.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 8 listopada 1923
O prirodi leptira.
Svuda u prirodi postoji duh. Pokušaji letenja na temelju leta leptira. Leptir nastaje na vrlo kompliciran način. Ličinka uvijek mora imati vlagu s malo soli unutra. Gusjenica stalno živi na svjetlu. Leptir samo slijedi svijetlo, više nije podložan gravitaciji. Punoglavac i žaba; škrge i disanje plućima; Promatranje kroz mikroskop. Lombroso, "Genij i luđak".
Dakle, gospodo, jeste li imali kakve ideje? Ako ne, govoriti ću o nečem što se dobro nadovezuje na stvari koje sam već raspravljao.
Pri promatranju prirode — ljudi to u pravilu rade bez da razmišljaju — u trenutku kada počinjemo razmišljati o stvarima prirode, toliko toga ukazuje na prisutnost duhovnog da naša radoznalost ne može ne biti probuđena s obzirom na stvarno djelovanje tog Duha, ne možemo si pomoći postati radoznali o tome. U slučaju dabrove jazbine i dugih takvih stvari stalno sam skretao pažnju na količinu duhovne aktivnosti koja se može naći u prirodi. Sada želim pokazati još nešto dalje.
U određeno doba ljeti kada čovjek hoda na otvorenom i vidi divno prelijevanje u duginim bojama igre leptirovih krila, ne prestaje propitivati porijeklo tog raznolikog višebojnog lepršanja leptira koji se tako slobodno kreću.
Vidite, to je čak i od velikog praktičnog značaja. U stvari, uvjeren sam da kada bi pokušali nove pokuse na polju aeronautike, ovdje u oblasti našeg Goetheanuma, ne bi bili priređeni onako kao kada su temeljeni na materijalističkoj znanosti. Pokusi su stalno rađeni na temelju leta ptica, vilina konjica, i tako dalje, ali pokusi prema linijama leta leptira nikada nisu razmatrani. Avijacija bi, međutim preuzela svoj pravi oblik ako bi u velikom razmjeru temeljila svoje pokuse na letu leptira. Ali ljudi danas na to ne misle, jer ne prepoznaju prave činjenice. Čak i s obzirom na praktičnu stranu života te stvari se shvaćaju ispravno ako se u obzir uzme duhovno.
Danas ću ukazati na nešto što se tiče leptira što stvarno ne pripada aeronautici ali što će baciti svijetlo na temu.
Vidite, leptiri ne započinju život kao takvi, već evoluiraju pomoću vrlo kompliciranog procesa. Početi ćemo od činjenice da kada se približava jesen vrijeme je zrelo za leptire da polože jaje. Dakle početna točka leptira je polaganje jaja. Ono što izlazi iz toga jaja nije leptir. Ono što se pojavljuje iz jaja nije običan leptir — lastin rep, na primjer, koji izgleda ovako (crtanje) — već nešto što se uobičajeno naziva larva; drugim riječima, izlegla se gusjenica. Sada se ta gusjenica izlegla iz jajeta. Ovdje je njena glava, ovdje na drugom kraju je žalac (crtanje), i ona lijeno puže okolo. Izvana se čini da je lijenčina. Iznutra međutim, daleko je od lijenosti, jer iz njenog vlastitog tijela prede niti iz kojih oblikuje tvrdi prekrivač. Postepeno gusjenica potpuno nestaje u ovom prekrivaču, i raspada se; tako isprede sebi čahuru koju zakači na stablo gdje visi. Najprije zakači niti a zatim nestaje u čahuri. Dakle najprije imamo jaje, zatim gusjenicu i sada chrysalis — jer to je njeno ime. Ovaj chrysalis ostaje određeno vrijeme obješen, nakon čega se na nekom dijelu otvara i pojavljuje se leptir.
Dakle prije nego što leptir postoji kao takav, potrebne su četiri stvari. Najprije jaje, drugo gusjenica, treće chrysalis, i četvrto stvarni leptir. Na nekom mjestu je položeno jaje. Gusjenica puže okolo, chrysalis ostaje sasvim miran, i leptir veselo leprša zrakom. On opet može položiti jaje i tijekom godine ponavlja se ista priča. To je ono što se događa.
Ljudi to vide i učeni ljudi to objašnjavaju pomoću promatranja pod mikroskopom ili drugog takvog sredstva. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Treba uzeti u obzir gdje i kako jaje može živjeti, kako žive gusjenica i čahura, i konačno kako živi leptir. Ako će jaje dosegnuti stupanj da izleže gusjenicu, iznad svega treba vlagu — često samo kap u kojoj je rastvoreno malo soli. Ni jedno jaje ne može napredovati bez određene količine vlažnosti u kojoj je prisutna sol. Iz tog razloga leptirov instinkt ga mora voditi da položi jaje gdje će naći vlagu koja sadrži nešto soli. Inače se ništa ne događa. Ono što vam govorim s obzirom na leptire vrijedi također i za pčele. Slično je za pčele neophodno da polažu svoja jaja gdje je — makar i vrlo malo — prodrla sol. Dovoljno je da prodre magla, pošto magla uvijek ima određenu količinu slane vlage. Priroda dolazi spasiti. Ovakve stvari ne dođu uvijek do ljudskog razumijevanja. Priroda je zaista daleko pametnija od čovjeka. Jaje, međutim, uvijek treba vlagu koja sadrži određenu količinu soli. To je neophodno i za leptira, također, pošto omogućuje gusjenici da se izleže. Dakle jaje treba samo ovu vlagu koja sadrži sol; nema očiju, dakle ne vidi ništa i živi samo za sebe u svijetu potpune tame. U trenutku kada se gusjenica izlegla susreće svijetlo i ostaje u njemu. Ima neke organe, dosegnula je svijetlo, i sada postaje sasvim druga vrsta stvorenja nego je to bila kao jaje. Jaje je sebe potpuno transformiralo u gusjenicu. U gusjenici je došlo do unutarnje senzacije jer je izložena svijetlu i ima osjetilne organe. Ovakve stvari postaju očite u slučaju nekih fenomena. Bez sumnje ste primijetili zaprepašćujuću činjenicu kada se upali lampa da svakakvi insekti lepršaju okolo u sobi, osjećaju privučeni svijetlu, i čak su i toliko glupi da se bace na plamen i bivaju opečeni. Zašto je to? Naravno da se to ne događa u slučaju gusjenice, ali ona ima isti nagon. Mogu reći da je gusjenica privučena sunčevu svijetlu istim nagonom koji osjećaju insekti koji se sruče u plamen svijeće, samo se gusjenica ne može uzdići do Sunca. Da se može uzdići sa tla i letjeti prema Suncu, vrlo brzo više ne bi imali nijednu gusjenicu. Sve bi letjele gore i daleko prema Suncu. Jer to je njihov nagon, samo ih gravitacija veže za Zemlju. Tako kada vidimo gusjenicu znamo da stvarno ima težnju da slijedi svijetlo. To nije moguće, dakle što ona radi?
Samo zamislite da je ovdje zraka svijetla a ovdje gusjenica (crtanje). Kako gusjenica mili, prede nit po obrascu zrake svijetla. Prede upravo shodno zraci svijetla i noću kada nema svijetla uvija nit. Prede na sunčevu svijetlu i ponovno uvija noću. Na taj način oblikuje omotač. Gusjenica se potpuno predaje svijetlu, umire u svijetlu. Baš kao što se insekti predaju plamenu, tako gusjenica umire u svijetlu, ali ne mogavši dosegnuti Sunce ne ulazi u sunčevu zraku, Međutim, u te niti prede vlastito tijelo i tako oblikuje čahuru — kako se tako ispredene niti zovu. Dudovi svilci predu svilu prema svijetlu, tako kada uzmete njihovu svilu sigurno možete reći: Ovo je ispredeno svijetlo! Zemaljska materija je ispredena u uzorku svjetlosnih zraka, i kada dođete do čahure zaista gledate čisto sunčevo svjetlo ispredeno oko ove zemaljske tvari po obrascu sunčeve zrake. Sada smo došli do točke gdje ispredeno svijetlo okružuje chrysalis, i naravno javlja se nešto drugo od onog što se javlja u slučaju insekta koji se sprži skačući u plamen i tako ništa dalje ne može postići. U kratko vrijeme insekt se baci u plamen, ali da je mogao ispresti takvu čahuru modeliranu prema svijetlu, iz vatre bi proizašla nova životinja. To je jedino omelo spaljivanje. Iz tog razloga je zanimljivo učiti pravi impuls insekta koji noću leprša okolo po sobi i baca se u plamen. Njegova težnja je zaista razmnožiti se i nestati da bi se ponovno pojavio kao novo biće. Jedino što obmanjuje sebe jer ne može tako brzo stvoriti novu čahuru. Gusjenica, međutim, ima vremena stvoriti taj omotač, objesiti ga, tako da sunčeve snage, uhvaćene unutra, sada mogu stvoriti leptira koji onda može odletjeti i uživati u aktivnosti sunčeva bića.
To je način za promatrati stvari u prirodi. Prvo, sasvim važna ideja je obuhvaćena onim što sam rekao. Netko može misliti da insekti koji se bacaju u plamen samo imaju nagon da nestanu, dok ipak to nije slučaj. On se želi ponovno pojaviti u drugom obliku. On bi rado bio transformiran od plamena. Uvijek je tako u smrti. Smrt ne istrebljuje, već kada dođe na pravi način ona stvorenje transformira. To je prva stvar koju vidimo. Druga je duboka veza među svim stvarima u prirodi. Leptir kojeg vidite je stvoren iz svijetla, ali svijetlo treba najprije uzeti materiju, oblikovati slučaj i prijeći u niti unutar chrysalisa. Svi životinjski subjekti su kreirani iz svijetla. To vrijedi i za čovjeka, preko oplodnje ženskog jajašca. Omotač zatvara svijetlo unutar majčina tijela, tako je čovjek stvarno kreiran od tog svijetla. Tako se javlja mogućnost za čovjeka da bude rođen iz svijetla. Tako vidimo kako se leptir javlja iz svijetla koje je najprije bilo zatvoreno.
Sada leptir leprša okolo u mnogo različitih boja. Te boje se vide da prevladavaju gdje je svijetlo najefikasnije. U oblastima gdje ptice imaju najdivnije boje Sunce ima najveću snagu. Kakav efekt daje čin zatvaranja sunčeva svijetla? U svakom slučaju proizvedena je boja i to isto vrijedi i za leptire. Leptir duguje svoje boje djelovanju utamničenog svijetla. Leptira se shvaća samo kada ga se pogleda kao potpuno stvorenje svijetla koje je odgovorno za njegove raznolike boje.
Ali vidite to ne može biti izvršeno samo od Sunca. Stvari stoje ovako: U slučaju jaja, vidimo da vlaga i sol igraju svoju ulogu. Sol je zemljina vlaga u vodi. Dakle možemo reći da za uspjeti, jaje treba zemlju i malo vode. Gusjenica mili u svijetlo. Po prirodi gusjenica ne može uspjeti samo u zemlji i vodi (drugim riječima, razgrađenom vapnu i vodi) već treba vlagu, vodu, i također zrak. Ta vlaga i zrak koju zahtjeva gusjenica nije samo fizička supstanca potrebna jajetu, već u toj vlazi živi ono što je poznato kao eter — što sam nazvao etersko tijelo u odnosu na čovjeka. Gusjenica stječe etersko tijelo preko kojeg diše. To etersko tijelo omogućava joj da uzme duhovno prisutno u zraku. Jaje je još potpuno fizičko, dok gusjenica već živi i u fizičkom i u eterskom, ali to je za nju teško jer sadrži previše zemaljske materije. Kada sadržaj gusjenice dođe u kontakt sa svjetlom, tada vidimo da iz sebe prede svijetlo u obliku čahure. Gusjenica ima nagon prema svijetlu, ali je zadržavaju snažne sile. Ne može se nositi s tim zadatkom. Njen nagon je da se vine, izlije u svijetlo i tamo živi. Dakle što radi? Dakle, izolira se, omata u omotač duž sunčevih zraka. U chrysalisu gusjenica potpuno sebe izolira od fizičkih zemaljskih snaga. Unutar chrysalisa gdje je nestala larva, sada su prisutne astralne sile — ne više zemaljske ili eterske sile, već astralne sile koje su potpuno duhovne i žive zatvorene u svijetlu. Zatvoreno svijetlo uvijek sadrži duhovne astralne sile, a one stvaraju leptira. Kako se leptir sastoji potpuno od astralnih snaga sada može letjeti u zraku što za gusjenicu nije moguće. Može slijediti svijetlo. Nije više podložan gravitaciji i leptir može jednostavno slijediti svijetlo. Preko njegove predaje eliminirao je gravitaciju i nije joj više podložan. Dakle može se reći da je sazrio sve do ega. To je ego u kojem vidimo leptira kako leti okolo. Mi ljudi imamo naš ego unutra, dok je onaj od leptira vani. Ego je u stvari svijetlo i odgovoran je za leptirovu boju.
U razmišljanju o ovome ima nešto što nam treba biti jasno. Vi stalno sebi govorite “Ja”. Što to označava? Svaki puta kada sebi kažete “Ja” mali plamičak zasvijetli u vašem mozgu, jedino što je nevidljiv običnom gledanju. To je svijetlo. Kada kažem sebi “Ja” palim to unutarnje svijetlo. Govoreći “Ja”, palim jedno te isto svijetlo kao i ono koje boji leptirova krila! Zaista je veoma zanimljivo opaziti da kada kažem sebi “Ja”, kada bi mogao dopustiti da se to “Ja” raširi po cijelom svijetu prirode, to bi bilo svijetlo. Samo moje tijelo drži ovo “Ja” utamničeno. Kada bi mu mogao dati da se raširi, taj ego, to svijetlo, dopustilo bi mi da stvorim prave leptire. Ljudski ego u stvari ima snagu potrebnu za stvaranje pravih leptira i insekata općenito. Vidite, čovjek zamišlja da je sve tako jednostavno, ali u stara vremena kada su ljudi imali znanje o ovim stvarima, u skladu s time su i govorili. U drevna židovska vremena riječ kao Jahve imala je isto značenja kao “Ja”. U starom Hebrejskom, Jahve je mogao izgovoriti jedino svećenik, jer je bio pripremljen razumjeti njegovo značenje. Jer dok je izgovarao tu riječ vidio je sebe okruženog letom leptira. Ako to ne bi bilo tako znao bi da nije govorio s pravim unutarnjim osjećajem. Ali kada bi izgovorio riječ s pravim unutarnjim osjećajem stvarno je vidio leptire. Nije to mogao priopćiti drugima međutim, jer bi njihove umove izbacio iz ravnoteže. Sebe je trebao najprije pripremiti za ovakav doživljaj. To je i pored toga točno.
Dakle, gospodo, kako se to moglo objasniti? Samo zamislite veliko paperje kako ispunjava prostor između stola za čitanje i točke gdje ja stojim. Dolje unutra je prilično raštrkano. Tako odavde gdje stojim pokušam gurati prema stolu, pritišćući paperje zajedno. Ali ne mogu dosegnuti do stola, moram stati na pola puta, jer ne mogu više komprimirati paperje. Ne mogu dosegnuti stol ali mogu osjetiti pritisak kada se nagnem na paperje. Na isti način, gospodo, vi imate težnju da izrazite “Ja” — u stvari da proizvedete stvarne leptire, jer se ego sastoji od svijetla. Ali to ne možete napraviti. Umjesto toga, osjećate otpor baš kao i ja kada guram naprijed. To je zbog vaših misli. Vaše misli vas ometaju od stvaranja pravih leptira posredstvom svijetla. Ego razmišlja misli i te misli su stvarno samo slike svijeta leptira.
Vidite, ista stvar bi se i danas dogodila kao i u vrijeme drevnih Židova kada bi svatko tko bi rekao Jahve mogao vidjeti cijeli svijet leptira. Ljudi bi rekli: “Naravno da je lud”! To bi štoviše bilo istina ako bi bio previše nezreo da promatra duhovne stvari. Ali ako danas netko izjavi da je “Ja” i svjetlost identično, da svijetlo kada je utamničeno stvara leptire, i da ista stvar u našem posebno prilagođenom mozgu stvara misli, ponovno će ljudi reći: “Čovjek je lud!” Svejedno je točno, i upravo to je razlika između istine i puke ludosti! Dakle kada u zraku vidimo jarkog leptira moramo shvatiti da isti impuls radi i na nama kada s ispravnim unutarnjim osjećajem kažemo “Ja”. Niti leptir niti viša životinja ne može reći “Ja”, jer u njihovom slučaju ego radi izvana. Kada vidite lava, na životinjinoj boji kože njen ego radi izvana. Cijeli svijet prirode je odgovoran za egzistenciju lava. Pošto mi mislimo iznutra prema vani mi ne stječemo našu boju izvana, već iznutra stječemo boju naše kože koju je, u slikarstvu, veoma teško reproducirati. Naše “Ja” uz pomoć krvi je odgovorno za davanje našem tijelu ove predivne ljudske nijanse, u slikarstvu reproducirane tek kada se uspije miješati i izmiješati sve boje ispravno. Vidite priroda vječno radi na stvorenju, ali radi na duhovna način. Kazao sam vam ovdje da mora biti tranzicija od vlage koja sadrži zrak do svijetla. Sada ovdje chrysalis živi u zraku i svijetlu; kao gusjenica je živjela u vodi i zraku; ovdje kao chrysalis u zraku i svijetlu; zatim se sve više zatvara od svijetla koje je utamničeno, i okreće se astralnom koje sada radi na njemu.
Pogledajte ovo još jednom: gusjenica i chrysalis. Sada promislite na životinju koja ne može presti niti iz vlastitog tijela, Zamislimo posebnu vrstu gusjenice koja, postavši takva, ima težnju dosegnuti svijetlo ali to ne može jer njeno tijelo ne može presti niti. Životinja ne može okrenuti svoje tijelo u ono što je sposobno da prede niti izvana. Gusjenica stvarno prede sebe do smrti. Ona prestaje biti, jer je njeno cijelo tijelo konzumirano u predenju. Prazan okvir je sve što je ostalo. Ali recimo da ste imali životinju koja nije posjedovala fizičku supstancu s kojom će presti. Što će stvorenje napraviti ako je u takvoj neprilici, ako je izloženo jakom svijetlu? Ne može ispresti za sebe čahuru. Što tada radi? Presti će unutar njenog tijela, a ono što prede biti će krvni sudovi! Krv takve životinje koja živi u zraku je iznutra ispredena, baš kao što leptir, ili radije gusjenica, prede čahuru izvana. Tada bi imali životinju koja bi kako živi u zračno-vodenom elementu imala sustav krvi pogodan za taj element. Ako neko vrijeme živi u svijetlu mijenja formu svojih krvnih sudova; postaju sasvim različiti. Sada ih prede unutar vlastitog tijela jer ih ne može presti vani. Sada načinimo jasnu sliku. Zamislite da postoji životinja koja diše na škrge — kao što u vodi mora — i da se ta životinja kreće u vodi pomoću repa. Tada se njeni krvni sudovi šire u škrge i rep. Dakle životinja pliva u vodi gdje može čak i disati. Riba ima škrge, s kojima je moguće disati u vodi. Ali zamislite da se životinja često diže u zrak, izlazi na obalu, ili samo jezero presuši. Tada je više izložena svijetlu i gubi vodeni element. Pojavila se nova oblast gdje mora imati svijetlo i zrak umjesto vode i zraka. Što životinja tada radi?
Sada gledajte — to ću crtati s točkama. Životinja povlači krvne sudove iz škrga koje sve više nestaju, i prede te krvne sudove ovdje. Životinja prede svoje vlastite krvne sudove i one koji su bili usmjereni na škrge sada su umetnuti ovdje. Krvni sudovi koji su prije pripadali repu su povučeni i tako nastaju stopala. Krvni sudovi koji su prije bili u repu sada idu u noge i omogućavaju im da hodaju, i oni su ispredeni različito od onih u repu. To možete vidjeti u prirodi — ovo je punoglavac a ovo žaba! Žaba počinje život kao punoglavac s repom i škrgama, i može živjeti u vodi. Kada dosegne zrak iznutra izvršava ono što gusjenica radi izvana. Punoglavac koji je žaba, može živjeti u vodi, prede mrežu iz vlastitog sustava krvi. To se širi u tijelu, i ono što je jednom činilo dio krvnih sudova i škrge sada postaje plućno krilo. Gdje su jednom bile škrge, sada imamo pluća, ispredena tamo od životinje. Na mjestu repa imamo nogu i, pošto je kretanje krvi već razvilo srce, te se noge pomiču preko cirkulacije krvi od srca do plućnog krila. Dakle istu stazu od vode i zraka do zraka i svijetla, koju slijedi gusjenica do chrysalisa, također uzima i žaba u svojim elementima zraka i vode. U ovom slučaju, zrak prodire, pošto životinja mora biti izložena i zraku i svijetlu. Svijetlo i zrak stvaraju pluća i noge dok voda i zrak stvaraju repove i škrge.
Činjenica je da se aktivnost ne odvija samo unutar životinje već isto tako i cijelo kozmičko okruženje uvijek igra svoju ulogu.
Kakav pristup imaju znanstvenici? Što mi radimo pokušavajući steći našu sliku? Dakle gospodo, ono što smo mi napravili je da smo pogledali u svijet. Pogledali smo svijet kakav jest i promatrali prirodu! Što radi znanstvenik? Općenito govoreći on slabo primjećuje prirodu kada teži otkriti ove stvari. Umjesto toga, on počinje idući kod optičara i naručujući vrlo snažan mikroskop. Neće ga odnijeti vani u svijet prirode gdje bi bio od male koristi, već će biti zatvoren u sobi gdje će biti položena jaja leptira. Znanstvenik ima malo osjećaja za lepršanje leptira u svijetlu. On stavlja jaje na posebno pripremljenu ploču i promatra ga kroz mikroskop (crtanje). Gleda ga i bilježi što se događa jajetu nakon što ga je secirao. Priroda više nije na djelu, ali znanstvenik siječe komadić i ispituje djeliće izravnate na komadiću papira pod mikroskopom. Ispituju se ti mali djelići odrezani skalpelom, i upravo se na tome temelji istraživanje. Tako se danas često rade istraživanja. Promislite na sveučilišno predavanje. Profesor sakupi što više ljudi u svoju radnu sobu i pušta ih da po redu gledaju što je secirao. Naravno, isto tako ih često vodi na izlet, ali ima malo toga za reći o onom što vani postoji jer o tome ne zna mnogo. Njegovo cjelokupno znanje sastoji se od onog što vidi pod mikroskopom nakon što je isjeckao male komadiće i djeliće. Kakvu mudrost stječe na taj način? On otkriva sve već prisutno u jajetu jedino u beskonačno maloj količini. Dakle, gospodo, to je sve što se može naći kada se počinje sjeckanjem skalpelom i ispitivanjem pod mikroskopom! Zaboravlja se sve što je aktivno vani u zraku, svijetlu i vodi. Mi samo imamo mali uzorak spreman i smještamo ga pod mikroskop. To je nemoguće istražiti na taj način. Sve što se može reći je da leptir živi na otvorenom, i ovdje pod mojim mikroskopom već imam cijelog leptira u minijaturi.
Ljudi ovo više danas ne vjeruju, ali nekada bi rekli: Ovdje imamo ženu koja se zove Ana koja ima majku koja se zove Marija. Marija je rodila Anu. Vrlo dobro, ali cijela Ana je već bila prisutna u jajašcu unutar majke Marije. Dakle moramo to zamisliti ovako: ovdje je jajašce od Ane i ovdje je jajašce od Marije u kojem je Ana; ali sama Marija potječe od Gertrude koja je Anina baka. Ako je sada Anino jajašce sadržano u Marijinom, također mora biti i u onom od Gertrude. Anina prabaka je bila Katja; dakle jajašce Ane, Marije i Gertrude moralo je biti već prisutno u onom od Katje, i tako ide sve natrag do prvog jajašca, koje je Evino. Tako su ljudi rekli — to je naravno najlakše rješenje — da je osoba koja je danas živa već bila prisutna u jajnoj ćeliji Eve. To je poznato kao teorija pred-formacije. Teorije koje imamo danas su samo malo nebuloznije. Više ne računaju s povratkom do Eve, ali je ideja identična, i nisu stvarno napredovali ako kažu: Cijeli leptir je već prisutan! — i svjetlo, zrak i voda koji napokon igraju svoju ulogu više se ne razmatraju.
Vidite, kada razmatramo znanstvenu metodu koju koristi profesor koji prima ljude u svoju radnu sobu da bi im pokazao veoma učene stvari — koje su u odnosu na aktivnosti prirode samo glupost — konačno shvatimo da svijetlo, zrak i sve ostalo treba uzeti u obzir! Profesor sve to ignorira i ulazi u svoju tamnu sobu gdje je uvedeno umjetno svijetlo, ako je moguće, tako da dnevno svijetlo ne ometa mikroskop. I dolazi nam misao: Blagi Bože! On još vjeruje da je u jajetu sadržano sve; i sadašnja znanost sve ostalo samo odbacuje. Sve je to stavljeno na policu i nema se više što raditi. Suvremena znanost nema više nikakva znanja o tome što radi u zraku, svijetlu i vodi; o tome ništa ne zna. Vidite, to je nešto što već krajnje zagriza u naš socijalni život — ta činjenica da na jednoj strani imamo znanost koja stvarno zanemaruje cijeli Kozmos i samo gleda samo ono što se može vidjeti pod mikroskopom i, s druge strane, državu koju više ne zanimaju umirovljenici niti ih koriste za bilo što osim što im plaćaju mirovinu. Ista stvar vrijedi i u slučaju znanosti koja izvlači načine prehrane od prirode, ali više ne razumije njeno djelovanje i samo se bavi mikroskopom, drugim riječima samo s dijelovima. Znanost danas zaista gleda na cijeli kozmos kao besposlen i kao da je umirovljen. To je užasno stanje stvari, jer narodne mase ne vide nikakav napredak. Javno mnijenje kaže: to su ljudi koji bi trebali razumjeti te stvari. Već se misli o usmjeravanju male djece u učenjake, i šalje ih se u škole da ih uče. Od tada rade velike napore da bi učili. Sve do dobi od dvadeset sedam ili dvadeset osam oni studiraju; ono što steknu sigurno mora biti istinito! Naravno, javno mnijenje ne može izgraditi mišljenje i dopušta da ga u ovim stvarima vode “učeni”, i nema pojma da ono što se uči nema više nikakve veze s prirodom. Prema prirodi se sada odnosi kao prema nečemu "na polici”. Tako je cijeli naš duhovni život potopljen, i sada je došlo vrijeme kada se moramo pojaviti. Mi ne napredujemo iz jednostavnog razloga jer je javnom mnijenju lakše prihvatiti ono što čuje. Istina se danas govori jedino od antropozofije! Nigdje drugdje nećete čuti ono što sam vam upravo rekao. Nitko ne govori ovakve stvari. Javno mnijenje više na njih jednostavno ne obraća pažnju. Svakog tko ih govori se smatra ludim. A ludo je stvarno da je to tako! Stvarno nije lud onaj tko tako razmatra, ali svatko tko govori istinu se smatra ludim. Ljudi stvarno to gledaju naopako.
U vezi toga ću vam reći još jednu malu priču. Postojao je jednom medicinski odbor koji je stigao na ulaz azila za lude (psihijatrijska klinika op.pr.) gdje su željeli provesti neko istraživanje. Na vratima su našli čovjeka koji ih je primio na takav način da su mislili da je upravitelj ili dežurni liječnik. Tako su rekli: Hoćete li biti ljubazni i provesti nas po vašim sobama i sve objasniti? Tako ih je čovjek na vratima proveo okolo po sobama objašnjavajući svaki slučaj, govoreći: Ovdje je mentalni slučaj koji ima izvanredne vizije i halucinacije skupa s epileptičkim napadima. U slijedećoj ćeliji je objasnio da taj pacijent pati od nenormalnih impulsa volje. Opisao ih je veoma jasno. Zatim su došli do originalnog luđaka koji je patio od opsesija. Vidite, rekao je, ovdje je slučaj kojeg uvijek progone duhovi, a ovdje drugi kojeg progone ljudska bića, ne duhovi. Sada ću vas odvesti do najgoreg slučaja kojeg imamo. Tako ih je odveo do najvećeg luđaka od svih i rekao: Ovaj čovjek pati od fiks ideje da je Kineski Car. Naravno to znači da su mu ideje očvrsnule u glavi. Umjesto da te ideje budu prisutne samo kao misli, u njegovu slučaju su očvrsnule. To je objasnio s velikom preciznošću i dodao: Ali morate znati, gospodo, da je to besmislica jer ja sam Kineski car!
Vidite, on je objasnio sve. Vodio ih je okolo, ali umjesto da ih vodi znanstveno vodio ih je prema nosu. Jer je on sam bio lud. Rekao im je da je drugi čovjek lud jer vjeruje da je Kineski car, jer je to on sam bio! Odbor je proveo okolo potpuni luđak.
Dakle gdje je uključena znanost nije uvijek moguće razlučiti da li je netko lud ili nije. Bili bi iznenađeni pameću nekih luđaka kada dođete u kontakt s njima. Iz tog je razloga talijanski prirodni znanstvenik Lombroso izjavio da nema čvrste i brze razlike između genijalnosti i ludila. Geniji su uvijek pomalo ludi, a ludio uvijek posjeduje malu količinu genijalnosti. O tome možete čitati u maloj knjizi pod naslovom “Genij i luđak” objavljeno u popularnom izdanju.
Kada je netko razuman naravno da može razlikovati između genija i luđaka. Ali danas smo došli do točke gdje se mogu naći cijele knjige — kao Lombrosova — gdje sama znanost izjavljuje da je nemoguće razlikovati genija i luđaka. Naravno da se takvo stanje stvari ne može nastaviti ili će duhovni život biti potpuno potopljen. S prirodom, sada zanemarenom, mora se opet početi računati. Tada će netko primijetiti razvoj od jaja do gusjenice, i od gusjenice do chrysalisa. Netko će vidjeti kako je tamo utamničeno svijetlo kao što je i u nama utamničeno — veselo obojani leptir izlijeće. To je ono što sam želio povezati s onim što smo već raspravljali, tako da možete vidjeti kako svijetlo sadrži kreativni duh. Jer crv ili gusjenica najprije mora nestati da bi se pojavio leptir. Pojavljuje se iznutra gdje je gusjenica nestala. Duh stvara. U svakom slučaju materija mora najprije biti uništena i nestati, tako omogućavajući duhu da kreira novo biće. Ista stvar vrijedi i za čovječanstvo. Oplodnja znači da je materija najprije bila uništena. Sićušan dio od te uništene materije ostaje, i tu duh i svijetlo stvaraju ego u čovjeku.
Ako o tom malo razmislite doći ćete do onog što sam vam rekao. Umjesto da slijepo nastavite, promatrajte punoglavca i žabu i shvatite zašto ova potonja ima srce, pluća i nogu, i zašto punoglavac može plivati u vodi. Sve te stvari su međusobno povezane. Stvari koje ćemo dalje proučavati pokazati će vam da izvorna znanost koja razumije može doći jedino iz antropozofije.