.Tijekom vremenskih razdoblja, razumijevanje svijeta je bilo usko povezano s razumijevanjem samog čovjeka. Općenito je poznato da se u danima kada se nije samo materijalna egzistencija, već također i duhovni život, uzimao u obzir, na čovjeka gledalo kao na mikrokozmos, kao na svijet u minijaturi. To znači da je čovjek u njegovoj suštini i djelovanju, u cjelokupnoj ulozi koju ima u svijetu, gledan kao zgušnjavanje svih zakona i aktivnosti kozmosa. U tim danima se inzistiralo da se razumijevanje univerzuma može temeljiti jedino na razumijevanju čovjeka.
Ali tu se, za svakog tko je bez predrasuda, odmah pojavljuju poteškoće. Upravo kada želi doći do takozvane samospoznaje — jedinom pravom znanju o čovjeku — nađe se suočen s poražavajućom zagonetkom; i nakon što neko vrijeme promatra sebe, mora držati da to njegovo biće, kakvo se javlja u svijetu čula, nije potpuno otkriveno ni njegovoj vlastitoj duši. Mora priznati da za običnu čulnu percepciju dio njegova bića ostaje skriven i nepoznat. Dakle suočen je s zadatkom proširenja njegove samospoznaje, temeljitog istraživanja njegova pravog bića, prije nego može doći do znanja o svijetu.
Jednostavno razmišljanje će pokazati da se čovjekovo pravo biće, njegova unutarnja aktivnost kao pojedinca, ne može naći u svijetu koji je primjenjiv na njegova osjetila. Jer čim prolazi kroz vrata smrti, on je kao leš predan zakonima i uvjetima čulno opazivog svijeta. Zakoni prirode — oni zakoni koji dominiraju vani u vidljivom svijetu — prianjaju uz fizički mrtvog čovjeka. Zatim taj sustav povezanosti, koji zovemo ljudski organizam, stiže do kraja; zatim se, nakon vremena koje zavisi od načina njegova odlaganja, fizički čovjek dezintegrira.
Iz ovog jednostavnog razmišljanja, stoga, vidimo da je zbroj prirodnih zakona, utoliko što ih upoznajemo kroz čulna promatranja, prilagođen jedino uništavanju ljudskog organizma i ne čini ništa da ga izgradi. Dakle moramo potražiti one zakone, onu drugu aktivnost, koja se, tijekom zemaljskog života, od rođenja ili začeća do smrti, bori protiv sila, zakona, razgradnje. U svakom trenutku našeg života s našim pravim unutarnjih bićem uključeni smo u borbu sa smrću.
Ako sada gledamo okolo na jedini dio čulnog svijeta koji je danas shvaćen od ljudi, mineralni, beživotni svijet, to svakako podliježe snagama koje za ljudsko biće znače smrt. Čista iluzija prirodnih znanstvenika je misliti da će ikada, oslanjajući se na zakone vanjskog čulnog svijeta, uspjeti u razumijevanju čak i biljaka. To nikada neće biti tako. Oni će prijeći neki mali put u tom razumijevanju i mogu to njegovati kao ideal, ali nikada neće biti moguće da zaista dokuče biljku — a kamoli životinju i samog fizičkog čovjeka — uz pomoć zakona koji pripadaju vanjskom svijetu opaženom od čovjeka.
Kao zemaljska bića, između začeća i smrti, u našem pravom unutarnjem biću mi smo borci protiv zakona prirode. I ako se doista želimo uzdići do samospoznaje, moramo u ljudskom biću ispitati tu aktivnost koja radi protiv umiranja. Zaista, ako ćemo temeljito istražiti čovjekovo biće — što je u ovim predavanjima naša namjera — trebati ćemo pokazati kako, kroz čovjekov zemaljski razvoj, dolazi do toga da njegova unutarnja aktivnost naposljetku podlegne smrti — kako smrt stječe pobjedu nad skrivenim snagama koje joj se suprotstavljaju.
Sve ovo ima namjeru pokazati smjer koji naša proučavanja trebaju uzeti. Jer istina onog što sada govorim biti će otkrivena tek postupno kroz različita predavanja. Za početak, stoga, možemo samo naznačiti, promatrajući čovjeka bez predrasuda, gdje trebamo tražiti njegovo najdublje biće, njegovu osobnost, njegovu individualnost. To se neće naći unutar oblasti prirodnih sila, već izvan njih.
Postoji, međutim, još jedna naznaka — a takve naznake su sve što danas želim dati— da kao zemaljski ljudi mi uvijek živimo u sadašnjem trenutku. Tu, također, trebamo samo biti dovoljno nepristrani za shvatiti što ova izjava implicira. Kada vidimo, čujemo, ili drugačije percipiramo kroz naša čula, to je stvarni trenutak u kojem nam je sve važno. Štogod ima veze s prošlošću ili budućnošću ne može napraviti utisak na naše uši, naše oči, ili bilo koje drugo osjetilo. Mi se predajemo trenutku, i time prostoru.
Ali što bi čovjek postao kada bi se potpuno predali sadašnjem trenutku i prostoru? Promatrajući običan život oko nas imamo obilan dokaz da, ako je čovjek tako potpuno zaokupljen, on nije više čovjek u punom smislu. O tome svjedoče podaci o bolesti. Mogu se navesti dobro dokumentirani slučajevi osoba koje se, u određeno vrijeme u njihovu životu, ne mogu sjetiti bilo kojeg od njihovih ranijih iskustava, i svjesni su jedino neposredne sadašnjosti. Tada rade najluđe stvari. Suprotno od njihovih uobičajenih navika, kupuju željezničku kartu i putuju na neko mjesto, radeći sve što je u vremenu nužno sasvim razumno, inteligentnije, a možda i promišljenije, nego obično. Imaju obroke i rade sve druge male stvari u životu u normalno vrijeme. Po dolasku na stanicu na kojoj su rezervirali, uzimaju drugu kartu, idući možda u suprotnom smjeru. Na taj način lutaju okolo, možda i godinama, dok na nekom mjestu ne dođu do zastoja, iznenada shvaćajući da ne znaju gdje su. Sve što su napravili, od trenutka kada su uzeli prvu kartu, ili napustili njihov dom, isprano je iz njihove svijesti, i sjećaju se jedino onog što se dogodilo prije toga. Njihov život duše, cjelokupan njihov život kao ljudskih bića na Zemlji, postaje kaotičan. Više ne osjećaju sebe kao jedinstvenu osobu. Uvijek su živjeli u sadašnjem trenutku i mogli su naći svoj put okolo u prostoru, ali sada su izgubili unutarnji osjećaj za vrijeme; izgubili su njihova sjećanja.
Kada čovjek gubi unutarnji osjećaj za vrijeme — njegovu zaista intimnu vezu s prošlošću — tada njegov život postaje kaos. Samo osjećaj prostora ne može pomoći zdravlju njegova cijelog bića.
Drugim riječima: Čovjek je u njegovu čulnom životu uvijek predan trenutku, i u nekim slučajevima bolesti za njega je moguće da odvoji njegovu neposrednu egzistenciju u prostoru od njegove egzistencije kao cjeline — ali tada više nije čovjek u punom smislu.
Ovdje imamo naznaku nečega u čovjeku što ne pripada prostoru već samo vremenu; i moramo reći da ako je jedan ljudski doživljaj onaj od prostora, postoji također i drugi koji u čovjeku mora uvijek biti prisutan — doživljaj vremena. Da bi u punom smislu ostao čovjek, sjećanje mora prošlost u njemu učiniti prisutnom. Biti prisutan u vremenu za čovjeka je nešto neophodno. Prošlo vrijeme, međutim, nikada nije tu u sadašnjem trenutku; da bi ga doživjeli uvijek ga moramo prenijeti u sadašnjost. Prema tome u ljudskom biću moraju biti snage za očuvanje prošlosti, snage koje se ne javljaju iz prostora i stoga ne trebaju biti shvaćene kao zakoni prirode koji rade prostorno, jer one su izvan prostora.
Ove naznake ukazuju na činjenicu da ako će čovjek biti središnja točka znanja o svijetu i mora početi upoznavajući sebe, unutar svog vlastitog bića najprije mora tražiti ono što ga može uzdići iznad prostorne egzistencije — jedine egzistencije o kojoj govore osjetila — i može ga učiniti bićem vremena usred prostorne egzistencije. Stoga, ako će percipirati njegovo vlastito biće, mora iz sebe prizvati kognitivne snage koje nisu vezane za njegova osjetila ili percepciju prostora. Upravo na ovom stupnju ljudske evolucije, kada prirodna znanost radi tako velike napore na fokusiranje pažnje na zakone prostora, iz razloga koji će se pokazati na ovim predavanjima, pravo biće čovjeka je općenito sasvim izgubljeno iz vida. Stoga je sada posebno nužno ukazati na unutarnja iskustva koja, kao što ste vidjeli, vode čovjeka izvan prostora u vrijeme, i na njegova iskustva. Vidjeti ćemo kako, polazeći otuda, on zapravo ulazi u duhovni svijet.
Znanje koje vodi preko od svijeta čula do nadčulnog nazivalo se, kroz povijest, inicijacijsko znanje — znanje, o tome, što čini pravi impuls, aktivni element, ljudske osobnosti. O tom inicijacijskom znanju moram govoriti na ovim predavanjima, koliko je to danas moguće. Jer naša namjera je proučiti evoluciju svijeta i čovjeka, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u svijetlu inicijacijskog znanja.
Stoga ću morati početi govoriti o tome kako to inicijacijsko znanje može biti stečeno. Sam način na koji se o tim stvarima govori danas jasno razdvaja sadašnje inicijacijsko znanje od onog od prošlosti. U prošlosti, pojedini učitelji su krčili svoj put do percepcije nadčulnog u svijetu i u čovjeku. Na osjećaje učenika koji bi im došli načinili bi jak utisak ostvaren pomoću njihovih čisto ljudskih kvaliteta, a učenici su prihvatili znanje koje su nudili, bez bilo kakve prinude, već kao odgovor na učiteljev osobni autoritet.
Stoga, za cijelu čovjekovu evoluciju sve do sadašnjeg vremena, uvijek ćete naći opisano kako su postojale odvojene grupe učenika, svaka pod vodstvom učitelja, „gurua”, čijem autoritetu su se podčinili. Čak i u ovoj točci — kao i u mnogim drugim koje ćemo susresti u ovim predavanjima — inicijacijsko znanje danas ne može slijediti staru stazu. „Guru” nikada nije govorio o stazi kojom je stekao njegovo vlastito znanje, i u onim prohujalim vremenima javne upute o putu do višeg znanja nisu čak nikada ni razmatrane. Takva proučavanja su vršena samo u misterijskim centrima koji su u ta vremena služili kao sveučilišta za one koji su slijedili nadčulnu stazu.
S obzirom na opću razinu ljudske svijesti koja je dosegnuta u ovom trenutku povijesti, takav put više ne bi bio moguć. Stoga se od svakog tko danas govori o nadčulnom znanju prirodno očekuje da odmah kaže kako će se to znanje steći. U isto vrijeme svakom mora biti ostavljena sloboda da odluči, u skladu s njegovim vlastitim načinom života, o njegovu pristupu onim vježbama za tijelo, duši i duh, preko kojih su razvijene određene snage u čovjeku. Te snage gledaju izvan zakona prirode, izvan sadašnjeg trenutka, u pravo biće svijeta, i time u pravo biće samog čovjeka. Stoga je očiti smjer za naša proučavanja početi barem s nekoliko uvodnih opaski o putu s kojim današnji čovjek može steći znanje o nadčulnom.
Moramo dakle početi od čovjeka kakav stvarno jest u zemaljskoj egzistenciji, u odnosu na prostor i sadašnji trenutak. Kao zemaljsko biće čovjek obuhvaća u njegovoj duševnoj i tjelesnoj prirodi — namjerno kažem duševnoj i tjelesnoj prirodi — trojstvo: misleće biće, biće osjećaja i biće volje. I kada pogledamo sve što leži u oblasti mišljenja, u oblasti osjećaja i onoj od volje, vidjeli smo sve od ljudskog bića što igra ulogu u zemaljskoj egzistenciji.
Pogledajmo prvo najvažniji faktor u čovjeku preko kojeg zauzima svoje mjesto u zemaljskoj egzistenciji. To je zasigurno njegovo mišljenje. Svojoj mislećoj prirodi duguje bistru glavu koju treba, kao zemaljski čovjek, za promatranje svijeta. U usporedbi s tim lucidnim mišljenjem, njegov osjećaj je zatamnjen, i, kao i za njegovu volju — one dubine njegova bića iz kojih se uzburkava volja — sve je to, za uobičajeno promatranje, potpuno van dosega.
Samo promislite koliko malu ulogu vaša volja igra u običnom svijetu i u običnom iskustvu. Recimo da ste odlučili pomaknuti sjedalicu. Prvo imate misao da je prenesete od jedne točke do druge. Imate koncept toga. Koncept zatim prelazi, na način o kojem ne znate ništa, pravo u vašu krv i mišiće. I ono što se događa u vašoj krvi i mišićima — a također i u vašim nervima — dok podižete sjedalicu i nosite je drugdje, za vas postoji samo kao ideja. Stvarna unutarnja aktivnost koja se odvija unutar vaše kože — toga ste sasvim nesvjesni. Samo rezultat vam dolazi u misli.
Dakle, od svih aktivnosti u budnom stanju, volja je najviše nesvjesna. Kasnije ćemo govoriti o aktivnosti tijekom spavanja. Tijekom budne aktivnosti volja ostaje potpuno opskurna; osoba onoliko malo zna o prelasku njene misli u volju koliko u običnom životu na Zemlji zna što se događa između padanja u san i buđenja. Čak i kada je bilo tko budan, on spava što se tiče unutarnje prirode volje. Samo sposobnost formiranja koncepata, mišljenja, ono je što jasno ulazi u čovjekov život na Zemlji. Osjećaji leže na pola puta između mišljenja i volje. I baš kao što san stoji između spavanja i budnosti, kao neodređena, kaotična koncepcija, napola spavanje, napola budnost, tako i, dolazeći sa pola puta između volje i mišljenja, osjećaj je zaista budni san duše. Kao našu polaznu točku moramo uzeti jasnoću mišljenja; ali kako se mišljenje odvija u običnom životu na Zemlji?
U cjelokupnom životu ljudskog bića na Zemlji, mišljenje igra sasvim pasivnu ulogu. Budimo potpuno iskreni o tome kada promatramo sebe. Od trenutka buđenja dok ne zaspe, čovjek je preokupiran poslovima vanjskog svijeta. On pušta da u njega utječu čulni utisci, i zatim su s njima ujedinjeni koncepti. Kada čulni utisci prođu, u duši ostaju samo njihove predstave, koje se postupno pretvaraju u sjećanja. Ali, kao što sam rekao, ako kao zemaljska bića sebe promatramo iskreno, moramo priznati da u konceptima stečenim u običnom životu nema ničeg što u dušu nije došlo iz vanjskog svijeta preko čula. Ako bez predrasuda ispitamo što nosimo duboko u našim dušama, uvijek ćemo naći da je povod bio neki utisak izvana.
To posebno vrijedi za iluzije onih mistika koji — to izričito kažem — ne prodiru do neke veće dubine. Oni vjeruju da pomoću više-manje nebuloznog duhovnog treninga mogu doći do unutarnjeg doživljaja višeg božanstva na kojem počiva svijet. I ti mistici, ti polu ili četvrt mistici, često se čuje da kažu kako je unutar njih u duši osvanulo unutarnje svijetlo, kako su imali neku vrstu duhovne vizije.
Svatko tko promatra sebe pobliže i iskreno, doći će do toga da vidi da se mnoge mistične vizije mogu pratiti do čisto vanjskih čulnih doživljaja koji su se tijekom vremena transformirali. Može se činiti čudno, moguće je da neki mistik, u dobi od možda četrdeset, misli da je imao direktni, imaginativni utisak, viziju — uzet ćemo nešto konkretno — Misterija na Golgoti, da Misterij na Golgoti vidi iznutra, duhovno. To mu daje osjećaj velike egzaltacije. Sada stvarno dobar psiholog, koji može ići natrag kroz zemaljski život mistika, može naći da ga je kao dječaka od deset godina otac odveo u posjetu, gdje je vidio određenu malu sliku. To je bila slika Misterija na Golgoti, i u to vrijeme je teško mogla ostaviti bilo kakav utisak na njegovu dušu. Ali je utisak ostao, i u promijenjenom obliku uronio duboko u njegovu dušu, da bi se u njegovim četrdesetim godinama podigao kao veliko mistično iskustvo.
To je nešto što treba biti naglašeno posebno kada se netko usudi, više ili manje javno, reći bilo što o putovima nadčulne spoznaje. Oni koji stvar ne uzimaju veoma ozbiljno općenito govore na površan način. Upravo oni koji žele imati prava govoriti o mističnim, nadčulnim putovima, upravo su oni koji bi trebali znati o greškama u toj sferi koje ljude mogu odvesti na krivi put. Trebaju potpuno shvatiti da je obična samospoznaja uglavnom sačinjena od transformiranih vanjskih utisaka, i da izvornu samospoznaju danas treba tražiti kroz unutarnji razvoj, pozivajući snage u duši koje prije nisu bile tamo. To zahtijeva da shvatimo pasivnu prirodu našeg običnog mišljenja. Ono se bavi svim utiscima na način prirodan za osjetila. Ranije stvari dolaze prve, kasnije dolaze kasnije; što je najgornje u mislima ostaje iznad; ono što je ispod ostaje ispod. U pravilu, stoga — ne samo u običnom životu već također i u znanosti — čovjekovi koncepti samo se vuku za procesima u vanjskom svijetu. Naša znanost je otišla toliko daleko da je napravila ideal od otkrivanja kako se stvari odvijaju u vanjskom svijetu ne dopuštajući da mišljenje ima i najmanji utjecaj na njih. U njihovoj vlastitoj sferi znanstvenici su sasvim u pravu; slijedeći tu metodu napravili su ogroman napredak. Ali sve više i više gube iz vida čovjekovo pravo biće. Jer prvi korak u onim metodama za razvoj unutarnjih snaga duše koje vode do nadčulne spoznaje, koje smo prizvali meditacijom i koncentracijom, je nalazeći prijelaz od čisto pasivnog mišljenja do mišljenja koje je iznutra aktivno.
Početi ću opisujući taj prvi korak na sasvim elementaran način. Umjesto koncepta probuđenog nečim vanjskim, možemo uzeti koncept izvučen potpuno od iznutra i dati mu središnje mjesto u našoj svijesti. Ono što je važno nije da bi koncept trebao odgovarati stvarnosti, već da bi trebao biti izvučen iz dubina duše kao nešto aktivno. Stoga nije dobro uzeti bilo što čega se sjećamo, jer u sjećanju za naše koncepte prianjaju svakakvi magloviti utisci. Ako se, stoga, oslonimo na naše pamćenje nećemo biti sigurni da ne puštamo da se uvuku irelevantne stvari, niti sigurni da smo se stvarno namjerili meditirati s odgovarajućom unutarnjom aktivnošću. Tri su moguća načina postupanja, i kod bilo kojeg od njih ne bi trebalo biti gubitka nezavisnosti. Jednostavan, lako shvatljiv koncept je poželjan, stvaranje trenutka, koji nema ništa s onim što je zapamćeno. Za našu svrhu to može biti nešto sasvim paradoksalno, namjerno otklonjeno od bilo koje pasivno primljene ideje. Moramo samo biti sigurni da je do meditacije došlo kroz našu vlastitu unutarnju aktivnost.
Drugi način je otići nekome s iskustvom u ovoj sferi i tražiti da sugerira predmet meditacije. Tada može doći do straha o zavisnosti o njemu. Ako je, međutim, od trenutka kada je meditacija primljena, netko svjestan da je svaki korak poduzet nezavisno, kroz vlastitu unutarnju aktivnost, i da je jedina stvar koju nije sam odredio taj predmet, koji, pošto dolazi od nekog drugog, treba ga se aktivno držati — kada je netko svjestan svega toga, više nema ni govora o zavisnosti. Tada je osobito potrebno nastaviti djelovati pri punoj svjesnosti.
I konačno, treći način. Uputa može biti tražena od učitelja koji — mogli bi reći — ostaje nevidljiv. Student uzima knjigu koju prije nikad nije vidio, otvara je nasumice i pročita bilo koju slučajnu rečenicu. Tako može biti siguran da je došao do nečeg njemu potpuno novog, i zatim na tome mora raditi s unutarnjom aktivnošću. Predmet meditacije može biti napravljen od rečenice, ili možda neke ilustracije ili dijagrama u knjizi, dok god je siguran da nikada prije nije naišao na njega. To je treći način, i tako učitelj može biti stvoren ni iz čega. Knjigu treba pronaći i pogledati, rečenicu, crtež, ili nešto drugo iz nje izabrati — sve to čini učitelja.
Stoga je sada savršeno moguće krenuti putem višeg znanja na takav način da na aktivno mišljenje koje je potrebno ne nasrne bilo koja druga snaga. To je za sadašnje čovječanstvo esencijalno. Tijekom ovih predavanja vidjeti ćemo koliko je nužno za ljude danas, posebno kada žele napredovati na putu do viših svjetova, da poštuju i čuvaju njihovu vlastitu slobodnu volju. Jer kako će, inače, unutarnja aktivnost biti razvijena? Čim netko postane zavisan o nekom drugom, njegova vlastita volja je osujećena. I važno je da meditacija danas bude provođena s unutarnjom aktivnošću, iz volje u mišljenju, što teško da je uopće danas cijenjeno, s modernom znanošću koja daje sav naglasak na pasivno promatranje vanjskog svijeta.
Na taj način preko aktivnog mišljenja možemo steći, brzinu napretka koja potpuno zavisi o pojedincu. Jedan čovjek će tamo stići za tri tjedna, ako ustraje sa istim vježbama. Drugom će trebati pet godina, drugom sedam, a nekom drugom devetnaest, i tako dalje. Esencijalna stvar je da nikada ne posustane u svojim naporima. Doći će trenutak kada prepoznaje da se njegovo mišljenje stvarno promijenilo: ono više ne radi u starim pasivnim slikama već je iznutra puno energije — snage za koju, premda je doživljava sasvim jasno, zna da je jednako snaga kao što je i snaga potrebna za podići ruku ili usmjeriti prst. Upoznajemo mišljenje koje kao da podupire naše cijelo biće, mišljenje koje može udariti u prepreku. Ovo nije govorna figura, već konkretna istina koju možemo doživjeti. Znamo da obično mišljenje ne radi takvu stvar. Kada naiđem na zid i ozlijedim se, moje fizičko tijelo je primilo udar preko sile kontakta. Ta sila kontakta ovisi o tome da li mogu udariti tijelom u objekte. Ja sam onaj koji udara. Obično pasivno mišljenje ne udara ni u što, već jednostavno predstavlja sebe da bude udareno, jer ono nema stvarnosti; to je samo slika. Ali mišljenje do kojeg dolazimo na opisani način je stvarnost, nešto u čemu živimo. Ono može udariti u nešto kao što prst može udariti u zid. I baš kao što znamo da prst ne može ići kroz zid, tako znamo da sa tim stvarnim mišljenjem ne možemo sve dokučiti. To je prvi korak. Ovaj korak moramo poduzeti, ovo okretanje nečijeg vlastitog aktivnog mišljenja u organ dodira za dušu, tako da možemo osjećati da mislimo na isti način na koji hodamo, hvatamo ili diramo; tako da znamo da živimo u stvarnom biću, ne samo u običnom mišljenju koje samo stvara slike, već u stvarnosti, u dušinom organu dodira koji smo mi sami postali.
To je prvi korak — promijeniti naše mišljenje tako da osjećamo: Sada si ti sam postao mislilac. To zaokružuje sve. S tim mišljenjem nije isto kao s fizičkim dodirom. Ruka, na primjer, raste kako mi rastemo, tako da kada smo potpuno odrasli naše proporcije ostaju korektne. Međutim mišljenje koje je postalo aktivno je kao puž — može protegnuti ticala ili ih opet povući. U tom mišljenju mi živimo u biću zasigurno punom snage ali iznutra mobilnom, krećući se naprijed natrag, iznutra aktivno. S tim dalekosežnim organom dodira možemo — kako ćemo vidjeti — osjećati u duhovnom svijetu; ili, ako je to duhovno bolno, povući se.
Sve ovo zasigurno treba biti uzeto ozbiljno od onih s bilo kakvom željom da pristupe pravom biću čovjeka — ovu transformaciju nečije cjelokupne prirode. Jer ne otkrivamo što čovjek stvarno jest ukoliko u njemu ne počnemo gledati nešto izvan onog što je percipirano našim zemaljskim čulima. Sve što je razvijeno kroz aktivnost mišljenja čovjekov je prvi nadčulni član — kasnije ću to opisati potpunije. Najprije imamo čovjekovo fizičko tijelo koje može biti percipirano našim običnim čulnim organima, i to pruža otpor pri susretu s običnim organima dodira. Zatim imamo naš prvi nadčulni član — možemo ga zvati etersko tijelo ili tijelo formativnih sila. Mora nekako biti nazvano, ali ime je nevažno. Ubuduće ću ga zvati etersko ili tijelo formativnih sila. Tu imamo naš prvi nadčulni član, opaziv za višu moć dodira, u koju je promijenjeno mišljenje, kao što su fizičke stvari opazive za fizičko čulo dodira. Mišljenje postaje nadčulno dodirivanje, i preko tog nadčulnog dodirivanja etersko ili tijelo formativnih sila može biti, u višem smislu, i shvaćeno i viđeno. To je prvi stvarni korak, takoreći, u nadčulni svijet.
Iz samog načina na koji sam pokušao opisati prijelaz mišljenja u doživljaj stvarne snage unutar nekog, shvatiti čete kako malo smisla ima, ako se radi o izvornom duhovnom razvoju, u kazivanju, na primjer, da se bilo tko ako želi ući u duhovni svijet ovom stazom samo prepušta fantaziji ili popušta autosugestiji. Jer prva je reakcija mnogih ljudi da kažu: „Svatko tko govori o višim svjetovima u vezi s treningom ove vrste jednostavno oslikava ono što je sebi sugerirao”. Zatim drugi uzimaju refren, možda govoreći: „Čak je moguće i da netko tko voli limunadu mora samo na nju misliti i njegova usta odmah postanu zalivena, baš kao da je popio limunadu. Autosugestija ima takvu moć!”
Sve ovo zasigurno može biti tako, i svatko tko u duhovni svijet ide ispravnim putem koji smo naznačili mora proniknuti u stvari koje fiziolozi i psiholozi mogu upoznati intelektualno, i trebao bi biti potpuno praktično upoznat s mjerama kojih se treba pridržavati. Ali svakome tko vjeruje da on autosugestijom može uvjeriti sebe da pije limunadu, premda je nema, ja bih odgovorio: „Da, to je moguće — ali pokažite mi čovjeka koji je stvarnu žeđ utažio imaginarnom, auto-sugeriranom limunadom!” Tu počinje razlika između onog što je samo pasivno zamišljeno i onog što je stvarno doživljeno. Imajući kontakt sa stvarnim svijetom i praveći naše mišljenje aktivnim, dosežemo stupanj žive duhovnosti u svijetu na takav način da se mišljenje razvija u dodirivanje. Naravno da je to dodirivanje koje nema ništa sa stolicama ili stolovima; ali učimo dodirivati u duhovnom svijetu, praviti kontakt s njime, ući u živi odnos s njim. Upravo pomoću ovog aktivnog mišljenja učimo razlikovati između mističnih maštarija autosugestije i doživljaja duhovne stvarnosti.
Sve te primjedbe dolaze od ljudi koji ipak nisu pogledali način na koji moderno inicijacijsko znanje opisuje put za danas. Zadovoljni su da sude izvana o stvari za koju su možda jednostavno čuli naziv, ili o kojoj su možda stekli malo površnog znanja. Oni koji ulaze u duhovni svijet na način koji je opisan, koji im omogućava da imaju kontakt s njim i da ga dodiruju, znaju kako razlikovati između samo formiranja koncepta onoga što su doživjeli kroz aktivno mišljenje i samog perceptivnog doživljaja. U običnom životu možemo sasvim dobro razlikovati između doživljaja kada nehotice opečemo prst i oslikavanja događaja poslije toga! Postoji uvjerljiva razlika, jer u jednom slučaju prst stvarno boli, u drugom boli samo u mašti. S istom razlikom se susrećemo na višem nivou između ideja koje imamo o duhovnom svijetu i onog što stvarno tamo doživljavamo.
Sada, prva stvar stečena na ovaj način je prava samospoznaja. Jer, baš kao što u životu imamo neposrednu percepciju ovdje stola, stolice tamo preko, i cijele ove predivne prostorije — sa satom koji ne ide! — i tako dalje; baš kao što sve to stoji pred nama u prostoru, i to stalno percipiramo, tako i, mišljenje koje je postalo aktivno i stvarno, svijet vremena čini sebi poznatim — u početku u obliku vremenskog svijeta koji je vezan za samo ljudsko biće. Prošla iskustva koja normalno mogu biti obnovljena samo kao slike sjećanja stoje pred njim kao neposredno prisutan tableau davno proteklih događaja. Ista stvar je opisana od ljudi koji dožive šok od neposredne opasnosti možda od utapanja; i ono što opisuju je potvrđeno — uvijek ovo dodam — od osoba koje misle na sasvim materijalistički način. Nekome u smrtnoj opasnosti može bljesnuti unutarnji tableau njegova prošlog života. A to je u stvari ono što se također događa i ljudima koji su njihovo mišljenje učinili aktivnim; iznenada se pred njihovim dušama pojavljuje tableau njihova života od trenutka kada su tek naučili misliti do sadašnjosti. Vrijeme postaje prostor; prošlost postaje sadašnjost; pred njihovim dušama stoji slika. Najkarakterističnija osobina ovog doživljaja — sutra ću morati u to ići pobliže — je da, pošto je cijela stvar kao slika, još se uvijek ima određeni osjećaj prostora, ali samo osjećaj. Jer sada doživljenom prostoru nedostaje treća dimenzija; samo je dvodimenzionalan, kao i slika. Iz tog razloga nazivam ovu spoznaju imaginativnom — slikovna spoznaja koja radi, kao kod slike, s dvije dimenzije.
Možete pitati: Kada imam ovaj doživljaj od samo dvije dimenzije, što se događa ako, još doživljavajući dvije dimenzije, idem dalje? To ne čini nikakvu razliku. Gubimo cjelokupno iskustvo treće dimenzije. Kasnije će biti prigoda kada ću govoriti kako, u naše vrijeme, jer više nema svijesti o ovakvim stvarnima, ljudi traže duhovno gledanje na četvrtu dimenziju kao put prema njoj. Istina je da kada idemo od fizičkog do duhovnog, ne pojavljuje se nikakva četvrta dimenzija, već treća dimenzija otpada. Moramo se naviknuti na stvarne činjenice u ovoj sferi, kao što smo to morali i u drugima. Jednom se podučavalo da je Zemlja ravna, i da je pobjegla u neodređenu oblast gdje dolazi do strmog kraja; i baš kao što je bio napredak kada su ljudi znali da ako jedrimo oko Zemlje dolazimo na našu početnu točku, tako će biti i napredak u našem unutarnjem razumijevanju svijeta kada znamo da, u duhovnom svijetu, mi ne idemo od prve, druge, treće dimenzije do četvrte, već natrag do samo dvije dimenzije. I vidjeti ćemo kako se, konačno, vraćamo do samo jedne. Takvo je pravo stanje stvari.
Možemo vidjeti kako se, promatrajući vanjski svijet, ljudi danas na površan način drže brojeva: prva dimenzija, druga, treća — i dakle mora slijediti četvrta. Ne, mi se vraćamo na dvije dimenzije; treća se razgrađuje i stižemo do prave imaginativne spoznaje. Prvo nam dolazi kao tableau našeg života, kada u moćnim slikama pregledavamo doživljaje našeg proteklog zemaljskog života i kako iznutra prolazimo kroz njega. I ovo se značajno razlikuje od jednostavnog sjećanja.
Obične slike sjećanja čine da osjećamo da u biti dolaze od koncepcija vanjskog svijeta, doživljaja zadovoljstva, boli, onog što su nam napravili drugi ljudi, o njihovom stavu prema nama. To je ono što uglavnom doživljavamo u našim čisto konceptualnim sjećanjima.
Kod tableau o kojem govorim, to je drugačije. Tamo doživljavamo — dakle, uzmimo primjer. Možda smo nekog upoznali prije deset godina. U običnom sjećanju vidimo kako nam dolazi u susret, što nam je napravio što je bilo dobro ili loše, i tako dalje. Ali kod životnog tableau-a mi ponovno živimo naš prvi pogled na čovjeka, što smo napravili i sami doživjeli da bi stekli njegovo prijateljstvo, kakvi su bili naši utisci. Dakle kod tableau-a mi osjećamo ono što se iz nas otvara vani, dok obično sjećanje pokazuje što se od izvana razvija unutra.
Dakle o tableau možemo reći da nam donosi nešto kao sadašnji doživljaj u kojem jedna stvar ne slijedi drugu, kao u sjećanju, već je jedna stvar ruku pod ruku s drugom u dvodimenzionalnom prostoru. Stoga se životni tableau može odmah razlikovati od slika sjećanja.
Ono što je sada iz ovoga stečeno to je povećanje naše unutarnje aktivnosti, aktivni doživljaj nečije vlastite osobnosti. To je esencijalna osobina toga. Netko živi unutra i intenzivnije razvija snage koje zrače iz osobnosti. Prošavši kroz ovo iskustvo, moramo se popeti još jedan korak, i to je nešto što uopće nitko ne radi dragovoljno. To zahtijeva najrigorozniju unutarnju disciplinu. Jer ono što je doživljeno kroz ovaj životni tableau, kroz slike koje predstavljaju nečije vlastite doživljaje duše, daje nam, čak i u slučaju prošlih doživljaja koji su zapravo bili bolni, osjećaj osobne sreće. Strahovito jak osjećaj sreće je sjedinjen s ovim imaginativnim znanjem.
Upravo ovaj subjektivni osjećaj sreće je nadahnuo sve one religijske ideale i opise — u muhamedanstvu, na primjer — gdje je život izvan Zemlje oslikan takvim sjajnim izrazima. One su imaginativni rezultat ovog doživljaja sreće.
Ako će se napraviti sljedeći korak, ovaj osjećaj sreće mora biti zaboravljen. Jer kada smo u savršenoj slobodi najprije izvršili našu volju da naše mišljenje kroz meditaciju i koncentraciju napravimo aktivnim, kao što sam opisao, i pomoću tog aktivnog mišljenja smo napredovali do iskustva životnog tableau-a, tada moramo koristiti svu našu snagu da izbrišemo to iz naše svijesti. U običnom životu to brisanje je obično previše lako. Oni koji idu na polaganje ispita imaju dobar razlog da se na to žale! Obično spavanje, također, u konačnici je ništa nego pasivno brisanje svega iz naše dnevne svijesti. Jer teško da bi kandidat na ispitu izbrisao svoje znanje svjesno; to je pasivan proces, znak slabosti u nečijoj dominaciji nad tekućim događajima. Kada je, međutim, potrebna snaga stečena, to brisanje je nužno za sljedeći korak prema nadčulnom znanju.
Sada se lako događa da, koncentrirajući sve snage njegove duše na predmet koji je sam odabrao, čovjek razvija želju da se drži njega, a zbog osjećaja sreće koji je povezan s životnim tableau-om, on ga se drži sve spremnije i čvršće. Ali treba moći ugasiti iz svijesti upravo ono za što se zalagalo kroz povećanje nečije snage. Kao što sam naglasio, to je mnogo teže nego brisanje bilo čega iz običnog života.
Bez sumnje ćete biti svjesni kada su nečiji čulni utisci postepeno isključeni; kada je svugdje oko njega tama i ne može vidjeti ništa; kada je sva buka utišana tako da ne čuje ništa i čak su i dnevni utisci ugušeni, on pada u san. Ovu praznu svijest, koja dolazi svakom na rubu sna, sada treba postići voljom. Ali dok svi svjesni utisci, čak i oni samo-inducirani, moraju biti izbrisani, za studenta je najvažnije da ostane budan. Mora imati snagu, unutarnju aktivnost, da ostane budan dok više ne prima utiske izvana, ili bilo kakva iskustva. Tako je proizvedena prazna svijest, ali prazna svijest koje je netko potpuno svjestan.
Kada je sve što je najprije dovedeno u svijest kroz povećane snage, izbrisano i svijest napravljena praznom, to tako ne ostaje, jer tada se ulazi u drugi stupanj spoznaje. Za razliku od imaginativne spoznaje, možemo to zvati inspiracijska spoznaja. Ako smo se zalagali za praznu svijest ovakvom pripremom — tada, baš kao što je vidljivi svijet normalno tu za naše oči da vide i svijet zvuka za naše uši da čuju — postaje moguće da se duhovni svijet predstavi našoj duši. To više nisu naši vlastiti doživljaji, već duhovni svijet koji utiskuje na nas. I ako smo toliko snažni da smo mogli potisnuti cijeli životni tableau odjednom — puštajući da se pojavi a zatim ga izbrisavši, tako da nakon što ga doživimo od njega ispraznimo našu svijest — tada je prva percepcija koja se pojavljuje u toj praznini naš pred-zemaljski život — život prije začeća i silaska u fizičko tijelo. To je prvi stvarni nadčulni doživljaj koji čovjeku dolazi nakon što je ispraznio svoju svijest — on gleda svoj vlastiti pred-zemaljski život. Od tog trenutka on upoznaje stranu besmrtnosti koja se danas nikad ne izvlači. Ljudi govore o besmrtnosti jedino kao o negaciji smrti. Zasigurno je ova strana besmrtnosti važna kao i ona druga — o tome ćemo trebati mnogo više govoriti — ali besmrtnost koju prvu upoznajemo na način koji sam ukratko naznačio nije negacija smrti, već „nerođenost”, negacija rođenja; i obje strane su jednako stvarne. Tek kada ljudi ponovno dođu do razumijevanja da vječnost ima dvije te strane — besmrtnost i „nerođenost” — ponovno će moći u čovjeku prepoznati ono što je trajno, zaista vječno.
Moderni jezici svi imaju riječ za besmrtnost, ali su izgubili riječ „nerođenost”, premda su je stariji jezici imali. Ta strana vječnosti, „nerođenost”, prva je izgubljena, a sada, u ovom materijalističkom dobu, prijeti tragični trenutak kada sve znanje o besmrtnosti može biti izgubljeno — jer u oblasti čistog materijalizma ljudi više ne žele znati ništa o duhovnom dijelu čovjeka.
Danas sam mogao dati naznake — sasvim ukratko — samo o prvim koracima na putu za nadčulne svjetove. Tijekom slijedećih nekoliko dana još će nešto dodatno biti opisano, a potom ćemo se vratiti na ono što se na tom putu može znati o čovjeku i svijetu, u sadašnjosti i prošlosti, i također i na ono što treba znati za budućnost.