U duhovnom svijetu nema distinkcije između bića s jedne strane i prirodnih procesa s druge. Rudolf Steiner to objašnjava ovako: „U duhovnom svijetu jedino smo suočeni s bićima, i nasuprot tih bića nema ničeg što bi se moglo nazvati prirodni-proces. Sve što se susreće je biće … i ne može se reći kao u čulnom svijetu: Ovo je životinja, a ono su vanjske tvari koje ona jede. Takva dualnost neće se tamo naći …“ (29.8.1912, GA 138).
Iz tog razloga ne može se sažeti odnos prema svijetu duha iz odnosa prema njegovim bićima; ovdje su na djelu zakoni postojanja, razvoja, aktivnosti bića, i spoznaja duhovnog svijeta je uvijek onoliko konkretna koliko je i duhovna individualnost koja postaje objekt spoznaje.
Prokofieva djela imaju zalihu iznenađenja za čitatelja, i u ovoj oblasti također. U ovom poglavlju ćemo analizirati nekoliko primjera i pomoću njih pokazati kako proizvoljno i neodgovorno barata s onim konceptima koji se odnose na bića duhovnih svjetova. Takvo njihovo tretiranje je moguće jedino ako se na njih gleda kao na čisto nominalne koncepte lišene svakog stvarnog sadržaja; znanje o duhovnom svijetu je ovdje zamijenjeno apstraktnim konstrukcijama schema i definicija, koje stvaraju vanjski dojam duhovno znanstvenog istraživanja.
3.1. Koji narod ima veću dušu?
Na prvi pogled, to izgleda kao čudno i nerješivo pitanje. Da bi mogli odrediti što je veće ili manje, potrebni su mjera, broj i težina. Zamisliva je cijela paleta mogućnosti: od jednostavne kalkulacije do preciznih kvantitativnih metoda prirodne znanosti, i impresivnih metoda kalkulacije korištenih od primijenjene matematike; od najprimitivnije vage do najpreciznijih elektronskih mjernih instrumenata – sve su to postignuća znanosti. Međutim, postoji nešto što nedostaje svim ovim metodama i instrumentima koji su razvijeni za istraživanja u materijalnom svijetu: naime, nisu primjenjive izvan granica ovog svijeta.
Antropozofija Rudolfa Steinera je proširila sferu spoznaje, i pokazala da je spoznaja također moguća izvan ograničenja čulno-opazivog svijeta. Ali da bi se steklo znanje o duhovnom i ostalo unutar granica onog što je znanstveno, treba smisliti metodu koja je jednako precizna, čak i ako se bitno razlikuje, kao i metode materijalističke znanosti. Ali sada na scenu dolazi nova generacija istraživača, najistaknutiji među njima je Prokofiev, i pokazuje se da ne samo preko spoznaje već preko kvantitativnih metoda znanosti – počevši s najjednostavnijom, naime statistikom – granice mogu biti prijeđene. Sasvim obična kalkulacija je dovoljna da se utvrdi veličina raznih „Duša-naroda“, i usporedi jednu s drugom. To je ekstremno jednostavno: Što je brojniji narod, veća je njegova „duša“; veličina bilo koje duše-naroda zavisna je o veličini populacije. Ali u pozadini svake metode je teorija, i mi ćemo sada to istražiti.
Osnovne konture ove teorije formulirane su u njegovoj knjizi „Duhovni zadaci srednje i istočne Europe“ (VII nije moguće navesti stranicu jer je knjiga objavljena u časopisu Antropozofski glasnik). Najvažnije je slijedeće: „Njihova (anđela) ukupnost … čini ono što može biti nazvano ‘duša - naroda’. Stoga tu pripadaju, u prvom redu, svi anđeli čuvati ljudskih bića koja su članovi naroda o kojem se radi; odnosno, koji čine njegovo fizičko (zemaljsko) tijelo“ (str. 118; istaknuo S. O. P.). Prokofiev njegovu teoriju izvodi iz „univerzalnog zakona podudaranja mikro i makro kozmosa“ (ibid.), i dodaje slijedeće razmišljanje:
Duša ljudskog bića djeluje kao posrednik između njegova duha i njegova tijela. Ako, dakle, prema Rudolfu Steineru, anđeli djeluju kao posrednici između arhanđela – duhova naroda – i ljudskih bića koja čine narod, tada – tako Prokofiev zaključuje – ukupnost anđela je duša-naroda. Zašto samo ukupnost anđela? Može se samom sebi dokazati da ova tvrdnja nije u skladu s istinom. Na primjer: Kada je vodeći političar nadahnut duhom naroda, tada on također djeluje kao posrednik između duha naroda i naroda. Slijedeći teoriju Prokofieva onda bi među sastavne dijelove duše-naroda trebalo uključiti ne samo anđele, već također i istaknuta ljudska bića kao što su državni funkcionari ili osobe u oružanim snagama.
Nadalje, on zakon podudaranja između mikro i makro kozmosa primjenjuje na proizvoljan i pogrešan način, kao da se nije potrudio da razmisli o odnosu između dijela i cjeline. Ljudsko biće kao mikrokozmos je „minijaturna verzija“ (zrcalna slika) makrokozmosa, i između njih dakle postoji sličnost. Ali to ne znači da je mikrokozmos sličan bilo kojem proizvoljno odabranom fragmentu makrokozmosa; ako bi to bilo tako mogli bi ljudsko biće usporediti s bilo kojom zamislivom stvari. Ne postoji racionalno uvjerljiva analogija koja se može napraviti između duha, duše i tijela ljudskog bića, s jedne strane, i duha naroda, ukupnosti anđela, i samog naroda s druge strane. Čovjekova duša posreduje između duha i tijela, iza kojeg je duh također prisutan. Ali fizička tijela ljudskih bića koja, u njihovoj ukupnosti, čine narod, ne mogu činiti tijelo arhanđela, koliko god Prokofiev u to čvrsto bio uvjeren. Arhanđeosko tijelo je duhovne prirode. „Cijeli narod“, kaže Rudolf Steiner, „[ je] takoreći ugrađen kao cjelina unutar duhovne supstance, i ta duhovna supstanca je tijelo vatrenog duha [arhanđela]“ (6. 8. 1908, GA 105). Dakle anđeli posreduju između arhanđela i naroda, ne između duha i tijela arhanđela - stoga njihova ukupnost nije usporediva s ljudskom dušom kao što drži Prokofiev.
Ukupnost anđela sastoji se od mnoštva autonomnih duhovnih individualiteta, što se ne može reći za ljudsku dušu. Prokofiev je shvatio tu činjenicu, jedino što mu to ne smeta. On kaže da, kao i u duši-naroda, postoji također raznovrsnost i u individualnoj ljudskoj duši, izražena u tri osnovne snage, mišljenja, osjećanja i volje, „od kojih svaka obuhvaća mnoštvo složenih procesa“ (VIII, str. 121). Nešto analogno ovome vrijedi također za dušu-naroda … Duša-naroda je uvijek mnogostrukost, ali ipak ne može biti sažeta kao trostrukost … čine je tri glavne grupe anđel-bića“ (ibid., str. 122). Zatim, da bi pokazao važnost njegove analogije, on nastavlja opisivati te tri grupe, nesvjestan činjenice da u ovom slučaju analogija ne vrijedi. Iako je ljudska duša diferencirana ona živi kao jedna cjelina; njeni dijelovi nemaju vlastito individualno biće; duša-naroda, kako je opisuje Prokofiev, bila bi podijeljena u mnoštvo nezavisnih duhovnih individualiteta.
Prokofiev govori o „beskonačnom mnoštvu duševnih procesa“ (ibid., str. 121) u ljudskom biću s jedne strane, i o mnoštvu anđela u duši-naroda s druge (ibid., str. 122). Ali kako može usporediti nedefinirane procese koji se odvijaju unutar pojedinog individualnog bića, s nezavisnim anđeoskim duhovnim bićima? To može vrijediti samo ako je individualnost kao takva potpuno izostavljena.
Ako bi se, na primjer, dogodile velike migracije populacije, tada bi duh naroda Prokofieva stalno morao razmjenjivati članove koji mu pripadaju. Zar su ikada ljudska bića među njima razmjenjivala članove njihovih vlastitih duša? Ako čitatelj razmisli o ovim pitanjima, moći će sam naći dovoljno argumenata koji će pokazati neodrživost analogija Prokofieva.
Ali Prokofiev također ima neki problem s arhanđelom naroda. On kaže: „Ukupnost anđela čuvara ljudskih bića koji pripadaju narodu o kojem se radi [čine] takoreći dio nadčulnog duševnog tijela arhanđela koji vodi taj narod“ (ibid., str. 120). Ali, kako nam govori Rudolf Steiner, neka ljudska bića mogu također imati anđela čuvara luciferske prirode. Kao rezultat toga, vodeći arhanđel naroda bio bi nehotično luciferiziran, jer bi njegovo duševno tijelo bilo prožeto luciferskim duhovima. Ljudsko biće, upotrebom slobodne volje, može se oduprijeti iskušenju Lucifera, ali arhanđel, za razliku od ljudskog bića, u tom slučaju bi bio u teškom položaju. Kao što znamo, ljudsko biće nastavlja iz jedne inkarnacije u drugu s istim anđelom čuvarom, i jednom kada se inkarnirao u danom narodu njegov anđeo također mora biti prihvaćen. Arhanđeo ne može odbaciti anđela ljudskog bića preko zapovijedi odozgo! – Dakle vidimo da Prokofiev mora još raditi na ovom pitanju. Pretpostavivši da se, iz nekog razloga, dogodila migracija u drugu zemlju od ljudskih bića s luciferskim anđelima čuvarima u velikom obimu, kakve posljedice bi to imalo na arhanđela te zemlje?
Sada bi neki čitatelji mogli odgovoriti da je logika jedno, ali da nadčulno iskustvo također treba uzeti u obzir. I Prokofiev se zaista na to poziva. On kaže: „I kada njihov (anđela čuvara) ujedinjeni rad poprima harmoničan tijek … tada duhovna percepcija može vidjeti kako se duša-naroda u nekoj mjeri stapa u jedno s duhom naroda, postajući integralni dio njega“ (ibid., str. 120). S točke gledišta sadržaja, ova tvrdnja je primjer onoga što se ne smije napraviti ni reći u antropozofiji, a također i općenito u okultizmu; u ovom konkretnom slučaju izjava također ima vrijednost u tome što daje nagovještaj „duhovne percepcije“ Prokofieva i izvora njegova „znanja“ o takozvanoj „duši-naroda“.
U slijedećem paragrafu on ponavlja ono što smo upravo citirali, iznoseći iste analogije kod individualnih ljudskih bića, i kaže da, baš kao što kod vidovitog promatranja ljudska aura predstavlja sliku jedinstva duše i duha, takav je slučaj i s „anđel- dušom i arhanđel-duhom naroda, koji, za duhovnu percepciju njihova združenog djelovanja, čine nedjeljivu cjelinu“ (ibid.). Ovdje se suzdržava od zahtjeva za „posebnom harmonijom“; također ne postoji „integralni dio“, već jedino „nedjeljiva cjelina“; međutim, „duhovna percepcija“ je ista, naime Prokofieva vlastita. On je sve to „percipirao duhovno“. To je potvrđeno sljedećim riječima:
„Takva slika je predstavljena vidovitom oku kada te procese promatra više sa stajališta arhanđela pošto se on utjelovljuje u duši-naroda. Sa stajališta anđela koji to konstituiraju (dušu-naroda), javlja se nekako drugačije“ (ibid., str. 121). Sudeći prema kontekstu, prva rečenica gore citiranog pasusa može se odnositi na prije spomenutu naznaku Rudolfa Steinera, koja, međutim, ni na koji način ne potvrđuje tvrdnju Prokofieva. U drugoj rečenici Prokofiev misli ispraviti Rudolfa Steinera, preko opservacije tih stvari s njegovog vlastitog stajališta, naime onog od anđela.
Da ne bi više umarali čitatelja s kazuistikom vidovitosti Prokofieva, nećemo, u onom što slijedi, uzeti u obzir njegovu „duhovnu percepciju“, koja bi trebala podržati njegovu teoriju. Postoje izjave Rudolfa Steinera iz kojih netko može zaključiti da duša-naroda definitivno nije ukupnost anđela čuvara ljudskih bića koja čine narod. Po danu, kaže Rudolf Steiner, duša-naroda je ujedinjena s čovjekovom dušom.
„Svaki puta kada zaspemo mi napuštamo, takoreći, habitus duše-naroda kojoj pripadamo“ (27.11. 1914, GA 64). „Pri budnoj svijesti mi mijenjamo naše snage s našom vlastitom dušom-naroda“ (12. 12. 1914, GA 156). Odnos između ljudskog bića i njegova anđela čuvara izgrađen je na suprotan način u ritmu spavanja i budnosti. „Dok god je ljudsko biće budno, anđeo je u krilu … viših duhovnih bića“ (17.7.1921, GA 205). Ali kada ljudsko biće napušta njegovo fizičko i etersko tijelo tijekom spavanja, pridružuje mu se anđeo (ako materijalističko gledanje ljudskog bića o kojem se radi to ne spriječi). „… Arhanđeoski princip je [povezan] s eterskom prirodom, … anđeoski princip mora se takoreći pridružiti ljudskom biću iz jednog stanja u drugo i ponovno natrag. Taj anđeoski princip, esencijalno biće anđela, mora se pridružiti ljudskom biću na njegovu putu u stanje spavanja i na njegovu povratku iz stanja spavanja“ (ibid.).
Sada bi ovo trebalo biti dovoljno da teoriju Prokofieva odvede „ad absurdum“. U budnom stanju duša-naroda je ujedinjena s ljudskom dušom, dok se anđeo odmara u krilu hijerarhija. Suprotno, pri spavanju ljudsko biće napušta fizičko i etersko tijelo – boravište duše-naroda – i ujedinjuje se s anđelom. Dakle duša-naroda je povezana s fizičkim i eterskim tijelom čovjeka, tako da anđeo ne može biti dio njega. Anđeo radi unutar čovjekova astralnog tijela i, za razliku od duše-naroda, prati čovjeka kroz spavanje. Postoji još jedna zanimljiva i nedvosmislena izjava Rudolfa Steinera u vezi duše-naroda: „Duša-naroda je stvarno biće, ali ono nema fizičko tijelo; njen najniži član je etersko tijelo … ono se širi vani kao tijelo od izmaglice, i sva eterska tijela pojedinih ljudskih bića danog naroda ugrađena su unutar njega, i njegove snage teku u eterska tijela ljudskih pojedinaca“ (21.6.1907, GA 100).