Prigodom 40-te obljetnice osnivanja njihove izdavačke kuće, osoblje Verlag Freies Geistesleben pristupilo je g. Prokofievu s zahtjevom za opis načina na koji je nastao sadržaj njegove prve knjige. Odgovorio je autobiografskim esejom dajući izvještaj o njegovom duhovnom putu razvoja. To se pojavilo u jubilarnom broju („ Čitajući antropozofsku knjigu – Almanah“, Stuttgart 1987) pod naslovom „Moj put do knjige ‘Rudolf Steiner i utemeljenje novih misterija’”.
S obzirom na činjenicu da se mogućnost stjecanja znanja u duhovnom svijetu može, kako smo već napomenuli, jedino steći na putu unutarnjeg razvoja, ovaj članak je za nas od velikog interesa. U njemu opisan put trebalo bi razmatrati s gledišta ispunjenja zahtjeva traženog od ozbiljnog duhovnog učenika. Tu iznad svega spada stjecanje balansiranog, zdravog duševnog života koji ostaje u dodiru sa stvarnošću, odricanje od uzaludnih snova, lažnog misticizma i fantazija, razvoj logički strukturiranog mišljenja koje je usmjereno na stvarni svijet, i nadilaženje jednostranih, ishitrenih i proizvoljnih prosudbi; a također i opsežna, produbljena samospoznaja, čiji klimaks je stečen susretom s Čuvarom praga. – Ovaj susret se ovdje mora imati na umu, jer ćemo uskoro govoriti o nezavisnom okultnom iskustvu.
U ovom članku opisani su utisci (Erlebnisse) veoma mlade osobe, činjenica koja čitatelja može prikloniti blažoj prosudbi. Ali u slučaju koji se razmatra blagost ne bi bila odgovarajuća, pošto su upravo te impresije put koji vodi onom okultnom iskustvu koje daje temelj za cijeli kasniji rad Prokofieva u antropozofiji. Pošto je to tako, obvezni smo ih gledati u svijetlu svih zahtjeva unutarnjeg puta. Još k tomu, ne smije se zaboraviti da govorimo ne o mladenačkim dnevničkim zapisima, već o „Rückschau“ 32 godine starog čovjeka koji se podigao do značajne slave u antropozofskim krugovima. Način na koji Prokofiev evaluira iskustva njegova djetinjstva i mladosti, kakve zaključke iz njih izvlači, daje nam efektnu ilustraciju njegova odnosa prema sposobnosti spoznaje, ne samo u odnosu na njega, već također općenito.
Na početku eseja Prokofiev priznaje da je u početku imao namjeru odbiti zahtjev da ga napiše, jer „uvijek mi je bio cilj isključiti sve što je ‘osobne’ prirode iz mog rada“ („ Moj put do knjige …“, str. 79).
S druge strane pisanje knjige je bilo „vezano s određenim duhovno-okultnim iskustvima koja kao takva ne mogu biti objavljena u eseju“ (ibid.).
Razmatrajući prvu izjavu autora, ispada da cijeli sadržaj eseja služi da to opovrgne, jer se kao najvažniji faktori koji vode Prokofiev na put knjige pokazuju kao razne vrste tajnih slutnji, nejasnih unutarnjih osjećaja, osobnih dojmova i iznenadnih udara emocija, mladenačkog entuzijazma i mističnih komunikacija, ukratko: svi oni elementi subjektivnog, koji su potpuno osobni sadržaj unutarnjeg života idealistički naklonjene mlade osobe. Autor ipak nastavlja, na osnovu svih tih iskustava, s kojima je svatko upoznat iz mladosti, izvlačiti dalekosežne, sveobuhvatne zaključke, posebno s obzirom na njega samog.
Ovdje imamo posla sa specifičnom osobnom tendencijom. Ali kako to povezati s tvrdnjom da sve što je „osobne“ prirode mora biti isključeno? Da bi razumjeli taj paradoks može nam pomoći izjava Rudolfa Steinera: „U antropozofskom pokretu osoba radi s drugima … ali u taj rad unosi osobne ambicije, osobne namjere, osobne kvalitete … Mnogi ljudi ne znaju da su one osobne … Mnogi ljudi gledaju na ono što rade kao na neosobno, jer se obmanjuju u vezi toga što je osobno ili neosobno“ (GA 261, p. 306).
S obzirom na ona njegova „okultna iskustva“, koja kao takva ne mogu biti objavljena u eseju, treba dati odgovor, pošto ovdje imamo posla s knjigom u kojoj autor čitatelju prenosi učenja o krucijalnim stvarima povezanim s razvojem antropozofije. U tijeku toga on daje seriju izjava u vezi nadčulnih činjenica, čiji izvor, međutim, nije rezultat istraživanja Rudolfa Steinera. Ako su, stoga, te izjave temeljene na individualnim okultnim iskustvima samog Prokofieva, tada ih treba javno objaviti, tako da mogu postati predmet otvorene rasprave. Samo na taj način čitatelj može steći osnovu za prosudbu u pitanju koliko su ta iskustva kredibilna i udovoljiti zahtjevima za objektivnost koji su od znanosti duha postavljeni za nadčulno iskustvo.
U vezi zadatka antropozofskog društva koje je osnovano tijekom božićnog zasjedanja, Rudolf Steiner je rekao slijedeće: „Mora nam biti sasvim jasno da će naše Društvo posebno imati zadatak kombiniranja najveće moguće otvorenosti za javnost (Öffentlichkeit) s pravim i izvornim ezoterizmom“ (26.12. 1923, 10 a. m., GA 260). Primjeri za takvo kombiniranje to dvoje nalaze se u mnogim predavanjima samog Rudolfa Steinera, u kojima, za razliku od Prokofieva, on nalazi da je prikladno slušatelju dati ne samo opise njegova okultna iskustva, već također razotkriti i metodu koju koristi u njegovim istraživanjima u višim svjetovima.
Sada dalje slijedimo put Prokofieva, tako da točnije saznamo njegove osobine, i pokušajmo shvatiti kvalitetu njegovih iskustava da bi u njima, možda, našli tragove izvornog znanja i samospoznaje; također ispitajmo njegovo gledanje na okultno iskustvo i dokučimo kolika je njegova sposobnost i sklonost da to radi ispravno. Ukratko: usporedimo njegov put s zahtjevima koji su postavljeni za duhovnog učenika.
Prokofiev nam kaže da je u njegovom djetinjstvu primio duboke impresije od glazbe Richarda Wagnera, posebno njegova „Parsifala“. U njegovu članku prema toj činjenici odnosi se kao prema dijelu svog puta. Ne možemo očekivati da kaže: „Uživao sam u glazbenim dramama Wagnera, zanimale su me i ostavile me s ovim ili onim dojmom“. – To bi bila gesta skromnosti, premda mnogi ljudi znaju dubinu osjećaja, raznolikost i veličanstvenost likova, doista uzvišenu inspiraciju i uzburkanost slutnji koje se mogu doživjeti zahvaljujući Wagnerovu glazbenom stvaralaštvu. Zaista, mnogi ljudi su morali imati takva iskustva, ali pitanje ostaje: Kako se odnositi prema njima? Treba li ih samo priznati kao doživljaje čovjekove duše, ili im pripisati značenje koje ne posjeduju? Prokofiev bez oklijevanja govori o njima kao o „susretu (Berührung) sa strujom ezoternog kršćanstva … tu nastaje, nakon što je impuls primljen (u njega), pitanje koje je ispunilo cijelo moje biće: Gdje se danas može naći nastavljanje, u suvremenoj formi, ove duhovne struje?“ (“ Moj put …”, str. 81). Ne zaboravimo da mi ovdje govorimo o djetetu između 7 i 14 godina. Reći nešto takvo o sebi ne bi došlo ni Richardu Wagneru u njegovoj zrelosti, premda ni on nije optužen za lažnu skromnost; iako je on stvarno primio taj impuls u sebe, i u svom stvaralaštvu izvlačio iz izvora uzvišene inspiracije, radeći to, kako on sam svjedoči, potpuno svjesno. Dakle Prokofiev je, kada je tek završio svoju izmjenu zuba, mogao u njegovu dušu primiti impuls ezoternog kršćanstva. Tada je njegova duša bila ispunjena s „novim, unutarnjim stremljenjima“ (ne govori ništa o prethodnim, starim), koja su ga upoznala s istočnom mudrošću. U tome je otkrio – to, također, u ranom djetinjstvu – „duboko ezoterijsko znanje“, premda je nastavio osjećati da su u kršćanstvu „sadržana još viša i obuhvatnija blaga mudrosti nego u religijskim i filozofskim sustavima Istoka“ (ibid., str. 81- 82). Tako postaje jasno da se u njemu u veoma mladoj dobi pojavila sposobnost da pravi usporedbu između blaga univerzalne ezoterijske mudrosti, u pogledu njihova opsega i njihova sadržaja.
Kada je Prokofiev imao oko 14 obuzela ga je knjiga Rudolfa Steinera „Kako se stječu spoznaje viših svjetova“, i tu se nešto osobito dogodilo. Zadnja dva poglavlja pobuđuju u njemu „osjećaje drugačije vrste“.
S jedne strane „osjećaj moje vlastite unutarnje nesavršenosti“, izazvan „opisom susreta duhovnog učenika s nižim Čuvarom praga“ (ibid., str. 83). Koliko je često Rudolf Steiner ukazivao da ljudsko biće koje je, na ovaj ili onaj način, prodrlo u duhovni svijet bez susreta s Čuvarom praga, postaje žrtva njegovih vlastitih iluzija i suprotstavljenih snaga koje leže čekajući na granici između svijeta čula i nadčulnog svijeta. On naglašava da je susret s Čuvarom praga stvarna, okultna činjenica, konkretno iskustvo u stanju nadčulne percepcije; nešto te prirode ne može se doživjeti samo u imaginaciji (Vorstellung). Na jednom predavanju Rudolf Steiner kaže: „Susret s Čuvarom praga je tragičan događaj, životna borba, s obzirom na sve zakone spoznaje, i s obzirom na sve veze ljudskog bića s duhovnim svijetom, s Ahrimanom i Luciferom.
Ova životna katastrofa se mora dogoditi, ako netko želi susresti Čuvara praga. Ako se to nadovezuje na ljudsko biće samo u snolikoj imaginaciji, tada to znači da netko želi udobno krasti prošlost, da bi imao zamjenu – ljudi danas veoma vole zamjene – san o Čuvaru praga“ (6. 8. 1918, GA 181). Kao što smo vidjeli, u slučaju Prokofieva nemamo posla čak ni sa snolikom imaginacijom, već s osjećajem koji se pojavio dok je knjiga bila čitana. On doživljava susret – ako se to može zvati susret – s Čuvarom samo na nivou fantazije (Einbildung). I u tom slučaju kako možemo umanjiti mogućnost da su sva njegova kasnija „okultna iskustva“ proizvod fantazije (Einbildung)?
Trebamo imati na umu, naravno, da je događaju opisanom od Prokofieva bio pridružen proces samospoznaje. Ali taj proces sliči na sitni oblak koji prolazi preko zračećeg svoda, toliko beznačajan da u svakom trenutku može nestati bez traga; tako da o njemu nema više ni spomena. Upravo suprotno, tijekom ovog eseja slika idealnog ljudskog bića se pojavljuje pred našim unutarnjim okom; može se čak reći bića koje je postalo idealno već kroz naslijeđe, ako se uzme u obzir kako je njegova vlastita obitelj okarakterizirana. Poštovanje i zahvalnost prema nečijoj vlastitoj obitelji su same po sebi prirodne i hvalevrijedne osobine, premda je u slučaju autora koji je odrastao u takvim privilegiranim okolnostima nejasno što želi reći govoreći da je rođen i odrastao „u veoma teškim duhovnim uvjetima koji su prevladavali u Istočnoj Europi“, ali je – usprkos svemu tome – „našao put ne samo do antropozofije općenito, već do onih posebnih pitanja koja su, u određenom smislu, središnja“ („ Moj put …“, str. 78- 80; t. j. božićno zasjedanje).
Što on stvarno zna o onim teškoćama duhovne, duševne i materijalne prirode koje su njegovi sunarodnjaci u to vrijeme trebali izdržati? U autobiografskom eseju to uopće nije spomenuto. Niti je izgovorena ni jedna riječ koja ukazuje na vezu sa sadašnjom situacijom; nema nikakvog nagovještaja o bilo kakvom životnom iskustvu u vezi toga, čak ni bilo kakvog interesa za stvarnost oko njega.
U knjizi Rudolfa Steinera „Znanje o višim svjetovima“ pokazano je kako duhovni učenik može razviti nužne duševne osobine prolazeći kroz iskušenja koja mu je donijela sudbina. Bilo je, i još uvijek ima, veoma mnogo ljudi u Rusiji koji su morali, ili još i danas moraju, proći kroz takvu tešku školu života. Taj pehar je Prokofieva mimoišao. Ali u takvom slučaju učenik mora razviti potrebne duševne osobine preko svjesnog rada na sebi. „To je jedan od neizbježnih zadataka“, kaže Rudolf Steiner, „kojeg treba ispuniti svaki duhovni učenik, da mukotrpno mora raditi na sebi, tako da ne postane fantast, osoba koja pada kao žrtva bilo kakve obmane, samoobmane” (sugestija i autosugestija) (GA 13, str. 382).
U vezi koraka koje je za okultni razvoj nužno slijediti potpuno konzistentno, i koji vode do osnaženja zdrave sposobnosti prosudbe, osjećaja i karaktera, Prokofiev nema ništa za reći. Baš suprotno, unatoč pozadini s nedostatkom životnog iskustva i bilo kakve odgovarajuće pripreme, on se laća ozbiljnih ezoterijskih vježbi. To se događa na slijedeći način: Slično tome u dobi oko 14 Prokofiev postaje upoznat s francuskim izdanjem „Osnove tajne znanosti“. Pošto taj jezik ne poznaje dovoljno dobro ne čita cijelu knjigu, ali u njoj odmah otkriva opis meditacije ružina križa. Njena imaginativna forma čini na njega duboki utisak – što je sasvim razumljivo, uzimajući u obzir da na tom stupnju razvoja djeteta imaju posebno jak utjecaj te snage, na kojima počiva sposobnost imaginacije. On počinje meditirati. One snage koje su potrebne za izgradnju njegove duševne i tjelesne organizacije, preusmjerene su u smjeru okultne prakse.
Nakon toga, nabavlja „Tajnu znanost“ na ruskom. Upravo u toj dobi, nakon oslobađanja astralnog tijela od njegove veze s roditeljima, mlada osoba stječe posebnu sposobnost da ima odnos prema slikama prirode ideala (Vorbilder), a također i sklonost fantaziji (c. f. 4.1.1922, GA 303): „… slika cjelokupne evolucije svijeta promatrana u duhu“, kako je opisana u Tajnoj znanosti, čini na njega snažan utisak. Držimo ga za riječ, ali bi željeli dodati da je njegov članak napisao, ne u toj nježnoj dobi, već nakon što je navršio njegovu 32-gu godinu. To ga ne sprječava da objavi da je najznačajniji rezultat čitanja „Tajne znanosti“ bio ulazak – ne upoznavanje, znanje ili proučavanje, već ulazak! – „u novi duhovni kozmos, koji u veličini i uzvišenosti nadmašuje sve što sam do tada doživio“ („ Moj put …“, str. 84; on ni ovdje ne govori ništa, o „starom duhovnom kozmosu“, ili što je do tada doživio). S njegovom „Tajnom znanošću“ namjera Rudolfa Steinera nije bila predstaviti čitatelju konačan „duhovni kozmos“. Kasnije je rekao da to nije bilo više od „usjeka“, i da će čitatelj morati izraditi cijeli sadržaj napornom unutarnjom aktivnošću da bi došao do cjeline (4. 5.1920, GA 334). Prokofiev je bio zadovoljan s vjerskim zanosom, i on ga je ponio. Kasnije nikada nije popravio ovaj propust u djetinjstvu. Kao što ćemo vidjeti kasnije, „Tajna znanost“ je za njega ostala nepročitana knjiga.
Sada napravimo pauzu u našoj kritičkoj analizi i razmislimo o nekritičkim ljubiteljima okultnog dara Prokofieva; ti obožavatelji su sigurno ogorčeni našom „heretičkom“ knjigom. Ali ukazali bi na slijedeće: Ako netko piše autobiografiju i objavi je, čitatelju daje pravo da razmišlja o sadržaju i tako pokuša shvatiti osobu koja ju je napisala. Jedino legendama o svecima se pristupa drugačije – ali one nisu autobiografije!
Ali nastavimo. Nakon što je Prokofiev u njegovoj imaginaciji susreo Čuvara praga, ušao je – opet u njegovoj imaginaciji – u novi duhovni kozmos. Po njegovu mišljenju proces spoznaje napreduje veoma uspješno, kao što je pokazano činjenicom da, kada je jedva započeo, brzo dovodi do velikog vrhunca. I kojeg znanja? – Znanja da je „kozmički Krist središnja točka duhovnog kozmosa. Tu je zatim raslo zajedno s unutarnjim osjećajem, kao da je živjelo u mojoj duši [od ranog djetinjstva] (sic!), da je ta činjenica neosporna istina … sigurno i sveobuhvatno znanje [o tome]“ („ Moj put …“, str. 84). Sada se moramo upitati koliko je velikih duhovnih figura postiglo takve izvanredne rezultate na putu spoznaje – znanja o duhovnom kozmosu – i to već u njihovoj najranijoj mladosti (između njihovih 14 i 19 godina), i štoviše bez ikakvog posebnog truda ili pripreme? U ovoj točci se, tako nam izgleda, od čitatelja antropozofskog eseja traži da ostane pognut u tihom strahopoštovanju.
Osjećaj za njegov vlastiti uzvišeni poziv, o kojem nije sklon razmisliti, zaživio je u cijelom njegovom biću: „… u periodu između mojih 14 i 19 godina [bio sam u stanju] upoznati osnovne radove Rudolfa Steinera, i drugih duhovno-okultnih djela autora sa istočne, teozofske, mistično-crkvene škole misli. Tih pet godina sam uglavnom proveo u duhovnoj samoći … Tijekom tog perioda, podržavan jedino vlastitim unutarnjim snagama i mojom potragom za odgovorom na životno pitanje s kojim sam bio suočen … Trebao sam odabrati antropozofiju kao zadatak mog cijelog života, kao moju sudbinu u svijetu“ (ibid., str. 86).
Koje „unutarnje snage“ mogu dati potporu još uvijek nezrelog mladoj osobi? Ali čujmo svejedno što Rudolf Steiner kaže o zdravom razvoju ljudskog bića u toj dobi: „U pubertetu ljudsko biće je izbačeno iz duhovnog i duševnog života svijeta, i potisnuto je u vanjski svijet, koje može percipirati samo s njegovim fizičkim, njegovim eterskim tijelom“ (4. 1.1922, GA 303). U slučaju Prokofieva slušamo suprotno: U toj dobi, prema njegovim vlastitim riječima, on ulazi u „duhovni kozmos“. Kada je mlada osoba u normalnom tijeku razvoja izbačena iz duševno-duhovnog života svijeta, ona uspoređuje „svijet u koji ulazi … sa svijetom kojeg je prije imala unutar sebe“, i postaje svjesna kontrasta između njih. Stoga je potreban „metež“, „koji se pojavljuje u međuigri između čovjeka i svijeta u periodu između 14-te /15-te godine i početka 20-ih. Taj metež mora biti tu … [mora] se nužno pojaviti. Ljudi koji su možda previše skloni melankoliji mogu zamišljati da bi bilo dobro ljudsko biće poštedjeti tog meteža. Ali na taj način se postaje njegov najgori neprijatelj. Ne smije se ljudsko biće poštedjeti tog meteža“ (ibid.). Prokofiev je bio pošteđen tog meteža, tog unutarnjeg preokreta. To u njemu nije probudilo zdrav odnos prema vanjskom svijetu, ili bilo koji njegov živi doživljaj; stoga nema kontrastnih osjećaja, nema preokreta. On ostaje pod činima njegovih subjektivnih iskustava. Nova „otkrića“ nisu više od „konačne potvrde“ njegova „predosjećaja“, koji je u njegovoj duši živio od ranog djetinjstva; svijet njegovih snova protječe u predivnoj harmoniji, i upoznavanje s antropozofijom samo budi nejasne osjećaje koji su dugo snivali u njegovoj duši.
Nasuprot pozadine te sve veće ekstaze, pošto je gore spomenuta faza u zdravom razvoju zaobiđena, razvoj nezavisne moći prosudbe kojoj je kod mlade osobe pridruženo odlučno raspoloženje protesta protiv autoriteta svake vrste se ne događa i on ne iščekuje da dođe njegovo vrijeme, autor dolazi do presudnog zaključka u vezi njegove više misije u svijetu, svijetu o kojem, kako bi nas izvještaj o njegovu životu vodio da pretpostavimo, on ima veoma malo pojma.
„I tek … kada ja … mogao doživjeti“, piše on, „da je moj život dobio novi smisao i novi cilj (i opet moramo pitati: Što je, dakle, bio prethodni ‘smisao’ i ‘cilj’ u životu ove mlade osobe?), i tako sam svjesno počeo služiti onim idealima koji su dotad živjeli nesvjesno (untergründig) u mojoj duši, i koji su, zahvaljujući znanosti duha, sada za mene postali potpuno svjesna stvarnost …“ („ Moj put …“, str. 86). Kakvo bi to svjesno služenje moglo biti, u nekom tko nije postao svjestan sebe, u kome (u skladu s njegovom starošću) duša osjećaja još nije potpuno razvijena?
Ovdje bi neki čitatelj mogao prigovoriti: Zašto sve ovo sistematsko razmišljanje? U životima velikih pojedinaca stvari sigurno mogu ići drugačijim smjerom. Mi ovdje ne raspravljamo kako visoko realizirani, utjelovljujući se u fizičkom tijelu, mogu zaobići opće zakone razvoja. Samo podsjećamo da je sam Prokofiev u njegovoj knjizi uklopio život Rudolfa Steinera u shemu na potpuno isti način, smještajući sve događaje njegova života i njegova duhovnog razvoja u odgovarajuće sedmogodišnje faze, i ne praveći „posebne olakšice“ za Rudolfa Steinera kao za istaknutu osobnost. Ali nitko na to nije imao primjedbu. Ako netko drži mišljenje da Prokofiev stoji na višoj razini nego Rudolf Steiner, tada može osporiti naše pravo da nastavimo s njime na isti način.
Nakon toga Prokofiev upoznaje cikluse predavanja Rudolfa Steinera. Slijedeće riječi nam kažu kakvo je značenje to imalo za njega: „Preko ovog ciklusa za mene se opet otvorio sasvim novi svijet“ (ibid., str. 87). Ali kako se može, još jednom, sasvim novi svijet otvoriti, i na koji način može taj „sasvim novi svijet“ biti otvoren za čovjeka koji je već u posjedu „neosporne istine“ i obuhvatnog znanja o duhovnom kozmosu? Na to pitanje ima samo jedan odgovor: broj svjetova koji se mogu doživjeti subjektivno, u fantaziji, neiscrpan je. Tu se čak može novi svijet otkriti za nekog svaki dan. I ako ovdje nismo u pravu, onda možemo izjaviti samo sljedeće: Prokofiev sam ne shvaća što zapisuje, koje riječi koristi itd.
U svom razmišljanju Prokofiev slijedi njegova duševna iskustva, neumorno i bez kontradikcije – ali nisu mu poznati vlastiti motivi. Na osnovu entuzijazma i zanosa kojeg doživljava čitajući knjige i predavanja Rudolfa Steinera, u svojoj fantaziji gradi stalno nove svjetove, unutar kojih sebe doživljava na poseban način kao izabranu letjelicu. I za njega to je najvažnija stvar. Ta činjenica najjasnije dolazi do izražaja u slijedećem pasusu: Antropozofski prijatelj Prokofieva preporučuje mu tri dobro poznata predavanja iz Arnheima iz šestog toma Karme, „napominjući nekako misterioznim izrazom da je tamo nešto veoma važno a što se tiče karme antropozofa, t. j. naše vlastite karme“. Pri tome Prokofiev je nadjačan neobičnim stanjem uznemirenosti, zahvaćen je – kao i često prije – „obiljem novih osjećaja“, i čak ostaje „gotovo bez teksta“ … Ali on ne pokušava bilo što da povrati duševnu ravnotežu – upravo suprotno, on opravdava i pozdravlja njegovo stanje, koje naziva „duhovni entuzijazam“, izvor kojeg vidi da dolazi „iz sjećanja, skrivenog u najdubljim dubinama duše, na događaj tamo doživljen“ (ibid., str. 89). Kakva je priroda tih događaja, i što on „čuva“ u dubinama njegove duše? – Nakon čitanja predavanja on vidi sebe kao jednog od onih koji su se, u 15-om stoljeću, okupili oko Mihaela u njegovoj nadčulnoj školi, i u duhu gleda kako prva hijerarhija prenosi kozmičku inteligenciju iz kruga druge hijerarhije u glave ljudskih bića. S kakvim opravdanjem dolazi tako brzo i s takvom sigurnošću do ovog značajnog zaključka u vezi sebe? – Ovdje opet, isto kao i prije: samo na osnovu osjećaja koji mu dolazi dok čita predavanja.
Ovdje se susrećemo s zapanjujućim kvalitetom ovog autora. Prima u sebe opis događaja svjetskog značaja, koji daleko nadilaze prosječnu ljudsku moć razumijevanja. Ali sa gledišta znanja za to ne pokazuje interes, ne dolazi mu ni jedno pitanje, nikakva želja da pronikne u to što se tamo dogodilo i na koji način; niti njegova duša ima ikakve želje da ono što je doživio dovede u vezu s onim što već zna iz antropozofije. On jednostavno sve prihvaća kao „njegovo vlastito“, i nastavlja se potpuno koncentrirati na njegovu vlastitu osobnost. Međutim, „dok god ljudsko biće još ima tendenciju“ – Rudolf Steiner piše u „Teozofiji“ – „da se precjenjuje na uštrb svijeta oko njega, pravi prepreke na njegovu putu do višeg znanja. Tko god se preda zadovoljstvu ili bolu koji se u njemu javlja u vezi sa svakom stvari ili događajem u svijetu, uhvaćen je u tolikom precjenjivanju sebe. Jer njegovo zadovoljstvo i njegova bol ne govore mu ništa o stvarima, već mu jedino govore nešto o samom sebi“ (GA 9, p. 178-179).
Jedva da je prošla besana noć, u kojoj je Prokofiev čitao ova predavanja, a on odmah dolazi do zaključka: „Sada sam poznavao duhovno biće kojem sam oduvijek služio (kada?) i kojem sam želio predati cijelo moje biće“ („ Moj put …“, str. 90; on spominje arhanđela Mihaela). Ali zašto „poznavao“? Na koji je način to znanje stečeno? – Ovdje postaje jasno da Prokofiev pod „znanje“ misli – proizvoljni zaključci (također, kada se pojavi takav slučaj, u odnosu na sebe), izvedeno na osnovu neodređenih, ali turbulentnih težnji u njegovoj duševnoj sferi. „Za mene“ – nastavlja on – „to iskustvo predstavljalo je vrstu unutarnjeg odgovora na nužnost o kojoj je Rudolf Steiner govorio na početku predavanja u Arnheimu – ‘predstaviti se u životu kao pravi predstavnik antropozofskog pokreta’, ‘predstavljati antropozofiju u svijetu preko vlastite osobnosti’.“ (ibid.).
Kakvo mišljenje o sebi! – U čitatelju se pojavljuju jedino osjećaji nelagode, koji počinje doživljavati nagrizajući sram u piščevo ime.
Nakon što je Prokofiev prepunio sebe s takvim osjećajem njegove važnosti, slijedi još jedna „odvažna“ misao, naime da čak ni Rudolf Steiner nije dovoljno velik da traži nešto od njega, Prokofieva. – Kako drugačije objasniti činjenicu da on Rudolfa Steinera svodi na nivo – oprostite mi –„mikrofona“, jer kategorički izjavljuje: „Doživio sam s apsolutnom sigurnošću da taj zahtjev [biti predstavnik antropozofije] u stvari ne dolazi od Rudolfa Steinera, već kroz Rudolfa Steinera od samog Mihaela, i da je u tom trenutku bio usmjeren meni osobno“ (ibid.; istaknuo S. O. P.). Kakvo mišljenje o sebi!
I sada, nakon što je (u ovom nadahnutom stanju) iz duhovnih visina čuo osobni poziv, on osjeća neodoljivu želju da odgovori što je brže moguće, i tako odlučuje izraziti njegovu „neugasivu“ lojalnost (Treue) u obliku zavjeta. Kako bi taj zavjet mogao konkretno izgledati, o tome ni riječi. Ali to ga ne odvraća od toga da izvlači paralelu između sebe i Rudolfa Steinera, i tako piše: „Takve prigode u životu su trenuci kada je napravljen unutarnji zavjet ili ‘obećanje’. I mi smo zadivljeni čuti da Rudolf Steiner također govori na tom predavanju u Arnheimu o njegovom obećanju duhovnom svijetu i snagama koje ga vode, a također i o ‘neugasivoj’ lojalnosti (Treue) prema obvezi koju je preuzeo“. (Ovdje je navedeno, kao usput, da je Rudolf Steiner djelovao ne nezavisno, iz vlastite slobode, već da je jednostavno bio vođen od određenih „snaga“. Ali ako je to bilo tako, zašto je morao, dodatno, dati im obećanje?) – „U to vrijeme još nisam mogao izraziti riječima (znači: nije shvaćao) što je Rudolf Steiner mislio sa tim ‘obećanjem’, ali osjećao sam mutno (još jedan nejasan osjećaj) da je moj ‘zavjet’ bio na misteriozan način vezan s njegovim…“ (ibid.; istaknuo S. O. P.). Dakle u duboko misterioznoj atmosferi i s nejasnim romantičnim osjećajima Prokofiev, pokoravajući se impulsima njegova nesvjesnog bića, daje zavjet čije značenje on sam ne razumije.
Prokofiev predstavlja ovo iskustvo „u noći“ kao njegov prvi susret s „esencijalnim bićem“ (Wesenskern) božićnog zasjedanja. (Nije čudno da je to „esencijalno biće“ pokazano u njegovoj prvoj knjizi kao čin inicijacije izvršene na antropozofima koji su u to vrijeme „spavali“ – ali više o tome kasnije.) I kako stiže do takve koncepcije? Dakle, povlačeći analogije sa sobom. – „Nakon božićnog zasjedanja“, on razmišlja, „u antropozofskom pokretu i antropozofskom društvu sve postaje različito. ‘Gledajte, činim sve stvari novima’ (Otk. 21; 5) – ova je tema iz predavanja odjekivala posebnom snagom, i našla snažnog odjeka u mojoj duši. Od sada nadalje, tako sam osjećao, sve je u mom životu moralo postati novo, jer ja sam ‘dao zavjet’, prvi svjestan zavjet u mom životu“ (ibid., str. 91).
Ali kakve čudne stvari on ovdje govori! – Najprije, ako u antropozofskom pokretu i društvu sve postaje drugačije, to znači da je čak i antropozofija različita nakon božićnog zasjedanja; i čak su i duhovna bića koja su do tada vodila antropozofski pokret, zamijenjena drugima; i da možda Rudolf Steiner nije više sam? … Ili Prokofiev ovdje govori o složenoj duhovnoj metamorfozi čiji esencijalni karakter bi mi trebali prepoznati? Ako je tako, mi ne trebamo navući plašt „nespoznatljivosti“ (iza kojeg Prokofiev ima utočište na njegovom putu spoznaje) da bi postavili jasnu granicu između sebe i intelektualnih amatera. Da li je moguće izraziti se dovoljno jasno o tako temeljnim pitanjima?
Drugo, Prokofiev nam prije kaže da je on već, oko godinu dana prije ovdje opisanih događaja, izabrao „antropozofiju kao zadatak (njegova) cijelog života, kao (njegovu) sudbinu u ovom svijetu“ (ibid., str. 86). Kako bi trebali shvatiti njegovu izjavu o tome da bi od tada sve u njegovu životu trebalo biti transformirano? Ako usvojimo stajalište Prokofieva, da druga točka proizlazi iz prve. – Ako se, nakon božićnog zasjedanja, pojavljuje potpuno nova i drugačija antropozofija, koju Prokofiev sada otkriva za sebe, tada to znači da treba napraviti novi zavjet i sve u njegovu životu treba biti promijenjeno! Koliko ta tvrdnja nije slučajna, ogleda se u njegovoj daljnjoj aktivnosti. Dok on tobože služi impulsu božićnog zasjedanja, on dalje nastavlja razvijati antropozofiju koja se u stvarnosti pokazuje kao nešto posve drugačije.
Rasprava o svim ovim pasusima u „Autobiografiji“ Prokofieva sa stajališta okultnog školovanja je strahovito težak poduhvat, jer nema takvog puta (kao što je onaj opisan od Prokofieva – Prevoditelj.); međutim, to ne ometa Prokofieva da sebe portretira kao ezoterijskog učenika Rudolfa Steinera. I to se događa na slijedeći način: Nakon što je proučio događaje božićnog zasjedanja on čita knjigu koja opisuje teškoće koje se javljaju u antropozofskom društvu nakon smrti Rudolfa Steinera – i to ga čini bolesnim. Razlozi za fizičku bolest mogu biti mnogi i različiti, uključujući neke sasvim prozaične. Ali on izabire onaj koji mu omogućava da situaciju okruži maksimalnim stupnjem romantizma: on tu bolest povezuje s čitanjem knjige o kojoj se radi, dajući kao razlog da su dva događaja došla u isto vrijeme. Može lako biti da je u slučaju upečatljive duše kakva je Prokofiev (kao što se vidjelo u prethodnim opisima), nešto takve vrste moguće. Ali netko treba imati sasvim poseban odnos prema sebi, i izgraditi vlastiti sud potpuno na tome, da izvuče ovako ishitrene i dalekosežne zaključke iz neraspoloženja koje je trajalo samo par dana. On to opisuje ovako: „Knjiga je napravila takav utisak na mene, da sam nekoliko dana bio fizički bolestan. Ovo [teško] iskustvo prenijelo mi je, iako samo kao maglovit nagovještaj, kako sam objasnio, ipak veoma stvarnu sliku onog što je značilo za Rudolfa Steinera 1923 preuzeti karmu društva. Nadalje, upoznao sam preko vlastitog iskustva što znači biti učenik Rudolfa Steinera, i u ovoj sferi također. Shvatio sam, sada da sam to doživio (što, dakle?) upravo u mom fizičkom tijelu, da nije moguće tražiti odgovor na takva pitanja kroz vanjsku potragu za onima ‘kriv’ ili ‘nije kriv’ s obzirom na događaje u prošlosti. [Prava] stvarnost onog što se dogodilo leži daleko dublje, i to treba otrpjeti …“ (ibid., 98- 99; istaknuo S. O. P.).
Nakon par dana bolesti Prokofiev vjeruje, bez da za to potraži drugi razlog, da on pripada zajednici onih koji moraju nositi karmu antropozofskog društva, i „trpjeti“ pravu stvarnost. Time je izbjegao potrebu da dođe do jasnog znanja o tome. Dovoljno je, da bi dokučili „pravu stvarnost“ problema antropozofskog društva, čitati knjigu na tu temu, „osluškivati“ utiske, i posvetiti dodatnu pažnju vlastitom stanju tjelesnog zdravlja? Prokofiev ide i dalje, jer vjeruje da je to dovoljno da ga kvalificira kao ezoterijskog učenika. Moguće je da su sve prethodne koncepcije ezoterijskog školovanja time okrenute naglavce. Prisiljeni smo priznati da ovdje zaista imamo posla s nečim potpuno novim!
A ipak se pitamo: Kako je Prokofiev došao do takvog zaključka o sebi? – Dakle, na osnovu, kao i obično, subjektivnih osjećaja: „Međutim, meni se otvorilo nešto sasvim novo kao rezultat ovog bolnog iskustva, jer sam odmah nakon toga imao osjećaj da mi je duhovna forma učitelja došla još bliže nego prije, i da sam tek sada mogao smatrati sebe u punom smislu za njegova ezoterijskog učenika“ (ibid., str. 99; istaknula I. G.). Sasvim je jasno da on sebe vidi, u punom smislu, kao jednog od ezoterijskih učenika Rudolfa Steinera.
Stoga smo se okrenuli riječima Rudolfa Steinera u pogledu uvjeta za ezoterijsko školovanje. „Slijedeća pravila trebaju se promatrati na takav način“ – piše on u njegovim „Uputama za ezoterijsko školovanje“ – „da svaki ezoterijski učenik tako usmjeri svoj život, da stalno promatra sebe i provjerava u njegovu unutarnjem biću da li slijedi očekivane zahtjeve. Sve ezoterijsko školovanje, posebno kada se podiže u više oblasti, može dovesti jedino do štete i konfuzije učenika ako se ne pridržava ovih pravila … Mnogi učenik sebe obmanjuje u pogledu toga. On kaže: Želim biti uključen u najčistija stremljenja. – Ali ako bi sebe bolje ispitao primijetio bi veliki udio egoizma, suptilni sebični osjećaj koji vreba u pozadini; upravo takvi osjećaji veoma često stavljaju masku nesebičnog stremljenja i obmanjuju učenika. Nikad se ne može previše često ispitivati sebe pomoću samopromatranja, da bi dokučili da li netko, konačno, ima takve osjećaje skrivene u unutarnjim oblastima duše. Netko će se sve više oslobađati takvih osjećaja, kroz odlučno pridržavanje pravila koja će se ovdje raspravljati. Ta pravila su, najprije: nikakvoj nekontroliranoj misli nije dopušteno ući u moju svijest“ (GA 245, str. 22).
Pitamo se da li su ove riječi Rudolfa Steinera dijagnoza „Puta“ Sergeja Prokofieva.
Koncepcije (Vorstellungen) formirane od Prokofieva na osnovu knjiga i predavanja Rudolfa Steinera, on ne propituje. Mogao je odlučiti da ih ispita i, na primjer, usporediti nove s onima formiranima prije; ali tog pitanja nema; radije suprotno: on oduševljeno svaki puta otkriva „nove svjetove“; i činjenica da su oni uvijek „novi“ njega ne smeta. (Još jedan „svijet potpuno nove duhovnosti“ – t. j. ne onaj koji se otkriva kroz knjige i predavanja Rudolfa Steinera – on otkriva kada se upoznao s njemačkim tekstom meditacije kamena temeljca.) On ne „promišlja“ samokritično koncepcije (Vorstellungen) koje je jednom formirao, već nakon što ih je, takoreći, prisvojio on odmah skreće pažnju na sentimente i osjećaje koje su u njemu prizvale. Ali čak i misli (Vorstellungen) koje se javljaju iz nesvjesnog, i koje prihvaća bez kritike kao nešto prirodno i očigledno, on pozorno slijedi. Ovoj tendenciji, primjetnoj već u njegovoj mladosti, da slijedi sve osjećaje i misli (Vorstellungen) koje se javljaju u njegovoj duši, dopušteno je da se razviju jer su ostale nesvjesne i daju svoje plodove u njegovom kasnijem radu. Kao što možemo vidjeti u njegovim knjigama, on na uzak i jednostran način u svojoj duši razvija koncepcije o ovoj ili onoj duhovno-znanstvenoj temi, i ne pokušava utvrditi njihovu ispravnost, bilo u odnosu na činjenice vanjske stvarnosti, ili na priopćenja Rudolfa Steinera.
Rudolf Steiner navodi sljedeće pravilo: „Nužnost mora stajati pred mojom dušom na živ način, da stalno širi zbroj mojih koncepcija (Vorstellungen)“ (ibid., str. 24).
Težnja Prokofieva za znanjem ograničena je samo na antropozofiju. Rijetke činjenice iz vanjske kulture i povijesti koje uvodi u svoje knjige, nisu iznad nivoa školskih udžbenika. U antropozofiji je zainteresiran samo za ono što se uklapa u njegove koncepcije (Vorstellungen). Na taj način se razvija znanost koja je temeljena na metodi baruna von Münchhausena. Prokofiev piše: „U početku bez potpore od izvana (ipak, njegov djed je bio antropozof, nap.izd.), imao sam zadatak naći, polazeći jedino od mojih unutarnjih doživljaja u vezi s meditacijom kamena temeljca i bez ikakvog vanjskog utjecaja, moj vlastiti osobni odnos s božićnim zasjedanjem kao najvažnijim duhovnim događajem na fizičkom planu u 20-om stoljeću“ (t. j. on čak unaprijed određuje kakav osobni odnos to mora biti). I tek „nakon što je ta veza uspostavljena iz mojih vlastitih kognitivnih snaga (Erkenntniskräfte), i dalje bila transformirana u nepokolebljivu unutarnju sigurnost (na osnovi čega, moglo bi se pitati?), moja daljnja potraga me vodila, kasne 1978, rane 1979, do otkrića, jedne za drugom, tri knjige o božićnom zasjedanju“ („ Moj put …“, str. 96).
Ipak u tim knjigama dozvoljava pristup njegovoj svijesti jedino s onim koncepcijama, koje su u skladu s njegovim osjećajima; sve druge nisu od interesa. – Čitanje predavanja (autorovo ime nije spomenuto) u kojem je predstavljen drugačiji pogled na božićno zasjedanje, ne daje mu razloga za razmišljanje. Ali predavanje, piše on, „temeljeno jedino na špekulativnom i vanjskom dokazu, nije moglo utjecati na ono što je, za mene u to vrijeme, već bila činjenica mog vlastitog osobnog iskustva“ (ibid., Fusnota str. 96- 97).
Prokofiev apelira na njegovo „vlastito osobno iskustvo“. Ali iskustvo nije znanje. Iskustvo je – uključujući duševna iskustva – samo ono što je neposredno „dano“. Vanjska pojava stvarnosti, koja nam je dana u iskustvu, nije njena prava slika, jer se to može pojaviti tek uz uvjet da je aktivirano mišljenje, koje nepotpuni doživljaj dovodi do potpunosti preko razotkrivanja njegove prave prirode. To su najelementarnije istine goetheanizma.
Ali Prokofiev ne žudi za znanjem, on ne postiže spoznaju; on jedino prima iskustvo. Problemi duhovno-znanstvene spoznaje, njena metoda, njena pouzdanost, njena prava priroda – te stvari za Prokofieva ne postoje. Začudo, u njegovoj prvoj knjizi on spominje „Filozofiju slobode“. To bi značilo da je na „Putu do knjige“ on nju barem pročitao. Ali nakon što je portretirao svoja stanja duševne opijenosti i nabrojio sve tekstove Rudolfa Steinera koji su u njemu izazvali ta stanja, u njegovu autobiografskom eseju nema više spomena o „Filozofiji slobode“. Može se samo pretpostaviti da na njega nije ostavila nikakav „utisak“, nije ostavila nikakvog traga u njegovoj duši, i nije ga navela na razmišljanje – ukratko, da nije igrala nikakvu ulogu u njegovu duhovnom razvoju.
Iz nevoljkosti Prokofieva da se zanima za ono što potječe iz života mišljenja oslobođenog čula, proizlazi zanemarivanje sljedećeg pravila, koje kaže: „Obvezan sam prevladati moju averziju prema onom što je poznato kao ‘apstraktna misao’“.
S tim pravilom Rudolf Steiner ukazuje na nužnost da se razvije sposobnost mišljenja oslobođenog čula. Kao što se može vidjeti iz njegova autobiografskog eseja i njegove knjige Prokofiev nije napravio nikakav napor da razvije tu vrstu mišljenja, ili mišljenja uopće. Niti se može reći da je prošao neki viši trening, koji bi mogao njegovati razvoj mišljenja; od ranog djetinjstva postao je antropozof i nije pokazao interes za bilo što drugo. Ali u samoj antropozofiji on zanemaruje mogućnost za temeljito obrazovanje u mišljenju, što bi za njega značilo proučavanje djela Rudolfa Steinera o teoriji znanja. On za to nema interesa. U konačnici mišljenje je moglo biti trenirano kroz proučavanje ostalih knjiga i predavanja Rudolfa Steinera. Ali ni njih također Prokofiev ne proučava, već ih doživljava na duševnom nivou.
Situacija nije različita što se tiče teme božićnog zasjedanja. On vjeruje da je dovoljno pročitati tri knjige – čak i ako jedna ima samo djelomično znanje antropozofije – da bi se razumjela središnja ezoterijska istina božićnog zasjedanja i objasnila drugim ljudima. Bez da se potrudi da stekne dodatno znanje on temelji sadržaj na prvom emocionalnom utisku primljenom dok je čitao, i opet u njemu nalazi poziv osobno upućen njemu:
„Iz tog bola (koji rezultira iz nelagode), od kojeg sam još osjećao tragove unutar mene, sve veća (veća od čega?) snaga morala se pojaviti za borbu da shvatim impuls božićnog zasjedanja, kao najvažniji duhovni impuls našeg vremena … I taj bol nas mora voditi ‘da preuzmemo naš zadatak sa sve većom snagom volje’ – te riječi Marie Steiner (iz predgovora zapisnika božićnog zasjedanja – I. G.) za mene postaju vrsta lajtmotiva u mom životu …“ („ Moj put …“, str. 99; istaknuo S. O. P.).
Bez zadovoljavanja i jednog zahtjeva napravljenog od Rudolfa Steinera za njegove ezoterijske učenike, Prokofiev sebe prima u rang ezoterijskih učenika i imenuje sebe ratnikom za stvar realizacije impulsa božićnog zasjedanja, ali u stvari za njegovu ekstremno osobnu, sasvim specifičnu, više teološku nego duhovno-znanstvenu interpretaciju, koju je predstavio u njegovoj prvoj knjizi.
U slijedećem tekstu Prokofiev osjeća da je on već uzdignut iznad uobičajene čovjekove sposobnosti prosudbe, i pretendira da komunikaciju u vezi božićnog zasjedanja prima direktno iz duhovnog svijeta: „Ovakav doživljaj božićnog zasjedanja“ – piše on – „koji proizlazi iz njegova duhovnog, moglo bi se reći ezoterijskog, bića, ne može biti prenesen na izvanjski način s riječima, ili na papiru, onim ljudima koji nisu imali takav doživljaj; još manje (može biti prenesen) onima koji, kao rezultat različitih ljudskih nazora, prave nesavladive prepreke na njihovu vlastitom putu u odnosu na to što je Marie Steiner željela zapravo reći članovima antropozofskog društva kada je odlučila, ne dugo prije njene smrti, objaviti sav materijal koji se odnosi na božićno zasjedanje. Pustiti da govore, ne različiti ljudski nazori, već samo božićno zasjedanje – to bi značilo pustiti da govore ne samo iz stenografskog izvještaja i zapisnika sastanaka, već, uz pomoć njih, pustiti da govore kao ‘glas iz zemlje duha’ … to je adresirano na sve antropozofe …, i zatim primiti te glasove u potpunoj unutarnjoj slobodi od predrasuda i u dubokom poštovanju, stojeći stvarno u tom trenutku samo pred duhovnim svijetom i duhovnim snagama koje vode antropozofski pokret“ (ibid., str. 100; kako onda drugačije?).
To bi moglo biti točno kada bi dolazilo iz usta nekog tko je zaista ispunio zahtjeve napravljene za učenika na antropozofskom putu razvoja, tko je zaista doživio susret s Čuvarom praga, i kome je od njega odobreno ući u duhovni svijet, da bi došao barem na nivo inspirativne svijesti. Od usana Prokofieffa, međutim, sva ova retorika u najboljem slučaju zvuči kao prazne fraze. U našim krugovima ljudi često govore na ovaj način, ali bez da se u isto vrijeme diče ulogom ezoterijskog učitelja ili posvećenika.
Prema njegovu vlastitom izvještaju Prokofiev je prešao Prag, ali mi sebi dopuštamo, u svijetlu onog što je rečeno, da mu ne vjerujemo. Ali naša nevjera malo na njega djeluje! On tvrdi da bi on sam morao dati opis života Rudolfa Steinera sa stajališta božićnog zasjedanja, „to u izvjesnom smislu znači (ali u kojem smislu, točno?) sa stajališta iza Praga …“ (ibid., str. 103). Kroz karakterizaciju božićnog zasjedanja kao događaja iza Praga i predstavljajući njegov doživljaj kao nešto što se ne može izraziti izvana riječima, Prokofiev traži za sebe povlasticu objašnjavanja njegova „esencijalnog bića“; i to zapravo nastavlja raditi, i u tome je potpomognut nepromišljenošću, pasivnošću i lakovjernošću antropozofa. Ali nastavimo do pitanja: Na koji način je Prokofiev prešao Prag duhovnog svijeta? U vezi toga prisjećamo se upozorenja Rudolfa Steinera u „Tajnoj znanosti“, gdje kaže: „Tijekom školovanja koje zanemaruje sigurnost i čvrstoću prosudbe, i život osjećaja i karakter, može se dogoditi da viši svijet pristupa učeniku prije nego on ima nužne unutarnje osobine … Ali ako bi sastanak [s Čuvarom praga] bio izbjegnut potpuno, i ljudsko biće vođeno u nadčulni svijet, tada bi ono jednako malo moglo doći do znanja o tom svijetu u njegovom pravom obliku. Jer bi bilo sasvim nesposobno razlikovati između ono što ‘vidi u’ stvarima i onog što one stvarno jesu. Ta distinkcija je moguća jedino ako se percipira vlastito biće kao sliku s njenim vlastitim pravom i time okruženje oslobađa svega što emanira iz nečijeg unutarnjeg bića. Ako bi ljudsko biće, bez susreta s Čuvarom praga, ušlo u duhovni i duševni svijet, moglo bi padati iz jedne obmane u drugu … Ali čim netko uđe u imaginativni svijet slika u njemu su one izmijenjene kroz utjecaj takvih želja i interesa, i pred sobom se ima ono što izgleda stvarnost, nešto što je sam formirao, ili pomogao da se formira“ (GA 13, str. 380- 382). Trebamo li, s ovog gledišta, pogledati zaključni pasus ovog autobiografskog eseja, u kojem Prokofiev govori o njegovu okultnom iskustvu, do kojeg stiže putem različitim od onog opisanog od Rudolfa Steinera? – „Trenutak“ – piše Prokofiev – „u kojem mi se, dok sam radio na mojoj prvoj knjizi, otkrila prava priroda dodekaedronskog kamena ljubavi u stvarnom duhovnom doživljaju kao imaginacija mihaelskog grala, jedan je od najvećih trenutaka mog života … Tko god ga je jednom vidio [Gral] u imaginativnoj formi kamena temeljca, prestaje imati bilo kakvu intelektualnu sumnju u vezi ezoterijskog značenja božićnog zasjedanja za naše vrijeme …“ („ Moj put …“, str. 104; istaknula I. G.).
Tako je antropozofija pomogla Prokofievu da svoje snove iz djetinjstva odjene u imaginativnu formu; na taj je način sebi krivotvorio put od oduševljenja glazbenim dramama R. Wagnera do doživljaja sebe kao današnjeg viteza grala – kao novog Lohengrina koji je donio poruku iz udaljenog Montsalvata u kraljevstvo Brabanta. Tu leži porijeklo njegova predivnog, romantičnog „Lebenstraum“, koji nema veze s današnjom stvarnošću, i o kojem na kraju njegova autobiografskog eseja kaže: „Osnivanje moderne Mihaelove zajednice na Zemlji čija je misija u naše vrijeme da postane novo bratstvo vitezova i čuvara Svetog grala – to mi je izgledalo kao glavni zadatak antropozofskog društva na ezoterijskom planu“ (ibid., str. 104- 105). Međutim ovdje je slučaj, ne razumijevanja, već željenog sanjanja koje je potrebno razjasniti. Jer ako netko sada želi govoriti o zadacima antropozofskog društva, i to u vezi s misterijima grala, tada je nužno ispuniti brojne ekstremno teške uvjete: unijeti volju u mišljenje, razviti dušu svijesti, potpuno razumjeti vrijeme u kojem se živi, i ovladati moralnom metodom rada. Tek kada je sve to izvršeno, a ne prije, ljudsko biće može doći do objektivnih imaginacija, što pretpostavlja razvoj lotosovih cvjetova, pojačanu kontrolu svjesnosti, i još mnogo toga. Ali čak ni objektivne imaginacije nisu, prema Rudolfu Steineru, jamstvo objektivnog nadčulnog znanja. Od ovdje nabrojenih osobina, koje su apsolutno potrebne na putu ezoterijskog školovanja, Prokofiev ne posjeduje, što je jasno iz njegova autobiografskog eseja, niti jednu jedinu. Rudolf Steiner je morao svjesno raditi na njihovu postizanju.
Prokofieva slava počiva na mitu koji je mogao nastati iz težnji mnogih antropozofa za blistavim predstavnikom „samo-objelodanjenog“ duha, a koja paralizira sposobnost razlučivanja. Trijumfalni ulazak Prokofieva u Zemlju antropozofa podsjeća na priču o trojanskom konju. „Iznutrice konja“ izbacile su se u obliku bezbrojnih predavanja, brošura i debelih tomova (proizvedenih na metre), kao da su iz roga obilja, u glave antropozofa, u njihovu djevičansku nevinost o stvarima duhovnog znanja (da nije bila djevičanska stvari koje smo opisali ne bi se mogle dogoditi).
U poglavljima koje slijede ispitati ćemo što neki od tih „darova Danajaca“ stvarno znače.