.Egzoterično i ezoterično kršćanstvo
Hadrian esej iz 1930.
Sudbine naroda i pojedinaca u rimsko-grčkom srednjem vijeku i sadašnjosti
(Iz Die Drei, veljača 1930)
Antropozofija nam govori da duhovi naroda nisu apstrakcije o kojima se obično govori. Za konvencionalno razmišljanje u današnje vrijeme, narod [Volk] je samo zbroj pojedinaca s posebnim karakteristikama i zajedničkim materinjim jezikom. Događaji su pokazali da je ovaj apstraktni koncept naroda neodrživ kada se razmatra logikom činjenica, iz njega se ne izvlače nužne posljedice za život. Budući da ljudi ne mogu odlučiti prepoznati duhovno biće i zato jer se zatvaraju od duhovno-znanstvenih metoda, često iz straha, uopće ne mogu doći do koncepta naroda koji se temelji na razumu. Ako netko stvarno želi shvatiti što je narod, to može učiniti samo kada se uzdigne do nadosjetilnog, jer u fizičkom zemaljskom carstvu, postoje samo individualni, različito oblikovani pojedinci. Činjenice pokazuju da prijašnja razdvojenost naroda sve više nestaje, a vanjske fizičke karakteristike su sve izraženije; miješanja i stapanja naroda postala su izuzetno složena. Također, jezici, koji su postali više apstraktni, sve više gube svojstvo duhovnog izražavanja različitih narodnih individualnosti.
Nezgrapnost koja se osjeća kada se govori o 'narodima' posebno je vidljiva u slučaju socijalnog i političkog mišljenja. Ljudska bića se mogu apstraktno povezati u državu kada su silom zakona ograničena unutar granica, ali tada treba znati da je ta država zajednica koja se mora smatrati nominalističkom, u smislu starih srednjovjekovnih filozofskih rasprava, i da će uvijek biti uzaludan napor da se ovo intelektualno-apstraktno jedinstvo dovede u bilo kakvu vezu s onim što narod stvarno jest. Narod se nikada ne može promatrati u smislu nominalizma, već samo onako kako se u Srednjem vijeku razumio realizam. U to je vrijeme još uvijek bilo pojedinaca koji su znali da se ono stvarno, ne iscrpljuje u naturalističkom i fizičkom, već da ima duhovnu pozadinu koja je jedno od bića. Narod je dakle duhovno biće višeg reda od pojedinog ljudskog duhovnog bića; vodi skupinu ljudskih bića u duhu i duši i nedostižno je konvencionalnom znanju. Na Zemlji se stoga pojedinačna ljudska bića mogu okupiti u državu samo silom i ljudskim intelektom. Narodi ne mogu biti ograničeni od ljudskih bića na zemaljski način; to je razlog zašto je apstraktni nacionalizam države, kako se danas shvaća, toliko glup, ograničavajući i poguban za razvoj čovječanstva. Profesorske fraze [Woodrow] Wilsona o oslobođenju naroda mogle su rezultirati samo daljnjim ugnjetavanjem ljudskih bića i suvremene apstraktne birokratske države odvesti u oblike još više neprijateljske prema životu. Ako ljudi žele postići ono što su rekli da žele postići frazom 'oslobođenje naroda', zapravo moraju početi oslobađanjem pojedinca. Učinak kolektivnih sloboda je rad protiv slobode.
Narodi nestaju i nastaju kroz ulazak i izlazak duhovnih bića, a duhovi naroda djeluju u skladu s duhovnim namjerama duha svijeta; oni su sami diferencijacije duha svijeta. Oni ljudske duše vode u poseban odnos sa zemaljskim dušama naroda i ponovno se povlače da preuzmu druge zadatke kada njihov odnos s ljudima ispuni svoju zadaću i više nije potreban u procesu evolucije. Tada se govori o propadanju narodne zajednice.
Problem etničkih manjina koji je toliko politički zaoštren, nikada neće biti riješen na način na način na koji se danas tome pribjegava. Granice države, kako se danas besmisleno održavaju i to se pojačava, pridonoseći bolesti čovječanstva, u sadašnjem vremenu u kojem se teritorijalna dominacija sve više raspada, nikada stvarno ne bi mogle obuhvatiti narode i nikada stvarno koristiti životu naroda. Ovakav način suradnje, kakav se danas prakticira, dovest će do propasti najvrijednijih zajednica naroda. Nacionalni element je vrlo tijesno povezan s duhovnim životom, i to traje, ako se želi razviti na koristan način, jer ima svoje impulse u samom ljudskom biću, a ne u krutom razdvajanju proizvoljnih, samo zemljopisno stvorenih skupina. Nacionalna obilježja jednog naroda nastoje se usavršiti kroz nacionalna obilježja drugih naroda, kroz slobodni angažman pojedinih muškaraca i žena. Podržavati kulturni život iz motiva moći apstraktnih kolektivnih odnosa protekcionističkim tarifama ili ga birokratski privilegirati, može dovesti samo do propasti. U kulturnom životu, što ga nosi narodni element, neka vlada neograničena slobodna konkurencija; tek tada se nacionalne osobine mogu pokazati u svojoj pravoj kreativnosti na opću korist čovječanstva. Budući da nema hrabrosti, čak ni u liberalnim krugovima, za takvu pravu slobodu u kulturnom životu, u političkom svijetu vlada bezumlje i kaos. Sadašnje metode odvajanja i privilegiranja potiču samo odumiranje duše i duha.
Povijest i nagli pad dvaju naroda koji su cvjetali u vrijeme prije otajstva Golgote posebno su zanimljivi za duhovno-znanstveno razmatranje, jer su njihove sudbine duboko vezane uz rast kršćanstva. I Grci i Kelti doživjeli su naglo ispunjenje nakon visokog kulturnog procvata; duhovi naroda koji su ih vodili, rekao nam je Rudolf Steiner u ciklusu predavanja održanom u Christianiji [Oslo] 1910, preuzeli su posebne zadatke unutar kršćanstva nakon što se ono pojavilo. Duh naroda Grka preuzeo je vodstvo egzoteričnog kršćanstva, dok je duh naroda Kelta preuzeo vodstvo ezoteričnog kršćanstva. Ako želimo razumjeti razvojni put kršćanstva nakon njegovog gotovo neprimijećenog ulaska u evoluciju čovječanstva, tada ovu duhovnu činjenicu moramo imati na umu. Kršćanstvo, koje nije djelovalo snagom novog učenja, već je polazilo od kozmičkog djela na Golgoti, nije moglo tako lako ući u osjetilnu svijest pojedinca, budući da se radilo o nadosjetilnom događaju unutar kozmičkog tijela Zemlje u vrijeme najdublje tame ljudskog duha nasuprot duhovnih svjetova. Njegova se sudbina razlikovala među pojedinim narodima [Europe]. Povijest naroda tog vremena postaje razumljivija duhovnom pogledu kroz kršćanstvo, a sudbina samog kršćanstva postaje razumljivija kad se sagleda u smislu njegovih učinaka na razne narode.
Ako se misterij Golgote shvati kao oplođenje čovječanstva nadosjetilnim elementom, tada će povijest također moći otkriti svoju pozadinu ljudskom razumijevanju. Pokazat će se kako se ne mora govoriti o karmi ljudskih individualnosti, već o karmi naroda, Zemlje i cijelog čovječanstva. Nadalje će pokazati kako ljudsko biće mora živjeti ne samo svoju vlastitu individualnu karmu, već mu viša bića također povjeravaju zadatke za karmu naroda i čovječanstva, a takvi se zadaci križaju s pojedinačnim sudbinama mnogo puta, doista, mogu biti čak i u kontradikciji s njima. Ljudsko biće treba osposobiti za neovisnu suradnju unutar duha svijeta. To će tada po prvi puta tijelu svijeta dati pravi smisao i time doprinijeti rješenju zagonetke čovjeka. Ovo značenje, u tijelo Zemlje je usađeno na Golgoti, u najvećem misteriju u cjelokupnom razvoju Zemlje, kako bi čovjek mogao spoznati svoju pravu sudbinu.
Kroz takvo razumijevanje ljudske sudbine u ljudskim životima koji se nižu jedan za drugim, mogu postati shvatljive sudbine naroda i sudbina cijelog ljudskog roda. U svjetskoj povijesti koja se spozna unutarnjim snagama sudbine, svijetli svjetlo koje može osvijetliti put u budućnost, a kada se kroz takvo znanje može oblikovati vođenje čovječanstva, mogu se ispuniti zadaće novih kulturnih razdoblja; ona će izreka da se iz povijesti ništa ne može naučiti biti preobražena u rečenicu: 'Prava povijest čovječanstva mora postati naš učitelj koji nas vodi u budućnost'. Na način na koji se povijest danas znanstveno proučava, ona ne može imati nikakvu pozitivnu vrijednost u životu. Velika energija utrošena na prikupljanje činjenica i tumačenje dokumenata, da nije bila uzaludna za budući život, pokazati će samo ako duh oživi to djelo, dopuni ga i time ga osmisli. Tada ćemo prepoznati, naprimjer, kako nam povijest Židova zapravo govori kako je ljudsko tijelo pripremano tijekom generacija božanskim duhovnim utjecajima, tijelo koje je trebalo osigurati tjelesni omotač za biće Krista tijekom tri godine, od krštenja u Jordanu do otajstva Golgote. Rimljane ćemo prepoznati kao narod koji mu je, ne razumijevajući kršćanstvo, ipak dao prve, egzoterične temelje za širenje. Grci su se morali žrtvovati kao narod jer je njihov duh naroda morao preuzeti mudrošću ispunjeno vodstvo ezoteričnog kršćanstva u zemaljskim zbivanjima. Kelti su morali odustati od jedinstvenog naroda jer se njihov duh naroda morao pobrinuti da se sadržaj ezoteričnog misterija kršćanstva ne izgubi u dobu u kojem je postojala svijest o bogovima koja je, još uvijek gledajući činjenice prirode kao da proizlaze od božanskih bića, morala nestati. Da bi održao duhovni kontinuitet, duhovni vođa - biće ranga duha naroda, moralo se podrediti duhu vremena sve dok ovaj ne bi rekao: 'Vrijeme je da se pojaviš'.
Priprema tjelesnosti za djelo bića Krista nije se mogla jednostavno dogoditi, i isto tako nije svijest Krista mogla pronaći svoj put u ljudska bića na bilo koji jednostavan, neposredan način. Najprije je morala postojati dualnost, egzoterični vanjski oblik širenja i ezoterični način rada koji je od izvana morao ostati skriven.
U prvom razdoblju kršćanstva pojavila se najveća od svih suprotnosti u ljudskom razvoju - ona između rimskog duhovnog usmjerenja, koje je utemeljilo carstvo, i nadosjetilnog Kristovog djela. To je dovelo do dobro poznatih okrutnosti progona kršćana koji su proizlazili iz iste mržnje prema duhu kao što je i ona koja je istrijebila biće misterija. Svugdje u svijetu gdje su išli Rimljani, pokazivale su se te tendencije istrebljenja. Sadašnji, nasilni, revolucionarni pokreti su ponavljanje ovog raspoloženja; također djeluju u smislu borbe protiv duha i stavili su u svoju službu i vlast države.
Židovi su imali tajno učenje koje je bilo zaštićeno u misterijima i koje je upućivalo na misterij Golgote. Mesijanska poruka Sunca koju, kada su je ispunili, nisu prepoznali, bila je nešto što je rimska priroda doživljavala kao nešto strano i neprijateljsko. Postupno uništenje židovske države bilo je stoga blisko povezano s istrebljenjem misterija.
Carstvo rođeno od rimskog naroda, kao i njegov sadašnji nasljednik, imalo je sudbinu koja ga je neprestano morala dovoditi u sukob s kršćanstvom. Kršćanstvo, koje je ušlo u čovječanstvo gotovo nezapaženo od strane učenih u Rimu i vodećih ličnosti u rimskoj državi, ubrzo je postalo veliki problem za Carstvo.
Razumijevanje kršćanskog razvoja u prvoj kršćanskoj eri najbolje se može osvijetliti kada se obrati posebna pozornost, u duhovno-znanstvenom smislu, na prijelaz iz starih misterija u egzoterično kršćanstvo. To ćemo doba najbolje i najjasnije upoznati kroz pojedinačne ljudske sudbine. Kršćanstvo je bilo ono što je religijski zahvatilo ljude umjesto prirode starih misterija; to je bilo ispunjenje ovih misterija i stoga mistični čin. Kada je stara svijet o bogovima nestala u ljudskoj duši i misterijska mudrost bila izgubljena, tradicionalni, vanjski simbolički kultovi i dekadentni, sve više opadajući ceremonijalni rituali, održali su se u mnogim dijelovima svijeta. Rimljani, koji su posebno izgubili sve unutarnje veze s bogovima, bili su stoga vodeći ljudi u toj kulturnoj epohi. Ipak, oni su i dalje prepoznavali tradicionalne moći tih starih božanskih svjetova raznih podređenih naroda i politički ih koristili. Tek tada je zapravo počelo ono što se zove politika, koja je danas posve pala u dekadenciju.
Kod prijelaza iz bića misterija u egzoterično kršćanstvo, Grci su odigrali posebnu ulogu, karmički. Trijezni Rimljani trebali su grčku umjetnost, grčki smisao za ljepotu i grčku mudrost. Muški duh, koji je u ovoj eri dolazio do osobne autonomije, trebao je inspiraciju od božanskih prirodnih sila ženskog duha. Mudrost bogova postavila je dualizam muškog i ženskog duha u dva vodeća naroda kulturne epohe; oni su se trebali nadopunjavati.
Prekretnica vremena zahtijevala je jače isticanje muškog principa, onoga što izlazi u vanjski svijet kako bi se osamostalilo i samostalno pokorilo zemaljske sile. Grci su stoga izvana bili nadvladani, ali su imali zadatak pružiti kulturno nadahnuće unutar strukture rimske moći sve do nastupa moći otajstva Golgote. Polarnost između rimske prirode i grčko-orijentalne prirode, između muškog i ženskog duhovnog principa, od tog vremena nadalje pokazuje se u borbama između vladajućih familija i demokratskih državotvornih elemenata. Polarnost, koja je tada još bila zastupljena u dva naroda, Rimskom i Grčkom, postala je više unutarnja. S napretkom kršćanstva, dualizam koji su u ranokršćansko doba još zastupala dva naroda nužno je poprimio unutarnje oblike, a pokazujući se više socijalno, kasnije je doveo do raskola između zajednice Carstva i zajednice Crkve. Taj je rascjep bio nužan jer je prepoznato da su pretenzije rimskih cezara na božanstvenost, koje su još uvijek bile dominantne kao posljedica prošlih faza razvoja, nešto nemoguće. U to se vrijeme također znalo da duhovni svijet mora djelovati na ljudski socijalni poredak, oblikujući ga; ljudi u to doba nisu imali ni veliko praznovjerje moderne pameti - da duhovni svijet ne postoji - niti praznovjernu aroganciju koja misli da je sposobna stvoriti društvene institucije na temelju jednostranog, samo zemaljskog intelektualizma.
*
U doba Antonina u srednjem razdoblju grčko-rimske epohe nalazimo rimskog cara čija je osobna sudbina bila duboko vezana uz prijelaz iz bića misterija u egzoterično kršćanstvo. Car Hadrijan je bio i Rimljanin i Grk, za razliku od svih svojih prethodnika. Sudbina ga je dovela u bliski dodir s duhovima naroda, onih naroda, koji su bili duboko vezani uz rastuće kršćanstvo. U sudbini ovog cara može se jasno pratiti prijelaz duha naroda Grka s jedne zadaće na drugu. Hadrijana, koji je više puta pješice lutao svojim velikim carstvom, povijest je ocijenila i povoljno i nepovoljno. Spartianus, koji je napisao njegovu biografiju 200 godina kasnije, u doba Dioklecijana, spominje njegove dobre i loše osobine bez određenog reda. O njemu postoje spisi redovnika Xiphilinus, iz jedanaestog stoljeća, koji je uključio ulomke iz povijesti Kasija Dia koji se odnose na Hadrijana. U novije vrijeme Ferdinand Gregorovius je pisao o Hadrijanu i njegovu vremenu, precizno i s velikom marljivošću na temelju izvora koji su mu bili dostupni, a ja sam se u tim razmatranjima poslužio njegovim povijesnim radom.
Svi se povjesničari slažu da je ovaj car u sebi spajao visoku razinu grčke kulture s nekom vrstom univerzalne genijalnosti, da je mudro upravljao Rimskim carstvom, da se odlikovao velikom ljubavlju prema miru i da je u sebi imao veliku želju za putovanjima. Njegovom dobu i dobu njegovih neposrednih nasljednika, prethodila su, i nakon njih slijedila, teška vremena - prije njega doba cezara iz prvog stojeća; kasnije, nakon Marka Aurelija, provale barbara, koji su postupno uništili veliko carstvo. Hadrian je jedna od onih povijesnih ličnosti o kojima se iz vanjskih povijesnih spisa može malo toga razjasniti; svugdje je predstavljen sa zagonetkama koje nisu u stanju riješiti. Za znanost duha uvijek je zanimljivo razmatrati takve osobnosti. Hadrijan je vjerovao, kako piše Gregorovius, u zapise zvijezda, u moć proročišta, znakove svog budućeg carskog dostojanstva primio je iz Sibilskih knjiga, kao astrolog istraživao je vlastitu budućnost i svoje operacije usmjeravao u skladu s onim što je pročitao u zvjezdanom pismu. Čak su i kulturni ljudi tada još vjerovali u nekad visoku znanost astrologiju, zvjezdano pismo, iako je to već tada postalo dekadentno.
Doba instinktivne intelektualne duše ili duše uma, bilo je u punom procvatu, a to se moglo razviti samo na račun starijih sposobnosti. To se prvenstveno odnosilo na one narode koji su tada nosili glavni zamah te kulturne epohe, to jest na Grke, a posebno na Rimljane.
Neki povjesničari smatraju da je Hadrijan bio ateist; drugi ga vide kao najpobožnijeg cara. Gregorovius ne dolazi do čvrstog zaključka; s jedne strane, mora mu se diviti u tom pogledu, ali zatim se poziva na osobine cara koje nisu u skladu s tim, tako da na kraju mora priznati, u pogledu Hadrijanove religije: 'Religija ove zagonetke od čovjeka za nas je misterij'.
Iz perspektive znanosti duha, može se razumjeti da kada se promatraju ličnosti kao što je Hadrijan, ne može se krenuti od tekućeg koncepta 'religioznog'. Kult cara tada je zapravo bio religija države u kojoj se Hadrijan morao i želio naći; živio je na vrlo realan način, ne samo u apstraktnim pojmovima i načelima, kod prijelaza na novi svjetski poredak. Ono što je radilo u njemu bila je drevna kultura, koja je nekoć na Orijentu bila stvarnost, a također i ona u njegovoj duši, u kojoj je rođen kao Rimljanin. Snage duše osjećaja i one duše intelekta, u njemu su se borile jedna s drugom, kao što je razumljivo u doba prekretnice vremena.
Vrlo je teško razumjeti takve činjenice razvoja duše danas, jer ljudi uvijek pretpostavljaju da je misaoni život ljudi u toj rimskoj epohi bio isti kao u našem vremenu. Tadašnji misaoni život još uvijek je bio blizak onom kada su ljudi stvarno mogli percipirati misli kao što ljudi danas mogu percipirati nešto izvanjsko, poput simfonije. Platon, Aristotel i drugi, bili su opažači misli; oni ih uopće nisu stvorili iznutra iz napora vlastite duše. Tek nakon Golgote, u doba Hadrijana, ljudi su misli tek počeli doživljavali kao misaona nadahnuća potaknuta duhom; tek je svitala svijest o subjektivnosti mišljenja i onda, konačno, slobodno stvaranje misli od ljudskih bića.
Hadrijanova dvostruka narav pokazuje se osobito u tome što je on bio i Rimljanin i Grk. Tako je grčko-rimsku kulturnu epohu na stvaran način uključio u svoju individualnost i štoviše, živio je u vremenu u kojem je započeo prijelaz iz drevnog bića misterija u egzoterično kršćanstvo. Samo unutar polariteta, dualnosti, otajstvo Golgote može se prepoznati kao nadosjetilni događaj za buđenje potencijala Sina božjega u Sinu čovječjem kroz duh Krista. Dvostruki temelj izražen je kroz narode, kroz Rimljane i kroz Grke. Židovi su vrlo brzo nestali kao jedinstven narod, nakon što je njihova misija pripreme ljudske tjelesnosti za primanje Krista bila ispunjena. Može se reći da su dualnost, između koje je koncept Sina prvo morao sazreti kao srednji član, u četvrtom kulturnom razdoblju bogovi smjestili u narode, ali kasnije mora biti uvedena od strane samih ljudskih bića u proces formiranja društva i da će konačno, iz ove internalizacije proizaći Kristova svijest, odnosno razumijevanje trostrukosti, koja je ujedno i jednota.
Sam Hadrijan predstavlja dvojnost u svojoj dvostrukoj naravi. On već sredinom rimsko-helenističke ere predviđa ono što će kasnije u dobu duše svijesti sve više dolaziti do izražaja u pojedinačnom ljudskom biću, naime priroda Parsifala i priroda Amfortasa. Hadrijan je tu dvostruku prirodu predstavljao na vrlo različit način od moderne osobe; doživio ju je na vrlo elementaran način iz prirode dvaju naroda. Ta dvostruka priroda u to je vrijeme djelovala mnogo jače nego što može danas. Budući da je mnogo naučio iz misterija, on je stvarno mogao živjeti ovu dvostruku prirodu, svog rimskog bića i svoje grčke-orijentalne duše. Bio je podijeljen između stoe i gnoze; nije mogao pronaći puno zadovoljstvo niti u jednoj od ovih filozofija i zato je tražio misterije. Povijesno nije utvrđeno je li bio iniciran u druge misterije osim onih u Eleuzini, ali je vrlo vjerojatno. Rast racionalnog intelekta među kulturnijim narodima odvratio ih je od misterija, proročišta i cjelokupnog misticizma: proročište u Delfima šutjelo je od vremena Nerona. Trajan je ponovno pokazao određeno zanimanje za staru grčku mudrost, a Hadrijan ju je nastojao ponovno oživjeti, jer nije mogao biti stoik. Tijekom njegove vladavine može se govoriti o oživljavanju kultova bogova koje je on donio. Osjećao je potrebu za oživljavanjem rimskog racionalizma. U to se vrijeme govorilo o demonima koji su postali svećenici u proročištima, i to je doista često bio slučaj zbog propadanja proročišta, ali to nije imalo nikakve veze sa tom izvornom stvari. Iz svoje perspektive, koja je često perspektiva modernog doba, Gregorovius teško može govoriti drugačije nego o 'gluposti' ljudi s kojima je Hadrijan imao posla. Navike mišljenja u devetnaestom stoljeću bile su još dalje od svake svijesti o 'bogovima' nego u to vrijeme u Rimu. Pa ipak, danas se istinsko duhovno iskustvo ponovno približilo čovječanstvu i ljudi ponovno počinju sumnjati u sjaj do kojeg je čovječanstvo navodno dovedeno. Pisac Pausanias je svakako bio u pravu kada je Hadrijana nazvao najbogobojaznijim carem. Čak i da je gradio hramove samo iz umjetničkog senzibiliteta, u tom je senzibilitetu postojala religiozna čežnja koja je proizlazila iz imaginativnih slika koje su već postale nesigurne. Kod Hadrijana više nije bilo pretenzija na božanstvo; naprotiv, čini se da je osjećao da ima dužnosti božanskog upravitelja. To je bilo razumljivo za grčko orijentiranog duhovnog tragatelja na prijestolju cezara; osjećajući to, bio je i u duši u skladu s vremenom. Iznutra se nalazio između dva svijeta - grčkog svijeta u opadanju čiji su bogovi nestajali iz pogleda duše i rimskog svijeta u usponu. Njegov pokušaj da ujedini Heladu i Rim, koji se nije mogao odmah izvršiti, pokazuje nešto od njegovog osjećaja da će u budućnosti biti potrebno uskladiti ova dva kulturna principa. Kršćanstvo, koje je djelovalo unutar čovječanstva, pokazuje se u njegovoj nesvjesnoj, instinktivnoj potrazi za 'Sinom'. Kako Ga nije mogao pronaći, zapeo je na izvanjskim stvarima, ali je zato jedna od onih osobnosti koje u sebi utjelovljuju velike svjetske sile, zbog čega je Rim i danas pun njegovih spomenika; njegov mauzolej - Castel Sant' Angelo odigrao je kasniju ulogu u povijesti kršćanstva, a na njegovom vrhu nalazi se kip arhanđela Mihaela.
Sudbina je odlučila kada će doći na vlast u Velikom rimskom carstvu. Njegovo usvajanje od strane Trajana obavijeno je tamom. Da bi uopće uspio, morao je biti na Trajanovoj samrtnoj postelji. Trajanu se nije sviđao Hadrijanov politički smjer; bio je potpuno drugačiji od Hadrijana, koji je za njega bio previše grčki i istočnjački. Trajan se stoga bojao Hadrijanova utjecaja na Rimsko carstvo. Moći sudbine jasno se tada mogu osjetiti na djelu, kada je Hadrijan zasjeo na prijestolje cezara, vjerojatno na nagovor žena, Augustine Plotine, Trajanove žene, i Matidije, Trajanove nećakinje, a možda i njegova čuvara, Trajanova ađutanta, Liciniusa Sura-e. Da su žene trebale odigrati veliku ulogu u njegovom usvajanju, razumljivo je iz duhovno-znanstvene perspektive, budući da u svakoj ženi, a posebno u tom razdoblju, još uvijek tako blizu dobu duše osjećaja, 'unutarnje' leži Istok. Hadrijan je svakako bio Rimljanin, i stoga je u sebi nosio snažno, muško duhovno načelo koje je težilo autonomiji, a koje se već tada počelo osamostaljivati od nadahnjivanja ženskim duhovnim principom, i u ženi je željelo vidjeti samo domaćicu i majku, ali je Hadrijanova duša imala tako veliku sklonost onome što je grčko i istočnjačko da su žene to prepoznale.
Danas se riječ 'orijentalno' teško može upotrijebiti a da se ne ostavi dojam da se pod njom misli na nešto inferiorno, barbarsko ili iz arapske fantazije. Ovdje se koristi za označavanje onoga što je nekad bila duboka prirodna mudrost u Aziji i predstavljalo je moći koje potječu od ljudi, koje opet treba prepoznati kao takve. Označava ono što je povezano s elementima drevnih misterija koji imaju vječnu vrijednost. Rimljani, koji su imali posebnu zadaću u četvrtoj kulturnoj epohi, istočnjačke kulture su prezirali, kao i germanske kulture sjevera, kao barbarske. Ovu naviku preziranja Istoka, od Rimljana su preuzeli njihovi nasljednici i prenijeli je do nas; Istok se sve više poistovjećivao s poganstvom i konačno je bio žigosan intelektualnom arogancijom kao nešto što je pobijeđeno. Kako su stari Rimljani nazivali narode koje su pokrili 'barbarima', i morali biti neprijateljski raspoloženi prema njihovim misterijima, moglo se čuti tijekom rata kada su stanovništvo Srednje Europe njihovi neprijatelji opisivali kao 'barbare'. Ali vremena će se promijeniti. Upravo srednjoeuropsko stanovništvo u sebi nosi sposobnosti i duhovno sjeme koje treba budućnosti. Ono će moći izbijati sve dok se konačno, ti narodi ne pročiste od svih rimskih i zapadnih utjecaja i prihvate druge socijalne oblike. Duhovno znanstveno, može se reći da su se u narodima Zapada i u onima koji su u njihovoj službi u Srednjoj Europi, utjelovile rimske duše koje su u rimsko doba predstavljale nešto što je bilo posebno snažno rimsko. U svakoj današnjoj europskoj ženi, još uvijek živi duboka sklonost iskonskoj kulturi mira, koja je nekoć bila prožeta mudrošću i podržavana božanskim. Europska je kultura zapala u potpuno otuđenje od duha; veliki broj ljudskih bića, ljudskih proizvoda i socijalnih institucija će stoga morati propasti prije nego što nova kultura može procvjetati.
Pod Trajanom je Rimsko carstvo doseglo svoju najveću ekspanziju. Kulturna epoha se približavala svojoj sredini, i stoga je morala pokazati što može postići na temelju snaga duše intelekta ili uma. Vrijeme Antonina bilo je procvat ovog kulturnog razdoblja; predstavljali su ga Trajan, Hadrijan, Antoninus Pius, i Marcus Aurelius. Uz to je povezana zanimljiva zemljopisna činjenica. Započelo je, već za vrijeme Trajanove vladavine, povlačenje iz Europe, prema drevnom, prvobitno indijskom, izvoru mnogih kultura. Rimsko carstvo već je osvojilo gotovo cijelu Europu. Sada, na temelju tih osvajanja i učvršćivanja vlasti, javila se čežnja, koja se isprva manifestirala oružjem, nasilno, da se ponovno dopre na Istok. Trajan je nastojao doći do Indije, ali nije mogao uspjeti. Sredinom post-atlantskog doba, u grčko-rimskoj kulturnoj epohi, u kojoj je ljudska osobnost postala svjesna svog 'Ja', tim postignućem se sada htjela vratiti svom duhom ispunjenom ishodištu. Gotovo 2000 godina kasnije, to će se pokušati silom, ali ekonomski će se postići samo na kratko razdoblje. Sada se poduzimaju napori da se ovaj klimavi ekonomski uspjeh ojača naporima crkve. Ali putem kulture može se krenuti samo kada razumijevanje sudbina pojedinaca i naroda izraste iz novoprocvalih misterija u Srednjoj Europi, koji odgovaraju razvoju duše svijesti. Srednjoeuropska oblast za moderni svijet ima isto značenje kao što je grčka nekoć imala za rimski svijet, a cijeli će balkanski poluotok jednog dana za petu kulturnu epohu imati značaj sličan onom koji je talijanski poluotok imao za kasniju četvrtu kulturnu epohu.
Hadrijan je shvatio da će morati konsolidirati svoje carstvo i koristiti mu umjetnički, te je učinio upravo suprotno od onoga što je učinio Trajan. Odmah je napustio osvajanja u Parthia-i. Stoga je strana vojske bila neprijateljski raspoložena prema njemu od samog početka, ali i u ovom slučaju vidimo sudbinu na djelu, jer je sam Senat poduzeo uklanjanje njegovih oponenata. Kao što je kasnije ljubav prema istini bila upečatljiva osobina Julija Otpadnika, kod Hadrijana je to bila ljubav prema miru, koja je bila duboko ukorijenjena u njegovoj naravi i bila čak jača od njegovog osjećaja za ljepotu i umjetničke kreativnosti. Kasni Grk s orijentalnim elementom sada je bio na prijestolju rimskog cezara. Hadrijan je svoju izraženu dvostruku narav nastojao harmonizirati u misterijima, ali nije mogao pronaći ono što mu je trebalo, jer je u to vrijeme to mogao pronaći samo u kršćanstvu. Ali sjeme egzoteričnog i ezoteričnog kršćanstva ležalo je neoplođeno, kao da spava, u njegovoj dvostrukoj prirodi. Budući da je u sebi sjedinio rimsku i grčku prirodu, u njemu je djelovao duh naroda Rimljana, ali i duh naroda Grka. U Grčkoj i Aziji izgradio je nove hramove i obnovio stare i posvuda uspostavio razumnu upravu. U ova dva smjera njegova djelovanja otkrivaju se učinci istočnjačkih misterija svijetla i egipatskih misterija čovjeka. Tako je radio na temeljima egzoteričnog kršćanstva, koje će prvo nositi Rimsko carstvo i ezoteričnog kršćanstva, jer je prepoznao da misteriji trebaju zaštitu i najprikladnije sredstvo za to je vidio u umjetnosti. Kroz Hadrijana, grčki duh naroda kao vođa egzoteričnog kršćanstva uspio je to unijeti u rimsku kulturu. U to vrijeme morala je postojati ljudska jedinka u fizičkoj inkarnaciji koja bi izgradila most između Rimljana i Grka. Prijelaz se morao pripremiti na fizičkoj razini, a zatim izvršiti kroz ljudsko biće. To se moglo dogoditi samo preko Rimljanina u čijoj su duši živjele vrlo duboke elementarne veze s bićem grčkog naroda, koji je bio predstavnik rimske kulture i koji je imao sveobuhvatne sposobnosti za djelovanje. Budući da su, i nekadašnji grčki duh naroda i rimski duh naroda, kako nam je rekao Rudolf Steiner, postali edukatori duha vremena naše današnje kulturne epohe, to se moralo prepoznati u Hadrijanovoj sudbini i djelima.
Onaj tko suvremena zbivanja gleda ne samo glavom nego i srcem, moći će u tim zbivanjima razabrati obrazovanje našeg duha vremena, od ta dva duha vremena. Duh vremena naše kulturne epohe, koji želi unutarnju slobodu učiniti stvarnošću, imao je, kako kaže znanost duha, još i trećeg edukatora u duhu vremena Egipćana; mnogo toga se u našoj petoj kulturnoj epohi stoga ponavlja, na preobražen način, iz treće kulturne epohe. Ova tri edukatora, međutim, nisu djelovala kao toliki glupi ljudski učitelji danas, koji svoje učenike nastoje odgajati da budu baš poput njih, nego su poučavali na takav način da su omogućili da nešto sasvim novo dotječe iz duhovnog svijeta u razvoj čovječanstva i u samu formu.
S Hadrijanom, koji je živio u tako odlučujućem dobu kada se odigralo toliko toga važnog za čovječanstvo, da je kršćanstvo počelo postajati egzoterično neovisno, mnoga kasnija događanja su anticipirana u obliku sjemena. Hadrijan je već djelovao na kozmopolitski način. Bio je prvi rimski car koji je nadišao diferencijacije naroda i koji je izjednačio Rim i provincije. Njegovi napori i djela također pokazuju njegov osjećaj da će se razvoj u budućnosti odvijati na sjeveru. Čak je vidio da će budućnost Rimskog carstva više ovisiti o Sjeveru nego o Istoku. Njegova je ljubav posve pripadala Istoku, ali je svoje dužnosti više vidio u Srednjoj Europi. Gotovo se može reći da je grčki nastrojeni dio njegove duše slutio buduću zadaću Srednje Europe, koju on u svoje vrijeme nije mogao ostvariti povezivanjem Rima i Helade. Područje oko kojeg se brinuo bilo je Podunavlje. Nastojao je poboljšati uvjete u Panoniji, Dakiji, i Meziji poboljšanjem upravljanja. Tako je budućnost naslućivao u Europi, ali je isto tako znao da ova Europa treba grčku mudrost i ljepotu, te da duh prošlih vremena koji se još uvijek kreće u Grčkoj treba donijeti u Europu isto toliko koliko i rimsku moć. Hadrijan je dakle uvidio da tijek rimske sudbine ne vodi prema Istoku, nego prema germanskim i keltskim zemljama Zapada, i čineći to, shvatio je zemljopisni problem razvoja čovječanstva u sredini post-atlantskog doba. Rekao je sebi da će budućnost ovisiti o Rajni, a zatim o Dunavu, jer će tijek razvoja ići u tom smjeru. Kao što se vidi iz postupaka njegovog upravljanja da je znao pravilno odvagnuti budućnost, tako je i njegova svijest o vlastitom vremenu bila takva da je znao kako pomiriti prošlost ljudskog razvoja. Provincija rimskih cezara bio je Egipat. Da je to bilo tako, temeljeno je, u smislu sudbine, na činjenici da su vodeći narod prethodne kulturne epohe bili Egipćani i da su se najistaknutije egipatske duše uglavnom reinkarnirale u rimska tijela. Od Egipta do Rima išao je put unutarnjeg kulturnog napretka, odnosno odgoj ljudskog roda. Egipat je stoga u kasnijim vremenima postao tijesno povezan s Rimskim carstvom. Njegovo ga je bogatstvo učinilo privatnom domenom cezara; nitko nije smio tamo bez careva dopuštenja. Egipatski duh vremena morao je biti aktivan ne samo u rimskom razdoblju, nego i izvan njega, sve do naše vlastite kulturne epohe. Ne smije se izgubiti iz vida činjenica da se grčko-rimsko razdoblje nalazi u sredini post-atlantskog doba kao cjeline, i da će se u epohi koja ju je naslijedila, ponovno pokazati epoha koja je prethodila grčko-rimskom razdoblju. S početkom rimskog doba čovječanstvo se vezalo za sile Zemlje, izgubilo iz vida bogove i nakon izlaska iz grčko-rimskog razdoblja, od petnaestog stoljeća nadalje, moralo je pronaći svoj put iz tame zemaljskih sila do svjesnog iskustva duhovnog.
Hadrijanovo putovanje u Egipat postalo je za njega tragična sudbina. Pismo koje je odande napisao svom šurjaku Servianus-u, u čiju se autentičnost sigurno sumnjalo, otkriva da nije bio impresioniran uvjetima u Egiptu i da je isprva doživio veliko razočaranje. Ipak, kasnije se čini da su ga zahvatili ostaci religiozne kultne magije nekoć tako duboke egipatske mudrosti. Vidio je veličanstvenost koja je na njega još uvijek djelovala iz ruševina i koju izvorna veličina građevina snažno potvrđuje. To ga je nagnalo da dublje u unutrašnjosti zemlje upozna čuda Egipta. Tajanstveni Nil je u to doba imao veliku privlačnost za Rimljane i Grke; potaknuo bi nejasna sjećanja na njihove nekadašnje sudbine. Hadrijan se susreo sa svojom osobnom sudbinom na tragičan način, na putovanju uz Nil kada je, na misteriozan način, kod Bese, blizu Hermopolisa, izgubio voljenog grčkog mladića, Antinoja. Umro je u vodama Nila, a pretpostavlja se da se ubio u činu samožrtvovanja kako bi se obranio od nečega što je prijetilo caru. Hadrijana je svladala smrt. Za suvremeni način razmišljanja, koji nema razumijevanja za stanje duše ljudi u to vrijeme, problem Antinoja je nedokučiv. Način na koji Gregorovius piše o tome je neprihvatljiv, duhovno-znanstvenim terminima; on piše: 'Najbizarniji intermezzo od svih putovanja Nilom dao je nestajućem poganstvu i antičkoj umjetnosti posljednji idealni oblik'. Pa ipak, u ovoj se izjavi naslućuje rješenje problema. Čak i ako Gregorovius ne vidi ništa od duhovne simptomatske prirode u ovom događaju na Nilu i svoju rečenicu čini samo informacijom o čisto vanjskoj činjenici, izraz 'bizaran' pokazuje kako on vidi događaj, tako da činjenica - koja je imala svoju dublju pozadinu - jest da je Antinoj kasnije stvarno štovan kao bog. Zbirke i Rimu i drugim gradovima pokazuju najrazličitija poprsja Antinoja. Za one koji su naučili iskusiti karmičke odnose u ljudskom razvoju, ovaj Antinojev događaj na Nilu, kojeg suvremeni povjesničari odbacuju s nekom vrstom neugodnosti i sarkastičnim primjedbama, nije beznačajna stvar. Ima se osjećaj da se tu nešto otkrilo i da je povijesno sačuvano, što će u budućnosti kada se pažljivo istraži, baciti novo svijetlo na oblikovanje i ispunjenje sudbine.
Hadrijan je u sadašnjosti osjećao prošlost i budućnost na djelu. Osjećao je da ima zadatak premostiti velike svjetske polaritete koji su se u početku pokazali kao rimska i grčka priroda. U tome što je prepoznao budućnost u Europi i preuzeo brigu o upravljanju europskim zapadom sve do Britanije, djelovao je na neki način i u službi keltskog duha naroda. Njegova žudnja za lutanjem bila je zapravo vanjski izraz njegove potrage za zadovoljavajućim razumijevanjem života. Nadao se da će to pronaći u prekrasnim umjetničkim slikama, u kombinaciji sa svojom ljubavlju prema miru. Ali ljubav prema miru kojom je bio prožet ovaj car, koji je nemirno putovao svojim velikim carstvom, nije ga mogla spriječiti da mora voditi jedan od najkrvavijih ratova za istrebljenje. Bila je to presuda svjetske povijesti koju je bio dužan izvršiti. Fanatičan otpor Židova protiv prodora Rimljana, koji su na mjestu Jeruzalema koji je razorio Titus, počeli graditi Aelia Capitolina sa Zeusovim hramom, natjerao je Hadrijana na rat. Ogromna suprotnost između Jahvea i grčkog boga Zeusa, kojeg su Rimljani izvana štovali bez ikakve unutarnje veze s njim, nastavila se bez obzira na to što se otajstvo Golgote već dogodilo i što je nastupila prekretnica vremena.
Postojale su dvije frakcije među Židovima, pomirljivci i zeloti. Prvi su, kako piše Gregorovius, trebali s Hadrijanom pregovarati u Egiptu kako bi održali mir, iako zeloti nisu htjeli ni čuti za to. Pregovori su morali biti jednako jalovi i iluzorni kao i pokušaji onih u svjetskom ratu koji su mislili da se zapadna volja za istrebljenjem Srednje Europe može prevladati uobičajenom vrstom pregovora. U tim su se modernim događajima rimski događaji ponavljali u novim oblicima. Bilo bi zanimljivo pratiti osobe koje su u to vrijeme pregovarale s Hadrijanom u njihovim kasnijim životima kako bi se vidjelo jesu li njihova iskustva preobražena u činu njihovih kasnijih djela, jer su sigurno odigrali ulogu u događajima u našem vremenu. Hadrijan bi volio izbjeći rat, ali karma čovječanstva dovela je do drugačijeg kursa, a on to nije mogao prozreti jer se našao u neizbježnoj situaciji koja se razvijala dugo vremena. Rabin Akiba i narodni heroj Bar Kokhba, koji je sebe smatrao nacionalnim Mesijom, nisu bili spremni pregovarati s Rimljanima. Jasno je da je Mesija, kojeg se još čekalo, zamišljan potpuno izvanjski i tako se razvio dekadentni autodestruktivni nacionalizam. U svom pohodu protiv Židova, Rimljani su učinili sve da izbrišu i posljednje tragove misterija. Tajna učenja Židova, koja su prenesena u mesijanskoj poruci, trebala su biti uništena sa svim svojim nositeljima; ništa nije smjelo ostati od ovog mesijanskog evanđelja Sunca. U Hadrijanovo vrijeme nacionalistički fanatizam Židova bio je u gotovo svakom pogledu samo eksternalizirani rasni fanatizam. Svećeničko plemstvo saducejske kaste snažno je vladalo židovskom religijom; ti svećenici su se užasavali bilo kakvih misterija i bili su samo marionete rimske države. Veza između rimske kulture i monoteističkog načela Jahve bila je preduvjet za kasnije širenje egzoteričnog kršćanstva. Iz perspektive vanjske državne politike, Rimsko carstvo nikada nije moglo tolerirati židovsku državu između svojih najvećih provincija, Egipta i Sirije. Njezin nestanak u ratu bio je izvjestan jer je ova svećenička nacionalna zajednica bila pod rimskom vlašću i do tada već izgubila duhovne temelje svojih misterija. Dakle već je donekle postala romanizirana i otuđena od bića vlastitog naroda. Više se nije mogla braniti duhovno već samo fanatičnim nasiljem i suprotstavljena velikom svjetskom Rimskom carstvu, njezina propast bila je izvjesna. Židovska kultura nije bila ništa prikladnija od Grčke za formiranje države na rimski način; njezino je jedinstvo bilo moguće kao zajednice koju vode svećenici s misterijima u pozadini, a nikada kao pravna, demokratska zajednica. U demokraciji su i Grci umrli kao neovisna, autonomna zajednica ljudi. U ovom posljednjem ratu protiv Židova u Hadrijanovoj vladavini, međusobno su se borila dva vrlo različito konstituirana naroda, koji su zapravo bili neprijateljski raspoloženi prema kršćanstvu - borbe stranaka i države nikada nemaju veze sa kršćanstvom - i u koje je Krist događaj ušao vrlo konkretno. Rimljani su kao narod nosili glavni tok razvoja čovječanstva primjeren četvrtoj kulturnoj epohi, dok su Židovi pripadali trećoj kulturnoj epohi i predstavljali struju koja je zaostala; kao unitarnu nacionalnu zajednicu Rimljani su ih morali nadvladati. U tome se također vidi kako je politika Rimljana, usprkos Hadrijanu i usprkos Juliju Otpadniku kasnije, imala kao svoju glavnu misiju spriječiti pojavu ezoterične strane kršćanstva koja je živjela u starim misterijima. Rim je već tada slutio da u sunčevoj prirodi kršćanstva živi nešto što će postupno uništiti Carstvo. Proročište je u kasnijem antoninovskom razdoblju proreklo da je Rimu suđeno da propadne jer je izgubio iskonsku mudrost. Stoga su Rimljani bili na oprezu s kršćanstvom, a razni su se cezari pokušavali s njim nekako pomiriti, jer su u njemu osjećali snagu s kojom moraju računati. Paralelno su se stoga odvijali progoni kršćana i pokušaji mirenja s kršćanstvom. Konstantin, koji je uspostavio egzoteričnu kršćansku državu, želio se suprotstaviti ovom proročanstvu o padu Rima, pa je, protivno volji bogova, dao prenijeti Paladij, simbol drevne, iskonske mudrosti, iz Troje u Carigrad, uz svečani kultni ceremonijal i upotrijebio ga kao temelj za izgradnju grada. U Carigradu je želio sačuvati vječni impuls iskonske mudrosti koju su Rimljani izgubili i više nisu mogli dosegnuti. Tako su se iz sjedinjenja rimske prirode s egzoteričnim kršćanstvom razvili prvi vanjski temelji dualizma, koji je kasnije rezultirao podjelom istočne i zapadne crkve. Ovaj dualizam, koji je djelovao u naše vrijeme, bio je stalni uzrok nebrojenih sukoba i ratova. Drugi dualizam, koji se u Srednjoj Europi razvio između Carstva i Crkve, bio je izraz ispravnog puta ljudskog razvoja. Podjela Crkve između Istoka i Zapada bila je događaj proizašao iz duhovne zbrke i koji se stoga morao vezati uz trajne vanjske sukobe. Ti sukobi ostaju trajni, jer Crkve, baš kao i apstraktne države, ne mogu učiniti ništa drugo nego međusobno se boriti. Države i Crkve su institucije sukoba. Ni nacije ni religije utemeljene na duhovnim temeljima ne mogu ratovati; nasuprot tome, svaki nominalistički kolektivitet u sebi nosi biće rata. Dualizam Carstva i Crkve, da je bio ispravno shvaćen, doveo bi do internalizacije duhovne borbe unutar pojedinačnog ljudskog bića. Smisao ovog dualizma bilo je skladno povezivanje svjetskog tijela sa svjetskim duhom, kroz spoznaju da muški i ženski duh u svakom pojedinom ljudskom biću, bilo u tijelu muškarca ili žene, moraju doći u ravnotežu, jer samo se na taj način u svakom čovjeku može roditi Sin Božji. Sukobi velikih svjetskih polariteta moraju se riješiti u srcima svakog pojedinog ljudskog bića. Eksternalizirati te sukobe i trajno ih održavati kroz države i crkve, bio je pogrešan put u razvoju tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Dante je već zamislio Sveto Rimsko carstvo njemačkog naroda kao duhovnu instituciju i stoga je opravdavao njegovo širenje na cijelu Europu. [Dante (umro 1321.) ne bi bio upoznat s konceptom Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda, koji je ušao u upotrebu tek od 1512. ali u svojoj De Monarchia (napisano negdje između 1308. i 1321.) doista je snažno podržavao Sveto rimsko carstvo (Srednja Europa i Italija) i tvrdi da je car vis-a-vis pape.]
Na početku našeg računanja vremena, židovska je zajednica došla u stanje koje karakterizira poricanje otajstva Golgote; nije shvatila ultimativni događaj, koji se odvijao u njenoj sredini. Danas se u službenoj Njemačkoj može doživjeti slično poricanje: Rudolf Steiner je njemačkoj kulturi donio poruku o misterijima i o Kristu; trebalo je krenuti od Srednje Europe. Službeni krugovi u svim područjima života odgovorili su na to kao što su Židovi odgovorili Kristu. Ali kao što se kršćanstvo uspostavilo, isprva egzoterično, unatoč progonima, tako će i ezoterično kršćanstvo učiniti isto, unatoč poricanjima i osudama od strane moćnika zabrinutih za carstvo.
Što više Nijemci postaju svjesni svog vlastitog unutarnjem bića, što su više shvaćeni od snaga duše svijesti, to će više prepoznati da ne čine teritorijalni dominion u modernom smislu, već da se mogu kulturalno i socijalno razviti samo iz osjećaja da su duhovna zajednica. Baš kao što su rastuće snage duše intelekta ili uma, u vrijeme četvrte kulturne epohe vodile do teritorijalne vlasti i u tom procesu su Rimljani bili reprezentativan narod, tako će rastuće snage duše svijesti u naše vrijeme ponovno rastočiti teritorijalne dominije. Sklonost tome već se vidi u suvremenim pojavama. To će se morati prepoznati nakon katastrofalnih događaja budućnosti, ako se ljudska kultura uopće želi održati.
Rudolf Steiner, 1917. prvom skicom trostrukosti društvenog organizma želio je upoznati vodeće ličnosti Srednje Europe da to prepoznaju. Nadolazeći sukobi i konfuzije nasilno će srušiti teritorijalne granice ako se ne mogu pomaknuti upotrebom razuma. Činjenice uvijek iznova pokazuju da su napori da se od Nijemaca stvori moćna, unitarna, teritorijalna država na pravnim i demokratskim tj. rimskim temeljima uzaludni. Ova rimska ideja o teritorijalnoj vlasti postupno se proširila u post-rimskom razdoblju na sve ostale europske narode do našeg vremena. Nijemci i Slaveni posebno su trpjeli pod tim legalističkim, intelektualnim oblicima koji su potpuno strani njihovoj prirodi. Posvuda u povijesti od desetog stoljeća naovamo, susrećemo stradanja tih naroda, čije prave uzroke nisu mogli sami sebi otkriti. Posvuda je u dušama ovih njemačkih i slavenskih naroda živjela potraga za drugim oblicima zajedništva, koje oni nisu mogli pronaći, a kada je te ideje vodećim Nijemcima donio Rudolf Steiner, oni ih nisu uspjeli pretočiti u djelo.
Godine 63. pr.K. Pompej je Judeju učinio dijelom rimske Sirije. Kroz svoj utjecaj u Judeji, Rim je ondje učinio ono što je trebao kako bi postao pravi vladar nad Židovima. Herod je svoju vlast mogao uspostaviti samo uz pomoć Rimljana. Među vodećim krugovima u Njemačkoj danas nalazimo zastranjivanja slična onima u Herodovoj državi u Judeji. Njemački narod [Volksgemeinschaft] imao je svoju misiju u duhovnom životu. Sadašnja Njemačka država jednako je ovisna o anglo-američkom gospodarskom imperiju - ona je njegov instrument - kao što su Herod i svećenička kasta saduceja bili ovisni o rimskoj državi. Naposljetku, židovska je država morala pasti u skladu s načelom rimske države, nakon što je izvršila svoju dužnost, a to je ugasiti misterije judaizma.
Cara Hadrijana, čovjeka koji je ustuknuo pred ratom, viša su bića smjestila u tu tragičnu ljudsku sudbinu. Postao je izvršitelj strašne presude sudbine, a njegova osobna sudbina se križa sa sudbinom čovječanstva.
Nakon kraja židovske države, kršćani su odvojili svoju sudbinu od sudbine Židova. Kršćanstvo se tada našlo između dviju sukobljenih sila - Rimljana i Židova. Sudbina kršćanstva u to vrijeme je također da se nađe između dviju sila u stezi okruženja.
Kao sluga grčkog narodnog duha, Hadrijan je ovim ratom zapravo pomogao egzoteričnom kršćanstvu u kozmopolitskoj neovisnosti; također se može prepoznati kako je on bio osoba koja je stajala u službi nekadašnjeg grčkog duha naroda koji je postao vođa egzoteričnog kršćanstva.
Glavna struja ljudskog razvoja dolazi iz Egipta u trećoj kulturnoj epohi i teče do Rimljana, kao reprezentativnog naroda sljedeće epohe. Kad su vlastite snage ovog naroda bile oslabljene, egzoterično kršćanstvo je nastupilo kao potporna sila imperija. Sam Kristov impuls otvorio je put do Srednje Europe, do naroda koji su imali predispozicije razumjeti ezoterično kršćanstvo u budućnosti i kroz to doći do razumijevanja Sina što može oblikovati zaista nove svjetove. Ti su narodi u sebi također nosili snage da konačno nadvladaju Rimsko carstvo, u kakvom god se obliku ono ponovno pojavilo. Hadrijan nije mogao dovesti carstvo do bilo kakve svijesti o ezoteričnom kršćanstvu i stoga nije mogao osvijetliti ponor između dviju strana njegove dvojne prirode; stajao je razapet između duhovnih polova. Svoje posljednje godine proživio je u zabrinutosti za budućnost ljepote i mudrosti svijeta i slutio je da će stari Rim i sve s čime je težio nastaviti, biti osuđeno i pretvoreno u pustoš. Takva je bila briga u dubini njegove duše na kraju života lutajućeg cara. To se osobito pokazalo u njegovim tjeskobama oko nasljeđivanja, kada je njegov usvojeni sin Lucius Aelius Caesar iznenada umro 1. siječnja 138. Pozvao je nekoliko uvaženih senatora k sebi i govorio u korist posvajanja, a protiv nasljeđivanja krvne linije. Rimsko carstvo mu je tada dugovalo dvojicu svojih najboljih vladara, jer on je usvojio Antonija Pija i zahtijevao od njega da za svog nasljednika posvojenjem izabere Marka Aurelija. Nakon toga ubrzo je umro, kako piše Gregorovius, u rukama najvjernijeg čovjeka Antonija Pija.
Crkveni kult, koji je proizašao iz misterija i koji je, unatoč svom poganskom neprijateljstvu, preuzelo egzoterično kršćanstvo, sve je manje u svom modificiranom obliku shvaćao duševni život i posve izgubio svaku duhovnu viziju, koju je zamijenila dogma. Jurisprudencija i demokracija sve više preuzimaju kršćanstvo i utemeljuju demokratski, apstraktni poredak Crkve i države. Egzoterično kršćanstvo i rimski demokratski državni sustav išli su ruku pod ruku i postupno krivotvorili dualizam crkvenih i carskih zajednica koje su se trebale duhovno razvijati u skladu s razvojem ljudske duše.
Unatoč razlikama u aktivnostima grčkog i keltskog duha naroda kako se kršćanstvo širilo, suradnja to dvoje također se pokazala. Ezoterični sadržaj kršćanstva izgubio se na Istoku kao posljedica egzoterične zadaće grčkog duha naroda, koji se povezao s rimskim u nejasnim, mističnim osjećajima i potpuno se eksternalizirao u ritualu kulta. Nekoliko sporadičnih ostataka kršćanskih sjećanja na misterije još uvijek se može naći na Balkanu, naprimjer, u predajama bogumila i na starim zidnim slikama koje su se sačuvale u mnogim samostanima unatoč napadima Turaka. Na Zapadu se egzoterično kršćanstvo posvuda susrelo, s jedne strane, s drevnim, još uvijek postojećim središtima misterija - onima koje Rimljani nisu uništili - a s druge strane, područjem djelovanja keltskog duha naroda, kojem je bila povjerena misija ezoteričnog kršćanstva. Misterij Golgote bio je percipiran na tim mjestima u makrokozmosu, a vođa ezoteričnog kršćanstva morao je nadzirati prozor Kristova prelaska iz makrokozmosa u ljudske duše. Drugim riječima, ezoterično vodstvo keltskog duha naroda sastojalo se u ostvarenju prijelaza iz kulture vitezova Artura u kulturu vitezova Grala. Nakon što je ovaj prijelaz izvršen, ezoterično kršćanstvo, nadmašujući njegove rezultate, polako je krenulo u sredinu Europe u dodir s egzoteričnim kršćanstvom, da bi se s njim sjedinilo. Kršćanstvo je tada, u novim misterijima, postupno moglo u individualnoj svijest probuditi ono što je u davnim vremenima Istok omogućio ljudima koji su počivali u majčinskom krilu mudrosti prirode, da dožive duhovnost.
Usred Europe u trećoj kulturnoj epohi, ka budućnosti orijentiran, anticipacijski, post-atlantski razvoj čovječanstva susreo se s atlantskim misterijima. Legenda govori o tome kako je Babilonski kralj Gilgameš putovao na Zapad kako bi riješio zagonetku besmrtnosti nakon što je postao svjestan činjenice smrti. Nadao se da će rješenje pronaći u misterijima Atlantide, na području današnjeg Gradišća. Njegova inicijacija u zadatke post-atlantskog doba nije uspjela. Prije otajstva Golgote nije bila moguća veza s tajnama Atlantide koja bi bila primjerena vremenu. Iz harmoniziranog polariteta ezoteričnog i egzoteričnog kršćanstva proizaći će misteriji iz kojih će proizići duhovno vodstvo za čovječanstvo koje će biti u stanju rezultate atlantskog doba dovesti u sklad s potrebama post-atlantskog vremena. Antropozofija Rudolfa Steinera, mudrost podjednako prikladna za muški i ženski duh, nužan je temelj za takve misterije koji se ponovno pojavljuju. Time će u kulturnom životu moći doći do razumijevanja s Istokom.
Židovi su kao narod bili veza između egipatsko-kaldejske i grčko-rimske kulturne epohe; germanska plemena i zapadni slavenski narodi slično su bili smješteni između rimsko-grčke kulture i ljudi duše svijesti kasnijeg perioda, pete kulturne epohe. Od Židova su došli prvi kršćani. Od Nijemaca će doći Mihaelovi ljudi koji će izgraditi novu, univerzalno ljudsku duhovnu zajednicu u Srednjoj Europi, pod vodstvom Mihaela, duha vremena pete kulturne epohe.
Nijemci, koji danas nazaduju jednostrano naglašavajući rasu kao temelj rimske države, u sadašnje vrijeme igraju istu ulogu kao i Židovi prije pada njihove zadnje države, koja je zavisila o Rimu.
U zadnja tri do četiri stoljeća značajan pomak sila se dogodio u Europi. Rimsko carstvo, koje se ponovilo u Svetom Rimskom carstvu njemačkog naroda, polako se oslobađa od Srednje Europe; tamo propada i ponovno se konsolidira na Britanskom otočju kao ekonomsko carstvo. London postaje glavni grad te moći, što se podudara sa sve većim buđenjem snaga duše svijesti, kao što je u drugoj trećini, četvrte kulturne epohe, Rim bio glavni grad moći. Rimsko carstvo se, sa svojim središtem, pomaklo još više na Zapad, dok se ezoterično kršćanstvo pomaklo još više prema sredini Europe i Istoku. Misterije koje dolaze će slijediti iz polariteta između egzoteričnog i ezoteričnog kršćanstva. Duhovni impuls nužan za to, u Srednju Europu je ušao kroz Rudolfa Steinera. Oblast sredine za to će se trebati spremiti, i u smislu sudbine i također izvana. Polaritet između srednjoeuropskih oblasti duha i grada moći, donijeti će tu pripremu, ali u budućnosti će se morati naći ravnoteža između to dvoje. Kao Rim prema Grčkoj u četvrtoj kulturalnoj epohi, tako stoji i London prema Srednjoj Europi u petoj kulturalnoj epohi. U četvrtoj kulturalnoj epohi poziv je bio: dalje od misterija prema moći Rima. To je bio pokret prema Zapadu. U petoj kulturalnoj epohi, poziv za budućnost u Srednjoj Europi morati će biti: dalje od rimske moći, i povratak u misterije. To će biti povezano s kretanjem prema Istoku.
Ljudske duše prenose rezultate jedne kulturalne epohe u drugu. Rimsko carstvo ponovilo se u Britanskom carstvu kroz rimske duše koje su se reinkarnirale u Britanskom carstvu; neke od rimskih, više Grčki naklonjene, naći će se u sredini Europe.
Monoteistička židovska kultura sa svojim silama Marsa, postala je svojom krutošću sluškinja Rima. Nijemci su, kao i saduceji, bili sluge političkog Rima, sluge anglo-američkog ekonomskog imperija i očvrsnuli su u apstraktnoj, nacionalističkoj državi. Oni su se postavili protiv Mihaela, baš kao što su se pristaše Akiba i Bar Kokhbe postavile protiv poruke mesijanskih misterija koje su postale središnja činjenica Zemlje.
Poput Jehove i Mihaela, drevna hebrejska misterijska struja i njemačka duhovna struja sučeljavaju se jedna s drugom. Jehova je odveo čovječanstvo u rimske okove; Mihael ponovno odbacuje ove okove. Mihael svojim božanskim svjetlom želi ljudima ponovno osvijetliti božanski svijet i pomoći im da se vrate u Raj iz kojeg ih je Jehova morao izbaciti. Impuls koji je ušao s Rudolfom Steinerom jasno leži u liniji kontinuiteta glavne struje ljudskog razvoja između dva suprotna pola, tražeći Sina. Kada je individualni razvoj duše započeo osvjetljenjem duše osjećaja, ta struja je izašla iz Egipta i vodila egzoterično u zapadni duhovni život; ezoterično, vodila je do pravog ružokrižarstva i ezoteričnog kršćanstva u novim misterijima.