Znanost inicijacije, koja čini glavnu jezgru svih Misterija, razrađena je sa striktnim podudaranjem sa zakonima razvoja ljudskog bića. Karakter koji su preuzeli misteriji u nekoj epohi određen je nivoom razvoja postignutog od ljudskog bića, njegove svijesti, a također i budućim zakonima evolucije. Dakle svaki iskaz o misterijima i inicijaciji mora pretpostaviti produbljeno razumijevanje ljudskog bića i zakona evolucije. Tako nam kao veliko iznenađenje dolazi kada nađemo da kada Prokofiev u svim njegovim knjigama uzima temu o inicijaciji i novom osnivanju misterija on ignorira temu evolucije (s izuzetkom možda šeste epohe, od njega proširenu s „beskrajnim ponavljanjem“). Ali ne bismo toj činjenici posvetili cijelo poglavlje da za to nije bio poseban razlog. U knjigama Prokofieva je, razbacano kroz mnogo stranica, veliki broj pojedinačnih izjava koje, gledane kao cjelina, ukazuju na neku vrstu koncepta evolucije, koji je fundamentalno različit od antropozofskog, premda izvana među njima postoji izvjesna sličnost. Prokofiev pogled na evoluciju nigdje nije formuliran otvoreno i jasno, i stoga nije lako prepoznat, ali njegov učinak je sve više štetan, jer ga čitatelj prima postupno i stoga gotovo nezamijećeno; javlja se kao fragment, pojavljuje pojedinačno i često u sekundarnom kontekstu i, bez da je percipiran, priziva konfuzno stanje uma. Glavna osobina tog koncepta je isključenje principa individualnog ‘Ja’ iz opće slike evolucije čovjeka, u korist višeg principa, onog o Duhu-samom. U ovom poglavlju ćemo pokušati rekonstruirati tu fiktivnu teoriju evolucije i dovesti je na svijetlo dana; kao i za Prokofievu koncepciju novih misterija, koja je temeljena na ovoj teoriji, poduhvatiti ćemo se egzaktne analize do kraja ove knjige.
2.1. Novi „zadatak“ (misija) Zemlje
Prokofievo neprimjereno gledanje na evoluciju čovjeka formulirano je već u njegovoj prvoj knjizi i pojavljuje se u sažetoj formi u pasusu poglavlja 4; zbog važnosti ovog pasusa citirat ćemo ga u cijelosti:
„[ Tako je čovječanstvo zaista stajalo, u epohi koja je neposredno prethodila ‘prekretnici vremena’, na početku puta koji bi ga neumoljivo vodio u oblast smrti, s rezultatom da mu ne bi bilo moguće doći do višeg ‘ Ja ’, kojega je potpuni razvoj u pojedinom čovjeku misija (glavni zadatak) Zemlje] . Drugim riječima, čovječanstvo je kao cjelina stajalo pred stvarnom opasnošću da značenje zemaljskog razvoja bude izgubljeno. Samo ga je jedna stvar mogla spasiti: uvođenje Misterija, kroz koje je otkrivena misterija transformacije nižeg, smrtnog ‘Ja’ u više besmrtno ‘Ja’, t. j. u Duh sam“ (I, str. 152 [str. 171]; istaknula I. G.).
Veoma spretno i neprimjetno Prokofiev nastavlja ovu obmanu. Njegova izjava izgleda jedva primjetna u poglavlju posvećenom Goetheanumu, gdje je čitateljeva pažnja usmjerena na sasvim druge stvari. – Kod čitanja Prokofieva treba upotrebljavati nepopustljivu budnost da se ne bude uhvaćen u tkivo lažnih koncepcija koje su antropozofiji strane. Tako on kaže, na primjer, umjesto „razvoj individualnog ‘Ja’ u ljudskom biću“: „razvoj višeg ‘Ja’ u individualnom ljudskom biću“. Netko je u iskušenju misliti da se radi samo o promjeni redoslijeda riječi. Ali što je to u stvari može se otkriti samo pobližim ispitivanjem. Pristup Prokofieva je reći, ne odmah, već samo nekoliko redaka kasnije, a i tada samo usput, da sa „više ‘Ja’” misli na Duh sam. I toga se nepokolebljivo drži u ovoj i svim njegovim kasnijim knjigama. Moramo zaključiti da je glavni zadatak zemljina eona potpuni razvoj Duha samog u ljudskom biću; i ne samo razvoj, već transformacija, s čime se mislilo na proces transupstancijacije.
Začuđujuće je da Prokofiev ne uočava očitu posljedicu njegove teze, naime, da je Zemlja u okultnom smislu ispražnjena od ljudskih bića; „čovjek“ na ovom planetu je ono biće koje ovdje razvija njegovo individualno ‘Ja’. Tako, na primjer, današnji anđeli bili su „ljudska bića“ eona Mjeseca, gdje su razvili njihovo ‘Ja’ i postali individualna bića; i sa njihova stajališta zadatak eona Zemlje zaista je „potpuni razvoj“ višeg člana, Duha samog, „u individualnom anđeoskom biću“. Kod Prokofieva, međutim, izgleda da na Zemlji i ljudska bića i anđeli razvijaju Duh sam! – Kao rezultat stvarna „ljudska“ vrsta na Zemlji nedostaje.
Nekompatibilnost ove teze Prokofieva s duhovno-znanstvenim konceptom ne treba više demonstrirati. Treba samo moći brojiti do pet, da bi se shvatio slijedeći osnovni princip evolucije. Pojednostavljeno, može se reći: U svakom eonu sedmerostrukog planetarnog niza – od Saturna do Vulkana – novi član je dodan onima koji su već stečeni na prethodnim planetarnim stupnjevima. U otvaranju tog novog člana i njegovog djelovanja zajedno s onima već prisutnim, sastoji se evolucijski zadatak eona o kojem se radi. Eon Zemlje sastoji se od razvoja Saturna, Sunca i Mjeseca kao četvrtog člana u tom nizu. Prema tome, četvrti član ili princip pripojen je ljudskom biću na Zemlji, kroz kojeg mu je po prvi puta dana mogućnost njegove individualne ‘Ja’-svijesti i u sebi ostvarivanje slobodnog duha. Ovaj četvrti princip, koji je izvorno darovan, kao grupno-‘Ja’, cijelom čovječanstvu od Duhova forme, došao je u interakciju s tri tjelesna ovoja čovjeka razvijena u prethodnim eonima, i sada radi na otvaranju trostruke duše. Postiže konačnu individualizaciju u njenom najvišem duševnom članu, duši svijesti. Razvoj trostruke duše, i ‘Ja’-svijesti koji se odvija na temeljima koje pruža, zajedno čine glavni zadatak Zemlje (sa stajališta čovjeka). Ali što sa petim principom, Duhom samim? To će postati vlasništvo pojedinog ljudskog bića tek u slijedećem eonu, onom od Jupitera. Zadatak ljudskih bića u tom eonu – a uopće ne na Zemlji – biti će potpuni razvoj Duha samog.
Rudolf Steiner je naglasio da treba razlikovati ovu veliku evolucijsku struju planetarnih utjelovljenja od one intimnije, koja se odvija u periodu post-atlantskog razvoja Zemlje i povezana je s finijom razradom različitih članova ljudske prirode. – Prokofiev nije u stanju shvatiti tu distinkciju. Tijekom post-atlantskog perioda ljudsko biće, iz njegovih vlastitih ‘Ja’- snaga, nosi svoj razvoj dalje sve do duše svijesti. Prema Rudolfu Steineru ovaj razvoj neće biti završen sve dok u 6-oj post-atlantskoj epohi više načelo, Duh sam, ne uđe u ljudsko biće. Međutim, zemaljski čovjek, ne može to razviti sam; on treba pomoć viših bića. Rudolf Steiner je to izrazio ovako: „Sve do kraja zemaljske evolucije ljudsko biće bi trebalo razvijati njegovo ‘Ja’. Imati će priliku to ostvariti unutar oblasti osjećajne, intelektualne i duše svijesti. No stvarni Duh-sam postati će vlasništvo čovjeka tek na kasnijem Jupiteru; tek tada će stvarno pripadati ljudskom biću. Na Jupiteru će ljudsko biće stajati u odnosu na Duh sam, na približno isti način na koji na Zemlji stoji u odnosu na ‘Ja’ … Mi govorimo o našem ‘Ja’: to je ono što smo mi sami … Kada u slijedećoj, 6-oj post-atlantskoj epohi, Duh-sam dođe do izražaja, mi se nećemo moći obratiti tom Duhu-samom kao sebi-samom, već ćemo reći: Da, naše ‘Ja’ se razvilo do određenog stupnja, tako da, kao iz viših svjetova, naš Duh-sam može sijati dolje kao vrsta anđel-bića, koje nismo mi sami … I tek će se na Jupiteru pojaviti kao, da je to naše vlastito biće, kao naše ‘Ja’“ (9. 1. 1912, GA 130).
Na trenutak ostavimo ovaj problem i vratimo se na izjavu Prokofieva koju smo gore citirali. Da li je stvarno tako da se u periodu koji je prethodio „prekretnici vremena“ dogodio događaj koji on opisuje? Pokazuje se da je ovaj paragraf u njegovoj knjizi ništa drugo nego drugačije formuliranje izjave Rudolfa Steinera, ali s promjenom značenja. Da bi omogućili čitatelju da se uvjeri da je to tako, citiramo Rudolfa Steinera u cijelosti: „… u isto vrijeme kada su se odvijali događaji u Palestini, i ljudska rasa je krećući se Zemljom stigla na mjesto gdje je to propadanje fizičkog tijela imalo svoj vrhunac, i gdje je iz tog razloga bila opasnost za cjelokupan razvoj čovječanstva da ‘Ja’-svijest, glavno postignuće razvoja Zemlje, može biti izgubljena. Da ništa nije dodano onom što je bilo tamo do događaja na Golgoti, proces bi se nastavio – sve više destruktivan element bi ušao u fizičko biće čovjeka, i ljudska bića rođena nakon događaja na Golgoti morala bi živjeti s još više prigušenim osjećajem njihova ‘Ja’. Ono što zavisi o savršenosti zrcaljenja od fizičkog tijela sve bi više postajalo tupo“ (11.1.1911, GA 131).
Čitatelj sada može usporediti dva teksta i razmisliti o valjanosti ovakvih „interpretacija“ izjava Rudolfa Steinera. On ovdje govori o gašenju individualne ‘Ja’-svijesti a ne o „nemogućnosti dosezanja do Duha-samog“. Koji bi Duh-sam to mogao biti, i to za čovječanstvo, u vrijeme kada ono još nije razvilo čak ni dušu intelekta, a put do Duha-samog će za njega biti otvoren u 6-oj kulturalnoj epohi? Zašto Prokofiev također ne govori o nemogućnosti dosezanja do Životnog duha i Duhovnog čovjeka, jer to ne bi bilo posebno više dodatno udaljeno od stvarnosti?
On također drži da je bilo moguće ispraviti situaciju kroz otkrivenja misterija transformacije (transupstancijacije) nižeg ‘Ja’ u Duh-sam. Ako je, kao što tvrdi u njegovu autobiografskom eseju, pročitao „Tajnu znanost“, onda bi trebao biti svjestan da je Duh-sam astralno tijelo koje je preuzeto i transformirano od ‘Ja’ (GA 13, poglavlje 2), t. j. astralno tijelo koje je transformirano kroz ‘Ja’-aktivnost, a ne ‘Ja’ koje je pretrpjelo transupstancijaciju. Ili Prokofiev sa niže ‘Ja’ misli na astralno tijelo? Kakvo pravo ima nazvati ga ‘Ja’, doduše niže? Iz toga bi slijedilo da su ljudska bića već u eonu Mjeseca posjedovala ‘Ja’!
Zašto u tom slučaju netko ne bi s jednakim pravom zvao ‘Ja’ etersko ili čak fizičko tijelo? I gdje je, onda, individualno ‘Ja’, četvrti princip čovjeka? – Prokofiev šuti o ovom pitanju. Nedostatak koncepta individualnog ‘Ja’ ne smeta mu u svim njegovim konstrukcijama; za njega je dihotomija nižeg i višeg ‘Ja’ sasvim adekvatna, po čemu više ‘Ja’ uvijek predstavlja Duh-sam, a niže bog-zna-što (ovaj problem će biti detaljnije obrađen u 2. 2.). ‘Ja’ kao takvo nigdje se ne može naći!
Ali što se stvarno dogodilo kroz Misterij na Golgoti? Objašnjenja Rudolfa Steinera zvuče sasvim drugačije od onih od Prokofieva. Rudolf Steiner kaže da je zametak ‘Ja’ bio položen u ljudsko biće već u periodu Lemurije, ali da se mogućnost da zaživi svjesno ‘Ja’ pojavila tek prema kraju atlantskog perioda i od tada postepeno razvijala. – „Da bi mi stekli ‘Ja’-svijest na Zemlji, naše fizičko tijelo s organizacijom mozga mora funkcionirati kao zrcalni aparat“ (11. 10. 1911, GA 131). Lucifersko djelovanje je imalo određeni destruktivni utjecaj na fantoma (tijelo duhovnog oblika) čovjekova fizičkog tijela. I taj fantom je spašen od Krista. Nakon Misterija na Golgoti „duhovna tijela, fantomi svih ljudskih bića, imaju svoj izvor u onome što se pojavilo iz groba … I moguće je uspostaviti taj odnos s Kristom preko kojeg zemaljsko ljudsko biće ulijeva u to inače raspadajuće fizičko tijelo tog fantoma koji se pojavio iz groba na Golgoti … Kroz proces ulijevanja u sebe tog neuništivog tijela on će doći do toga da, s vremenom, učini njegovu ‘Ja’-svijest sve jasnijom i jasnijom …“ Dakle Misterij na Golgoti je „spasenje čovjekova ‘Ja’“ (ibid.). Stoga moramo imati posla s ‘Ja’ i ‘Ja’-svijesti, ne s Duhom-samim.
Ali to kako Prokofiev govori o „uvođenju novih misterija za čovječanstvo, koje sadrže misterij transformacije [transupstancijacije] nižeg ‘Ja’ u Duh-sam“, usporedimo s time što Rudolf Steiner govori o promjenama u životu misterija nakon Misterija na Golgoti:
„… Esencijalna priroda Krist-događaja je slijedeće: Onaj čovjekov razvoj na koji smo referirali kao na živi uspon (Hinaufleben) duše u oblasti duha, koji je u pretkršćanska vremena mogao biti postignut jedino unutar misterija, i zahvaljujući činjenici da je ‘Ja’ na neki način – u mjeri u kojoj je bilo razvijeno u normalnoj ljudskoj svijesti – bilo prigušeno dolje; taj čovjekov razvoj je trebao primiti takav impuls da – premda najvećim dijelom ovo još spada u budućnost – može sačuvati za ljudsko biće tu ‘Ja’-svijest koju u naše vrijeme posjeduje jedino za fizički čulni svijet. Taj napredak u čovjekovoj evoluciji, koji je došao preko Krist-događaja, u isto je vrijeme i najveći napredak koji je ikada napravljen, i ikada će biti napravljen, u zemaljskom razvoju i čovjekovoj evoluciji“ (9. 9. 1910, GA 123).
Ovdje je opet napravljena referenca na ‘Ja’-svijest kako se otvara u normalnom čovjekovu životu, na ono ‘Ja’ koje Prokofiev zove, za razliku od Duha-samog, „niže Ja“. Ova individualna ‘Ja’-svijest koju ljudsko biće posjeduje na fizičkom planu, ima mogućnost, nakon Misterija na Golgoti, podržati sebe u duhovnim svjetovima, i to predstavlja najveći napredak u zemaljskoj evoluciji. Ono što bi Prokofiev već trebao znati, je činjenica da je u misterijima najvažniji cilj bio razvoj ‘Ja’-svijesti. Jedini racionalni smisao koji se može naći u izjavi Prokofieva u vezi transformacije (transupstancijacije) nižeg ‘Ja’ u Duh-sam, leži u činjenici da ljudsko biće Duh-sam počinje doživljavati kao njegovo ‘Ja’; ali to ga, kao što smo rekli, vodi izvan granica zemaljskog razvoja. Takvo stanje biti će žig normalno razvijenog čovjeka Jupitera, ali na Zemlji to vrijedi jedino za visoke posvećenike, uopće ne za čovječanstvo u cjelini.
Stupanj u kojem interpretacija Misterija na Golgoti od Prokofieva odstupa od pravog razumijevanja njegova značenja za evoluciju Zemlje; koliko je daleko on sa svojim preranim Duhom-samim od stvarnosti, i od razumijevanja značenja razvoja Zemlje, može se ilustrirati izjavom Rudolfa Steinera u vezi Krist- bića: „Dakle Krist je biće četverostruke prirode – baš kao što je i ljudsko biće, na nivou mikrokozmosa. Kada se spustio na Zemlju sve u Njegovu biću je podešeno na takav način da Njegov četvrti princip dođe do izražaja u najsavršenijem mogućem obliku. Sada, između makrokozmosa i mikrokozmosa postoji duboka unutarnja veza između svakog numeričkog principa i onog što se s njime podudara, noseći isti broj, na drugoj strani. Četvrti makrokozmički princip u Kristu odgovara četvrtom mikrokozmičkom principu u čovjeku, a peti u Kristu će odgovarati (na Jupiteru) Duhu-samom u čovjeku. Krist je biće koje se razvilo makrokozmički sve do četvrtog principa, i koje će tijekom prolaza kroz Zemlju razviti njegov četvrti princip kroz davanje svega da bi čovjek mogao razviti njegovo ‘Ja’ … To neće biti Krist koji će, recimo to tako, potaknuti ljudska bića da u budućnosti izraze bilo što drugo osim stvarno ‘Ja’, najdublju esenciju ljudskog bića na sve veći nivo …
… Krist dolazi na Zemlju s nečim što je usko vezano s čovjekovim četvrtim principom. – Nije u Njegovoj prirodi da ljudsko biće vodi izvan sebe, već samo dublje u njegovu vlastitu ljudsku duševnu prirodu … Sve veće pounutrašnjenje ljudske duše u neograničene dubine, to bi bio dar Krist-impulsa“ (9.1. 1912, GA 130).
Tako vidimo da već u njegovoj prvoj knjizi Prokofiev radikalno odstupa od ezoterijskog kršćanstva u njegovu gledanju na cilj zemaljskog razvoja. Bez sumnje je bez presedana govoriti o razvoju petog principa kao o glavnom zadatku četvrtog, eona Zemlje; još jedan razlog zašto bi trebao osnovati vlastitu okultnu školu, koja se, međutim, uvelike razlikuje od škole antropozofije.