U ovom proučavanju postavili smo sebi zadatak analiziranja najgorih i najupečatljivijih pogrešaka Prokofieva. Gdje se bavi temom 6-te kulturne epohe najprije vidimo „samo“ njegovu jednostranost. Ali treba shvatiti da je ovo „samo“ relativno. „Ono što može najviše naštetiti duhovnom pokretu je jednostranost“ – kaže Rudolf Steiner (GA 284, str. 154).
Pošto je po Prokofievom gledanju razvoj Duha-samog, u svakoj namjeri i svrsi, najvažniji zadatak eona Zemlje, on fokusira njegovo zanimanje na 6-tu kulturalnu epohu. On to objavljuje i veliča na svaki zamislivi način, posvećuje tome s entuzijazmom mnoge stranice, dok aktualni zadaci 5-te epohe jedva da ga uopće zanimaju. Kada pak govori o njima, radi to samo općenito i ograniči se na nekoliko općih mjesta. Dakle on manifestira jednostranost, u tome što gleda na 5-tu epohu kao na ništa drugo nego vrstu predigre, pripreme za šestu; naglasak cijelog post-atlantskog razvoja je pomaknut na 6-tu epohu, i u njoj vidi skorašnju kulminaciju najvećih težnji čovječanstva. Nadalje, ako je vjerovati Prokofievu, tada neće samo 5-ta epoha biti priprema za šestu. Promišljena i svrhovita priprema za 6-tu kulturalnu epohu, zaobilazeći 5-tu , počela je mnogo ranije. Natrag u danima mongolsko-tatarske invazije Rusije – t. j. u četvrtoj kulturalnoj epohi – ljudi koji su pretrpjeli smrt mučeništvom ujedinjeni „… s onima koji (već tada) rade (ovo on zna iz vlastitog iskustva) u nadčulnim svjetovima na pripremi onoga što će postati zemaljska stvarnost za čovječanstvo u cjelini u 6-oj kulturalnoj epohi“ (IV, str. 117- 118). Čak su i autori stare ruske legende o „Gradu Kiteshu“ bili dobro obaviješteni o 6-oj kulturalnoj epohi. Prokofiev tvrdi da su je svjesno pripremali. On nam kaže da „… put do 6-te kulturne epohe – prema dubokom uvjerenju onih u istočnoj Europi koji su jednom u duhovnoj viziji, stvorili legendu o Kiteshu – može se naći samo ako sva ljudska bića uspiju ući u skriveni Grad“ (ibid., str. 123).
Sadašnja, 5-ta, epoha je od Prokofieva okarakterizirana kao epoha koja će pripremiti princip Duha-samog (I, str. 371). On kaže da bi već sada, ili točnije, od 1879 (ibid., str. 408) „… tranzicija os duše svijesti do Duha-samog trebala biti ostvarena (ibid., str. 371); tada će cilj postavljen za 5-tu epohu od božanskih duhovnih snaga koje usmjeravaju razvoj Zemlje – potpuno oduhovljenje duše svijesti – biti postignut“ (IV, str. 373). Čovječanstvo kao cjelina, počevši u naše vlastito vrijeme, prelazi „prag koji leži između najvišeg duševnog člana [duše svijesti] i najnižeg duhovnog člana [Duha-samog]“ (V, str. 124 [str. 99]) itd. Prokofiev posebno žudi da pronađe, također i u predavanjima Rudolfa Steinera, nagovještaje o „mogućnostima pripreme“ epohe Duha-samog „već u naše vlastito vrijeme“ (V, str. 162). Nitko neće dovesti u pitanje da može postojati takva mogućnost, i da postoje „već u naše vlastito vrijeme“ ljudi koji čak pripremaju sedmu epohu, ili preciznije, poseban aspekt te epohe, naime, „rat svih protiv svih“. Pitanje je, na koji način 6-ta epoha treba biti pripremljena. Da li je to uopće moguće, dok god zadaci 5-te epohe nisu ispunjeni? Rudolf Steiner, u svakom slučaju, govori o tome s nepogrešivom jasnoćom:
„Vrhunac post-atlantske kulture trebao bi biti dosegnut već u 5-oj post-atlantskoj kulturalnoj epohi. Ono što će slijediti u 6-om i 7-om kulturalnom periodu biti će kretanje prema nazadovanju“ (15. 6. 1915, GA 159). Mi ne možemo točno odrediti što za koga vrijedi, ali za antropozofa to je bez sumnje temeljna istina.
Ali tko bi nam mogao objasniti koliko se tvrdnja Prokofieva da čovječanstvo u cjelini već prelazi prag između duše svijesti i Duha-samog, razlikuje od ideologije onih okultnih bratstava koja, preko medija najrazličitijih vanjskih institucija, žele na svijet utisnuti ideju da doba Vodenjaka samo što nije počelo?
Iz antropozofije nam je poznato da je do sada prošla tek jedna četvrtina pete kulturne epohe, i da će njen glavni cilj biti realiziran tek kada, u znanosti i kulturi, dođe do izražaja goetheanizam, kojega će daljnji razvoj pratiti individualno otvaranje duše svijesti kod ljudskih bića – ne njenom potpunim oduhovljenjem – ali što bi se u tom slučaju trebalo produhoviti? Prokofiev to vidi sasvim drugačije; on kaže: „Jedina ispravna tranzicija do Duha-samog može se naći kada je postignut stupanj oduhovljene duše svijesti (čemu nužno prethodi razvoj racionalne ili intelektualne duše) – nema drugog načina“ (IV, str. 124). Ovdje postavlja tezu koja je istinita, ali koja, dolazeći od njegova pera, zvuči neistinito. Jer u slučaju Prokofieva to nije više od apstraktne fraze. Ispitajmo je podrobnije. U njegovim radovima koncept razvoja duše svijesti kao takve potpuno nedostaje. On pravi skok od intelektualne duše do produhovljene duše svijesti. A što može biti ta duša svijesti, koja će primiti impuls Duha-samog – t. j. onaj koji će biti primjeren tek u 6-oj epohi?
U stalnom ponavljanju, bez smisla ili sadržaja, Prokofiev koristi riječi „produhovljenje duše svijesti“ i potiče nas da pitamo: što je to zapravo što treba biti produhovljeno? Rudolf Steiner je govorio o produhovljenom mišljenju. To znači razvijanje jasno razumljivih ideja i koncepata, oslobođenog svake čulne stvarnosti, ali koji se njihovim otvaranjem pokazuju sposobni dohvatiti duhovni sadržaj. Uz pomoć njih ljudsko biće se može uzdići od shvaćanja činjenica i zakona fizičkog svijeta do jednako jasnog i konkretnog razumijevanja zakona duhovnog svijeta. To je ispravan razvoj, organska komponenta razvoja duše svijesti u 5-oj epohi, i ostvaruje se, ne u religijskim težnjama prema duhovnim visinama, koje susrećemo na doslovno svakoj stranici knjiga Prokofieva, već na putu planskog i sustavnog proučavanja duhovne znanosti, i razvojem socijalnog razumijevanja. On bi želio stići direktno od duše intelekta 4-te epohe do potpuno produhovljene duše svijesti 6-te epohe. Međutim, takav „let bez zaustavljanja“ je, moguć jedino za mišljenje koje je daleko od stvarnosti.
Ako, kao što tvrdi Prokofiev, mi već stojimo na pragu epohe Duha-samog, tada ćemo pitati što se dogodilo u prvoj četvrtini 5-te epohe. „Otvaranje materijalizma“, Prokofiev odgovara. I dakle „… [akumulirana] negativna karma materijalizma narasla je u toj mjeri … da, kao rezultat te karme, na kraju tamnog perioda Kali Yuge u 1899 i na početku nove, svijetle epohe, čovječanstvo neće biti u stanju ispuniti zadatke 5-te post-atlantske epohe u onolikom stupnju koji je neophodan“ (IV, str. 378).
Kakav stav da usvojimo, u ovom slučaju, prema goetheanizmu? – željeli bi pitati. Što reći o Goetheu, Schilleru, Hegelu, Fichteu itd.? Kakvo značenje da im damo?
Ako bi sada poslušali odgovor Prokofieva, shvatili bi da je čovječanstvo počelo rješavati zadatke 5-te epohe tek sada kada je on, Prokofiev, počeo naviještati 6-tu epohu i uspon do Duha-samog. Ali to nije glavni zadatak 5-te epohe; to se sastoji od osnaženja ‘Ja’-svijesti na novom i višem nivou, što se jedino može postići u procesu razvoja duše svijesti. Jer samo tu „‘Ja’ postaje, takoreći … čisto, može postati potpuno svjesno sebe“ (8. 2. 1910, GA 116). Taj razvoj počinje razradom nezavisnog mišljenja od ljudskog bića. „Mi ne možemo razviti dušu svijesti u 5-om post-atlantskom periodu, bez da razvijemo snagu razumijevanja“ (24. 10. 1920, GA 200). Rudolf Steiner ukazuje na to, i ono što slijedi: „Sposobnost prosudbe mora, u konkretnom razvoju u 5-om post-atlantskom periodu, uvesti ‘Ja’ u dušu svijesti“ (21. 8. 1917, GA 176). U našem dobu potreban način mišljenja je razvijen u procesu shvaćanja zakona materijalnog univerzuma. Jednako tako u skladu sa zakonom i u skladu sa zadatkom evolucije, materijalistički pogled na svijet također dolazi na svoje. Priznat je od božanskih duhovnih snaga, kojim se Prokofiev stalno obraća. Rudolf Steiner kaže: „Od 16-og stoljeća imamo novog duha-vremena (Zeitgeist). Ovaj duh-vremena ima vlastiti sasvim određeni zadatak. Njegov zadatak je ranijim impulsima razvoja dodati potpuno materijalističke vještine (Können) i razumijevanje svijeta. Zato je materijalistički element u svijetu imao tako veliki napredak od 16-og stoljeća. Ne trebamo stoga gledati na materijalističko shvaćanje stvari kao na inferiorno ranijem načinu shvaćanja, dok god se s njime ne identificiramo na jednostrani način“ (13.5. 1915, GA 159).
Identificirati se s nečim na način koji nije jednostran, problem je s kojim se Prokofiev očito ne može nositi: tako se on identificira sa spiritualizmom. U intelektualnom razvoju on vidi samo negativnu stranu, sam intelekt vidi kao čisto ahrimanski; duhovni pristup koji on favorizira – onaj koji je dijametralno suprotan intelektu – odvlači ga dalje od Zemlje u širine kozmosa. Da ne bi došao u otvoreni sukob s Rudolfom Steinerom on priznaje objektivnu nužnost pojave materijalizma, ali ne može prevladati duboku antipatiju prema njemu, i karakterizira ga bezuvjetno kao „masovnu l a ž “ koja je bila nadaleko raširena i na najradikalniji način, koja vidi fizički čulni svijet i njegove zakone kao jedinu stvarnost i na sve duhovno gleda – Prokofiev ovdje koristi marksistički izraz – kao na nestvarnu „nadgradnju“ (IV, p. 378; istaknuo S. O. P.).
Ovdje također Prokofiev griješi, brkajući sociološko učenje Marxa, njegov „historijski materijalizam“ koji govori o „temeljima“ i „nadgradnji“, s prirodo-znanstvenim materijalističkim pogledom na svijet. Ali unutar konteksta ovog pogleda na svijet (koji je, slučajno, bio nadahnut bratstvom Christiana Rosenkreutza), razvila se prirodna znanost koja je u cijelosti opravdana u njenoj vlastitoj sferi, i o čijem se dubokom znanju u oblasti čulne stvarnosti ni na jedan način ne može govoriti kao o „masovnoj laži“. Prokofievu s njegovim militantnim spiritizmom nije palo na pamet da, „tijekom četiri stoljeća najbolja vježba za duhovnost je bila ona koja je natjerala ljudska bića na prirodo-znanstveno mišljenje“ (1. 6. 1913, GA 146). Materijalizam nije laž, premda je pogrešan u pogledu svjetskog poretka. Tako je Rudolf Steiner upozorio antropozofe: „Materijalizam ne može biti pobijen“ (5.5.1923, GA 225).
Zadaci 5-te epohe su zaživjeli prije našeg vlastitog vremena. Ispravan razvoj duše svijesti u 5-oj epohi zavisi o postizanju dvije sposobnosti u ljudskom biću. Jedan je stvarno čista percepcija čulnog svijeta – zadatak ispunjen od goetheanizma. Drugi je Rudolf Steiner okarakterizirao kao sposobnost za „slobodne imaginacije, unutar kojih se netko kreće slobodno kao što se inače kreće jedino u moći razumijevanja“. To toga smo vođeni od duhovne znanosti (17.9.1916, GA 171).
Za goetheanizam Prokofiev ne pokazuje interesa. Čini se, barem što se tiče plodova njegova vlastitog istraživanja, da on nema pojma o postojanju duhovno-znanstvene metode koja njeguje razvoj slobodnih imaginacija. On potpuno gubi iz vida dušu svijesti. Ona se dijeli u dva ekstrema – jedan koji je produhovljen, i onaj koji je demoniziran (kroz materijalizam) (IV, str. 126), slično kao ‘Ja’ koje gubi u neobjašnjenom dualizmu nižeg i višeg ‘Ja’.
Veslajući od ovog nestabilnog dvostrukog terena on plovi prema 6-oj kulturalnoj epohi, gdje „svjetlost osvita zore“ sjaji prema njemu „iz dubina još nejasne budućnosti“ (ibid., str. 125). I što se uzdiže pred njim iz te „nejasne“ ali neupitno svijetle budućnosti, na čijem pragu on već stoji? To ponavlja stalno: „svjesna veza sve većeg broja ljudi sa oblašću Sofije“ (ibid., str. 134); otvaranje mogućnosti nalaženja puta do kozmičke sfere Marija-Sofije (ibid., str. 139), itd. Ali zašto kozmičke sfere? U izjavama Rudolfa Steinera citiranim od Prokofieva kao potpori njegove tvrdnje nema spomena o „kozmosu“.
Evanđelje po Ivanu govori kako je Krist, kada je vidio njegovu majku kako stoji pred križem s Ivanom – prema Rudolfu Steineru ona je bila nositelj božanske mudrosti, Sofija – rekao majci: „Ženo, evo ti sina“. I zatim je rekao učeniku: Evo ti majka. I od toga časa uzme je učenik k sebi“ (Ivan 19, 26- 27). Zar ove riječi nemaju značenje za Prokofieva? Tek u dalekoj 6-oj epohi će, drži on, „… po prvi puta u cjelokupnom razvoju Zemlje biti dana mogućnost [silama kozmičke Sofije] da se inkarniraju na Zemlji“ (IV, str. 94). I tek tada će „Krist impuls raditi unutar čovječanstva uz pomoć i putem kozmičkih snaga Sofije“ (ibid.). Sa slijepom upornošću Prokofiev nastavlja tražiti mudrost, kao u pretkršćanskoj davnini, vani u kozmosu. Znanje istine je, sa stajališta Prokofieva, isto kao i „svjesno ujedinjenje sa sferom Sofije“ (ibid., str. 133). – Tek nakon trijumfalnog ujedinjenja cijelog čovječanstva s „… kozmičkom sferom Sofije“ u 6-oj epohi biti će dana mogućnost spoznati istinu. Iz tog razloga će se, ne samo materijalizam već i mnogo prijatnije stvari također – u stvari, gotovo sve, što je iznjedrilo naše vrijeme, koliko god se trudili da nađemo iznimku, u konačnici pokazati kao laž, bilo da je kolektivne ili individualne prirode. Možda baš zato jer je Prokofiev iniciran u ovu potresnu istinu, tako je opušten po pitanju istinitosti njegova vlastitog književnog stvaralaštva, koje cilja na ispunjenje samo jednog zahtjeva, naime, da treba zvučati bahato uzvišeno, i potaknuti ljude da usmjere njihove poglede u svijetlom ispunjenu budućnost i time koliko je god moguće zaborave sadašnjost.
Istina je da se, dolaskom Krista, božanska mudrost također spustila na Zemlju i približila čovjeku. Cijela situacija s ljudskim znanjem se odlučno promijenila na bolje, i nesretna je okolnost da Prokofiev to nije mogao shvatiti. Pošto „Pad u grijeh“ stoji u vezi sa znanjem, preko znanja će biti savladan. Međutim, ovaj zadatak prevladavanja „Pada“ pomoću znanja mora biti ispunjen, ne od 6-te post-atlantske epohe, već od 5-te, kroz znanost duha.
Moćan impuls uspona do duhovne mudrosti – ali ne individualiziran – dogodio se kroz Misterij na Golgoti, već u 4-oj kulturalnoj epohi. Rudolf Steiner kaže da posvećenici pretkršćanskih vremena, premda su mogli prodrijeti u duhovne svjetove, „[ nisu imali] unutar [njihova vlastita] ‘Ja’ … sposobnost za prosudbu, niti razumijevanje, viših svjetova … Sa svim snagama koje pripadaju ‘Ja’, ljudsko biće prije Misterija na Golgoti nije se moglo ujediniti s duhovnim svjetovima. To je tajna koja je ljudima trebala biti razjašnjena kroz krštenje od strane Ivana, da je sada došlo vrijeme kada nebeska kraljevstva trebaju zračiti dolje u ‘Ja’, trebaju doći sve do ‘Ja’, zemaljskog ‘Ja’“ (21.9.1912, GA 139). Ta tajna Prokofievu nije postala jasna. On ne vidi kako je Krist impuls aktivan u razvoju 4-te i 5-te epohe, kako individualna ljudska mudrost postupno sazrijeva, stupanj po stupanj, u tim kulturama. U njegovu gledanju na stvari sve najviše i najbolje teži prijeći u 6-tu epohu – uključujući znanje o istini i iskustvo slobode.
„Spoznati ćeš istinu, i istina će te osloboditi“ (Ivan 8, 32).
Prokofiev je citirao ove riječi Krista, sa slijedećim komentarom: „I to znači da znanje o istini (istaknuo S. O. P.) ili, što je isto (istaknula I. G.), svjesno ujedinjenje sa sferom Sofije, tako pročišćava i produhovljava dušu svijesti, da ljudsko biće zaista postaje sposobno u sebi doživjeti impuls slobode, što uvijek ima moralni karakter“ (IV, str. 133). Dakle pokušava ojačati njegovu vlastitu fiks ideju citirajući tekstove Svetog pisma i koristeći okolnosti da se nitko neće usuditi da to dovodi u pitanje. I jedva da je itko u stanju rasplesti demagoške suptilnosti u koje su ti tekstovi utkani, jer ovdje imamo posla, ne s logičkim greškama, već s nedostatkom logike, akumuliranjem proizvoljnih asocijacija koje uspijeva spojiti samo u vanjskom obliku, uz pomoć gramatike i izraza koji se lako previde kao što je „što je ista stvar“; izjava tako preuzima oblik očigledne i općenito priznate. To je jedan od jednostavnih ali veoma efikasnih načina koje Prokofiev koristi da obmane čitatelja. Tako nalazimo da vješto kombinira citate iz evanđelja s izjavama Rudolfa Steinera, i time suptilno sugerirajući čitatelju da će ljudska bića morati čekati na znanje o istini, i time i na iskustvo impulsa slobode, i konačno na osnivanje zajednica prema načelu etičkog individualizma! – sve do 6-te epohe, da bi se tada ujedinili sa sferom Sofije (ibid., n.pr. str. 133). I ova cijela konstrukcija se drži na jednoj „kuki“ – izrazu „isto“.
Znanje istine omogućava nam da postanemo slobodni. Ali biti slobodan nije identično s iskustvom impulsa slobode. Upoznavati istinu (a također i postajati slobodnim) složen je proces koji se otvara s vremenom i neodvojivo je povezan s tijekom ljudske evolucije, i ne počinje niti završava simultano s izlijevanjem „Vode kozmičke mudrosti“ na početku 6-te epohe. Ali s obzirom na impuls za individualnom slobodom, doživljavanje ovoga se mora, kao što znamo iz antropozofije, odvijati u periodu duše svijesti, i, nadalje, pod uvjetima odvajanja ljudskog bića od kozmičkih sfera – obično se nazivaju duhovne hijerarhije – i razvoja „mrtvog“, apstraktnog mišljenja, koje postaje objektno orijentirano (gegenständlich) u procesu spoznaje materijalnog svijeta – i, tek nakon toga, je produhovljeno. „Moj napor u razvijanju prirodo-znanstvenih koncepata“ – Rudolf Steiner kaže u njegovoj „Autobiografiji“ – „konačno me doveo da u aktivnosti čovjekova ‘Ja’ vidim jedinu moguću polaznu točku za izvornu spoznaju“ (GA 28, poglavlje 3). Gubljenjem iz vida čovjekova ‘Ja’ Prokofiev je izgubio „jedinu moguću polaznu točku za izvornu spoznaju“, i našao se bez izbora nego da traži tu „izvornu (wahr) spoznaju“ u dalekim kozmičkim sferama.
Rudolf Steiner je izrazio tajne dolazeće 6-te kulturalne epohe jezikom ružokrižarske Legende o hramu (GA 93). Ta legenda je za Prokofieva ostala nedohvatljiva. Duhovni hram čovječanstva kakav on predviđa stvoren je isključivo iz [nebeskih] Sofija-snaga, snaga kozmičke, ženske, svećeničke Abel-mudrosti (IV, poglavlje 14 i napomena 233 na str. 482). Iz predavanja Rudolfa Steinera od 22. 5. 1905 on pažljivo bira samo one pasuse vezane s ženskim principom i božanskom mudrošću (IV, str. 134), i očigledno ignorira ono što je na tom predavanju rečeno o radu sinova Kaina, preko čijih je snaga hram izgrađen z a nebesku mudrost sinova Abela. U Zlatnom trokutu, koji simbolizira Atma-Buddhi- Manas, sadržano je više ‘Ja’ čovjeka, znanje kojeg „će sadržaj biti obnovljeno kršćanstvo 6-te pod-rase“ (t. j. 6-te kulturalne epohe; 4. 11. 1904, GA 93). Od ovog trokuta Prokofiev priznaje samo jedan kut – naime Manas. U njegovom „moru od bronce“, iz kojeg će „nastati kombinacija, koju se može prenijeti u doba koja slijede“ (ibid.), postoji samo Voda, stara nadahnuta mudrost sinova Abela, ali ne i Vatra, osnovna snaga sinova Kaina, vatra spoznaje i ovladavanje zemaljskim planom. U tom je smislu simptomatično da Prokofiev, u njegovoj knjizi o Novalisu („Vječna individualnost“, Dornach 1987), 6-tu epohu karakterizira kao vrijeme čiji početak je obilježen „za čovječanstvo izlijevanjem Vode nove kozmičke mudrosti“ (str. 216; istakla I. G.). – Kako se ne sjetiti pomoćnika u Legendi, preko čijih intriga je voda izmiješana u lijev mora od bronce, što je gotovo sve upropastilo?!
Može li Solomon sam, bez pomoći Hirama, izgraditi hram? Zar se Prokofiev ne boji da bi od hrama moglo ostati ne više od kozmičkog projekta, od kojeg će teško i sjećanje preživjeti do vremena 6-epohe ako izbaci graditelje hrama?
Ako bi željeli formirati mišljenje o ovoj depresivnoj slici ljudskog razvoja, slijedeće riječi Rudolfa Steinera mogu nam pomoći. On kaže: „Luciferska bića“ mrze Zemlju, „teže je odbaciti, odbaciti Zemlju, odbaciti sve zemaljsko iz ljudskih bića, i ljudska bića potpuno produhoviti, tako da na njih ne djeluje ništa zemaljsko, tako da nisu prožeta i ojačana zemaljskim. Željeli bi da u sebi ima samo kozmičko biće … Da bi to postigli luciferska bića stalno pokušavaju automatizirati inteligenciju koju imamo kao ljudska bića, i u nama žele potisnuti slobodnu volju … Tada bi ono što trebamo napraviti mogli napraviti s automatskom inteligencijom, i djelovati, ne iz naše vlastite volje, već iz volje Bogova. Mogli bi postati čisto kozmička bića … Njihovo stremljenje je, takoreći, da nas naprave čistim duhovima, obdarenim ne s vlastitom inteligencijom, već jedino s kozmičkom inteligencijom; bićima bez vlastite slobodne volje, ali u kojima sve prirode misli i djela funkcionira automatski, kao što je slučaj kod hijerarhije anđela, i u mnogim pogledima kod hijerarhije samih luciferskih bića …“ (21.9.1918, GA 184).
Da li Prokofiev također želi ljudska bića lišiti njihove vlastite volje (cf. Para. 2.2., 4.1.), obdarujući ih kozmičkom mudrošću umjesto njegovih „lažljivih misli“ (cf. V, str. 66) koje ne mogu znati istinu; usaditi u njih peti princip umjesto individualnog, nižeg ‘Ja’; napraviti ljudsko biće moralnim na luciferski način? To da je takva namjera objavljena kroz Prokofieva – u ime antropozofije – uz odobravanje nadmoćne većine antropozofa, zaista je izvanredna činjenica – „Dakle jao, ako nemamo na umu riječi (iz Goetheova „Fausta“ – Prijev.):
‘Obični ljudi ne mogu vidjeti vraga – čak i ako ih je zgrabio za ovratnik’“ (17.6.1912, GA 130).