei-u u studenom. Sadržavala su živopisne prikaze iz Talijanske, Francuske, Engleske, i Njemačke kulture. Campanella, 17-o stoljeće u Francuskoj, Njemačkog „Francuza“ u Steinerovu opisu, Leibnitza, Shakespearea, Newtona, Schillera, i Goethea. Pojavila se slika Rusije ─ Rusije koja stremi prema budućnosti, kraljevstvu duha. Svatko je bio oduševljen Francuzima, Austrijancima, Nijemcima i Rusima. Doktor je uspio izgladiti valove nacionalističke strasti ukazujući na jedinstvo koje sve velike kulture imaju zajedničko. U svijetlu njegovih riječi mi smo se opet okrenuli jedni prema drugima; atmosfera tiranije je bila transformirana. Kasnije su se pojavile druge zaraze, ali nacionalistička groznica jednom i zauvijek je prevladana; od tada nadalje, članovi raznih nacija koje su međusobno zaraćene jedni s drugima su živjeli u miru.
Umjetnički problemi
Godine 1915 ─ more problema se izlilo na dnevni život u ratu koji se nastavljao. To se čak osjetilo i u Švicarskoj i bilo je pojačano samom našom lokacijom. S obzirom na ovladavanje umjetničkim zadacima, bilo je teškoća u komunikaciji zbog dogmatskog stava umjetnika usmjerenih prema akademskim, impresionističkim ili futurističkih smjerovima. U razrađivanju zadataka postavljenih od Steinera trebalo je istupiti u vlastitim pravim bojama; u staklariji formirale su se dvije frakcije. Na primjer: u „djetinjastom“ dizajnu za staklene prozore, netko je vidio izraz novog i originalnog stila. Objekt ─ simboli puta inicijacije ─ osim njihove estetske vrijednosti bili su dokaz da je njihov autor duhovni vođa; shodno tome, u izradi detalja tih skica, trebalo je podržavati duhovni realizam. To je bilo mišljenje Tadeuša Richtera, kojem je Steiner povjerio staklene prozore čak i prije polaganja kamena temeljca, i koji je vodio radove u staklariji do pada 1915. Takvo je bilo mišljenje Asje Turgenjev, Ledeboersa, i od berlinske slikarice gđice von Orth ─ koju je kasnije vjenčao Rus K. Ligski ─ to je bilo mišljenje Ligskog s kim se nitko nije mogao usporediti u izdržljivosti i obilju umjetničkih ideja.
Ali Richter je bio regrutiran i morao napustiti Dornach. Staklarija je dana na vođenje Siedlecki, kojeg je Richter pozvao iz Poljske i koji ima visoko mišljenje o sebi. Po njegovom mišljenju, Steinerovi skečevi su bili naivni i ne od pomoći; napravio ih je u smjeru izvana veoma efektnim ali šupljim modernizmom a la Wyspianski i u tome nadjačao suradnike. Oni su vjerovali da Doktorova ideja treba po svaku cijenu biti sačuvana, da su neka vrijedna okna uništena jer se na njima mogao otkriti samo jeftini modernizam a ništa od izvorne Steinerove koncepcije. Oni mlađi pokušali su sačuvati stil izvornog dizajna što je moguće više i u radionici je bilo strašnih scena. Ja sam, također, škrgutao zubima u bijesu mnogo puta kada sam bio suočen s običnom glupošću „genija“ iz Varšave.
Glasine o napetostima u staklarskoj radionici mobilizirale su autoritete u graditeljskom uredu. Jednog dana, dr. Grosheintz pojavio se da pregleda radionicu ─ ali što je on, koji je imao samo Boecklinsa u uredu njegove dentalne prakse, znao o tome? Siedlecki je pripremio pompozni prijem za njega i imao način da ga odmah nasamari modernističkim izrekama. Mi smo čupali kosu u očaju kada smo čuli da je stil Siedleckog tako službeno prihvaćen. To je značilo da je Steinerov stil jednako službeno odbijen. Nova tehnika brušenja stakla, korištena ovdje po prvi puta, sam materijal, ogromna postignuća svih radnika ─ sve je to bilo veoma impresivno, ali ne i Siedlecki.
A sam Doktor? Kako je Doktor reagirao na sve ovo?
Kada je kontemplirao detalje rada izvršenog u rezbarenju, inženjerstvu ili radu s betonom ─ a svuda se energično uključio ─ samo se složio s željama onih koji su radili; na primjer, kada su rezbari izrazili želju da prodru u njegov dizajn do zadnjeg vlakna, dolazio je dnevno i zastajao kod svake grupe da bi izvjesne dijelove trasirao s ugljenom. Bio je uvjeren da ga se tamo očekivalo i da su njegove sugestije zapravo mogle učiniti rad lakšim. Zbog ovog izravnog kontakta, rezbari su odbili vodstvo Kačerove ─ koju je tamo postavio sam Steiner ─ kada su primijetili da se ne slaže sa Steinerovim namjerama. Dužnosti Kačerove zajedno su preuzeli predstavnici svih grupa; bilo je raznih grupa i Steiner je bio koordinator. Rad je divno napredovao; ova „anarhija“ sačuvala je ideju cjeline, „monarhija“ je gotovo uništila.
Ista stvar se mogla dogoditi u staklariji; brusači stakla su sanjali o tome. Richter nije bio „šef“, bio je kolega; Doktor ga je dnevno posjećivao. Ali odjednom se „monarh“, genij, pojavio u „Kući-Richter“, kako smo zvali radionicu za brušenje stakla. Uveo je takvu atmosferu tamo da su suradnici mogli samo škrgutati zubima, a Doktor se tiho povukao. Prije njegovog odlaska, Richter, koji je sam doveo Siedleckog iz Varšave, i sada zažalio svoju grešku, pokušao pomaknuti nebo i pakao da bi Siedleckog isključio kao „očitog nasljednika“. Sugerirao je da A.A. Turgenjev preuzme radionicu iz razloga forme, da bi sačuvao autonomiju grupe brusača stakla, ali A.A. Turgenjev je zazirala od ove odgovornosti i od intriga zvijezde iz Varšave; sugestija nije ostvarena.
Doktor, koji se jako trudio da izbjegne bilo kakvu intrigu koja bi izazvala dodatne komplikacije zbog ratne situacije, znao je veoma dobro da je ovaj „Pan“ već ubilježio kritiku Steinerove simpatije za nas i bijući uvjereni „entente-ist“ katoličkog karaktera, Siedlecki je lako mogao postati opasan politički faktor u Dornachu. Njegov oštri jezik mogao je izazvati mnogo muka, a ionako nas je okruživalo dosta glasina. Doktor je „odustao“ kod prozora zbog napora kao cjeline. Držao se dalje pošto nije bio pitan; povremeno bi prošao samo da ga se vidi, razgovarajući neodređeno i pohvalio majstorstvo. Rad Siedleckog imao je površinsko poliranje, izvjesnu vještinu, određeni kitnjasti stil nadarene prirode. Doktor je bio zabrinut da ovaj „karakter“ koji ga je odbio ne bi jednostavno u kritičnom trenutku napustio rad.
Kada je konflikt s mlađim ljudima koji su bili na strani Doktora došao do brade čak i u staklariji, on se povukao. Sudbina staklenih prozora određena je od zubara čiji se ukus nije dizao više od slatkastog okusa Boecklina. Doktor je polje „politike“ ostavio drugima; na svoj izravan način bavio se onim što mu je bilo najbliže pri ruci.
*
Doktor Grosheintz, dobrostojeći zubar s Boecklinom koji visi u čekaonici, i mladi ljudi, futuristi i super-futuristi, među njima neki stariji buntovnici s mladim srcima, na primjer stari Wegelin ─ ova izmiješana grupa prizvala je svu svoju energiju s ognjenim žarom da bi Goetheanum sigurno prošao razne opasne točke. To je uzrokovalo koliziju između mlađih članova i dostojanstvenih članova s dosta godina ali siromašnih umjetničkim iskustvom. Često su se napetosti pojavljivale na vrhu proscenija, uzrok kojih je ležao daleko iza na krilima. Dr. Grosheintz nije imao mnogo toga dobrog za reći o Nijemcima u to vrijeme; militantni „Nijemci“ među nama postupno su raspirili „visoko eksplozivne“ mlade ljude protiv dr. Grosheintza. Izgovor je bio da je kuća koju je dr. Grosheintz želio graditi iz već postojećeg modela od Steinera bila preblizu Goetheanuma, i ometala bi pogled na njega. Zapravo, jednostavno su dr. Grosheintza željeli otjerati s brežuljka. Iskra je zapaljena; eksploziju nije trebalo dugo čekati. Podignuli smo alarm: „Što! Građanin Grosheintz želi njegovo srednje-klasno boravište, za jednu obitelj, smjestiti ispred našeg Goetheanuma? To nećemo tolerirati! Istrgnuti ćemo brdo iz ruku njegovog vlasnika!“ Stariji su dodavali benzin na vatru i sazvali sastanak rezbara drva pod predsjedavanjem Wegelina. Sastavljena je rezolucija: „Mi, umjetnici i rezbari, zahtijevamo da se ne podiže nikakva privatna zgrada oko Goetheanuma! Ne možemo dopustiti sušenje robe na liniji za pranje oko hrama kulture!“
Dr. Grosheintz je bio uznemiren; obavio se šutnjom; graditeljski ured simpatizirao je s nama.
Kada se dr. Steiner vratio s puta i čuo o ovoj stvari, postao je veoma ljut. S velikim naglaskom razjasnio nam je da se naša rezolucija sastojala od predrasuda. Stil kuće Grosheintza nije štetio općem stilu; linija za pranje nikako nije skrnavljenje Goetheanuma. Ovakva tvrdnja nije mogla doći od nedostatka razumijevanja za misiju Goetheanuma, koja stremi za stvarnošću novog života u svim aspektima i pokušava ujediniti hram i život. Koncepcija koja bi, eliminirala hram od briga običnog dnevnog i običnog ljudskog života bila bi ništa drugo nego sentimentalnost. Novi antropozofski život uključuje liniju za pranje oko svoje građevine; vjerujem da je tom prigodom kazao: „Posebno ovdje, na liniji za pranje na vjetru trebale bi klapati pelene“.
Nije mario za „politiku“ ove vrste. Bez obzira na sve razlike u socijalnim zapetljanostima, mlađa generacija i ljudi kao što je dr. Grosheintz služili su zajedničkom cilju s velikom nesebičnošću. Dr. Grosheintz dao je svoj doprinos: žrtvovao je svoje imanje; mladi ljudi su dali svoj ─ žrtvovali su svoje vrijeme, svoju energiju i svoje zdravlje. Intrige „političara“ su propale.
Rezbarenje
Bez umanjenja naše slobode, Rudolf Steiner se detaljno upoznao s konkretnim, danim činjenicama raznih područja rada. Njegovo sudjelovanje dosezalo je samo do vanjske provedbe, tehničke komponente zadatka. Mogli smo slijediti njegove namjere slobodni u interpretaciji njegovih gipsanih modela; njihove dimenzije su bile beskonačno male u usporedbi s drvenim blokovima. Niti rubovi niti broj ravnina nije se mogao razaznati iz modela. Svaka se forma mogla interpretirati na razne načine kao međuigra pet, četiri ili devet površina. Vođa grupe morao je osjećati površine ─ potencijal ─ forme. To je morao objasniti svojim kolegama radnicima, proračunati, označiti na drvenim blokovima i izdubiti. Doktor se nije miješao u ovaj proces. Pregledao je arhitrave kada su se njihove forme već mogle razaznati, i, zajedno s rezbarima, zadubio se u međuigru površina koje su se presijecale. Uvijek iznova savjetovao bi počevši od površine radije nego od ruba ili grebena; grebeni bi nastali sami od sebe čim ravnine jedna drugu presijecaju. Na njegovim predavanjima detaljno nam je dao razlog za ovu metodu. Na kraju, kada se oblik već pojavljivao, bili bi suočeni sa zadatkom ili reduciranja ili povećavanja broja ravnina. Tu se, također, moglo računati na njegov savjet. Moglo se vjerovati njegovom oštrom oku ─ oštrina njegovog oka je bila nepogrešiva.
*
Oblik se pojavljivao neusiljen i svjež kada je rezbaren „iz ravnine“. Izgledalo je kao da je izbacio sebe vani iz samog drvenog bloka. Izbjegnula se geometrijska rigidnost. Učinak rezbarenja od „ruba do ruba“ nepogrešivo izgleda slab i statičan. Kada netko dlijetom rezbari od unaprijed označenog ruba, formiraju se grbe i šupljine koje trebaju stalno ispravljanje i novo rezbarenje. Kod pravljenja takvih ispravaka, često se reducira previše forme; ipak, svaka točka ogromne cjeline ne može biti niža od postavljenog broja centimetara ispod površine koja je pod pravim kutom ispod najviše točke. Sve točke moraju se harmonizirati u njihovim proporcijama. Ako se oduzme dva centimetra u jednoj točci, treba oduzeti četrdeset na drugoj, deset na trećoj, na još jednoj tri, a negdje drugdje šezdeset centimetara. Previše u jednoj točci bilo je previše svugdje. Ogromni oblici su se trebali glatko stapati jedni u druge. Bešavno spajanje moralo se podudarati sa statičkom funkcijom; uvijek smo morali imati na umu ovo glatko stapanje. U slučaju sumnje tražilo se da radije ostavimo malo previše nego da skinemo previše jer nešto što je ostavljeno lako se kasnije bez ikakvih poteškoća moglo ispraviti. Ako bi se oduzelo previše, kasnije bi nedostajali važni dijelovi koje je trebalo staviti natrag. To nije uvijek bilo moguće i osim toga veoma je skupo. Tijekom rata, nije se mogla uvoziti hrastovima iz Amerike za vanjsku fasadu, a drvo koje je već bilo pri ruci postajalo je potrošeno.
Jednom riječju, pazili smo na pretjerano skidanje kao što netko pazi da ne izbije požar. Praktična iskustva, ne samo estetska razmatranja, pokazala su da su doktorova usmjeravanja bila ispravna; odnosno rad iz ravnine bez da se misli o rubu.
Potpuno neočekivani ritam otkrivao se u takvom obliku. U metodi tretiranja ravnina, došao je do izražaja isti zakon koji je Doktor predstavljao u svemu: rubovi koji određuju konture oblika poput su naglašavanja u stihu ili noti kod melodije; površina koja nastaje između rubova susjednih aspekata podudara se sa poetskom pauzom ili intervalom. Kasnije, Steiner je naglašavajući ukazao na značaj pauze u ritmu govora i na važnost intervala. U to vrijeme naglasio je značaj ravnine, „pauze“ između rubova.
Rođenje oblika iz ritma ─ to je ono što nam je objavio.
*
Uvijek iznova bi rekao: „Pokušavamo razviti ukupni stil kod građevine, koji ne potječe od neke apstraktne svrhe niti od ─ možda veoma dubokog ─ alegorijskog razmatranja. Umjesto toga, mi kuhamo ovaj stil u sokovima njegove vlastite dubine, takoreći, gdje intelekt šuti a stvaralaštvo živi“.
Jednog drugog puta je rekao: „Mi pečemo našu građevinu ─ oprostite mi na izrazu ─ poput kolača“. S ovime je želio reći: cijela stvar se podiže kao tijesto. Realizira se u međuigri raznih sastojaka; rezultat ove međuigre, ukupni stil, je iznenađenje.
Kod realizacije namjera izgradnje, ovaj trenutak iznenađenja ono je što je njega brinulo. U tome je bio poput Nikića, koji je glazbenicima zadatke objasnio detaljno tijekom proba da bi stil napravio ─ rezultat konfrontacije između zajednice glazbenika i simfonije ─ čujnim na koncertu i da ga tako učini umjetnički potpunim.
Na sličan način Doktor je dirigirao formiranje cijele građevine. Sva područja rada ─ rezbarenje, brušenje stakla, slikarstvo, konstrukcija kupola, postolja, red stupova ─ sve su to za njega bili instrumenti, i pokušao je da simfonija odzvanja u uzajamnoj igri orkestra. Meni je bilo jasno: neki glazbenici su shvatili koje su bile namjere; drugi (među njima Siedlecki) nisu marili za zvuk orkestra već za tremolo solo violine na račun Goetheanuma.
*
Do mog odlaska iz Dornacha, radio sam na svodu iznad glavnih vrata, stajao sam na skeli; ravno ispred mojih stopala, Ligski je rezbario na prozoru od izvana; ponekad bi zavukao glavu unutra; nekada bi ja svoju izbacio vani, i razgovarali smo. Kada bi ja gurnuo moju glavu kroz prozor, vidio bih ispod betonsku terasu, brežuljak, Dornach, i u daljinu. Doktor se još nije bio vratio ─ bio je na duljem putovanju ─ i misao da ću na duže morati napustiti Dornach bez da ga još jednom vidim brinula me.
Jednog divnog jasnog dana, sa svih strana je dolazio poklič: „Doktor se vratio!“ Srce mi je preskočilo. Napokon ću ga još jednom vidjeti. Oko pet poslijepodne čuo sam glas, „Doktor“! Prekriven prljavštinom i prašinom, dlijeto u jednoj ruci, čekić u drugoj, na sve četiri sam se stisnuo kroz otvor i vidio ─ Doktor je ispod, zrači, radostan, u svom jutarnjem kaputu s crnim, šeširom širokog oboda; do njega Marija Jakovljevna u ružičastom s njenom sjajnom zlatnom kosom. Ja sam im, još uvijek na sve četiri, dlijeto i čekić u mojoj ruci, mahnuo odozgo; on je podigao ruku visoko iznad glave, ljubazno se nasmijao i zazvučao „Gruess Gott!“ U njegovoj spontanosti, i mojoj, bilo je izravne naklonosti. Tako se bliski rođaci, djeca i roditelji, međusobno pozdravljaju.
Tako smo se sreli kada nas je došao vidjeti.