.- 14. Četrnaesto predavanje, Dornach, 24 rujna 1924
Kako je nastao čovjek. Zemaljski život i zvjezdana mudrost.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Želio bih dodati par riječi o onome što smo zadnji puta razmatrali, a onda će netko možda imati novo pitanje.
Pitanje koje je pitano u vezi čovjekova porijekla može se ispravno razumjeti i na njega odgovoriti jedino gledajući unatrag na cjelokupnu evoluciju čovječanstva. Primjedba da su ljudi izvorno bili kao životinje, da su imali životinjsku inteligenciju, i tako dalje, nije ništa drugo nego znanstvena bajka. To je u proturječju s onim što nalazimo u najranijim povijesnim vremenima, i što — čak premda u poetskoj formi — ukazuje na postojanje velike mudrosti među ljudskim bićima koja su živjela za vrijeme tih drevnih zemaljskih uvjeta. U to vrijeme ljudi nisu osjećali nejednakost među sobom kao što je osjećaju danas. Osjećaj nejednakosti uvijek izlazi na površinu u epohi kada ljudi više ili manje izgube stvarno znanje.
Samo promislite kako je u nekom periodu u drevnom Egiptu robovlasništvo bilo široko rašireno. Ali robovlasništvo nije uvijek bilo tamo; razvilo se u vrijeme kada je čovjek bio izgubio pravo znanje o svijetu, izgubio pravu znanost, i nije više znano što je robovlasništvo značilo. I ako razmišljate inteligentno sigurno ćete se upitati: Zašto se, na primjer, radnički pokret morao tako energično pojaviti?
Naravno da je iskočio jer su uvjeti napravili da je to neophodno, jer su ljudi osjećali da se stvari ne mogu nastaviti onakve kakve jesu, i željeli su privući pažnju na to da uvjeti trebaju biti poboljšani. Ono što je napravilo radničko pitanje tako gorućim problemom je činjenica da su industrija i sva razna otkrića i pronalasci otišli u jednom određenom smjeru. Prije širenja industrije, oskudica nije bila tako surova. Zašto je, onda, dolazak industrije donio takvo breme na svojim tračnicama?
Svaka razumna osoba će priznati, tih nekolicina ljudskih bića koji ne žive u oskudici — nazovimo ih, kapitalisti, kako se obično nazivaju — ne kreiraju tu oskudicu namjerno radi čistog zadovoljstva. Naravno, oni bi više voljeli da potrebe svih ljudskih bića budu zadovoljene. Očito, to treba uzeti u obzir. Ali tada se postavlja drugo pitanje: Zašto nekolicina koja je dosegnula vodeće položaje nema sposobnost promijeniti stanje tako da potrebe masa budu zadovoljene?
Uvijek je nekoliko vođa u sindikatima o kojima svi ostali zavise. Sve su se stvari razvile, sasvim je prirodno da je uvijek njih nekoliko koji vode, ali njima nedostaje jasni uvid. I mase radnika osjećaju da tih nekoliko sami ne znaju što treba napraviti. Postalo je očito, posebno nedavno, da tih nekoliko ne znaju što bi trebali raditi. Dakle treba reći: Sasvim očito nešto nedostaje. A sa stajališta znanosti duha, ono što nedostaje je znanje o duhovnom svijetu. To znanje bi potvrdilo da je apsolutno netočno reći da su na početku njihove evolucije ljudska bića bila neinteligentna, tupa, a da su sada prosvijetljena. To je danas općenito mišljenje a to jednostavno nije istina.
Na početku njihove egzistencije na Zemlji, ljudska bića su posjedovala znanje ne samo o tome što je na Zemlji već također i o zvijezdama na nebesima. Razlog zašto je to znanje degeneriralo u praznovjerje — često sam o tome govorio — je taj da se, kako prijeme prolazi, te stvari više ne istražuju i stoga dolazi do nerazumijevanja. Izvorno je bilo naširoko rašireno znanje o zvijezdama; danas jedino znanje o zvijezdama koje postoji je ono koje o tome pravi kalkulacije. Ali nije u stanju prodrijeti do njihove duhovne stvarnosti. Ako bi biće koje živi na Marsu znalo toliko o Zemlji koliko naša obična svijest, naša obična znanost, zna o Marsu, biće na Marsu bi vjerovalo da na Zemlji nema ni jedne duše — dok u stvari na Zemlji ima milijardu do dvije milijarde duša! Isto je i sa idejama koje ljudi imaju o zvijezdama; zvijezde su u stvari pune duša — samo različitih duša.
Naravno da možete reći: Ali ne možemo vidjeti svjetove zvijezda, tako se ne može znati ili promatrati stanje tamo. To je velika greška! Zašto čovjek koji stoji ovdje može vidjeti tamo klavir? Jer su njegove oči tako ustrojene da ga može vidjeti. Njegove oči nisu tamo na klaviru. Na potpuno isti način — kako znanost duha, ili antropozofija, pokazuje — ako se ljudsko biće ne razvije samo od djeteta do nivoa na koji ga vodi moderno obrazovanje, već se razvije i dalje od toga, on će zaista moći percipirati što je duhovno u zvijezdama, baš kao što je to izvorno čovječanstvo percipiralo. I tada će znati da zvijezde imaju utjecaja na ljudska bića, svaka zvijezda različiti utjecaj. Ako se, na primjer, može pokazati da Mars ima utjecaj na razvoj gusjenica u hrušteve — također se može pokazati da sve zvijezde imaju utjecaj na čovjekov duhovni život. Zaista ga imaju! Ali ovo znanje o zvijezdama je potpuno nestalo — a što je došlo na njegovo mjesto?
U ranije vremena, kada bi čovjek pogledao na Mjesec, znao je da od Mjeseca dolaze snage za sve razmnožavanje na Zemlji. Ni jedno biće ne bi imalo potomke da Mjesec na Zemlju ne šalje snage razmnožavanja. Ni jedno biće ili stvorenje ne bi raslo da snage rasta nisu došle od Sunca. Ni jedno ljudsko biće ne bi moglo misliti da snage mišljenja nisu došle od Saturna. Ali sve što ljudi danas znaju je brzina kojom se Saturn kreće, brzina kojom se kreće Mjesec, i da li na Mjesecu ima nekoliko ugaslih vulkana. Ne znaju ništa više i ne žele znati ništa više. Jednostavno izračunaju ono što žele znati o zvijezdama.
Ali sada se od svijeta zvijezda okrenimo svijetu čovjeka. Na scenu je došla industrija. U dobu kada sve što ljudi mogu sa zvijezdama je napraviti proračune, počinju to isto raditi u domenu industrije. Ne rade ništa osim misle i računaju, s rezultatom u kojem su potpuno zaboravili na čovjeka. Tretirali su ljudsko biće kao da je ono samo dio stroja. I tako je došlo do stanja koje danas prevladava. Stanje nikada neće biti zadovoljavajuće ako ljudi samo kalkuliraju o tome kakvo bi stanje trebalo prevladavati na Zemlji; trebali bi znati još nešto osim toga. U tome je stvar. Ali onda treba priznati da se ljudsko znanje iskvarilo u strašnoj mjeri upravo u dobu za koje se tvrdi da je „prosvijetljeno”.
Rekao sam vam da je na nedavnom skupu farmera vladalo složno mišljenje da se svi poljoprivredni proizvodi desetljećima pogoršavaju. Razlog za to pogoršavanje je to što se, s iznimkom nekih seljaka koji se instinktivno drže djelića ranijeg znanja, ništa u stvari ne zna o radovima na farmi. Ali kako se takvo znanje stječe? Zasigurno se ne može steći kalkulacijom, znajući da će ponovno biti pun mjesec za dvadeset osam dana, već jedino znajući, na primjer, kako snage Mjeseca rade u plodnosti zrna, i tako dalje. To znanje je potpuno zaboravljeno. Ljudi čak ne znaju što se događa u tlu na njihovim poljima. I još manje znaju što se događa u svijetu ljudi.
Društvena znanost ne proizvodi ništa osim serija i serija kalkulacija. Kapital, radni sati, dnevnice, samo su izračunati brojevi. A kalkuliranje se ne drži ljudskog života, ili zaista bilo kakvog života. Smjer modernog doba je da sve samo treba biti izračunano. Umjesto da se stvari kalkuliraju, trebaju biti proučavane i promatrane onakve kakve zaista jesu, a to je jedino moguće ako se najprije stekne znanje o zvijezdama. Danas, u trenutke kada ljudi čuju frazu, “znanje o zvijezdama”, odmah kažu: To je idiotski! Znamo već dugo vremena da zvijezde nemaju nikakvog utjecaja. Ali tvrditi da zvijezde nemaju nikakvog utjecaja na ono što se događa na Zemlji, to je, gospodo, stvarno idiotizam! I posljedica je da nema preostalog stvarnog znanja. To je stvarna činjenica. Uzmite kapital, na primjer: može se izraziti u brojevima, može se izračunati — i kakav je rezultat? Ako je kapital samo stvar kalkulacije, onda nije važno tko posjeduje kapital, bilo da je to jedan pojedinac ili svi zajedno. Jer će rezultat biti nepromjenjiv. Sve dok se ponovno ne budemo držali života tako da je u središtu naše brige ljudsko biće kao najvažnija stvarnost, dok društvena znanost ne bude u stanju napraviti bilo što efikasno, društvena znanost zaista neće biti sposobna nešto napraviti.
Zato ja također želim reći i ovo: Pogledajmo do čega će doći kroz antropozofiju. Ona je, naravno, još na svom početku, i naravno čini se da je u mnogim pogledima slična ostaloj znanosti. Ali ona će se postepeno razviti u potpuno znanje o ljudskom biću. U domeni obrazovanja, na primjer, već je ustanovljena Waldorfska škola. Dok ne dosegne taj stupanj antropozofska znanost se neće moći efikasno primijeniti na socijalne probleme. Danas možemo jedino shvatiti da trenutno svjetsko znanje nije sposobno za efikasnu intervenciju u život; svugdje dolazi do zastoja.
To je ono što sam želio dodati. Da li ste do sada zadovoljni? (Da, da!) Naravno, mnogo toga se još može reći, ali biti će još prilika za razmatranje mnogih aspekata teme.
Dakle sada, da li netko drugi, možda, ima pitanje?
Pitanje: Može li se išta znati o čovjekovu podrijetlu? Odakle je došao?
Dr. Steiner: To je pitanje o kojem su mnogi od vas koji su duže ovdje dosta od mene čuli. Oni od vas koji došli tek nedavno prirodno da su zainteresirani za ovakva pitanja, dakle oni koji su već čuli moje odgovore možda će ih željeti čuti opet.
Kada vidimo ljudsko biće kako se kreće na Zemlji, njegovo tijelo vidimo prvo i najistaknutije. Također primjećujemo da ono misli i osjeća. Ako gledamo sjedalicu, bez obzira koliko čekamo, neće se početi micati — jer ne može upotrijebiti volju. Opažamo da ljudska bića upotrebljavaju volju. Ali općenito govoreći može se reći da mi stvarno vidimo samo tijelo.
I vrlo je lako doći do zaključka da to tijelo čini cijelog čovjeka. Nadalje, ako se tako vjeruje, mogu se naći mnogi argumenti u prilog tomu. (Vidite, u antropozofiji se mišljenja drugih ljudi ne mogu uzimati olako. Sva gledišta treba ozbiljno razmotriti.) I tako se može naznačiti, na primjer, da ljudi ako uzmu otrov i odmah ih ne ubije mogu izgubiti sjećanje. Implikacija je da je tijelo stroj i sve zavisi od rada stroja. Ako se krvni sudovi rasprsnu u čovjekovu mozgu i krv pritisne živce, takav čovjek može izgubiti ne samo sjećanje već i svu inteligenciju. Tako se može reći da sve zavisi o tijelu. Ali takvo razmišljanje ne drži vodu ako se temeljito ispituje. Jednostavno ne drži vodu. Ako bi držalo, mogli bi reći da čovjek misli s mozgom. Ali što se u stvari događa u mozgu kada čovjek misli?
Dakle, stvarno istraživanje ljudskog tijela pokazuje da je potpuno netočno reći da kada čovjek misli, da se nešto konstruktivno zbiva u njegovu mozgu. Upravo suprotno, nešto je uvijek uništeno, srušeno, kada misli. Supstance u mozgu su slomljene, uništene. Tamo se stalno odvija smrt u maloj mjeri.
Konačna smrt koja se događa jednom i zauvijek znači da je cijelo tijelo uništeno; ali ono što se događa odjednom u cijelom tijelu kada čovjek umire također se odvija širom tijela tijekom života, u usitnjenom procesu. Čovjek izlučuje ne samo kroz organe za izlučivanje, urin, izmet, znoj, već isto tako i na druge načine. Samo promislite kako bi izgledala vaša glava da se nikada niste ošišali! I tamo se nešto izlučuje, također. I pomislite na kandže koje bi imali da nikada niste odrezali nokte! Ali ne samo to: čovjek cijelo vrijeme odbacuje kožu — samo to ne primjećuje. Čovjek cijelo vrijeme odbacuje tvari. U slučaju urina i izmeta proces nije toliko značajan, jer uglavnom sadrži ono što je pojedeno, materijal koji nije išao u cijelo tijelo, dok je ono što se izlučuje u noktima prošlo kroz cijelo tijelo.
Recimo da uzmete škare i odsiječete nokat. Ono što te sada odsjekli, uzeli ste, jeli prije sedam ili osam godina. Ono što ste pojeli išlo je u krv i nerve i prošlo kroz cijelo tijelo. Za to je trebalo sedam ili osam godina. Sada to odsiječete. Samo promislite o tijelu koje danas imate, tijelu u kojem tu sjedite. Da ste tu sjedili prije sedam ili osam godina, bili biste u sasvim drugom tijelu! Tijelo koje ste tada imali odbačeno je, iznojeno je, odsječeno je s noktima, odsječeno s kosom. Cijelo tijelo kakvo je jednom bilo, otišlo je — s iznimkom kostiju i slično — i unutar perioda od sedam ili osam godina potpuno je obnovljeno.
Tako se sada moramo upitati: Da li mišljenje proizlazi od stalne izgradnje tijela ili od stalnog cijepanja tijela? To je važno pitanje. Ako u tijelu imate nešto što dovodi do previše izgradnje — reći ću, ako pijete jednu čašicu previše, ili ne samo jednu — većina ljudi se može snaći — ali ako pijete dovoljno da znate da ste “puni” — što se onda događa, gospodo? Krv postaje vrlo aktivna i odvija se strašno brzi proces izgradnje. Kada se to dogodi, kada krv postane previše uzburkana, čovjek gubi svjesnost. Mišljenje nije rezultat procesa izgradnje u mozgu, već procesa male, sitne destrukcije. Ako se u ljudskom tijelu ne bi odvijali procesi cijepanja, ljudsko biće jednostavno ne bi moglo misliti.
Dakle činjenica je da mišljenje ne dolazi iz naše izgradnje tijela već od stalnog ubijanja tijela dio po dio. To je zašto moramo spavati, jer tada ne mislimo. Ono što je konstantno bilo uništavano preko našeg mišljenja u snu se brzo obnavlja. Dakle budnost i spavanje nam pokazuju da kada mislimo, u tijelu se uvijek odvija smrt u malom.
Ali sada zamislite na trenutak ne čovjekovo tijelo, već njegovu odjeću. Ako skinete svu odjeću niste, točno je, prikladni za salu za crtanje, ali još ste tamo, i možete obući raznu odjeću. To je ono što čovjek čini kroz cijeli svoj zemaljski život. Svakih sedam ili osam godina on uzima novo tijelo i drugo odbacuje. Kod životinja postoji jasna ilustracija ovoga: ako bi sakupili sve kože koje zmija svake godine svuče, vidjeli bi da je nakon određenog broja godina odbacila ne samo kožu već i cijelo njeno tijelo. U našem slučaju, naravno, to nije tako uočljivo! A što s pticama? One se mitare. Što rade kada se mitare? Odbacuju dio njihova tijela; u razdoblju od par godina odbace ga potpuno, s izuzetkom kostiju. Što je onda preostalo?
Vi sami sjedite danas ovdje premda nemate ništa od tijela koje ste imali prije nekih osam godina. A ipak ste tu, sjedite ovdje. Stvorili ste sebi novo tijelo. Duša, gospodo, sjedi tu. Tu sjedi duh i duša. Duh i duša rade na tijelu, stalno ga gradeći. Ako hodate i naiđete negdje na veliku hrpu kamenja, znate da će se graditi kuća; sigurno nećete pretpostaviti da je kamenje napokon dobilo noge i samo će se lijepo smjestiti jedno iznad drugog i od sebe izgraditi kuću! Dakle, toliko malo rade i supstance nakupljene da se formiraju u tijelo.
Naše prvo tijelo primamo od majke i oca; ali to tijelo je potpuno izbačeno, i nakon sedam ili osam godina imamo novo. Ovo nismo dobili od roditelja; sami smo ga izgradili. Odakle je došlo? Tijelo koje smo imali u prvim godinama života došlo je od naših roditelja; bez njih ne bi mogli imati tijelo. Ali ono što gradi drugo tijelo dolazi iz duhovnog svijeta. Ne mislim na supstancu, već na aktivan princip, esencijalno biće, to je ono što dolazi iz duhovnog svijeta. Dakle možemo reći: Kada je ljudsko biće rođeno, tijelo koje ima u prvih sedam ili osam godina svog života dolazi od njegovog oca ili majke, ali duša i duhovni entitet dolazi iz duhovnog svijeta. I svakih sedam ili osam godina ljudsko biće mijenja svoje tijelo ali zadržava sve od sebe što je duhovno. Nakon određenog vremena tijelo je potrošeno i ono što je prije došlo u njega kao duh i duša sada se vraća u duhovni svijet. Čovjek dolazi iz duhovnog svijeta i vraća se u duhovni svijet.
Možete vidjeti, to je također nešto što je potpuno zaboravljeno — jednostavno jer su ljudi danas postali nepromišljeni i ne prodiru u realnost stvari. Jednom kada bi vidjeli kako se tijelo stalno obnavlja, shvatili bi da je sila koja dovodi do obnove duševna sila koja radi unutar tijela.
A sada, gospodo, što jedete? Razmotrimo različite namirnice koje ljudsko biće jede. Najjednostavnija od svih supstanci je protein. Ne samo u jajima već i u raznim namirnicama, u biljkama također, postoji protein. Zatim čovjek jede masti; jede ono što se zove ugljikohidrati — u krumpirima, na primjer — i jede minerale. Sve ostale supstance su kompozitne supstance; čovjek ih jede; uzima ih u sebe. One dolaze od Zemlje; one potpuno zavise od Zemlje. Sve što uzimamo kroz usta potpuno zavisi od Zemlje. Ali mi ne uzimamo stvari samo kroz usta; također udišemo, i preko disanja uzimamo supstance iz zraka. Obično se ovaj proces opisuje jednostavno govoreći: Čovjek udiše kisik i izdiše ugljični dioksid — kao da ne radi ništa osim udiše, izdiše, udiše, izdiše! Ali to nije cijela priča. Vrlo fine, razrijeđene supstance su sadržane u zraku kojeg dišemo. I mi živimo ne samo na onom što jedemo već i hranidbenim supstancama iz zraka. Ako bi samo jeli, naše tijelo bi morali vrlo često mijenjati, jer ono što jedemo je vrlo brzo transformirano u tijelu. Samo promislite kako je mučno za nekog kada se ne riješi onog to je trebalo izlučiti unutar otprilike dvadeset četiri sata. Hrana koja je pojedena i zatim izlučena prolazi kroz rapidni proces. Da živimo samo na onom što jedemo, sigurno ne bi trebali sedam ili osam godina za zamjenu našeg tijela. Zato što uzimamo vrlo delikatnu, razrijeđenu ishranu preko zraka, što je spor proces, zamjena traje sedam ili osam godina.
Vrlo je važno znati da čovjek prima ishranu preko zraka. Hrana koju jede koristi se, na primjer, za stalnu obnovu glave. Ali hrana koju treba da bi, recimo, imao nokte ne dolazi od onog što jede već od supstanci koje povlači iz zraka. I tako se hranimo jedenjem i disanjem.
Ali sada je stvarno važna činjenica da kada uzimamo prehranu iz kozmosa preko disanja, uzimamo ne samo supstance, već u isto vrijeme uzimamo element duše. Supstanca je u tako finom, razrijeđenom stanju da u njoj duša može svugdje živjeti. Tako možemo reći: Čovjek uzima tjelesne supstance kroz hranu; kroz disanje, živi u duševnom elementu. Ali to nije tako da mi svakim udisanjem uzmemo u sebe djelić duše i zatim svakim izdisajem ponovno izdahnemo djelić duše. U tom slučaju bi uvijek odbacivali dušu. Ne — to je ovako: s prvim udahom mi primamo dušu u nas, i to je dakle duša koja nam donosi disanje. S našim zadnjim dahom mi dušu oslobađamo tako da se može vratiti u duhovni svijet.
I sada kada znamo ove stvari, možemo napraviti neke kalkulacije. Većina vas već zna što slijedi, ali ipak vas može iznenaditi. Ako istražite, vidjet ćete da ljudsko biće uvlači 18 udaha u minuti. Sada izračunajmo koliko puta udiše dnevno: 18 udaha u minuti, 18 x 60 = 1080 udaha na sat; u 24 sata, 24 x 1080 = 25,920 udaha na dan.
I sada kalkulirajmo — to možemo približno — koliko dana ljudsko biće živi na Zemlji. Zbog jednostavnosti uzmimo 72 godine kao prosječnu duljinu ljudskog života, i 360 dana u godini. 72 godine X 360 dana = 25,920 dana u čovjekovu životu. I to je broj udaha čovjeka na dan! Dakle možemo reći, ljudsko biće živi onoliko dana u životu koliko puta udahne u jednom danu.
Znamo da postoje jednodnevne mušice — i mogli bi također biti bića od 1/18 minute! (Jer dužina nije esencijalna stvar.) Tako ako bi ljudsko biće umrlo svaki puta kada udahne mogli bi reći: Udiše dušu unutra i ponovno vani sa svakim dahom. Ipak ostaje — ostaje živo 25,920 dana.
Sada uzmimo tih 72 godine kao jedan dah. Kako sam prije rekao, s prvim udahom ljudsko biće udahne svoju dušu i sa zadnjim dahom je izdahne ponovno vani. Uzevši da prosječno živi 72 godine, možemo reći: To udisanje i izdisanje duše traje period od 72 godine. Uzevši da je taj period jedan kozmički dan, opet moramo pomnožiti 72 X 360 da dobijemo kozmičku godinu: 25,920! Ako život ljudskog bića uzmemo kao jedan kozmički dan, dobijemo kozmičku godinu: 25,920 kozmičkih dana!
Ali taj broj ima još jedno značenje. Na 21 ožujka, prvi dan proljeća, Sunce sada izlazi u konstelaciji Riba. Ali izlazi samo jednom u točno određenoj točci. Točka u kojoj izlazi stalno se pomiče. Prije oko pet stotina godina nije izlazilo u Ribama već u Ovnu, a još ranije u Biku. Dakle Sunce čini krug oko cijelog Zodijaka, konačno se vrativši u Ribe. U određeno vrijeme izaći će ponovno u potpuno istoj točci, napravivši cijeli krug. Koliko Suncu za to treba? Treba 25,920 godina da ide okolo i vrati se u istu točku u kojoj će izaći početkom proljeća.
Kada smo udahnuli 25,920 puta, kompletirali smo jedan dan. Naša duša ostaje dok se dah mijenja. Kada smo kompletirali 25,920 dana, bili smo budni koliko smo puta i spavali. U snu, kao što znamo, ne mislimo, ne mičemo se, neaktivni smo. Tijekom sna naš duh i duša su otišli na par sati u duhovni svijet; pri buđenju ih opet dobijemo natrag. Baš kao što puštamo dah da ide vani i vrati se 18 puta u minuti, tako u danu puštamo dušu da ode i vrati se jedan put. Spavanje i budnost su, vidite, jednostavno malo duži dahovi. Mi kratko dišemo 18 puta u minuti. Dulje disanje je naše spavanje i budnost. A najdulje naše disanje je udisanje duše i duha kada smo rođeni i ponovno izdisanje kada umremo. Ali postoji još i najdulje disanje od svih; jer mi idemo sa Suncem kako kompletira svoj krug od 25,920 godina; idemo u svijet zvijezda. Kada mislimo na dušu, gospodo, upravo u tom trenutku napuštamo Zemlju i idemo u svijet zvijezda.
Dakle — ovo je samo postavljanje temelja za odgovor na pitanje koje je gospodin postavio. Samo promislite kakav red i pravilnost prevladava u univerzumu ako stalno dobijemo broj 25,920! Čovjekovo disanje je živi izraz kretanja Sunca. To je činjenica od ogromne važnosti.
Dakle — počeo sam odgovarati na pitanje. nastaviti ću slijedeće subote u 9 sati.
( u subotu nije bilo predavanja, ovo je zadnje predavanje koje je mogao dati radnicima. )