.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 31 srpnja 1924
Odnos namirnica i čovjeka. Sirova hrana. Vegetarijanstvo.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Je li netko promislio o pitanju tijekom zadnjih tjedana?
Pitanje: Gospodine, želio bih pitati o različitoj hrani — grahu i mrkvi, ma primjer: kakav utjecaj imaju na tijelo. Već ste govorili o krumpiru; možda možemo čuti nešto o ostalim namirnicama. Neki vegetarijanci neće jesti stvari koje su visjele u zraku, kao grah ili grašak. I kada netko pogleda polje žitarica, čudi se kako se razne žitarice razlikuju — jer očito svi narodi na Zemlji uzgajaju neku vrstu žitarica.
Dr. Steiner: Dakle — pitanje je o odnosu različite hrane i ljudskog tijela. Dobro, najprije trebamo steći jasnu ideju o samoj prehrani. Neposredna misao o prehrani je da kada nešto pojedemo, to ide kroz usta dolje u stomak, zatim se dalje taloži u tijelu i konačno se toga rješavamo; tada moramo opet jesti, i tako dalje. Ali proces nije tako jednostavan. Mnogo je složeniji. I ako želimo znati kako je ljudsko biće stvarno povezano s različitom hranom, trebaju nam najprije biti jasne vrste hrane koju nedvosmisleno trebamo.
Najprije od svega što trebamo, supstanca koju bez iznimke moramo imati, je protein. Napišimo sve to na ploču, tako da to upotpunimo. Dakle, protein, kakav je u kokošjem jajetu, na primjer — ali nije samo u jajima; protein je u svoj hrani. Trebamo protein bez iznimke. Druga stvar koju trebamo su masti. I one su također u svoj hrani. Treća stvar se zove imenom koje vam je možda manje poznato, ali ga treba znati: ugljikohidrati. Ugljikohidrati se posebno mogu naći u krumpirima, ali i oni se također u velikoj količini mogu naći u svim drugim biljkama. Važna stvar kod ugljikohidrata je da kada ih jedemo, oni polako prelaze u škrob pomoću pljuvačke u našim ustima i izlučevina u našem stomaku. Škrob je nešto što trebamo bez iznimke, ali mi škrob ne jedemo; jedemo hranu koja ima ugljikohidrate, a ugljikohidrati unutar nas prelaze u škrob. Zatim se ponovno pretvaraju, u daljem procesu probave, u šećer. A mi trebamo šećer. Dakle vidite, šećer koji trebamo dobijemo od ugljikohidrata. Ali trebamo još nešto: minerale. Djelom ih dobivamo dodajući ih našoj hrani, na primjer u obliku soli, a dijelom su već sadržani u svim našim namirnicama.
Kada sada razmotrimo protein, moramo shvatiti kako se mnogo razlikuje u životinjama i ljudskim bićima od onog koji je u biljkama. Biljke također sadržavaju protein, ali one ga ne jedu, gdje ga ona nabavljaju? Dobivaju ga iz tla i iz zraka, od mineralnog svijeta; one mogu uzeti protein iz beživotnog, mineralnog izvora. Ni životinja ni čovjek to ne mogu. Ljudsko biće ne može koristiti protein koji bi bio nabavljen od beživotnih elemenata — onda bi bilo samo biljka — ono mora dobiti taj protein kakav je već pripremljen u biljkama ili životinjama.
U stvari, da bi moglo živjeti na ovoj Zemlji ljudsko biće treba biljke. To je sada izvanredna činjenica: niti biljke ne bi mogle živjeti na Zemlji ako tu ne bi bila ljudska bića! Dakle, gospodo, dolazimo do zanimljive činjenice — i to nam mora biti sasvim jasno: da su od svih stvari za ljudski život dvije najbitnije zeleni sok u zelenom lišću i krv. Zeleno u soku biljke se zove klorofil. Klorofil je sadržan u zelenom listu. A druga esencijalna stvar je krv.
Sada nas to dovodi do nečeg izvanrednog.
Promislite kako vi dišete: to je isto tako način uzimanja prehrane. Unutra uzimate kisik iz zraka; vi ga udišete. Ali postoji ugljik raširen po cijelom tijelu. Ako idete dolje u Zemlju gdje ima naslaga ugljena, imati ćete crni ugljen. Kada naoštrite olovku, imate grafit. Ugljen i grafit: oni su oboje ugljik. Vaše cijelo tijelo je sačinjeno od ugljika (kao i od ostalih supstanci). Ugljik se formira u ljudskom tijelu. Mogli bi reći, čovjek je samo hrpa crnog ugljena! Ali možete također reći još nešto. Jer — sjetite se najskuplje stvari na svijetu? dijamanta — i on je sačinjen od ugljika; samo ima drugačiji oblik. I dakle, ako želite da bolje zvuči, možete reći da ste sačinjeni od sjajnih dijamanata. Crni ugljik, grafit u olovci, i dijamanti: svi su ista supstanca. Ako bi ugljen koji je iskopan iz zemlje mogli nekim procesom napraviti prozirnim, imali bi dijamante. Dakle u našem tijelu imamo skrivene dijamante. Ali mi smo polje ugljena! Sada kada se kisik kombinira u krvi s ugljikom, imate ugljični dioksid. A ugljični dioksid sasvim dobro poznajete: trebate se samo sjetiti Seltzer vode s mjehurićima u njoj: oni su ugljični dioksid. To je plin. Tako možemo imati slijedeću sliku: Ljudsko biće iz zraka udiše kisik, kisik se širi svuda kroz krv; u krvi je ugljik, i izdiše ugljični dioksid. Udišete kisik, izdišete ugljični dioksid.
Dijagram 9
Tijekom zemaljske evolucije, gospodo, koju sam vam nedavno opisivao, sve bi davno bilo otrovano ugljičnim dioksidom koji dolazi od ljudskih bića i životinja. Za to evolucija već dugo traje. Kako možete vidjeti, već dugo, dugo vremena ne bi moglo na Zemlji biti živih ljudskih bića ili životinja ukoliko biljke ne bi imale vrlo različit karakter od tih carstava. Biljke ne uzimaju kisik: one uzimaju ugljični dioksid koji ljudska bića i životinje izdišu. Biljke su pohlepne za ugljičnom dioksidom baš kao što su ljudska bića za kisikom.
Ako sada pogledamo biljku [vidi crtež] — korijen, stabljika, lišće, cvjetovi: biljka svakim dijelom apsorbira ugljični dioksid. I sada se ugljik iz ugljičnog dioksida taloži u biljci, a kisik je od biljke izdahnut. Ljudska bića i životinje ga dobivaju natrag. Čovjek vani daje ugljični dioksid i sve ubija; biljka zadržava ugljik, otpušta kisik i sve ponovno vraća u život. A biljka ne bi mogla s ugljičnim dioksidom napraviti ništa kada ne bi imala njen zeleni sok, klorofil. Ovaj zeleni sok biljke, gospodo, je čarobnjak. On zadržava ugljik unutar biljke i pušta kisik da slobodno ide. Naša krv kombinira kisik s ugljikom; zeleni biljni sok ponovno odvaja ugljik iz ugljičnog dioksida i oslobađa kisik. Promislite kakav je izvrstan aranžman napravila priroda, biljke i životinje i ljudska bića se na ovaj način nadopunjavaju! Nadopunjavaju se savršeno.
Ali moramo nastaviti. Ljudsko biće ne treba samo kisik koji mu daju biljke, već treba cijelu biljku. S iznimkom otrovnih biljaka i određenih biljaka koje sadrže veoma malo tih supstanci, ljudsko biće treba sve biljke ne samo radi disanja već također i za hranu. I to nas dovodi do još jedne značajne povezanosti. Biljka se sastoji od korijena, ako je godišnja biljka (za sada nećemo razmatrati stabla) — od korijena, lista i stabljike, cvijeta i ploda. Sada na trenutak pogledajmo korijen. On je u zemlji. Sadrži mnogo minerala, pošto su minerali u zemlji i korijen prianja za zemlju sa svojim sitnim finim korjenčićima, tako da te minerale stalno apsorbira. Tako korijen biljke na zemlji ima poseban odnos s oblasti minerala.
I sada pogledajte, gospodo! Dio ljudskog bića koji je u odnosu s cijelom Zemljom je glava. Ne stopalo, već stvarno glava. Kada ljudsko biće u utrobi počinje biti zemaljski čovjek, na početku nema gotovo ništa osim glave. On počinje s glavom. Njegova glava poprima oblik cijelog kozmosa i oblik Zemlje. I glava posebno treba minerale. Jer upravo iz glave izlaze sile koje ispunjavaju ljudsko tijelo kostima, na primjer. Sve što ljudsko biće čini čvrstim rezultat je načina na koji je formirana glava. Dok je sama glava još mekana, kao u utrobi, ne može prikladno oblikovati kosti. Ali kako ona sama postaje sve čvršća, predaje tijelu sile kojima i čovjek i životinja mogu oblikovati svoje čvrste dijelove, posebno kosti. Iz ovoga vidite da trebamo korijenje. Ono je povezano s Zemljom i sadrži minerale. Za izgradnju kostiju trebamo minerale. Kosti se sastoje od kalcij-karbonata, kalcij–fosfata; oni su minerali. Dakle možete vidjeti da ljudsko biće treba korijenje da bi ojačalo glavu.
I tako, gospodo, ako — na primjer — dijete postaje neodlučno — nemarno, hiperaktivno — obično ima odgovarajući simptom: crve u crijevima. Crvi se u crijevima lako razvijaju ako su sile glave previše slabe, jer tada glava ne djeluje dolje dovoljno jako u ostatak tijela. Crvi u ljudskom tijelu ne nalaze smještaj ako sile glave djelu jako dolje u crijevima. Vidite kako je ljudsko tijelo veličanstveno uređeno! — sve je povezano. I ako dijete ima crve, treba shvatiti da je postalo neodlučno. Također — ove stvari treba znati svatko tko želi postati učitelj — ako su osobe u kasnijoj dobi neodlučne, možemo biti sigurni da su imali crve u crijevima kada su bili mladi.
I onda što treba uraditi ako to primijetimo kod djeteta? Najjednostavniji lijek je davati mu neko vrijeme mrkve — s drugom hranom, naravno; prirodno, ne može se hraniti samo na mrkvi. Mrkve su korijen biljke. One rastu dolje u zemlji i imaju veliku količinu minerala. One u sebi imaju sile Zemlje, i kada se uzmu u stomak, mogu kroz krv raditi gore u glavi. Samo supstance bogate mineralima mogu dosegnuti glavu. Supstance bogate mineralima, korijenske supstance, jačaju ljudsko biće preko glave. To je iznimno važno. Zbog mrkve najviši dijelovi glave postaju jaki — što je upravo ono što ljudsko biće treba da bi iznutra postalo čvrsto i snažno, ne mekano.
Ako pogledamo biljku mrkve, ne možemo se oteti dojmu da njena snaga ide posebno u korijen. Ona je gotovo cijela korijen. Jedini dio biljke koji nas zanima je korijen. Ostatak, zeleni dio, nije važan, on samo stoji gore. Dakle mrkva je posebno dobra kao hranjiva tvar za održavanje ljudske glave. I ako se ponekad vi sami osjećate prazne glave, tupo, ne možete normalno misliti, tada je dobro i da vi neko vrijeme jedete mrkve! Naravno, najviše će pomoći djeci.
Ali ako sada usporedimo krumpir i mrkvu — dobro, najprije izgledaju sasvim različito. Naravno, biljka krumpira ima zeleni dio. I zatim ima dio koji jedemo, što zovemo gomolji, duboko dolje u Zemlji. Ako bi sada površno razmišljali, mogli bi reći da su gomolji korijenje. Ali to nije točno; gomolji nisu korijenje. Ako pažljivo pogledate dolje u tlo, možete vidjeti pravo korijenje kako visi na gomolju. Pravo korijenje su mali korjenčići, korijenske dlake, koje vise na gomolju. One lako otpadnu. Kada sakupljate krumpire, dlake su već otpale. Samo u prvom trenutku kada podižete krumpir labavo iz tla, dlake su još svuda preko njega. Kada jedemo krumpir, mi u stvari jedemo nabreklu, povećanu stabljiku. Samo se čini da je korijen; u stvari je stabljika. Lišće je metamorfoziralo. Krumpir je tamo dolje nešto između korijena i stabljike. Prema tome nema toliki sadržaj minerala kao mrkva; nije toliko zemaljski. Raste u zemlji, ali nije tako jako povezan s zemljom. I sadrži posebno ugljikohidrate; ne toliko mnogo minerala, već ugljikohidrata.
Dakle sada, gospodo, možete sebi reći: Kada jedem mrkve, moje tijelo ih stvarno lako može uzeti, jer sve što treba za omekšati mrkvu je pljuvačka. Sve što treba je pljuvačka i izlučevine stomaka, pepsin i tako dalje da bi svi važni sastojci mrkve dosegnuli glavu. Mi trebamo minerale, a mineralima nas snabdijevaju sve vrste korijena, ali najveću količinu sadrže takvi korijeni kao mrkva.
Ali sada, kada jedemo krumpire, oni najprije idu u usta i stomak. Tamo se tijelo treba naprezati da iz njih izvuče škrob. Zatim se probavni proces nastavlja u crijevima. Da bi nešto moglo ići u krv i također dosegnulo glavu, potrebno je još naprezanja, jer iz škroba treba izvući šećer. Tek tada može ići u glavu. Dakle trebamo koristiti još više snage. Sada promislite, gospodo: kada se naprežem zbog neke vanjske stvari, postajem slabiji. To je stvarna tajna ljudske fiziologije: ako siječem šumu, koristim moju vanjsku tjelesnu snagu, postajem slab; ali ako koristim unutarnju snagu, transformirajući ugljikohidrate u škrob i škrob u šećer, postajem jak. Upravo zbog činjenice da prožimam sebe s šećerom jedući krumpir, postajem jak. Kada koristim moju snagu vani, postajem slab; ako je koristim unutra, postajem jak. Dakle to nije stvar jednostavno punjenja sebe s hranom, već hrana u mom tijelu generira snagu.
I tako možemo reći: hrana od korijenja — a sve korijenje ima isti učinak kao mrkve premda ne u istom stupnju: sva posebno djeluje na glavi — dakle, hrana od korijenja daje tijelu ono što za sebe treba. Hrana koja naginje prema zelenilu biljke i sadrži ugljikohidrate snabdijeva tijelo snagom koju treba za rad, za kretanje.
Već sam govorio o krumpiru. Premda zahtijeva užasno veliki utrošak snage, poslije ostavlja čovjeka slabim, i ne snabdijeva ga s ikakvom kontinuiranom snagom. Ali princip koji sam vam upravo dao vrijedi čak i za krumpir.
Sada u istoj mjeri u kojoj je krumpir siromašna namirnica, sve žitarice — pšenica, raž, i tako dalje — su dobre namirnice. Žitarice također sadrže ugljikohidrate, i to takve prirode da ljudsko biće formira škrob i šećer na najzdraviji mogući način. U stvari, ugljikohidrati žitarica mogu ga načiniti jačim nego bilo koje drugo sredstvo. Samo na trenutak promislite koliko su jaki ljudi koji žive na farmama, jednostavno preko činjenice da jedu velike količine vlastitog domaćeg kruha koji sadrži žitarice iz njihovih vlastitih polja! Za početak trebaju samo zdrava tijela, zatim ako mogu jesti prosti kruh, to je za njih zaista najzdravija hrana. Prvo moraju imati zdrava tijela, ali onda postaju posebno jaki preko procesa pravljenja škroba i šećera.
Sada se može pojaviti pitanje. Vidite, ljudska bića su došla tijekom njihove evolucije — reći ću, vlastitom voljom — da jedu žitarice različito od načina na koji ih jedu životinje. Konj jede svoju zob gotovo kako raste. Životinje jedu svoja zrna žita sirova, onakva kakva dolaze od biljke. Ptice bi imale teške trenutke da čekaju da im netko najprije skuha sjemenje! Ali ljudska bića su sama došla do kuhanja žitarica. I onda, gospodo, što se događa kada kuhamo žitarice? Dakle, kada kuhamo žitarice, ne jedemo ih hladne, jedemo ih tople. I to je činjenica, da za probavu naše hrane trebamo unutarnju toplinu. Ukoliko nema topline ne možemo transformirati naše ugljikohidrate u škrob i škrob u šećer: to zahtijeva unutarnju toplinu.
Dakle ako na namirnice najprije primijenimo vanjsku toplinu, pomažemo tijelu: ne treba dati svu toplinu tamo. S time što je najprije skuhana, hrana je već započela proces vatre, proces topline. To je prva posljedica. Druga je, da su potpuno promijenjene. Promislite što se događa žitaricama kada od brašna pravim kruh. Postaje nešto sasvim drugo. I kako se promijenilo? Dobro, najprije sam samljeo sjeme. Što to znači? Slomio sam ih na sitne, sitne komadiće. I vidite, ono što tamo radim sa sjemenjem, mrveći ga, praveći ga finim, inače bi to morao napraviti kasnije unutar vlastitog tijela! Sve što činim vani, inače bi morao unutra, unutar tijela; tako čineći ove stvari, olakšavam tijelu. Ista je stvar i sa samim pečenjem: sve što radim kod kuhanja, spasim od toga tijelo. Dovodim hranu u stanje u kojem je moje tijelo može lakše probaviti.
Trebate samo promisliti na razliku ako bi netko jeo sirovi krumpir umjesto kuhani. Ako bi netko krumpir pojeo sirov, njegov stomak bi trebao dati ogromnu količinu topline da bi transformirao taj sirovi krumpir — koji je već gotovo škrob. I mjera u kojoj bi ga mogao transformirati ne bi bila dovoljna. Tako bi onda krumpir dosegnuo crijeva i crijeva bi također trebala koristiti veliku količinu energije. Zatim bi krumpir jednostavno ostao u crijevima, jer ga slijedeće sile ne bi mogle prenijeti dalje u tijelo. Tako ako netko jede sirovi krumpir, bilo da s njime samo puni stomak i crijeva ne mogu niti započeti s njim, ili ispunjava crijeva; u svakom slučaju nema daljnje probave. Ali ako krumpir prođe pripremni stupanj preko kuhanja ili drugačije, tada stomak nema toliko posla, niti crijeva, i krumpir propisno prelazi u krv i pravo u glavu. Dakle vidite, kuhajući našu hranu, posebno onu koja se ubraja u ugljikohidrate, možemo pomoći našoj probavi.
Sigurno ste upoznati s svim novim ludostima u vezi prehrane — na primjer, pomodarstvo sirove hrane, oni koji neće više ništa kuhati, sve će jesti sirovo. Kako je do toga došlo? Zato jer ljudi više ne znaju što je što od materijalističke znanosti, i stide se znanosti duha, tako da su sami smislili par stvari. Kompletna moda sirove hrane je fantazija. S vremenom netko živeći na sirovoj hrani može šibati tijelo s kraja na kraj — u toj situaciji tijelo mora koristiti veoma velike snage, tako da mora biti išibano — a naposljetku će se potpuno slomiti.
Ali sada, gospodo, hajdemo do masti. Biljke, gotovo sve, sadrže masti koje su izvukle od minerala. Masti sada ne ulaze tako lako kao ugljikohidrati i minerali. Minerali se čak ni ne promijene. Na primjer, kada dodate sol u juhu, tada sol gotovo nepromijenjena ide u vašu glavu. Dobijete je kao sol u vašoj glavi. Ali kada jedete krumpir, u glavi ne dobijete krumpir, dobijete šećer. Konverzija se odvija kako sam opisao. S mastima, međutim, bilo da su biljne masti ili životinjske masti, nije tako jednostavna stvar. Kada su masti pojedene, one su gotovo u cijelosti pojedene od pljuvačke, od želučanih izlučevina, od crijevnih izlučevina, i postaju nešto sasvim različito od onog što prelazi u krv. Životinja i ljudsko biće moraju formirati vlastite masti u crijevima i u krvi, sa silama koje prizivaju masti koje jedu.
Vidite, to je razlika između masti i šećera ili minerala. Ljudsko biće još uzima svoju sol i šećer od prirode. Mora izvlačiti šećer od krumpira i raži i tako dalje, ali u njemu je još nešto od prirode. Ali kod masti koju čovjek ili životinja ima u sebi, nema više ničeg od prirode. Oni su ih sami formirali. Ljudsko biće ne bi imalo snage kada ne bi jelo; njegova crijeva i krv trebaju masti. Tako možemo reći: Čovjek sam ne može oblikovati minerale. Ako ne bi uzimao minerale, njegovo tijelo ih nikada ne bi moglo samo izgraditi. Ako nije uzeo ugljikohidrate, ako nije jeo kruh ili nešto slično iz čega je dobio ugljikohidrate, nikada ne bi mogao sam formirati šećer. I ako ne bi mogao formirati šećer, bio bi vječno slabić. Dakle budite zahvalni na šećeru, gospodo! Jer ste puni slatkoće, imate snagu. U trenutku kada više ne bi bili puni do vrha s vlastitom slatkoćom, ne bi više imali snagu, srušili bi se.
I znate, to vrijedi čak i u vezi s različitim narodima. Postoje neki narodi koji konzumiraju vrlo malo šećera ili namirnica koje proizvode šećer. Ti narodi imaju slabu fizičku snagu. Zatim postoje neki narodi koji jedu mnogo ugljikohidrata koji formiraju šećer, i oni su jaki.
Ali ljudsko biće ne dolazi tako lako do masti. Ako netko u sebi ima masti (a to vrijedi također i za životinje), to je njegovo vlastito postignuće, postignuće njegova tijela. Masti su potpuno njegov proizvod. Ljudsko biće uništava kakve god masti da uzima, biljne masti ili životinjske masti, i kroz njihovo uništavanje razvija snagu. Kod krumpira, raži, pšenice, razvija snagu pretvaranjem supstanci. Kod masti koje jede, razvija snagu uništavajući supstance.
Ako uništavam nešto izvan mene, postajem umoran i iscrpljen. A ako sam imao veliki debeli biftek i uništim to unutar mene, postajem slab na isti način; ali moje uništavanje debelog bifteka ili biljne masti ponovno mi daje snagu, tako da mogu proizvesti moju vlastitu mast ako je moje tijelo za to predisponirano. Dakle vidite, konzumacija masti radi u ljudskom tijelu sasvim različito od konzumacije ugljikohidrata. Ljudsko je tijelo, gospodo, iznimno složeno, i ono što sam vam opisivao je ogroman rad. Mnogo toga se treba odvijati u ljudskom tijelu da bi ono moglo uništiti one biljne masti.
Ali sada promislimo kako je to kada netko jede zelenilo, stabljike i lišće biljke. Kada jede zelene stvari, od biljaka dobije masti. Zašto je stabljika ponekad toliko čvrsta? Jer tada daje svoje snage lišću koje će postati bogato ugljikohidratima. I ako lišće ostane zeleno — što je više zeleno, u sebi ima više masti. Dakle kada netko jede kruh, na primjer, iz kruha ne može uzeti mnogo masti. Uzme više, na primjer, od potočarki — te sitne biljke s vrlo sitnim listovima — više masti nego kada jede kruh. Otuda običaj o stavljanju maslaca na kruh, neke vrste masti. To nije samo zbog okusa. I zašto ljudi sa sela žele slaninu s kruhom. To je opet mast, i također se jede iz dva razloga.
Kada jedem kruh, kruh radi na mojoj glavi jer elementi korijena biljke rade u stabljici. Stabljika, čak iako je stabljika i raste iznad tla u zraku, ipak u sebi ima snage korijena. Nije pitanje da li je nešto gore u zraku, već da li ima ikakve snage korijena. List, zeleni list, nema snage korijena. Nikada se ni jedan zeleni list nije pojavio dolje u zemlji. U kasno ljeto i jesen, kada snage Sunca više ne rade tako jako, stabljika može sazreti. Ali listu treba da budu otvorene najjače sunčeve snage; on raste prema Suncu. Dakle možemo reći, zeleni dio biljke radi posebno na srcu i plućima, dok korijen jača glavu. Krumpir također može raditi u glavi. Kada jedemo zelenje, ono nam posebno daje biljne masti; jačaju naše srce i pluća, srednjeg čovjeka, čovjeka grudi.
To je, rekao bih, tajna ljudske prehrane: da ako želim raditi na mojoj glavi, za večeru imam korijenje ili stabljike. Ako želim raditi na mom srcu ili plućima, napravim sebi zelenu salatu. I u tom slučaju, jer su te supstance uništene u crijevima i samo njihove snage nastavljaju raditi, kuhanje nije toliko neophodno. Zato se lišće može jesti sirovo kao salata. Što god će raditi na glavi ne može se jesti sirovo; mora se kuhati. Kuhana hrana posebno radi na glavi. Salata i slične stvari posebno radi na srcu i plućima, izgrađujući ih, prehranjujući ih preko masti.
Ali sada, gospodo, ljudsko biće ne mora hraniti samo glavu i srednje tijelo, oblast grudi, ono mora hraniti i same probavne organe. Ono treba stomak, crijeva, bubrege, i jetru, i samo mora graditi ove probavne organe. Sada je ovo zanimljivo: za izgradnju probavnih organa treba za hranu proteine, protein koji je u biljkama, posebno sadržan u njihovim cvjetovima, a naročito u njihovom voću. Tako možemo reći: korijen posebno prehranjuje glavu [vidi raniji crtež]; sredina biljke, stabljika i lišće, prehranjuje posebno prsa; a voće prehranjuje niže tijelo.
Kada gledamo naša žitna polja možemo reći, Dobro da su tu! jer to hrani našu glavu. Kada pogledamo dolje na zelenu salatu koju smo uzgojili, sve to lišće koje jedemo bez kuhanja jer se lako probavlja u našim crijevima — a mi želimo njegove snage — tu dobijemo sve što održava naše organe grudi. Ali bacite pogled na šljive i jabuke, i voće koje raste na stablu — ah! njega se ne trebamo mučiti mnogo kuhati, jer je ono skuhano od samog Sunca tijekom cijelog ljeta! Tu se unutarnje sazrijevanje već događalo, tako da je to nešto sasvim različito od korijenja, ili od strukova i stabljika (koji nisu sazreli već u stvari sasušeni od Sunca). Voće, kako sam rekao, ne trebamo mnogo kuhati — ukoliko nemamo slab organizam, u kom slučaju crijeva ne mogu uništiti voće. Tada ga moramo kuhati; moramo imati dinstano voće i slično. Ako netko ima crijevne bolesti, mora biti oprezan i uzimati voće u nekoj kuhanoj formi — umak, džem, i tako dalje. Ako netko ima savršeno zdrav probavni sustav, savršeno zdrav sustav crijeva, tada je voće prava stvar za prehranu nižeg tijela, preko proteina koje sadrži. Protein iz bilo kog voća prehranjuje vaš stomak, prehranjuje sve vaše probavne organe u vašem nižem tijelu.
Možete vidjeti kakav su dobar instinkt ljudska bića imala za ove stvari! Naravno, nisu poznavala sve koncepte koje vam govorim, ali su to znala instinktivno. Uvijek su pripremala miješanu ishranu od korijenja, zelenja i voća; sve su to jeli, i čak su i relativne količine ove tri stvari koje treba jesti bile ispravno određene instinktima.
Ali sada, kao što znate, ljudi ne jedu samo biljke, jedu također i životinje, meso životinje, životinjske masti i tako dalje.
Zasigurno nije na antropozofiji da zauzima fanatični ili sektaški stav. Njen zadatak je samo reći kako stvari stoje. Ne može se jednostavno reći da bi ljudi trebali jesti samo biljke, ili da bi trebali također jesti i životinje, i tako dalje. Može se samo reći da neki ljudi sa snagama koje su dobili nasljeđivanjem jednostavno nisu dovoljno jaki da unutar svog tijela izvrše sav rad potreban za uništenje biljnih masti, da ih unište tako potpuno da se u njihovim tijelima razviju snage za proizvodnju vlastite masti. Vidite, osoba koja jede samo biljne masti — pa, bilo zbog odustajanja da postane impozantan, naočit momak, ili nečeg drugog mora imati strašno dobar probavni sustav, tako zdrav da mu je lako uništiti biljne masti i na taj način dobiti snage za izgradnju vlastite masti. Većina ljudi stvarno nije u stanju proizvesti vlastitu mast ako imaju samo biljne masti za uništiti. Kada netko jede životinjsku mast iz mesa, to nije potpuno uništeno. Biljne masti ne idu dalje od crijeva, one su uništene u crijevima. Ali mast sadržana u mesu ide dalje, prelazi u ljudsko biće. I osoba može biti slabija nego da je bila na ishrani od biljnih masti.
Prema tome, moramo praviti razliku između dvije vrste tijela. Prvo su tijela koja ne vole mast, ne uživaju jedući slaninu, jednostavno ne vole masnu hranu. To su tijela koja relativno lako uništavaju biljne masti i žele na taj način formirati vlastitu mast. Oni kažu: “Bilo koju mast da nosim okolo, želim je sam napraviti; želim baš moju vlastitu mast”. Ali ako netko trpa svoj stol s masnom hranom, tada neće reći, “Želim napraviti vlastitu mast”; on kaže, “Svijet mi treba dati mast”. Jer životinjska mast prelazi u tijelo, čineći prehranjivanje lakšim.
Kada dijete cucla bombom, ne radi to zbog ishrane. Ima, sigurno, nečeg hranjivog u njemu, ali dijete ga ne cucla radi toga; cucla ga zbog slatkog okusa. Slatkoća je predmet njegove svijesti. Ali ako odrasli jede goveđu mast, ili svinjsku mast, ili slično, dakle, to prelazi u njegovo tijelo. To zadovoljava njegovu žudnju baš kao što bombon zadovoljava djetetovu žudnju. Ali to nije potpuno jednako, jer odrasli osjeća tu žudnju unutar sebe. Odrasli treba tu unutarnju žudnju kao odgovor na njegovo unutarnje biće. Zato on voli meso. Jede ga jer ga njegovo tijelo voli.
Ali nema koristi od fanatizma u ovim stvarima. Ima ljudi koji jednostavno ne mogu živjeti ako ne jedu meso. Osoba treba pažljivo razmotriti da li će biti u stanju nastaviti bez njega. Ako odluči da može bez njega i prijeđe sa mesne na vegetarijansku prehranu, osjećati će se jača nego je bila prije. To je ponekad teško, očito: neki ljudi ne mogu se nositi s mišlju o životu bez mesa. Ako, međutim, netko postane vegetarijanac, osjeća se jači — jer više nije obvezan u svom tijelu deponirati stranu mast; on pravi svoju vlastitu mast, i to čini da se osjeća jačim.
To znam iz vlastitog iskustva. Inače ne bi izdržao napore ove zadnje dvadeset i četiri godine! Nikad ne bih mogao putovati cijele noći, na primjer, i zatim slijedeće jutro dati predavanje. Jer je činjenica, da ako je netko vegetarijanac iznutra izvršava određenu aktivnost koje su ne-vegetarijanci pošteđeni, koju je već napravila životinja. To je važna razlika.
Ali nemojte sada misliti da bi ja ikada agitirao za vegetarijanstvo! Treba uvijek najprije utvrditi da li je osoba sposobna postati vegetarijanac ili ne; to je individualna stvar.
Vidite, ovo je posebno važno u vezi proteina. Netko može probaviti protein ako može jesti biljni protein i razbiti ga u crijevima. I tada od njega dobiva snage. Ali kada su crijeva slaba, treba protein uzeti izvana, što znači da treba jesti pravu vrstu proteina, što bi bio životinjski protein. Kokoši koje nesu jaja također su životinje! Tako je protein nešto što se sasvim pogrešno prosuđuje osim ukoliko se ne razmatra s antropozofske točke gledišta.
Kada jedem korijenje, njegovi minerali idu gore u moju glavu. Kada jedem zelenu salatu, njene snage idu u moje grudi, pluća, i srce — ne njene masti, već snage iz njenih masti. Kada jedem voće, protein iz voća ostaje u crijevima. A protein iz životinjskih supstanci ide dalje od crijeva u tijelo; životinjski protein se širi. Netko bi mogao misliti, prema tome, da ako osoba jede proteina u izobilju, biti će dobro hranjeni pojedinac. To je dovelo do činjenice u ovom materijalističkom dobu da su ljudi koji su studirali medicinu za prosječnu ishranu preporučivali prekomjerne količine proteina: držali su da je bilo neophodno sto dvadeset do sto pedeset grama proteina – što je smiješno. Danas se zna da je neophodna samo četvrtina te količine. I u stvari, ako osoba jede takvu enormnu i neophodnu količinu proteina — dakle, tada se događa nešto što se jednom dogodilo s izvjesnim profesorom i njegovim asistentom.
Imali su čovjeka koji je patio od neishranjenosti i željeli su ga ojačati s proteinom. Sada je općenito priznato da kada netko konzumira velike količine proteina — on je, naravno, u njemu pretvoren — njegova mokraća će pokazati da ga je imao u ishrani. Tako se sada s ovom dvojicom dogodilo da čovjekov urin nije pokazao znakove prisutnosti proteina u njegovom tijelu. Nije im palo na pamet da je već prošao kroz crijeva. Profesor je bio u strašnom stanju. A asistentu su se tresle noge i plašljivo je rekao: “Gospodine – profesore — možda — kroz crijeva? ” Naravno!
Što se dogodilo? Natrpali su čovjeka proteinom a nije mu bio koristan, jer je otišao iz stomaka u crijeva i zatim vani. Uopće se nije raširio po tijelu. Ako netko proguta previše proteina, on uopće ne ide u tijelo, već u fekalne otpadne tvari. Čak i tada, tijelo dobije nešto od toga: prije nego izađe, leži u crijevima i postaje otrov i truje cijelo tijelo. To se može dogoditi od previše proteina. I od ovakvog trovanja vrlo često dolazi do arterioskleroze – tako da mnogi ljudi dobiju arteriosklerozu prerano, jednostavno puneći se s previše proteina.
Važno je, kako sam pokušao pokazati, znati ove stvari o prehrani. Jer mnogi ljudi su potpuno uvjereni da što više jedu, bolje se hrane. Naravno da to nije točno. Često se bolje hrani onaj tko jede manje, jer se tada ne truje.
Stvar je u tome da zaista treba znati kako različite supstance djeluju. Treba znati da minerali rade posebno na glavi; ugljikohidrati — upravo onakvi kakvi se mogu naći u našoj običnoj hrani, kruhu i krumpirima, na primjer — više rade na sustavu pluća i sustavu grla (pluća, grlo, nepce i tako dalje). Masti rade posebno na srcu i krvnim sudovima, arterijama i venama, a protein posebno na abdominalnim organima. Glava ne sadrži posebnu količinu proteina. Onaj protein koji posjeduje — naravno, također se treba hraniti s proteinom, jer napokon, sastoji se od živih supstanci — taj protein čovjek mora sam formirati. I ako se netko prejede, nema svrhe vjerovati da se tako dobije zdrav mozak, jer se događa upravo obratno: dobije se zatrovan mozak.
Protein: abdominalni organi
Masti: srce i krvni sudovi
Ugljikohidrati: pluća, grlo, nepce
Minerali: glava
Možda bi još jedan sastanak trebali posvetiti prehrani? To bi bilo dobro, jer su ova pitanja veoma važna. Dakle onda, subota u devet sati.