.Oni od vas koji godinama prisustvuju ovim grupnim predavanjima možda su primijetili da teme nisu izabrane slučajno već imaju određeni kontinuitet. Tijekom svake zime, također, predavanja uvijek imaju određenu unutarnju vezu, čak iako, na površini, to nije odmah vidljivo. Stoga bi bilo od krajnje važnosti pratiti razne cikluse koji se ovdje održavaju usporedno s aktualnim grupnim večerima, i kojima je svrha dovesti nove članove do nivoa, takoreći, ovih grupnih predavanja; jer razne stvari kazane ovdje ne mogu biti odmah shvaćene od svakog pridošlice. Ali postoji još nešto što bi isto tako trebali primijetiti, što će postupno trebati biti uzeto u razmatranje u raznim grupama u našem njemačkom ogranku. Kako u predavanjima postoji izvjesna unutarnja nit, dužnost je čovjeka da svako predavanje formira tako da je dio cjeline. Stoga nije moguće reći stvari koje se mogu predstaviti naprednim učesnicima u takvoj vrsti pojedinačnog predavanja na takav način da su jednako pogodne za pridošlice. O istoj temi možemo govoriti na veoma elementaran način, naravno, ali to ne bi bilo dobro u odnosu na napredan put kojeg planiramo poduzeti u antropozofskom životu ove konkretne grupe. To je opet povezano s činjenicom da što dalje napredujemo više možemo očekivati na način širenja objavljenih predavanja i izvještaja o predavanjima od jedne grupe do druge. Jer s obzirom na ova predavanja koja dajem u grupama postaje sve manje nevažno da li jedno čujete jednog ponedjeljka a sljedeće narednog ponedjeljka. Možda publici nije odmah vidljivo zašto jedno predavanje slijedi drugo, ali svejedno je važno; a kada jedno drugom posuđujete predavanja ovo uopće ne možete uzeti u obzir. Jedno predavanje možete dobiti na čitanje prije drugog, i onda ono neizbježno postaje pogrešno shvaćeno i uzrokuje konfuziju. Želim na to staviti poseban naglasak, pošto je to bitan dio našeg antropozofskog života. Čak i umetanje fraze tu ili tamo, ili prenaglašavanje ili nedovoljno naglašavanje riječi zavisi o cjelokupnom razvoju života grupe. Tek kada publikacija predavanja može biti strogo nadgledana tako da se ništa ne objavi ukoliko mi nije podneseno, može doći nešto dobro iz ovog umnožavanja i objavljivanja predavanja.
Ovo je također vrsta uvoda u predavanja koja će se održati u ovoj grupi. Postojati će izvjesna unutarnja veza u ciklusu ovih zimskih predavanja i sav pripremni materijal će konačno biti usmjeren prema određenoj kulminaciji s kojom će ciklus tada biti zatvoren. Predavanje iz prošlog tjedna je bilo mali početak, a današnje predavanje će biti vrsta nastavka. Ali neće se nastaviti kao novinski serijal, gdje trideset osmi nastavak slijedi nakon trideset sedmog. Postojati će unutarnja veza, premda će izgledati da se tema razlikuje, i veza će biti u činjenici da će cijela serija kulminirati u zaključnim predavanjima. Dakle, imajući u vidu ta zaključna predavanja, danas ćemo početi skicirajući prirodu bolesti, a sljedeći ponedjeljak ćemo govoriti o porijeklu, povijesnoj važnosti i značenju “Deset zapovijedi”. Lako se može činiti da nemaju ništa zajedničko; međutim, na kraju ćete vidjeti da sve to ima unutarnju vezu, i da se ta predavanje ne treba uzeti odvojeno, kao što je često slučaj s onima danim široj publici.
Danas bi željeli govoriti o prirodi bolesti s gledišta znanosti duha. U pravilu ljudi nisu zabrinuti oko bolesti, ili barem oko ove ili one vrste bolesti, dok se sami ne razbole, a čak i tada njihov interes ne ide mnogo dalje od liječenja. Odnosno, bave se samo njihovim oporavkom. Kako se vrši to liječenje ponekad je stvar potpune nezainteresiranosti, i najugodnije je ne imati nikakvu daljnju odgovornost za “kako”. Većina naših suvremenika zadovoljava se mišlju da su ljudi koji vrše posao za to imenovani od vlasti. U naše vrijeme u ovoj sferi postoji mnogo više fanatičnog vjerovanja u autoritet nego je ikad postojalo u sferi religije. Papinstvo medicine, bez obzira na različite oblike, još uvijek čini da se osjeća s velikim intenzitetom a to će čak i u većoj mjeri činiti i u budućnosti. Laike ni na koji način ne treba kriviti za činjenicu da to može i da će biti tako. Jer oni ne razmišljaju o tim stvarima ili ni najmanje ne brinu o njima dok god ih osobno ne pogodi i ne pate od akutnog slučaja koji treba tretman. Tako veliki udio populacije mirno gleda dok papinstvo medicine poprima sve veći obim i uvlači se u stvari na svakakve načine, kao što je način na koji sada govori i upliće se tako strašno u edukaciju djece i život škola, i polažući pravo na određenu terapiju. Ljudi ne mare za dublje značenje koje je zapravo iza sveta toga. Oni promatraju dok se ustanovljuje ovaj ili onaj zakon. Ljudi ne žele imati nikakvi uvid u te stvari. S druge strane uvijek će biti ljudi koji su osobno pogođeni i ne mogu se snaći s običnom materijalističkom medicinom, na temelju čega ne tiče ih se, već jedino činjenica da li mogu biti izliječeni ili ne, a zatim će se javiti ljudima koji rade iz okultizma — i tu ih je opet briga jedino da li mogu biti izliječeni ili ne. Međutim nije ih briga da li javni život u cjelini, s njegovim metodama i načinima razumijevanja stvari, potpuno potkopava dublju metodu koja se pojavljuje iz duha. Koga briga da li javnost sprječava svako liječenje koje se vrši metodom temeljenom na okultizmu, ili koga briga da li je onaj tko primjenjuje tu metodu smješten u zatvor? Te stvari se ne uzimaju dovoljno ozbiljno osim kada su ljudi osobno pogođeni. Međutim upravo je zadatak pravog duhovnog pokreta probuditi svijest o činjenici da mora biti nečeg više od egoistične želje za oporavkom; u stvari treba biti znanja o dubljim temeljima u ovim stvarima, i to znanje treba biti obznanjeno.
U našem dobu materijalizma svakome tko može vidjeti na dno ovih stvari izgleda kao previše očigledno zašto upravo teorija bolesti dolazi pod najjači utjecaj materijalističkog razmišljanja. Međutim, ako slijedimo ovaj ili onaj slogan, ili dajemo poseban kredibilitet ovoj ili onoj metodi, samo kritizirajući ono što je dotjerano materijalističkim teorijama, unatoč činjenici da se pojavljuje iz znanstvene osnove i korisno je u mnogim pogledima, radili bi upravo onoliku grešku kao i kada bi otišli u drugi ekstrem i sve postavili pod naslov psiholoških liječenja i slično tome, i tako pali žrtvom svakojake jednostranosti. Sadašnje čovječanstvo mora, iznad svega, sve više shvaćati da je čovjek složeno biće i da je sve što ima veze s čovjekom povezano s tom složenošću njegova bića. Ako bi postojala vrsta znanosti koja drži mišljenje da se čovjek sastoji samo od fizičkog tijela, ne bi mogla nikako raditi blagotvorno s zdravim ili bolesnim ljudskim bićem. Jer zdravlje i bolest, imaju odnos s čovjekom kao cjelinom a ne samo s jednim njegovim dijelom, naime fizičkim tijelom.
Niti se stvar treba uzeti površno. Naći ćete mnogo liječnika danas, valjano priznatih članova medicinske profesije, koji nikada neće priznati da su zakleti materijalisti; oni ispovijedaju ovu ili onu religijsku vjeru, i čvrsto bi negirali optužbu da su materijalisti. Ali nije stvar u tome. Život ne zavisi od toga što čovjek govori ili vjeruje. To je njegova stvar. Za biti djelotvoran nužno je znati kako primijeniti i valjano iskoristiti u životu one činjenice koje nisu ograničene na čulni svijet već imaju egzistenciju u duhovnom svijetu. Tako kolikogod da je liječnik pobožan i kolikogod ideja da ima u vezi ovog ili onog duhovnog svijeta, ako on ipak radi prema pravilima koja potpuno proizlaze iz materijalističke koncepcije svijeta, odnosno, liječi ljude kao da samo imaju tijelo, tada kolikogod vjeruje za sebe da je duhovan, on je ipak materijalist. Jer to ne zavisi o tome što osoba kaže ili vjeruje već o njegovoj sposobnosti da postavi u živo kretanje snage izvan vanjskog svijeta čula. Niti je za antropozofiju dovoljno da širi znanje o čovjekovoj četverostrukoj prirodi i da svi ponavljaju da se čovjek sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i ega, čak i ako ih na određeni način ljudi mogu definirati i opisati. Bitna stvar je ne samo to znati, već sve jasnije razumjeti živu međuigru tih članova čovjekova bića i ulogu koju fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego igraju kod zdravog i kod bolesnog ljudskog bića i što njihov međuodnos u sebi sadrži. Ukoliko ne napravite da je to vaša stvar da znate što vam znanost duha može reći o prirodi četvrtog člana čovjekova bića, ega, tada kolikogod studirali anatomiju i fiziologiju nećete ništa znati o prirodi krvi. To bi bilo potpuno nemoguće. I nikada ne biste mogli kazati bilo što valjano o bolestima povezanim s prirodom krvi. Jer krv je izraz ego prirode čovjeka. I ako se Goetheove riječi u Faustu: “Krv je sasvim posebna tekućina” [vidi predavanje: Okultni značaj krvi] još danas citiraju, one zapravo govore veoma mnogo. Sadašnja znanost nema nikakvog nagovještaja o činjenici da bi znanstvenici trebali tretirati krv, čak fizičku krv, na potpuno drugačiji način od bilo kojeg drugog organa u čovjekovu fizičkom tijelu, jer su ti drugi organi izraz potpuno različitih stvari. Ako su žlijezde izraz, fizički odgovaraju, eterskom tijelu, onda čak i fizički moramo tražiti nešto sasvim drugo u sastavu žlijezda, bila to jetra ili gušterača, nego što trebamo tražiti u krvi koja je izraz mnogo višeg člana čovjekova bića, naime ega. I znanstvene metode moraju time biti vođene ako će nam pokazati kako da radimo s tim stvarima. Sada želim reći nešto što će zaista biti shvaćeno samo od naprednih antropozofa, ipak je važno da bude kazano.
Materijalistički sklon učenjak uzima kao normalnu stvar da kada napravi ubod u tijelo da će vani teći krv koju može ispitati na sve poznate načine. I krv je opisana prema metodi istraživanja njenog kemijskog sastava na potpuno isti način kao što se radi s bilo kojom drugom supstancom, kao što je kiselina. Jedna stvar se, međutim, ne uzima u obzir, premda, nepotrebno je reći, to da je nepoznato nije ograničeno samo na materijalnu znanost, već je sigurno da će se smatrati običnom glupošću i ludilom, a ipak je točno: krv koja teče arterijama, i podržava živo tijelo, nije ono što teče vani kada napravim ubod i iznesem kap. Jer u trenutku kada krv izlazi iz tijela mijenja se u tolikoj mjeri da moramo priznati da je nešto sasvim različito; i ono što teče vani kao zgrušana krv, kolikogod da je svježa, nije dokaz žive esencije unutar organizma. Krv je izraz ega, člana ljudskog bića koji je na visokom nivou. Čak i kao fizička supstanca krv je nešto što uopće ne možete ispitati fizički u njenoj ukupnosti, jer kada je možete vidjeti, to nije više krv koja je bila kada je tekla tijelom. Na nju se ne može gledati fizički, jer u trenutku kada je izložena pogledu i može biti ispirana nekom metodom sličnoj x-zrakama, vi više ne ispitujete krv već nešto što je vanjska slika krvi na fizičkom planu. Ove stvari će se tek postupno razumjeti. Uvijek je u svijetu bilo znanstvenika koji su radeći iz okultizma ovo rekli, ali oni su prozivani luđacima ili filozofima.
Sve što je povezano s čovjekovim zdravljem ili bolešću zaista je vezano uz čovjekovu mnogostruku prirodu, uz sudjelovanje njegova bića; stoga jedino kroz znanje o čovjeku koje proizlazi iz duhovne znanosti možemo stići do koncepcije čovjeka u zdravlju ili u bolesti. Postoje izvjesna oboljenja u čovjekovu organizmu koja se mogu razumjeti samo kada shvatimo njihovu vezu s prirodom ega, i ta oboljenja se također javljaju na način — ali na ograničeni način — u izrazu ega, krvi. Zatim postoje izvjesna oboljenja koja ukazuju na bolest astralnog tijela i koja stoga pogađaju vanjski izraz astralnog tijela, nervni sustav. Sada dok spominjem ovaj drugi slučaj morati ću od vas tražiti da nekako budete svjesni suptilnosti misli koja je ovdje nužna. Kada čovjekovo astralno tijelo ima nepravilnost koja dolazi do izražaja u nervnom sustavu, vanjskoj slici astralnog tijela, prva stvar koju fizički primjećujemo je izvjesna nesposobnost funkcioniranja nervnog sustava. Sada, kada nervni sustav ne može napraviti svoj posao u izvjesnom području mogu rezultirati svakakvi simptomi, koji pogađaju stomak, glavu ili srce. Međutim, bolest koja pokazuje simptome u stomaku ne ukazuje nužno na nesposobnost nervnog sustava u izvjesnom području i stoga potječe od astralnog tijela, može doći od nečega potpuno različitog.
One vrste bolesti povezane sa samim egom i stoga također povezane i s njegovim vanjskim izrazom, krvlju, pojavljuju se u pravilu — ali samo u pravilu, jer stvari nisu tako oštro odijeljene u svijetu, čak iako možete povući jasne linije kada želite napraviti promatranja — te bolesti se pojavljuju kao kronične bolesti. Razni drugi poremećaji koji se pojavljuju u početku su uglavnom simptomi. Neki simptom se može pojaviti, koji ipak potječe od poremećaja u krvi, i koji ima svoje porijeklo u nepravilnosti onog dijela ljudskog bića koji zovemo nositeljem ega. Mogu vam satima govoriti o vrstama bolesti koje su kronične i koje s fizičkog gledišta potječu od krvi a s duhovnog gledišta od ega. One su uglavnom bolesti koje su u pravom smislu nasljedne, i to su bolesti koje se mogu razumjeti samo od onih ljudi koji na biće čovjeka gledaju s duhovnog gledišta. Tu i tamo su ljudi koji su kronično bolesni, koji, drugim riječima, zapravo nikada nisu dobro; s njima se uvijek događa ovo ili ono. Da bi došli do dna toga, moramo se upitati kakav je zapravo osnovni karakter ega. Kakva je on osoba? Ako razumijete što je stvarno život, tada ćete znati da su određeni oblici kroničnih bolesti povezani s ovom ili onom osnovnom duševnom osobinom ega. Određene kronične bolesti nikada se neće javiti kod ljudi koji imaju ozbiljan i dostojanstven odnos prema životu već jedino kod onih neozbiljne prirode. Ovo može biti samo naznaka, da pokaže način na koji se vode ova predavanja.
Kao što vidite, prva stvar koju se morate upitati kada netko dođe i kaže da je godinama patio od ovoga ili onoga, je kakva vrsta osobe je on u osnovi? Morate znati koji osnovni karakterni tip je njegov ego, nače ste obvezni pogriješiti s običnom medicinom, osim ako nemate sreće. Važna stvar u liječenju ljudi od ovih, bolesti koje su uglavnom zaista nasljedne, je razmotriti cijelo njihovo okruženje, utoliko što mogu imati direktan ili indirektan utjecaj na ego. Kada ste zaista upoznali ovaj aspekt osobe, možete savjetovati da se pošalje u drugo prirodno okruženje, možda zimi, ako je moguće; ili, ako ima određeni posao, da ga zamijeni i susretne se s drugačijim aspektom života. Esencijalna stvar će biti pokušati naći okolnosti koje će baš imati pravi učinak na karakter ega. Za naći pravi lijek, trebate, posebno, široko životno iskustvo, tako da možete ući u karakter osobe i možete reći: Da bi se ova osoba oporavila, ona mora promijeniti posao. To je stvar točnog određivanja onog što je nužno sa gledišta njegove duševne prirode. Ponekad, možda, upravo u ovoj sferi, ne može se uopće postići nikakav oporavak, jer nije moguće izvršiti promjenu; međutim, u mnogim slučajevima bi se moglo izvršiti, ako bi ljudi samo znali za to. Može se mnogo napraviti za neke ljude, na primjer, ako jednostavno žive u planinama umjesto u nizini. Ovo su stvari koje vrijede za vrste bolesti koje se izvana javljaju kao kronične bolesti, i koje su fizički povezane s krvlju a duhovno s egom.
Sada dolazimo do onih bolesti koje svoje duhovno porijeklo imaju uglavnom u nepravilnostima astralnog tijela i koje se pojavljuju u izvjesnim nesposobnostima nervnog sustava u ovom ili onom smjeru. Sada, veliki dio uobičajenih akutnih bolesti je povezan s ovim što smo upravo spomenuli, u stvari većina njih. Jer je puko praznovjerje vjerovati da kada se netko žali na stomak ili srce ili čak na jasno opazivu nepravilnost negdje, da je pravi tretman imati posla direktno sa simptomom. Bitna stvar bi mogla biti da je simptom tu jer je nervni sustav nesposoban za funkcioniranje. Tako srce može biti pogođeno jednostavno zato jer je nervni sustav postao nesposoban za funkcioniranje u području gdje bi trebao podržati pokret srca. Sasvim je nepotrebno maltretirati srce ili, što bi mogao biti slučaj, stomak, jer oni, u načelu, nemaju ništa direktno s njima, jer ih snabdijevaju samo nervi koji su nesposobni izvršiti svoj posao. Ako je u takvom slučaju stomačna tegoba tretirana klorovodičnom kiselinom, to bi bila pogreška usporediva s petljanjem po motoru koji uvijek kasni jer mislite da nešto s njime nije u redu — ipak on još uvijek kasni. Jer bi našli, pri pobližem ispitivanju, da je vozač motora uvijek pijan prije vožnje; dakle bilo bi bolje da se bavite strojovođom, jer bi inače vlak bio točan. Tako bi moglo lako biti da kod stomačnih tegoba moramo tretirati nerve koji snabdijevaju stomak umjesto samog stomaka. U domeni materijalističke medicine, također, možda ste čuli razne primjedbe u tu svrhu. Ali nije stvar samo reći da se kod stomačnih simptoma treba najprije baviti s nervima. Time se ne postiže ništa. Postižete nešto samo kada znate da je nerv izraz astralnog tijela i tražite uzroke nepravilnosti koji će se tamo naći. Pitanje je, što je glavna stvar?
Prva stvar za razmotriti u tretmanu ovakve vrste prigovaranja je dijeta i nalaženje pravog balansa između onog u čemu osoba uživa i onog što je za nju dobro. Što je bitno u njegovom načinu života, ne s obzirom na eksternalije već razmatrajući što mora biti probavljeno i odrađeno od njega, i u tom smislu nitko ne može znati bilo što na osnovu čisto materijalističke znanosti. Trebamo shvatiti da sve oko nas u širokom svijetu makrokozmosa ima odnos s našim složenim unutarnjim svijetom mikrokozmosa, i svaka vrsta hrane tamo ima određenu vezu s onim što je unutar našeg organizma. Dovoljno smo često čuli da je čovjek prošao kroz dugu evoluciju, i kako je cijela vanjska priroda izgrađena iz onog što je od čovjeka gurnuto naprijed. Opet i iznova u našim proučavanjima smo otišli natrag u period drevnog Saturna, gdje nalazimo da nema ničeg u egzistenciji osim čovjeka, koji, takoreći, gura naprijed druga carstva prirode: biljke, životinje, i tako dalje. U toj evoluciji čovjek izgrađuje njegove organe u skladu s onim što su gurnuli naprijed. Čak i kada je mineralno carstvo bilo potisnuto, javljaju se određeni specifični unutarnji organi. Srce se nije moglo pojaviti ako se određene biljke, minerali i mineralne mogućnosti nisu pojavili izvana tijekom vremena. Sada ono što se javlja izvana ima određenu vezu s onim što se javlja unutra. I samo osoba koja zna za ovu vezu može u pojedinim slučajevima prepisati kako makrokozmički element izvana može biti korišten u mikrokozmosu, inače će čovjek na određeni način doživjeti da uzima nešto što za njega nije dobro. Tako se moramo okrenuti znanosti duha za stvarnu osnovu naše prosudbe. Uvijek je površno slijediti čisto vanjske zakone uzete od statistike ili kemije kada se prepisuje dijetni tretman. Trebamo sasvim drugačiju osnovu, jer duhovno znanje treba biti aktivno kada imamo posla s čovjekom u zdravlju ili bolesti.
Zatim postoje one vrste bolesti, djelomično kronične i djelomično akutne, koje su povezane s čovjekovim eterskim tijelom, i koje stoga dolaze do izražaja u čovjekovim žlijezdama. U pravilu ove bolesti nemaju ništa s nasljeđivanjem, ali dosta toga s nacionalnošću i rasom. Tako kod bolesti koja ima porijeklo u eterskom tijelu i pojavljuje se kao žljezdane tegobe, moramo uvijek pitati da li se bolest pojavljuje kod Rusa, Talijana, Norvežanina ili Francuza. Jer ove bolesti su povezane s nacionalnim karakterom i stoga uzimaju sasvim različite oblike. Tako se na primjer pravi velika greška na polju medicine, jer po cijeloj Europi imaju potpuno krivo gledanje na trošenje kralježnice. Premda imaju ispravan sud o tome za zapadne Europljane, sasvim su u krivu o tome što se tiče istočno europske populacije, jer tamo ima sasvim drugačije porijeklo, jer se i takve stvari bitno razlikuju danas. Sada ćete shvatiti da nam miješanje naroda daje određeni pregled. Samo osoba koja može izdvojiti razlike u ljudskoj prirodi može uopće napraviti ikakvu prosudbu. Ove bolesti su jednostavno tretirane danas vanjski i ugurane zajedno s akutnim bolestima, dok stvarno spadaju u sasvim različito polje. Iznad svega moramo znati da ljudski organi koji dolaze pod utjecaj eterskog tijela, i koji se mogu razboljeti kao rezultat nepravilnosti eterskog tijela, imaju sasvim određeni odnos jedan s drugim. Postoji na primjer određena veza između čovjekova srca i njegova mozga koja se može opisati nekako slikovito kazavši da uzajamni odnos srca i mozga odgovara odnosu Sunca i Mjeseca — gdje je srce Sunce a mozak Mjesec. Tako moramo znati, ako se poremećaj pojavljuje u srcu na primjer, to je utoliko što je ukorijenjeno u eterskom tijelu dužno imati učinka na mozak. Baš kao što kada se nešto događa na Suncu, pomrčina na primjer, Mjesec mora biti pod utjecajem. To nije različito, jer ove stvari imaju direktnu vezu.
U okultnoj medicini ove stvari su također opisane primjenjujući slike planeta na konstelaciju čovjekovih organa. Tako je srce Sunce, mozak Mjesec, slezena Saturn, jetra Jupiter, žuč Mars, bubrezi Venera i pluća Merkur. Ako proučavate uzajamni odnos planeta imate sliku uzajamnog odnosa čovjekovih organa utoliko što su u eterskom tijelu. Žuč nikako ne može boljeti — i to bi se pokazalo duhovno u eterskom tijelu — bez da bolest ima učinka na drugim spomenutim organima, u stvari ako je žuč opisana kao Mars, njen učinak bi bio sličan učinku Marsa u našem planetarnom sustavu. Trebate znati međusobne veze organa kada postoji eterska bolest, a ipak su to u principu one bolesti — i iz ovoga ćete vidjeti da na polju okultizma treba izbjegavati bilo koji oblik jednostranosti — za koje će se koristiti specifični lijekovi. Ovo je mjesto za koristiti lijekove koje nalazite u biljkama i mineralima. Jer sve što pripada biljkama i mineralima ima duboku važnost za sve u vezi ljudskog eterskog tijela. Dakle kada znamo da se bolest pojavila u eterskom tijelu, i na određeni način se javlja u sustavu žlijezda, moramo naći lijek koji može ispravno popraviti kompleks međusobnih veza. Posebno s onim bolestima gdje je prva stvar koju morate tražiti očito da li su izazvane u eterskom tijelu, i drugo da li su povezane s nacionalnim karakterom, i svi organi međusobno povezani na ispravan način, te bolesti su prve na koje se mogu primijeniti specifični lijekovi.
Sada možda ono što zamišljate je da ako je nužno poslati osobu na drugo mjesto, u pravilu mu nećete moći pomoći jer je vezana s poslom i ne može otići. Psihološka metoda je zaista uvijek efikasna. Ono što se naziva psihološka metoda najbolje od svega djeluje kada je bolest zapravo u ego biću osobe. Tako kada se pojavi kronična bolest ovakve vrste, ona koja je u krvi, psihološko liječenje je opravdano. I ako je ono izvedeno na pravi način, njegov učinak na ego će potpuno kompenzirati ono što u njega zadire izvana. Gdjegod pogledali moći ćete vidjeti suptilnu vezu između onog što čovjek doživljava u njegovoj duši kada uobičajeno radi iza radnog stola i onog kada ima šansu kratkotrajno uživati u seoskom zraku. Radost koja daje krila njegovoj duši može se nazvati psihološka metoda u najširem smislu. Tada, ako terapeut svoju metodu izvodi ispravno, može umjesto toga postupno vršiti njegov vlastiti utjecaj, i psihološke metode imaju svoju snažnu opravdanost za ovaj oblik bolesti i ne smije se prijeći preko njih, jer većina bolesti dolazi od nepravilnosti ego bića čovjeka.
Zatim dolazimo do bolesti koje se pojavljuju iz nepravilnosti astralnog tijela. Premda se mogu koristiti čisto psihološke metode, one zasigurno gube svoju najveću vrijednost, stoga su za njih rijetko korištene. Ovdje se primjenjuju dijetni lijekovi. Vrsta bolesti koju smo opisali na trećem mjestu je zapravo prva u kojoj je opravdano koristiti vanjsku medicinu da pomogne u tijeku liječenja. Ako čovjeka vidimo kao složeno biće kakvo on jest, tretiranje bolesti će također biti široko umno, a jednostranost će se izbjegavati.
Jedine bolesti koje su sada preostale su one koje u stvari imaju porijeklo u samom fizičkom tijelu, odnose se na fizičko tijelo, i to su zapravo infekcijske bolesti. To je važno poglavlje i biti će detaljno razmatrano na jednom od predavanja koje dolaze, nakon što se prije budemo bavili sa pravim izvorom “Deset zapovijedi”. Jer ćete vidjeti da to zaista ima veze. Danas, stoga, mogu samo spomenuti da postoji taj četvrti tip bolesti, i da njihovo dublje razumijevanje uključuje znanje o prirodi svega što je povezano s čovjekovim fizičkim tijelom. Osnova tih bolesti nije fizičke već itekako duhovne prirode. Kada smo pogledali četvrti tip još uvijek nismo završili sa svim važnim bolestima, jer ćemo vidjeti da ljudska karma također igra ulogu. To je peta kategorija koju treba uzeti u obzir.
Recimo, dakle, da ćemo postupno doći do razumijevanja pet različitih oblika ljudskih bolesti, koje potječu od ega, astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela, a također i od karmičkih uzroka. Oblast medicine neće napredovati ukoliko ta cijela sfera ne uključuje znanje o višim članovima čovjekova bića. Sve do sada nismo imali medicinsku praksu koja se zaista uhvatila u koštac s onim što je na kocki. Iako, kao i kod mnogih okultnih uvida, te stvari treba ažurirati i staviti u moderan oblik, morate shvatiti da ova mudrost nije, na neki način, nova.
Medicina se pojavila iz duhovnog znanja i postajala je sve više materijalistička. I možda ni kod jedne druge znanosti ne možemo tako jasno vidjeti kako je materijalizam sustigao čovječanstvo. U ranija vremena ljudi su barem bili svjesni činjenice da su morali imati znanje o čovjekovu četverostrukom biću kako bi to razumjeli. Bilo je i ranije primjera materijalizma, naravno, i čak i ranije nego prije četiri stotine godina vidovnjaci su uočili kako se u toj sferi svuda okolo pojavljuje materijalističko razmišljanje. Paracelsus je, na primjer, kojeg se uzimalo za luđaka ili sanjara i koji uopće nije shvaćen danas, skrenuo punu pažnju sve veći materijalizam medicinske znanosti s centrom u Salernu, Montpellieru, Parizu i također određenim dijelovima Njemačke. I upravo zbog njegova odgovornog položaja u svijetu, Paracelsus se osjećao primoran — kao što mi radimo danas — skrenuti pažnju na razliku između medicine temeljene na duhovnom znanju ili na materijalizmu. Možda je danas još teže postići bilo što s razmišljanjem Paracelsusa. Jer u onim danima materijalistički pristup medicini nije bio tako rigidno suprotstavljen pristupu Paracelsusa kao što je materijalistička znanost danas, bilo kojem uvidu u stvarnu, duhovnu prirodu čovjeka. Ono što je Paracelsus rekao o ovome, dakle, još vrijedi i danas, premda će značaj toga biti teže prepoznat. Ako pogledamo mišljenja kakva danas imaju ljudi koji rade za stolovima za seciranje i u laboratorijima, i na koji je način istraživanje primijenjeno za razumijevanje čovjeka u zdravlju i bolesti, mogli bi, u određenoj mjeri, reagirati slično kao što je i Paracelsus. Možda ne bi bilo primjereno, ipak, dodati molbu za razumijevanje i oprost, također, možda, kao što je to Paracelsus napravio za svoje lokalne suvremenike u sferi medicine — odnosno, s ikakvom stvarnom nadom za oprost. Jer sam Paracelsus je rekao da on nije bio čovjek dobrog odgoja, niti se kretao u visokim krugovima; nedostajalo mu je gracioznosti i rafiniranosti, stoga bi mu bilo oprošteno ako ono što bi rekao ne bi bilo umotano u najbolji jezik. Dok je govorio o prirodi različitih bolesti Paracelsus je rekao slijedeće o stranim a također i njemačkim liječnicima: “To je loš posao, svi ti strani liječnici, da imenujem one u Montpellieru, Salernu i Parizu, koji žele imati sve zasluge i izliti prezir na sve druge, ipak oni sami ne znaju ništa i ništa ne mogu napraviti, i opće je poznato da je to samo priča i predstava. Oni se ne srame njihovih ispiranja crijeva i purgativa, i oslanjaju se na njih čak i ako pacijent umire. Razmeću se svom anatomijom koju poznaju, a ne mogu vidjeti čak ni kamenac na zubima ljudi, a kamoli nešto drugo. Fini su to liječnici, čak i bez naočala na njihovim nosovima. Kakav vid i anatomiju imate? Ne možete napraviti nikakvo zemaljsko dobro s njima, niti vidjeti dalje od vaših vlastitih nosova. Oni rade tako marljivo, također, oni njemački varalice i lopovi od liječnika i novo izlegle budale, da kada su sve vidjeli, znaju manje nego su znali ranije. I tako su se gušili u prljavštini i leševima i poslije to svima obznanili — treba ih baciti rulji”!