Prokofiev je u velikoj žurbi da u ljudsko biće pripoji peti princip; po njegovu mišljenju misija Zemlje je potpuni razvoj Duha-samog – pola eona Zemlje je već prošlo. Sada je stvarno zanimljivo primijetiti da se ta težnja podudara s interesom brojnih luciferskih bića koja su u eonu Mjeseca zaostala iza; Rudolf Steiner o njima govori na predavanju koje smo već citirali (9.1.1912), gdje kaže da oni u ljudsko biće usađuju, na parazitski način, njihov još ne potpuno razvijen, viši mikrokozmički princip (peti, šesti ili sedmi, u skladu s njihovim stupnjem razvoja), i koriste ljudska bića koja su tako zaposjednuta, za njihov vlastiti daljnji razvoj pod zemaljskim uvjetima. I dok Krist ohrabruje ljudsko biće samo da otvori njegovo vlastito ‘Ja’, ta bića teže na neprirodan način da vode ljudska bića izvan njih samih, da ih nadahne da postanu supermeni, da već dosegnu do sedmog principa tijekom razvoja Zemlje (GA 130).
I sada otkrivamo da se u knjizi Prokofieva „Duhovno porijeklo Istočne Europe i buduće misterije Svetog grala“ (IV), peteročlani zemaljski čovjek pojavljuje u svojoj potpunosti. Autor nabraja slijedećih pet [glavnih] članova čovjekova bića: fizičko tijelo, etersko-tijelo, astralno tijelo, ‘Ja’, i Duh-sam (više ‘Ja’) (IV, str. 53 [ibid.]). Gdje je našao takvo ljudsko biće? Zemaljski čovjek ima četiri člana, i to sada sve do šeste post-atlantske kulturalne epohe. Uoči toga, Prokofiev piše da će u šestoj epohi „peti član, Manas ili Duh-sam, biti probuđen u ljudskom biću“ (ibid.), ali to nije točno. Napomenu Rudolfa Steinera koja se na to odnosi već smo citirali: U šestoj kulturalnoj epohi Duh-sam nije probuđen u ljudskom biću, već ga zasjenjuje kao anđel-biće, i stoga se ne može govoriti kao o [glavnom] članu čovjekova bića. *U eonu Jupitera Duh-sam će zaista biti probuđen u ljudskom biću, ali ne samo kao dodatak već razvijenim članovima. U tom periodu ljudsko biće će prolaziti kroz fundamentalnu metamorfozu. ‘Ja’-svijest će obitavati u astralnom tijelu. U omjeru u kojem se ‘Ja’ sa svojom samosviješću transformira i zaživi u astralnom tijelu ono će se promijeniti u Duh-sam, ne odjednom, već cijelim tijekom eona Jupitera. Međutim, Prokofieva knjiga, opisuje eon Zemlje a ne onaj od Jupitera.
Jedna od glavnih slabosti Prokofieva mišljenja je ta da nije ni analitičko ni sintetičko, već „afirmativno“, „pokazuje put“, t. j. Prokofiev nije toliko mislilac koliko je ideolog. Dakle, ne samo da mu je stran koncept znanstvene metode, već nema osjećaja za nijanse i recipročne odnose koji su od posebne važnosti u priopćenjima Rudolfa Steinera.
*On čak citira izjavu Rudolfa Steinera koja je u očitoj kontradikciji s njegovom vlastitom tezom: „… može se [Duh-sam u šestoj kulturalnoj epohi] spustiti u ljudsku zajednicu koja je prožeta bratstvom“ (IV, str. 94; citat iz predavanja 15.6.1915, GA 160).
Ako netko sada pokuša proniknuti u to zašto Prokofiev daje takav naglasak na razvoj Duha-samog u eonu Zemlje, mogao bi se sjetiti mjesta u predavanju Rudolfa Steinera održanog 16. 5. 1908, gdje on kaže: „Međutim, ljudska bića, koja nisu prihvatila priliku na Zemlji da razviju petog člana, pojaviti će se na Jupiteru u njihovu razvoju kao prirodni-duhovi“ (GA 102). Nema sumnje da je Prokofiev pročitao ovo predavanje, ali nije primijetio da ovaj citat anticipira još jedan: ‘… Ljudsko biće će razviti peti član njegova bića, Manas, na stupnju Jupitera.“
Naš je cilj ovdje bio pokazati da su elementi evolucije otkriveni unutar koherentne cjeline, s čime treba napraviti jasnu distinkciju između onog što je još na pripremnom stupnju, i onog što još treba dovesti do kraja. Jasno je da ako ljudsko biće ne stvori nužan uvjet za razvoj Duha-samog na Jupiteru, tamo će se pojaviti kao nazadno biće. I u ovom slučaju preduvjet leži u razvoju autonomnog ‘Ja’ u trostrukoj duši, i u tome doživljaj moralne intuicije kao rezultat toga da je zasjenjena od Duha-samog. Neporeciva je činjenica da je Rudolf Steiner okarakterizirao, s cjelokupnim sadržajem znanosti duha, razvoj ‘Ja’ u eonu Zemlje kao zadatak od najvišeg značaja. Zašto Prokofiev to ne shvaća potpuna je zagonetka.
Ali nastavimo do slijedeće hipoteze. Je li moguće da Prokofiev želi predstaviti ljudsko biće kao cjelinu, u skladu s njegovim arhetipom koji se otkriva po stupnjevima i u najrazličitijim aspektima tijekom svih sedam eona, od Saturna do Vulkana? Međutim, u tom slučaju, ljudsko biće bi imalo, ne pet, već sedam članova, pošto je sjeme za tri najviša duhovna člana postavljeno u njegova tri tijela u tri prethodna eona. Zašto onda ne obraća pažnju na Životni-duh i Duhovnog-čovjeka? Zašto to stalno naglašavanje Duha-samog? To je fanatična i slijepa fiksacija na peti princip čovjekova bića, koja se pojavljuje u svim njegovim knjigama i sasvim je neprikladna u naše vrijeme. On Duh-sam naziva [najviši duhovni] ideal (IV, str. 113 [str. 119]), time obezvređujući dva još viša duhovna člana. Radeći tako on zaboravlja da je za obično ljudsko biće najviši duhovni ideal sam Krist, a ne apstraktno shvaćen peti mikrokozmički princip. Kako se ne sjetiti upozorenja Rudolfa Steinera u gore citiranom predavanju, gdje kaže da će u ne tako dalekoj budućnosti biti ljudskih bića koja će se, u kratkovidnosti, prikloniti onim luciferskim bićima koja ih žele prerano obdariti s višim principom, jer vjeruju da su ona duhovno važnija nego makrokozmičko Krist-‘ Ja’. Prokofiev stalno govori o Kristu, ali, kako smo vidjeli iz jednog primjera (paragraf 2.1.), on razvija jednostranu i tendencioznu vlastitu kristologiju, koju sklapa iz kristologije Rudolfa Steinera i potpuno stavlja u službu Duha-samog. Nadalje, on je razvija na ekstremno nekonzistentan, kaotičan način, čak i u „Duhovno porijeklo Istočne Europe [Rusije] …“, gdje postulira peteročlano ljudsko biće. Tu bez objašnjenja deklarira: „Da je princip Duha-samog još u višim svjetovima i ne može se postići u punoj svijesti od bilo koga od onih utjelovljenih u fizičko tijelo“ (str. 123); da će se stvarni ulazak Duha-samog u evoluciju čovječanstva tek dogoditi u eonu Jupitera (str. 122), što znači, dakle, nakon što ljudska bića to potpuno razviju u eonu Zemlje – ali ne u punoj svijesti, samo u spavanju ili, možda, stanju transa. Stječe se dojam da se vlastita svijest Prokofieva razdvaja na dva dijela: s jedne strane sve ono što izvlači od Rudolfa Steinera, i sa druge ono što sam kaže, premda nespojivost to dvoje – prisiljeni smo zaključiti – od njega ostaje nezapažena.
Da bi se dobio uvid u bizarne zaključke do kojih nedosljednost Prokofieva vodi kada utvrđuje svoja vlastita stajališta, osjećamo da je došao trenutak za pitati: na što on misli s „nižim Ja“? Na ovaj problem smo već aludirali s ironičnom primjedbom (paragraf 2. 1.). Po mišljenju Prokofieva glavni zadatak Zemlje sastoji se u potpunom razvoju individualiteta koji su već sada visoko razvijeni, a također i anđela. Drugim riječima, time sama Zemlja postaje planet supermena, što je već konstatirano od Nietzscheova dobro znanog junaka Zaratustre – a ipak koliko mnogo puta pogrešno interpretirano! – Ali uzmimo točku po točku. Iz razloga orijentacije uzeti ćemo onu definiciju „nižeg Ja“ danu od Prokofieva u „Okultni značaj opraštanja“ (V), gdje kaže: „… samo iz [snaga] potpuno razvijenog individualnog ‘Ja’, koje se otvara unutar duše svijesti, i otuda traži put do višeg ‘Ja’ [može] pravo djelo opraštanja … biti izvršeno … Taj odnos nižeg i višeg ‘Ja’ u činu opraštanja naznačen je sa …“ (str. 17 [str. 13]; istaknula I. G.).
Tu imamo tvrdnju: niže ‘Ja’ je potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, koje se otvara u duši svijesti (više ‘Ja’ = Duh-sam). Drugdje u istoj knjizi Prokofiev pripisuje nedostojnost i loše osobine nižem ‘Ja’, i opominje nas da ih prevladamo. Evidentno on više ne misli na ono ‘Ja’ na koje se, na početku knjige (kako je gore citirano), referira kao individualno i kao da posjeduje vlastitu moralnu volju. Ili je u konačnici isto? Kako Prokofiev koristi nejasnu terminologiju kod čitatelja se može javiti dojam da opisuje različite nijanse samo-otkrivajućeg čovjekova ‘Ja’. Međutim, kada se pogleda pobliže otkriva se da on čitatelja vodi – a možda i sebe – nosom. Koristi četiri različita izraza koja se odnose na jedan te isti koncept. Ponekad govori o ‘Ja’, zatim o nižem ‘Ja’, o normalnom svakodnevnom (gewöhnliche) ‘Ja’, i o individualnom ‘Ja’ – za njega su to sve sinonimi. Ali ako ih koristi u izmjeni jednog s drugim, oni završe poništavajući jedan drugog, time ostavljajući ljudsko biće bez individualnog ‘Ja’. S jedne strane Prokofiev posuđuje koncept ‘Ja’ iz poglavlja 2 „Tajne znanosti“, gdje čitamo o četvrtom principu, obdarenom sposobnošću pamćenja koje daje stvarni temelj za budnu‘Ja’-svijest. Ova činjenica je citirana u poglavlju 4 gore spomenute knjige (V), da bi na tom osnovu izgradio njegovu teoriju opraštanja. Ali ‘Ja’ pamti, i prekidi u pamćenju podrazumijevaju prekide u ‘Ja’-svijesti. U njegovoj potrazi za izlaz iz ove dileme Prokofiev stiže do zaključka da prekid do kojeg je došlo preko posredovanja Duha-samog ne šteti ‘Ja’-svijesti: „Dakle samo više ‘Ja’ čovjeka, ili Duh-sam, može raditi na svakodnevnom (gewöhnliche) ‘Ja’ bez da mu šteti– naprotiv, time promovira njegov daljnji rast i razvoj“ (str. 55).
Kako vidimo, on zove ‘Ja’ svakodnevno ‘Ja’. Nekoliko linija dalje čitamo: „Ljudsko biće može oprostiti samo, t. j. iz vlastite slobodne volje i bez da i najmanje našteti sebi prekinuti tok sjećanja koji nosi njegovo individualno ‘Ja’, kada pušta da zračenje njegova višeg ‘Ja’ zasvijetli u njemu …“ (str. 56) – ovdje isto ‘Ja’ – naziva „individualnim“; i dalje: „… u pitanju opraštanja kao takvog uzajamni odnos višeg i nižeg ‘Ja’ je već sadržan“ (ibid.); ovdje je postalo „niže“. U slijedećem poglavlju konačno se vraća izrazu „niže Ja" (ili „svakodnevno Ja“), opetovano ističući, da je njegova najvažnija osobina žudnja za osvetom (takva je metamorfoza koju je pretrpjela „sposobnost za opraštanje“ tijekom njegova izlaganja). Na ovo pitanje ćemo se osvrnuti detaljnije u paragrafu 4, ali za sada tvrdimo da smo dovoljno pokazali da Prokofiev sa „nižim Ja“ misli na četvrti princip ljudskog bića. Po njemu postoji niže i više ‘Ja’, i time je sve rekao o individualnom ‘Ja’, razvoj kojeg je središnja misterija eona Zemlje. Ali svatko tko ne posjeduje barem elementarno, izvorno duhovno-znanstveno znanje o tom misteriju trebao bi se suzdržati od toga da radi nezavisno istraživanje u antropozofiji. To je kao da bi netko želio prakticirati kemiju bez da poznaje Mendeljejev periodički sustav, ili komponira glazbeno djelo bez znanja nota.
„Ja sam alfa i omega, početak i kraj“ (Otk. 1, 8), tako je Krist, ‘Ja’ makrokozmosa i Bog čovjekova ‘Ja’. Ako netko ne zna što ‘Ja’ jest, ako ga netko proučava u banalnoj dvosmislenosti radije nego u višeslojnoj prirodi u njegovim konkretnim manifestacijama, tada to znači da ne razumije Krista – ili, posljedično, evoluciju Zemlje. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi kad otkrijemo da nas primitivna shema postavljena od Prokofieva, koja prije ima religijsko-dogmatski nego antropozofski karakter, i u kojoj zemaljsko, palo, niže, smrtno ljudsko ‘Ja’ stoji u opoziciji prema višem ‘Ja’, ne može dovesti nigdje. Sjećamo se što je Prokofiev napisao o transformaciji nižeg, smrtnog ‘Ja’ u više, besmrtno ‘Ja’, t. j. Duh-sam (cf. Para. 2.1.). Iz toga je netko prisiljen zaključiti da je Duh-sam prvi besmrtni član čovjekova bića, dok je niže ‘Ja’ smrtno – i u međuvremenu smo otkrili prirodu tog ‘Ja’. To bi značilo, prema Prokofievu, da zemaljski čovjek, koji je četveročlano biće, ne može steći individualnu besmrtnost! Iz ovoga zaključujemo da će prema kraju eona Zemlje sva ljudska bića, s izuzetkom nekoliko odabranih supermena, umrijeti; protivno svim zakonima razvoja oni će steći kontrolu petog principa, i odbaciti četvrti. Zbog tih usamljenih i smionih likova – rasa smrtnih ljudi je trpjela i patila.
Antropozofija nam daje sasvim drugačiju perspektivu na individualnu besmrtnost. Prema Rudolfu Steineru ‘Ja’, a također i dio astralnog tijela ljudskog bića, prelazi od jedne inkarnacije do druge. Premda astralno tijelo ostavlja veliki dio u kamaloki, sačuvano je sve što je u danoj inkarnaciji postignuto moralno, intelektualno i estetski. „Ono što je pravi napredak održano je na okupu snagom astralnog tijela, nošeno je iz jedne inkarnacije u slijedeću, i takoreći nakalemljeno u ‘Ja’ koje prelazi, kao ono fundamentalno vječno u nama, iz inkarnacije u inkarnaciju“ (9. 10. 1911, GA 131). Bilježimo pokušaj Prokofieva da odstrani čovjekovo ‘Ja’, koje je uvijek bilo prepreka na njegovu putu, ali u svijetlu činjenica moramo priznati da je, u nedostatku bilo kakvog osnova, taj pokušaj osuđen na propast. Međutim željeli bi postaviti dodatni argument. U njegovoj knjizi „Duhovno porijeklo …“ (IV), Prokofiev piše potpuno u duhu njegove doktrine da je „prvi od ‘božanskih’ članova ljudskog bića“ Duh-sam, „koji će sići na Zemlju (u 6-oj kulturalnoj epohi), i u njemu će biti mikrokozmička refleksija svjetskog-stvaralačkog-duha“ (str. 135). To znači da je zemaljski čovjek smrtan i da u njemu nema ništa od božanskog. Ovdje shvaćamo da Prokofiev nije pročitao „Tajnu znanost“, unatoč njegovim brojnim referencama na nju u autobiografskom eseju i citatu iz poglavlja 2. Jer upravo u tom poglavlju 2 čitamo slijedeće: „Ovdje [u duši svijesti] je ‘skriveno utočište’ duše. U njega može tražiti ulaz samo biće, s kojim duša dijeli zajedničku prirodu … Bog koji živi u ljudskom biću govori, kada duša sebe poznaje kao ‘Ja’. Kao što duša osjećaja i intelektualna duša žive u vanjskom svijetu, tako je treći član duše apsorbiran u božansko kada dođe do percepcije svog vlastitog esencijalnog bića … ‘Ja’ je od iste prirode i bića kao božansko … Kao što kap stoji u odnosu prema oceanu, tako stoji i ‘Ja’ prema božanskom. Ljudsko biće božanski element može naći unutar sebe, jer je u najdubljem, izvornom biću on sišao od božanskog… prava priroda ‘Ja’ najprije je otkrivena u duši svijesti“ (GA 13, p. 67, 69).
Baš kao što Rim poriče duh čovjeka, ali pripisuje duši neke duhovne osobine, tako spiritualizam Prokofieva poriče dušu; ne dušu kao takvu, već kao otkrivenje duhovnog i božanskog u zemaljskom eonu. Premda izvana stoje u opoziciji jedno s drugim, oba smjera slijede isti daleki cilj: voditi čovjeka na stranputicu u pogledu prave prirode njegovog ‘Ja’ i voditi ga na pogrešan put razvoja.
Ali kakve izglede Prokofiev daje „smrtnom“, četveročlanom ljudskom biću? – Da se odrekne vlastite volje i to povjeri višem, hijerarhijskom anđeo biću: „Jer ljudsko biće je slobodno tek kada njegova volja potpuno proizlazi od njegova višeg ‘Ja ’, i od njega je vođena“ (V, str. 122). Drugim riječima: „Ne Ja, već Duh-sam u meni“ riječi su sv. Pavla, izmijenjene od Prokofieva u duhu Lucifera.
Nećemo se zadržavati na tako očitim detaljima kao što je pitanje: Kako „njegova volja“ može proizlaziti iz nečega što leži izvan njega, i o kakvoj vrsti slobode možemo govoriti u ovakvoj situaciji? Sada, Prokofiev nije prijatelj logike, ali u slučaju o kojem se radi čak ni to nije bitno. –Anđeo pravilnog razvoja neće od čovjeka prihvatiti žrtvovanje njegove volje, jer On vodi do nezavisnosti, do slobode volje – „… zahvaljujući činjenici da hijerarhija anđela radi u našem duševno-duhovnom biću (našem ‘Ja’ i našem astralnom tijelu), mi sebe osjećamo kao slobodnu osobnost“ – kaže Rudolf Steiner (7. 9.1918, GA 184).
Nasuprot tome, luciferski anđeli nastoje ugasiti ‘Ja’ i individualnu volju u čovjeku. Kao dodatno žele ga baciti natrag u ranije stanje, kada su njegova djela bila inspirirana odozgo i bio je vođen od bića hijerarhija. U vezi onih vremena Rudolf Steiner kaže: „Ljudsko biće nije imalo vlastitu volju. Ono što je radilo bio je izraz božanske volje.
Korak po korak … mi smo stekli našu vlastitu volju, čije vrijeme počinje otprilike prije pet stoljeća“ (GA 26, str. 82). Religiozno predavanje višim duhovnim bićima, kako propovijeda Prokofiev, ne podudara se s evolucijskim zadatkom pete kulturalne epohe, u kojem ljudsko biće mora učiti djelovati „potpuno iz svojih vlastitih snaga“. Stanje zaposjednutosti od viših snaga koje rezultira takvom predajom nije ideal ljudske slobode. „… Sve s čime se ljudsko biće susreće u ovom petom post-atlantskom periodu mora biti stavljeno na kušnju mjerilom ljudske slobode. Jer ako bi snage ljudskog bića oslabile, sve bi moglo skrenuti na najgore. Ljudsko biće ovog petog post-atlantskog perioda nije u položaju da ga se vodi kao dijete“ (19.11. 1917, GA 178).
Preko razvoja duše svijesti ljudsko biće postepeno stječe sposobnost da od anđela (Duha-samog) primi moralne intuicije koje mogu inspirirati njegova djela. „Slobodne misli moraju … animirati (impulsieren) volju, tada je ljudsko biće slobodno“ (17.2.1924, GA 235). Ali kada je to slučaj, ono će postupiti iz njegova vlastitog ‘Ja’, to je aktivnost ‘Ja’ a ne anđela. Ne poricanje nižeg ‘Ja’ i nečije vlastite slobodne volje – što Prokofiev napominje u njegovoj knjizi „Okultni značaj opraštanja“ – niti potraga za vodstvom odozgo, nisu zadatak 5 epohe – upravo suprotno: odlučan, svjestan rad na svestranom razvoju, i to je jačanje ‘Ja’. Odricanje od vlastite volje je samo zadnja linija otpora; to znači povratak u prošlost, i stoga je previše lako rješenje. Ako bi ljudi slijedili taj put, kako preporučuje Prokofiev, šesta epoha bi također za njih bila epoha retrogresije, „ukidanja Ja“. „U 5 epohi“, kaže Rudolf Steiner, „ljudska bića su imala zadatak da se uzdignu do ‘Ja’. Ali to ‘Ja’ može opet biti izgubljeno ako ga stvarno ne bi tražila kroz unutarnji napor“ (8. 2. 1916, GA 166).
Vođeni smo upravo u smjeru „ukidanja Ja“ preko ovog odvraćanja pažnje od ‘Ja’ i duše svijesti prema Duhu-samom – koje Prokofiev stalno propovijeda. Njegova koncepcija, s obzirom na zadatke evolucije, nije samo apstraktno-teoretska pogreška, već sadrži stvarnu snagu dezintegracije; jer ako bi bila prihvaćena bila bi iskušenje da se napusti staza evolucije – povratak na svijest grupne duše i „vječno djetinjstvo“. Ova tvrdnja je potvrđena s posebnom jasnoćom kada razmotrimo što Prokofiev govori u još jednoj njegovoj knjizi – „Duhovni zadaci …“ (VIII). Tu tvrdi da je duša-naroda zbroj svih anđela čuvara sadržanih u danom narodu. Direktni zaključak koji se može izvući iz ovoga bio bi: ljudska bića bi morala, u ime slobode, predati njihovu individualnu volju, i opet postati grupna bića koja su iz duhovnog svijeta vođena od ukupnosti njihovih anđela čuvara.