.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 13 rujna 1924
Vrijeme i njegovi uzroci.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Ima li netko pitanje?
Pitanje: Ima li neposredna blizina Marsa Zemlji neke veze s vremenom? Ljeto je bilo tako nevjerojatno loše! Imaju li planetarni utjecaji općenito bilo kakav utjecaj na vrijeme?
Dr. Steiner: Vremenski uvjeti koji pokazuju takve nepravilnosti tijekom godina, posebno nedavnih godina, imaju nešto sa stanjima na nebesima, ali ne posebno s Marsom. Kada se promatraju te nepravilnosti moramo veoma ozbiljno uzeti u razmatranje fenomen o kojem se obično malo vodi računa, premda se govorilo mnogo. Mislim na fenomen sunčevih pjega. Sunčeve pjege su tamne mrlje, različite veličine i trajanja, koje se javljaju na površini Sunca u intervalima od oko deset ili jedanaest ili dvanaest godina. Naravno, te tamne mrlje ometaju sunčevo zračenje, jer, kao što pretpostavljate, na mjestima gdje je površina tamna, Sunce ne zrači. Ako se u nekoj godini broj ovakvih mrlja poveća, to utječe na sunčevo zračenje. I s obzirom na ogroman značaj koje Sunce ima za Zemlju, ta je stvar značajna.
I s obzirom na još jednu stvar ovaj fenomen sunčevih pjega je vrijedan pažnje. Tijekom stoljeća njihov broj se povećao, i broj iz godine u godinu varira. To je zbog činjenice da se položaj nebeskih tijela mijenja kako se okreću, i aspekt koji predstavljaju se prema tome uvijek mijenja. Sunčeve pjege se ne pojavljuju svaku godinu na istom mjestu, ali — sukladno sunčevu okretanju — tijekom godina pojave se na istoj točci. Kroz stoljeća njihov broj se enormno povećao i to svakako ima značaja za odnos Zemlje sa Suncem.
Tisućama godina ranije nije bilo pjega na Suncu. Počele su se pojavljivati, broj im se povećao, i nastavit će se povećavati. Time će doći vrijeme kada će Sunce zračiti sve slabije i slabije, i konačno, kada će postati potpuno tamno, prekinuti će zračiti ikakvu svjetlost. Prema tome trebamo računati s činjenicom da će tijekom vremena, relativno dugo vremena, izvor svijetla i života koji sada emitira sa Sunca za Zemlju biti fizički uništen. I tako fenomen sunčevih pjega — između ostalih stvari — jasno pokazuje da se može reći da Zemlja ide prema kraju. Sve na Zemlji što je duhovno tada će preuzeti drugačiji oblik, baš kao što sam rekao da je u starijim vremenima imalo drugačiji oblik. Baš kao što ljudska bića stare i mijenjaju se, tako i Sunce i cijeli planetarni sustav stari i mijenja se.
Planet Mars, kao što sam rekao, nije tako jako povezan s vremenskim uvjetima; Mars je više povezan s fenomenom koji pripada oblasti života, kao što je pojava i razvoj gusjenica i hrušteva svake četiri godine. I molim vas nemojte ovo krivo shvatiti. Ne smijete to direktno usporediti s onim što astronomija računa da je period revolucije Marsa, jer tu se razmatra stvarni položaj Marsa. Mars stoji u istom relativnom položaju prema Zemlji i Suncu svake četiri godine, tako da su i gusjenice koje za razvoj u hrušteve trebaju četiri godine također s tim povezane. Ako uzmete dvije revolucije Marsa — za što treba četiri godine i tri mjeseca — dobijete period između hrušteva i gusjenica, ili obrnuto, između gusjenica i hrušteva. U vezi s manjim nebeskim tijelima trebate misliti o manjim promjenama u zemljinim fenomenima, dok su Sunce i Mjesec povezani s grubljim, opipljivijim fenomenima kao što je vrijeme, i tako dalje.
Dobra ili loša godina berbe, na primjer, povezana je s fenomenom kao što su sunčeve pjege, također i s pojavom kometa. Tek kada se promatraju u vezi s pojavama na nebesima događaji na Zemlji se mogu ispravno proučavati.
Naravno da još neke stvari treba razmatrati ako tražimo razloge za nenormalno vrijeme. Jer naravno vremenski uvjeti — koji su nam važni jer zdravlje i mnogo toga drugog ovisi o njima — zavise od mnogo čimbenika. Promislite o slijedećem. Idući natrag u evoluciji Zemlje dolazimo u vrijeme od prije oko šest do deset tisuća godina. Prije šest do deset tisuća godina nije bilo planina u oblasti gdje sada živimo. Tada se ne bi mogli penjati na Švicarske Alpe, jer ih ne biste imali ovakve kakve ih imate sada. Ne biste mogli živjeti ovdje ili na drugom europskom kopnu jer su u to vrijeme ove oblasti bile prekrivene ledom. Bilo je to takozvano Ledeno doba. To Ledeno doba je bilo odgovorno za činjenicu da je najveći dio populacije koji je tada živio u Europi ili nestao ili se moramo premjestiti u druge oblasti. Ti uvjeti Ledenog doba će se ponoviti, u ponešto promijenjenom obliku, za oko pet ili šest ili sedam tisuća godina — ne točno u istim oblastima na Zemlji kao ranije, ali opet će biti Ledeno doba.
Ne smije se misliti da evolucija teče po neprekinutoj liniji. Da bi razumjeli kako Zemlja evoluira treba shvatiti da se prekidi kao što je Ledeno doba zaista događaju u ispravnom procesu evolucije. Koji je razlog za to? Razlog je da se zemljina površina stalno uzdiže i tone. Ako idete na planinu koja uopće ne mora biti vrlo visoka, još ćete naći Ledeno doba, čak i danas, jer je vrh stalno prekriven snijegom i ledom. Ako je planina dovoljno visoka, na njoj ima snijega i leda. Ali tek kada se, kroz dugo vremena, površina Zemlje bude uzdigla na visinu planine stvarno možemo govoriti o snijegu i ledu u velikom obimu. Tako je to, gospodo! Događa se. Površina Zemlje uzdiže se i tone. Prije nekih šest ili više tisuća godina nivo regije gdje sada živimo je bio visok; zatim je potonuo, ali sada se već ponovno uzdiže, jer je najniža točka dosegnuta oko godine 1250. To je bila najniža točka. Tada je temperatura ovdje bila iznimno ugodna, bilo je mnogo toplije nego je danas. Zemljina površina se sada lagano podiže, tako će nakon pet ili šest tisuća godina ovdje opet biti vrsta Ledenog doba.
Iz ovoga vidite da kada se promatraju vremenski uvjeti tijekom perioda od deset godina, oni nisu isti; vrijeme se stalno mijenja.
Ako u nekoj godini, u skladu s visinom zemljine površine određena temperatura prevladava u oblastima na Zemlji, postoji još faktora koje treba uzeti u obzir. Recimo da gledate Zemlju. Na ekvatoru je vruće; iznad i ispod, na polovima je hladno. U srednjoj zoni, Zemlja je topla. Kada ljudi putuju u Afriku ili Indiju, putuju u vrućinu; kada putuju na Sjeverni pol ili na Južni pol, putuju u hladnoću. Zasigurno to znate iz izvješća polarnih ekspedicija.
Mislite o distribuciji topline i hladnoće kada počnete zagrijavati sobu. Ne zagrije se odmah cijela. Ako bi mogli uzeti ljestve i popeti se na vrh, vidjeli bi da je dolje možda još hladno dok je pri plafonu već toplo. Zašto je tako? Zato jer topao zrak, i svaka plinovita supstanca kada je zagrijana, postaje rjeđa i uzdiže se; hladni zrak ostaje dolje jer je teži. Toplina uvijek uzlazi. Tako se i u srednjoj zoni Zemlje topao zrak uvijek uzdiže. Ali kada je gore struji prema Sjevernom polu: vjetrovi pušu od srednje zone na Zemlji prema Sjevernom polu. To su topli vjetrovi, topao zrak. Ali hladan zrak na Sjevernom polu pokušava se zagrijati i struji dolje prema praznom prostoru u srednjoj zoni. Hladni zrak stalno struji od Sjevernog pola prema ekvatoru, a topao zrak u suprotnom smjeru, od ekvatora prema Sjevernom polu. Te su struje nazvane pasati. U oblasti kakva je naša nisu mnogo primjetni, ali su vrlo mnogo primjetni u drugima.
Ne samo zrak, već i morska voda, također, struji od srednje zone Zemlje prema Sjevernom polu i ponovno natrag. Taj fenomen je, naravno, distribuiran na najrazličitije načine, ali je ipak tu.
Ali u univerzumu postoje također i električne struje; jer kada na Zemlji generiramo bežičnu električnu struju samo imitiramo ono što je na neki način već prisutno u univerzumu. Pretpostavimo da je struja iz univerzuma prisutna, recimo, ovdje u Švicarskoj, gdje imamo određenu temperaturu. Ako struja takvog tipa dođe na takav način da sa sobom nosi toplinu, temperatura se ovdje malo poveća. Dakle toplina na Zemlji je također preraspoređena od struja iz univerzuma. One također utječu na vrijeme.
K tome, međutim, morate uzeti u obzir da na takve elektromagnetske struje u univerzumu također utječu sunčeve pjege. Gdje god da Sunce ima mrlje, postoje struje koje utječu na vrijeme. Ovi posebni utjecaji su od velike važnosti.
Sada s obzirom na podjelu godišnjih doba — proljeće, ljeto, jesen, zima — postoji izvjesna pravilnost u univerzumu. Možemo označiti u našem kalendaru da će proljeće početi u određeno vrijeme, i tako dalje. To je regulirano očiglednijim odnosima u kojima nebeska tijela stoje jedno prema drugom. Ali utjecaja koji iz toga proizlaze je malo. Ne može se reći za mnogo zvijezda da imaju utjecaja; većina ih je daleko i njihov utjecaj je jedino visoko duhovnog karaktera.
Ali s obzirom na vremenske uvjete može se reći slijedeće. Pretpostavimo da imate ploču s, recimo, četiri boje na njoj — crvenu, žutu, zelenu, plavu. Ako polagano rotirate ploču, lako razlikujete sve četiri boje. Ako ih rotirate brže, boje je teško ali još uvijek moguće razlikovati. Ali ako ploču rotirate zaista brzo, boje prelaze jedna u drugu i ne možete ih razlikovati. Slično, doba proljeća, ljeta, jeseni i zime mogu se razlikovati jer su faktori koji ih određuju više ili manje očiti. Ali vrijeme zavisi od toliko mnogo okolnosti da ih um ne može sve dohvatiti; nije moguće, prema tome, s obzirom na to označiti bilo što u kalendaru — dok je očito sasvim moguće s obzirom na godišnja doba. Vrijeme je složena stvar jer je toliko mnogo faktora uključeno.
Ali u starom folkloru nešto se o ovim stvarima znalo. Stari folklor ne bi trebali potpuno odbaciti. Kada su uvjeti života bili jednostavniji, ljudi su se više zanimali za stvari nego danas. Danas naš interes za temu traje 24 sata ... zatim izlazi slijedeća novina i donosi novi interes! Mi zaboravimo što se događa — stvarno je tako! Uvjeti našeg života su strašno komplicirani. Životi naših djedova, da ne govorimo o našim pradjedovima i prapradjedovima, bili su skroz različiti. Oni bi sjeli zajedno iza peći i pričali priče, često o starim vremenima. I znali su kakvo je davno bilo vrijeme, jer su znali da je bilo povezano s zvijezdama; promatrali su određene pravilnosti kod vremena. I među ovim pradjedovima mogao je biti jedan ili dvojica “sveznalica”, kako su ih zvali. Sa “sveznalica” misli se na nekog tko je bio malo mudriji od ostalih, nekog tko je imao određenu bistroću. Takva osoba bi govorila na zanimljiv način. “Sveznalica” je mogao reći unuku ili praunuku: Gledaj, ono je Mjesec — Mjesec, znaš, ima utjecaja na vrijeme. To je ljudima tada bilo očito, i također su znali da je za pranje odjeće kišnica bolja od vode sa izvora. Tako su vani postavljali vedra da bi sakupili kišnicu za pranje odjeće — moja vlastita majka je to radila. Kišnica ima drugačije osobine, u njoj ima više života nego u običnoj vodi; daleko bolje apsorbira plavilo i druge aditive. I ne bi bila loša ideja kada bi mi sami napravili isto, jer pranje s tvrdom vodom može, kao što znate, oštetiti odjeću.
Dakle vidite, ove stvari su bile poznate; znanost 19 stoljeća je prva prouzročila da ljudi drugačije gledaju. Neki od vas već znaju priču koju sam jednom pričao o dvojici profesora na sveučilištu u Leipzigu: jedan se zvao Schleiden a drugi Fechner. Fechner je objavio da Mjesec ima utjecaja na zemaljsko vrijeme. To je promatrao i sastavio statistiku o tome. Drugi profesor, Schleiden, bio je vrlo pametan čovjek. Rekao je: To je čista glupost i praznovjerje; ne postoji takav utjecaj. Kada su profesori u sporu, time se mnogo ne postiže a to je uglavnom slučaj i s drugim ljudima kada su u zavadi! Ali oba profesora su bila oženjena; postojala je gospođa profesor Schleiden i gospođa profesor Fechner. U Leipzigu su u to vrijeme ljudi još skupljali kišnicu za pranje odjeće. Tako je profesor Fechner rekao svojoj ženi: Taj čovjek Schleiden inzistira da se za vrijeme mladog Mjeseca može sakupiti isto vode kao i za punog Mjeseca; dakle neka gospođa profesor Schleiden izvadi vani svoje vedro i sakuplja kišnicu u vrijeme sljedećeg mladog Mjeseca, a ti ćeš sakupiti u vrijeme punog Mjeseca, kada ja držim da ćeš dobiti više kišnice. Dakle, gospođa profesor Schleiden je čula prijedlog i rekla: O ne! Ja ću izvaditi vjedra kada je pun Mjesec a gospođa profesor Fechner neka ih izvadi za vrijeme mladog Mjeseca! Vidite, žene dvojice profesora su stvarno trebale vodu! Muževi se mogu teoretski prepirati, ali žene odlučuju u skladu s praktičnim potrebama.
Naši pradjedovi su znali ove stvari i rekli bi unucima: Mjesec ima utjecaja na kišnicu. Ali zapamtite ovo: sve povezano s Mjesecom ponavlja se svakih 18 ili 19 godina. Na primjer, određene godine, na određeni dan, tada je pomrčina Sunca i drugog je dana pomrčina Mjeseca; to se događa redovito svakih 18 do 19 godina. Svi fenomeni povezani s položajem zvijezda na nebesima redovito se ponavljaju. Zašto se, onda, vremenski uvjeti ne bi ponavljali, ako zavise od Mjeseca? Nakon 18 ili 19 godina mora kod vremena biti nešto slično onom što se dogodilo prije 18 ili 19 godina. Kako se sve ponavlja, ti ljudi su promatrali i druga ponavljanja, i označavali na kalendaru određene osobitosti o tome kakvo je vrijeme bilo prije 18 ili 19 godina, i sada su očekivali istu vrstu vremena nakon isteka tog perioda. Jedini razlog zašto je kalendar zvan Stogodišnji kalendar je da je 100 broj koji je lako pamtiti; ostale brojke su također bile uključene u kalendar zavisno o tome kakve su prognoze rađene o vremenu. Naravno, ovakve stvari ne trebaju biti egzaktne, jer su uvjeti komplicirani. Ipak, prognoze su bile korisne, jer su ljudi djelovali u skladu s tim i zaista uspijevali stvarati bolje uvjete rasta. Preko ovakvih promatranja nešto se sigurno može napraviti za plodnost tla. Vremenski uvjeti zavise od Sunca i Mjeseca, jer ponavljanje položaja Mjeseca mora imati veze s odnosom ova dva nebeska tijela.
U slučaju drugih zvijezda i njihovih relativnih položaja, postoje različiti periodi ponavljanja. Jedno takvo ponavljanje je ono od Venere, jutarnje i večernje zvijezde. Pretpostavimo da je Sunce ovdje a Zemlja ovamo prijeko. između njih je Venera. Venera se giba prema ovoj točci ili onoj, i tako se može vidjeti; ali kada je Venera ovdje, stoji ispred sunca i prekriva ga dio. To se zove “tranzit Venere”. (Venera, naravno, izgleda mnogo manja od Mjeseca, premda je, u stvari, veća.) Ovaj tranzit Venere je veoma zanimljiv jer je jedna stvar da se odvija svakih stotinu godina ili tako nešto, a druga stvar, vrlo značajne stvari se mogu promatrati kada Venera prolazi ispred Sunca. Može se vidjeli kako izgleda sunčev oreol kada Venera stoji ispred Sunca. Taj događaj donosi velike promjene. Njegovi opisi su veoma zanimljivi. I kako se ovaj tranzit Venere događa samo jednom u oko stotinu godina, to je primjer fenomena o kojem znanost mora reći da vjeruje neke stvari koje u stvari nisu percipirane! Ako su znanstvenici objavili da vjeruju stvarima koje vide, astronom koji se rodio, recimo, godine 1890 danas ne bi mogao predavati o tranzitu Venere, jer se u međuvremenu nije dogodio, a vjerojatno će umrijeti prije slijedećeg tranzita Venere, koji će se očito dogoditi godine 2004. Dakle, čak je i znanstvenik obvezan vjerovati u nešto što ne vidi!
Tu opet, kada Venera ima poseban efekt na Sunce jer zaklanja svijetlo, utjecaj je izvršen na vremenske uvjete koji se javljaju samo jednom svakih stotinu godina. Postoji nešto izvanredno u vezi ovih tranzita Venere i u ranijim vremenima se na njih gledalo kao na iznimno zanimljive.
Kada je Mjesec pun, na nebu vidite sferu koja sjaji; ostalo vrijeme vidite svijetleći dio sfere. Ali kada je mladi Mjesec, ako malo vježbate oči — ne znam da li to znate — možete čak vidjeti i ostatak mladog Mjeseca. Ako pažljivo gledate dok Mjesec raste, možete također vidjeti drugi dio Mjeseca — izgleda plavkasto crni. Čak i pri mladom Mjesecu plavičasto crni disk može se vidjeti izvježbanim pogledom; u pravilu se to ne primjećuje, ali može se vidjeti. Zašto je disk uopće vidljiv? Zato jer je dio Mjeseca koji je inače taman još osvijetljen od Zemlje. Mjesec je oko 400,000 kilometara od Zemlje i nije, ispravno govoreći, osvijetljen od nje; ali sićušna količina svijetla koja na Mjesec pada od Zemlje čini taj dio Mjeseca vidljivim.
Ali uopće nikakvo svjetlo ne zrači od Zemlje do Venere. Venera se mora osloniti na svjetlo Sunca; nikakvo svjetlo ne struji do nje sa Zemlje. Venera je jutarnja i večernja zvijezda. Mijenja se kao što se mijenja i Mjesec ali ne unutar istog perioda. Samo što se promjene ne vide jer je Venera veoma udaljena i sve što se vidi je svjetlucava zvijezda. Gledana kroz zatamnjeni teleskop može se vidjeti da se Venera mijenja, baš kao što se i Mjesec mijenja. Ali unatoč činjenici da Venera ne može biti osvijetljena sa Zemlje, dio nje je uvijek vidljiv kao tupo plavičasto svjetlo. Sunčevo svjetlo se vidi kao polukrug iznad — ali to nije cijela Venera; gdje Venera nije osvijetljena od Sunca, vidi se plavkasto svjetlo.
Sada, gospodo, postoje određeni minerali — na primjer, u Bologni — koji sadrže smjese barija. Barij je element metala. Ako se dopusti da na te minerale izvjesno vrijeme pada svjetlo, i soba je zatamnjena, vidite plavičasto svjetlo bačeno od njih.
Kaže se da je mineral, nakon što je osvijetljen, postao fosforescentan. Uhvatio je svijetlo, “pojeo” nešto svjetla, i sada ga ponovno ispljune kada se soba zatamni. To se naravno događa prije nego je soba tamna, ali svjetlo tada nije oku vidljivo. Mineral uzima nešto unutra i nešto daje natrag. Kako ne može uzeti mnogo, ono što vraća također nije mnogo, i ne vidi se dok je soba osvijetljena, kao što se slabo svijetlo svijeće ne vidi pri jakom sunčevu svijetlu. Ali mineral je fosforescentan i ako je soba zatamnjena, vidi se svijetlo koje zrači.
Iz ovog ćete sigurno moći razumjeti odakle dolazi svjetlo Venere. Dok sa ove strane ne prima nikakvo svijetlo, Venera je osvijetljena s druge strane od Sunca, i jede sunčevu svjetlost, takoreći. Onda, kada ju vidite u tamnoj noći, ona izbacuje svijetlo, postaje fosforescentna. U danima kada su ljudi imali bolje oči nego što sada imaju, vidjeli su fosforescenciju Venere. Njihove oči su u tim danima stvarno bile bolje; bilo je to u šesnaestom stoljeću kada su se počele koristiti naočale, i zasigurno bi bile došle prije da su ih ljudi trebali! Izumi i otkrića uvijek dođu kada ljudskim bićima trebaju. I tako su se u ranijim vremenima promjene do kojih je došlo kada je fosforescentna Venera u tranzitu nasuprot Sunca također vidjele. I u još ranija vremena izvučen je zaključak da zbog toga što na sunčevo svijetlo u to vrijeme utječe Venera, taj isti utjecaj će opet biti tamo nakon otprilike stotinu godina; i dakle biti će ponovno slični vremenski uvjeti u oblasti gdje je viđeno da se odvija tranzit Venere. (Kao što znate, pomrčine Sunca se ne vide od svugdje, već samo u određenim oblastima.) Kroz stotinu godina, prema tome, tamo će biti isti vremenski uvjeti — tako su ljudi zaključili — i u skladu s time izvlačili su stogodišnji kalendar.
Kasnije, ljudi koji uopće nisu razumjeli stvari, pravili su stogodišnji kalendar svake godine, zatim su našli da se detalji dani u kalendaru ne podudaraju sa stvarnim činjenicama. Moglo bi se jednako tako reći: “Ako pijetao kukuriče na gomili đubra, vrijeme se mijenja, ili ostaje kakvo je!” Ali izvorno, načelo je bilo savršeno korektno. Ljudi su opazili da kada je Venera u tranzitu sa Suncem, to daje vremenske uvjete koji se ponavljaju otprilike nakon stotinu godina.
Pošto to utječe na vrijeme cijele godine, tada utjecaji nisu samo par dana kada je Venera u tranzitu nasuprot Suncu već traju duže vremena. Dakle iz ovog što sam rekao vidite da za upoznati zakone kojima je upravljano vrijeme tijekom par tjedana ili dana, trebali bi postaviti mnoga pitanja: Prije koliko godina je bio tranzit Venere? Prije koliko godina je bila pomrčina Sunca? U kojoj je sada fazi Mjesec? Spomenuo sam samo par točaka. Trebali bi znati kako na pasate utječe magnetizam i elektricitet, i tako dalje. Na sva ta pitanja treba odgovoriti ako se želi odrediti pravilnost vremenskih uvjeta. To je tema koja vodi u beskonačnost! Ljudi bi napokon odustali pokušavajući napraviti vremensku prognozu. Premda čujemo o pravilnosti svih fenomena kojima se bavi astronomija — astronomija je, kao što znate, znanost o zvijezdama — znanost koja se bavi faktorima koji utječu na vrijeme (meteorologija, kako se zove) nikako nije konačna ni sigurna. Ako bi se držali knjige o meteorologiji, bili bi ogorčeni. Uzvikivali bi da je beskorisna, jer svatko govori nešto različito. Nije takav slučaj s astronomijom.
Sada sam vam dao kratki pregled zakona koji utječu na vrijeme i slično. Ali ipak treba dodati da sile koje se javljaju u atmosferi i same imaju ogroman utjecaj na vrijeme. Pomislite na veoma vruće ljeto kada iz oblaka konstantno sijevaju munje i stalno reži grmljavina: tu imate utjecaje na vrijeme koji dolaze od neposredne blizine Zemlje. Moderna znanost na to čudno gleda. Kaže da je elektricitet ono što uzrokuje sijevanje iz oblaka. Vjerojatno znate da se djeci u školi elektricitet objašnjava trljajući stakleni štap s komadom tkanine premazanim s nekom vrstom amalgama; nakon što se neko vrijeme trlja, štap počinje privlačiti male komadiće papira, a nakon još trljanja, emitiraju se iskre, i tako dalje. Takvi eksperimenti s elektricitetom se rade u školi, ali treba paziti da prethodno sve bude dobro isušeno, jer objekt koji će se elektrizirati ne smije biti niti navlažen; mora biti apsolutno suh, čak topao i suh, jer se inače ništa neće dobiti od staklenog štapa ili od šipke pečatnog voska. Iz ovoga možete zaključiti da je elektricitet odveden od vode ili fluida. To svatko zna, i naravno to znaju znanstvenici, jer oni rade eksperimente. Unatoč tome, međutim, proglašavaju da sijevanje dolazi iz oblaka — a oblaci su zasigurno vlažni!
Ako bi bila istina da munja dolazi iz oblaka, „netko” bi ih trebao dovoljno dugo trljati s ogromnim ubrusom da postanu sasvim suhi! Ali stvar nije tako jednostavna. Štap pečatnog voska je natrljan i iz njega dolazi elektricitet; i tako se oblaci trljaju jedni o druge i od njih dolazi elektricitet! Ali ako je pečatni vosak samo malo navlažen, iz njega elektricitet ne izlazi. A ipak elektricitet navodno dolazi iz oblaka — koji su potpuno vlažni! To vam pokazuje kakve se gluposti danas pričaju. Stvari stoje ovako: Možete zagrijavati zrak i on postaje sve topliji. Recimo da taj zrak imate u zatvorenoj posudi. Što je zrak topliji, veći je pritisak koji radi na zidove posude. Što ga više zagrijete, prije će doći trenutak, ako zidovi posude nisu dovoljno jaki, gdje će ih vrući zrak razdvojiti. Koji je obično razlog da dječji balon pukne? Zato jer zrak hita iz njega vani. Kada zrak postane topao on stječe gustoću, snagu naleta. Sijevanje ima ishodište u blizini Zemlje; kada zrak postaje sve topliji, postane dovoljno snažan za prasak. Na vrlo visokim nivoima zrak iz nekog razloga može postati veoma topao — to se može dogoditi, na primjer, kao rezultat određenih utjecaja zimi kada je zrak negdje bio veoma komprimiran. Ova velika vrućina će pritiskati u svim smjerovima, baš kao što će topao zrak pritiskati sve strane posude. Ali recimo da imate sloj toplog zraka, i postoji struja vjetra koja raznosi zrak. Vrući zrak struji prema području gdje je zrak najrjeđi.
Munja je toplina generirana u samom zraku koja nalazi svoj put ondje gdje je neka vrsta šupljine u okolnom zraku, jer je u toj točci zrak najrjeđi. Tako moramo reći: Munju ne uzrokuje elektricitet, već činjenica da se zrak rješava, ili prazni od, vlastite vrućine.
Samo zbog ovoga veoma silovitog kretanja, električne struje koje su uvijek prisutne u zraku dobiju poticaj. Munja je ono što potiče elektricitet; sama munja nije elektricitet.
Sve ovo vam pokazuje da je toplina u zraku različito distribuirana; to opet utječe na vrijeme. To su utjecaji koji dolaze zbog blizine Zemlje i tamo djeluju.
Shvatiti ćete koliko mnogo stvari utječe na vrijeme i da danas još nema ispravnih razmišljanja o tim utjecajima — Rekao sam vam potpuno izokrenuta gledanja kakva se ima o munji. U ovom području treba doći do promjene, jer znanost duha, antropozofija, gleda mnogo šire područje i mišljenje čini pokretljivijim.
Ne možemo, naravno, očekivati da slijedeće bude verificirano obdukcijama, ali ako se istražuje metodama znanosti duha, nalazimo da su u zadnjih stotinu godina ljudski mozgovi postali mnogo krući, upozoravajuće krući, nego su to bili prije. Nalazimo, na primjer, da su drevni Egipćani mislili sasvim različite stvari, u vezi kojih su bili sigurni jednako kao što smo i mi danas sigurni o stvarima o kojima mislimo. Ali danas smo manje sposobni razumjeti stvari zimi nego ljeti. Ljudi na takve stvari ne obraćaju pažnju. Kada bi se uskladili prema zakonima koji prevladavaju u svijetu, stvari bi uredili različito. U školama, na primjer, različite teme bi se proučavale zimi nego ljeti. (To je u izvjesnoj mjeri već napravljeno u Waldorfskoj školi.) Nije to jednostavno stvar učenja botanike ljeti jer biljke tada cvjetaju, već neke predmete koji su lakši trebalo bi premjestiti zimi, a neke teže u proljeće ili jesen, jer o tome zavisi moć razumijevanja. To je zato jer je naš mozak tvrđi nego ljudski mozak u ranijim vremenima. Ono što možemo u stvarnom smislu promišljati samo ljeti, drevni Egipćani su mogli cijele godine. Ovakve stvari se mogu otkriti kada se promatraju razne stvari povezane s godišnjim dobima i vremenom.
Ima li nešto da nije jasno? Da li ste zadovoljni s onim što je rečeno? Odgovorio sam na pitanje do neke granice. Svijet je živa cjelina i objašnjavajući jednu stvar prirodno dođemo do druge, pošto je sve povezano.
Pitanje: G. Burle kaže da će se njegov prijatelj možda smijati na njegovo pitanje — spomenuo je temu prije dvije ili tri godine. Želio bi znati ima li ikakve istine u kazivanju da kada se šećer stavi u šalicu kave i pravilno rastvori, biti će lijepo vrijeme, a ako se ne rastvori pravilno biti će loše vrijeme.
Dr. Steiner: Nikada nisam napravio taj pokus, tako da ne znam ima li u tome nečeg ili nema. Ali činjenica da se šećer rastvara jednolično ili nejednolično može nešto značiti — ako, uopće, ima nečeg u toj izjavi. Govorim sasvim hipotetski, pošto ne znam ima li ikakvog temelja za tu izjavu, ali pretpostavit ćemo da ima.
Postoji nešto drugo što sigurno ima značenje, jer sam to sam promatrao. Kakvo će vrijeme vjerojatno biti može se otkriti promatrajući šumske žabe, zelene šumske žabe. Napravio sam sićušne ljestve i promatrao da li su išle gore ili dolje. Šumske žabe su veoma osjetljive na to kakvo će biti vrijeme. To vas ne treba iznenaditi, jer se na nekim mjestima događalo da životinje u njihovim štalama odjednom postanu nemirne i pokušaju izaći vani; one koje nisu bile privezane brzo bi otišle. Ljudska bića su ostala gdje su i bila. I zatim je došao potres! Životinje su znale unaprijed, jer se nešto već unaprijed događalo u prirodi. Ljudska bića s njihovim grubim nosovima i drugim grubim osjetilima nisu osjetila ništa, ali životinje jesu. Tako naravno i šumska žaba, također, ima nedvosmislen „nos” za ono što dolazi. Riječ Witterung (vrijeme) je korištena u vezi toga jer znači „mirisanje” vremena koje dolazi.
Postoje mnoge stvari u ljudskom biću koje on sam niti ne nazire. Jednostavno ih ne promatra. Kada izađemo iz kreveta na lijep ljetni dan i pogledamo kroz prozor, i sasvim smo u drugačijem raspoloženju neko kada bijesni oluja. Ne primjećujemo da taj osjećaj prodire do vrhova naših prstiju. Ono što osjeti životinja, osjetimo također i mi; jedino što mi to ne dovodimo u svijest.
Dakle samo pretpostavite, G. Burle, da premda vi ne znate ništa o tome, vrhovi vaših prstiju, kao kod šumske žabe, imaju delikatan osjećaj za vrijeme koje dolazi. Na dan kada će vrijeme očito biti lijepo i vi ste prema tome u dobrom raspoloženju, vi stavljate šećer u kavu jačim pokretima nego ostalih dana. Tako način na koji se šećer rastvara ne zavisi neophodno o kavi ili šećeru, već o sili koja je u vama. Sila o kojoj govorim leži u samim vašim prstima; to nije sila koja je svjesno povezana s vašim bacanjem šećera u kavu. Leži u vrhovima vaših prstiju, i nije jednaka na dan kada će vrijeme biti lijepo kao kada će vrijeme biti loše. Dakle razgradnja šećera ne zavisi od načina na koji ga svjesno stavljate u vašu kavu već od osjećaja u vrhovima vaših prstiju, o tome kako vrhovi vaših prstiju „osjećaju” vrijeme. Ta sila u vrhovima vaših prstiju nije ista kao i sila koju svjesno primjenjujete kada u kavu stavljate šećer. To je različita sila, različit pokret.
Promislite na slijedeće: Grupa ljudi sjedi oko stola; sentimentalna glazba, ili možda pjevanje himne, dovodi ih u odgovarajuće raspoloženje. Zatim se u njima počinju buditi delikatne vibracije. Glazba nastavlja. Ljudi počinju prenositi svoje vibracije na stol, i stol počinje plesati. To se može dogoditi na spiritualističkoj seansi. Do pokreta dolazi kao efekt na delikatne vibracije proizvedene glazbom i pjevanjem. Na sličan način vrijeme također može prouzročiti veoma suptilne pokrete, a oni mogu utjecati na ono što se događa s šećerom u kavi. Ali govorim sasvim hipotetski jer, kao što sam rekao, ne znam da li je to sasvim točno u slučaju o kojem govorite. To je vjerojatnije da utječe na šećer nego sam predosjećaj koji osoba ima o vremenu — iako ni to nije vrlo vjerojatno. Sve ovo govorim kao čistu hipotezu.
Duhovni znanstvenik treba odbaciti ovaj fenomen ukoliko ne posjeduje čvrst dokaz njegove valjanosti. Ako bi vam stvari koje vam govorim govorio na nemaran način, vi u stvari ne biste ništa vjerovali. Vjerujete mi jedino zato jer znate da znanost duha ne prihvaća stvari koje se ne mogu dokazati. A tako i ja kao duhovni znanstvenik priču o kavi mogu prihvatiti jedino ako je nedvosmisleno dokazana. U međuvremenu mogu dati komentar kakav se zna, na primjer, o delikatnim vibracijama nerva, također i kako životinje unaprijed znaju za neki događaj koji se nadvio — kako čak i šumske žabe počinju podrhtavati a zatim i lišće na kojem sjede također počinje podrhtavati. Tako može također biti — ne kažem da je, ali može biti — da kada dolazi loše vrijeme, kava se počne ponašati različito od načina na koji se ponaša kada je vrijeme dobro.
Dakle — nađimo se slijedeće srijede. Nakon toga, mislim da ćemo opet moći imati sastanak redovno.