Duhovni svijet kako je opisan od Rudolfa Steinera predstavlja značajnu poteškoću za svakog tko ga želi shvatiti s pojednostavljenim dogmatskim i shematskim razumijevanjem. Postoje duhovna bića koja sebe izražavaju kroz druga bića; odnosi se rađaju u različitim formama na različitim nivoima hijerarhija; jedno služi kao model za mnogo toga što prolazi kroz metamorfozu i pojavljuje se pod raznim aspektima na raznim evolucijskim stupnjevima bića svijeta. Do višeslojnosti otkrivenja je došlo kroz aktivnost individualnih duhovnih bića koja su izvorna i konkretna kao i ljudska bića koja žive na Zemlji; jer duhovni svijet nije ni jednostavniji ni siromašniji po sadržaju od zemaljskog svijeta. Ali ovaj potonji je zamrznut u oštro oblikovane materijalne forme, i nikako ne može biti natjeran u određene nizove preglednih apstraktnih shema.
Za razliku od duhovnog svijeta, način na koji su pojave percipirane u fizičkom svijetu osigurava permanentnu korekciju njegovih shematskih i neispravnih predstavljanja. Duhovni svijet je ljudskom biću otkriven jedino u konceptualnoj formi osim ukoliko, kao u slučaju Rudolfa Steinera, pred njegovim unutarnjim okom nema neposredno opazivu stvarnost. Da bi to moglo shvatiti u punoj kompleksnosti ljudsko biće mora, s jedno strane, steći sposobnost unutarnjeg promatranja i, s druge – tako da bi moglo ispravno razumjeti ono što je promotreno – izvršiti koncentrirani rad u svom mišljenju, time postignuvši pomak granice razumijevanja i svijesti na nivo inspiracije. Misaone forme u kojima se pojavljuje slika duhovnog svijeta ostavlja osobu slobodnu, a tako postoji također i put minimalnog otpora, koji odgovara urođenim snagama razumijevanja. U takvom slučaju ljudsko biće ostaje unutar njegovog svakodnevnog asocijativnog mišljenja koje samo daje osnovu za stjecanje toga (slike duhovnog svijeta – prevod.). Pomoću slijedećeg primjera ćemo ilustrirati kako to radi u praksi.
U predavanjima Rudolfa Steinera postoje naznake u vezi Bodhisattvi, individualiteta koji imaju značajnu „početnu prednost“ u napredovanju opće ljudske evolucije, i utjelovljuju se na Zemlji u skladu s određenim zakonima, ali ne po stereotipu. Postoje također priopćenja Rudolfa Steinera u vezi Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja (Meister der Weisheit und des Zusammenklangs der Empfindungen), koji su ujedinjeni s Bijelom ložom vođa čovječanstva. U njihovom opisu postoji određena sličnost, paralelnost, ali postoje također i bitne razlike. U ovoj knjizi ne možemo ih pobliže istražiti, i umjesto toga zainteresiranog ćemo čitatelja uputiti na relevantna predavanja Rudolfa Steinera. Ovdje samo želimo pokazati kako se Prokofiev nosi s tim pitanjem.
U njegovoj prvoj publikaciji Prokofiev, pozivajući se na Rudolfa Steinera, dolazi do ishitrenog zaključka da su u Loži dvanaestorice čiji se učitelj pojavljuje kao trinaesti, Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja – Bodhisattve (I, str. 73). Tu bi trebalo reći da nije sve što je analogno ujedno i identično – istina očito neshvaćena od Prokofieva. Također bi se moglo reći za učenike Krista da su, kao dvanaestorica, okružili njihova Učitelja kao trinaestog. Da li to znači da su oni bili iste osobe (uključujući Judu)?
U pokušaju da opravda svoje stajalište Prokofiev kaže: „Čak i ime ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’ to izražava, jer prava ‘Harmonija osjećaja’ – osjećaj je iznad svega povezan s astralnim tijelom – moguća je jedino kada je potonje, kao što je slučaj s Bodhisattvom, bilo transformirano u duh-sam“ (ibid.). Ovaj „dokaz“ ne može izdržati kritiku. Jer što netko dokazuje govoreći, najprije, „osjećaj je iznad svega povezan s astralnim tijelom“? Iz ovog bi se moglo zaključiti da biljka nema, dok životinja ima, osjećaje. I što bi dobili iz ove igre asocijacija? I, kao drugo, kakvo je značenje izraza: „prava ‘Harmonija osjećaja’ moguća je jedino kada je astralno tijelo bilo izmijenjeno u duh-sam“? – Ovdje imamo najčistiju apstrakciju. Prokofiev bi morao objasniti što shvaća pod ‘Harmonija osjećaja’ i u kakvoj je to vezi s duhom-samim; ili kakva je razlika između pogrešne harmonije osjećaja i one prave. I kao treće, kako zna da se u slučaju Bodhisattvi odvija transformacija astralnog tijela u duh-sam? Prokofiev upućuje na str. 70 njegove knjige (I), gdje navodi da Bodhisattva radi s anđelima jedino na transformaciji njegova astralnog tijela u duh-sam, i da će on ostvariti puni razvoj duha-samog tek u njegovoj finalnoj zemaljskoj inkarnaciji – t. j. kada se popne na rang Buddhe. S druge strane, Prokofiev nam govori da je „prava ‘Harmonija osjećaja’“ jedino moguća kada je astralno tijelo „transformirano u duh-sam“ (ibid., str. 73), dakle, na Buddha a ne na Bodhisattva stupnju! Ali u tom slučaju kako Bodhisattve mogu u isto vrijeme biti „Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja“? Da je zaista takav slučaj Prokofiev zaključuje iz predavanja Rudolfa Steinera od 20.5.1913 (GA 152), gdje se kaže da anđeo stječe slobodu kada se ljudsko biće uzdiže od Bodhisattve do Buddhe. Ali upravo taj argument ruši njegov „prikaz“. Jer bi to značilo da jedino Buddha poznaje „pravu Harmoniju osjećaja“, dok Bodhisattva, čiji duh-sam još nije razvijen, nije s tim obdaren, i stoga se ne može nazivati „Učiteljem mudrosti i harmonije osjećaja“. Prokofiev opovrgava sebe.
Čini se kao da je to i sam primijetio, i da se pokušava izvući iz ove neugodne situacije zaključujući svoj „prikaz“ na slijedeći način:
„U vezi ovog što je rečeno treba naglasiti, da kao dodatak [najvišoj i najosnovnijoj] definiciji (koju je sam smislio) ‘Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja’ kao kolegama Bodhisattvi u sferi providnosti, postoje još i drugi učitelji čovječanstva (ovo je dakle ‘niža’ i ‘sekundarna’ definicija!) koji mogu biti nazvani ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’ [u kršćanskom ezoterizmu]. Jer su i oni također inspirirani iz ove sfere i s njom imaju direktnu vezu“ (I, str. 74 [str. 86]. Prokofiev ovdje diže sebe iznad cijelog kršćanskog ezoterizma i pokazuje kako malo obzira ima za stvarnost onih koje imenuje ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’. Jer ako ovdje imamo posla sa stvarnim individualnostima, tada može postojati samo definicija stvarnosti, bez obzira da li je „viša“ ili „niža“. Identifikacije ove (Prokofieve) vrste su normalne u apstraktnoj algebri - one su ono što je poznato kao „izomorfizam“, gdje se jedino brojevi elemenata koji čine kvantitetu uzimaju u obzir, a struktura njihovih povezanosti, „individualnost“ elementa potpuno izostaje. Mi se u antropozofiji iznad svega bavimo sa individualitetima a ne s odnosima, apstraktnim strukturama i brojevima. Ali za Prokofieva se čini da nema individualnosti. On tretira imena duhovnih bića kao promjenjive količine koje mogu, prema potrebi, biti napravljene da znače svakakve stvari tako da im se pridruži odgovarajuća definicija. I, kako navodi u njegovoj „Autobiografiji“, sve što Rudolf Steiner kaže o Bodhisattvama njemu je bilo „već poznato“, jedino što „do tada to nije mogao izraziti u mislima“ (“ Moj put …”, str. 85).
Situacija izgleda još gore kada on govori o „grupnoj-duši“ antropozofskog društva. Toj „varijabli“ je pridruženo beskrajno mnoštvo različitih značenja, što je posebno skandalozno uzimajući u obzir da je tema o kojoj se radi Božićno zasjedanje, koje je izabrao kao njegovo najistaknutije životno djelo. U njegovoj prvoj knjizi on kaže: „Baš kao što je [u evoluciji] pojedino ‘Ja’ individualnog ljudskog bića upaljeno kroz kontakt s fizičkim planom, tako je i ezoterijsko esencijalno biće antropozofije [biće same antropozofije], njeno ‘Ja’, moglo potpuno ući u zemaljski razvoj tek kada su se antropozofsko-mihaelski impulsi, na božićnom zasjedanju, potpuno ujedinili s zemaljskim svijetom, kada su antropozofski pokret i antropozofsko društvo postali jedno. U tom trenutku, u 21-oj godini života pokreta (od 1902- 1923), grupno - ‘Ja’ nove zajednice mihaelita je zaista [stvarno] rođeno. Rođenje novog grupnog -‘Ja’ mihaelita kao duhovnog temelja njihove zajednice je … [najdublja misterija] božićnog zasjedanja … Ako se upitamo: Koje biće možemo dovesti u vezu s onim što je ovdje nazvano grupno-‘Ja’? Tada odgovor mora biti: To grupno-‘Ja’ [je vodeći duh-vremena našeg doba – sam Mihael]“ (I, str. 346, [str. 381- 382]; naglasio S. O. P.). Iz ovoga se može izvući sljedeći zaključak: Najprije, Mihael bi tada bio ezoterijsko esencijalno biće, ‘Ja’ antropozofije, tako da čak i biće same antropozofije ne bi bilo ništa drugo nego Mihael, što znači da antropozofija nije ni znanost duha niti bilo što drugo, već jednostavno vodeći duh doba.
Kao drugo, iz onog što je rečeno proizlazi, da je Mihael mogao potpuno ući u zemaljski razvoj tek kao ezoterijsko esencijalno biće antropozofije zahvaljujući božićnom zasjedanju. Međutim, sadašnja epoha Mihaela nije započela 1924, već u 1879, niti je to prva. Još k tomu znamo iz priopćenja Rudolfa Steinera, o brojnim slučajevima konkretnih Mihaelovih otkrivenja u zemaljskom razvoju, koja su se dogodila daleko prije božićnog zasjedanja. Ali – možda se nije otkrio potpuno? Nažalost, Prokofiev nam ne otkriva što u ovom slučaju misli pod potpuno.
Treće, ako je ezoterijska esencijalna jezgra antropozofije došla do punog izražaja nakon božićnog zasjedanja, što je onda Rudolf Steiner razvijao do tog vremena? Možda to nije ni najviša a možda ni temeljna antropozofija, možda uopće nije antropozofija, pošto nije imala ezoterijsku središnju jezgru, i prava antropozofija počinje tek s božićnim zasjedanjem? Sjećamo se riječi Prokofieva u njegovom autobiografskom eseju: „Nakon božićnog zasjedanja … sve postaje drugačije … u antropozofskom pokretu“ (cf. § 1. 2.). Ako bi netko vjerovao, nasuprot ovome, da je antropozofija razvijana od Rudolfa Steinera prije božićnog zasjedanja bila prava stvar, tada bi u isto vrijeme morao priznati da je s božićnim zasjedanjem završila. Jer Rudolf Steiner nije kazao da je Mihael bio grupno-‘Ja’ antropozofskog društva, koje je u gore citiranom pasusu od Prokofieva opisano kao zajednica Mihaela.
Sada usmjerimo pažnju na pitanje grupne-duše antropozofskog društva, i ne budimo zbunjeni činjenicom da je, u citiranom fragmentu, Prokofiev zove grupno-‘Ja’. Oba termina su nam poznata i u osnovi su isto jer, kada okultizam govori o grupnoj duši, to ukazuje na konkretno duhovno biće koje ima individualno ‘Ja’, a ne apstraktnu dušu.
Ali kod Prokofieva cijela stvar opet skreće u apstraktno, pošto tvrdi da je Mihael grupna-duša; na drugim mjestima tu ulogu pokušava dodijeliti drugim bićima.
U „Okultnom značenju opraštanja“ (V) čitamo slijedeće: „Ovaj ‘Dobri duh Goetheanuma’ teži sve više postati vrsta (?) ‘grupne-duše’ Općeg antropozofskog društva … U fizički vidljivom Goetheanumu … vidljivom izrazu samog bića antropozofije“, itd. (V, str. 165). Kako je već objasnio, to „stvarno“ biće antropozofije je sam Mihael. Iz toga izvodimo zaključak da je Goetheanum vidljivi izraz Mihaela. I ako uzmemo u obzir ono što je gore rečeno, tada je to on koji na božićnom zasjedanju postaje grupna-duša antropozofskog društva. U očima Prokofieva, da li su Mihael i Duh Goetheanuma jedno te isto biće? Da li je Goetheanum vidljivi izraz Mihaela? - Ali zašto sve više postaje grupna-duša? A ako su to dva različita bića, da li to znači da će antropozofsko društvo imati dvije grupne-duše, ili da će Mihaelovo mjesto biti preuzeto od Duha Goetheanuma?
Pokušajmo jasno navesti što Prokofiev shvaća pod „Duh Goetheanuma“. To neće biti lak zadatak. (Uvijek se mislilo na prvi Goetheanum.)
U njegovoj knjizi „12 svetih noći i duhovne hijerarhije“ (III) Prokofiev kaže: „Ovaj eterski razvoj koji se sastoji od tri uzastopna koraka, i ‘četiri duševne osobine’ koje to podupiru, bile su utjelovljene u formama, slikarstvu, i arhitekturi prvog Goetheanuma.“ Zatim nastavlja govoriti o Goetheanumu kao o „artističkom otkrivenju (objektivizaciji) – procesa inicijacije, koji su povezani s eterskim tijelom ljudskog bića.“ U ovom slučaju, Goetheanum se pojavljuje, ne kao „vidljivi izraz bića antropozofije“, već „stupnjevi, osobine i procesi“. On nastavlja:
„Ovaj duhovni Goetheanum (kojeg svako ljudsko biće preko razvoja lotus cvjetova može izgraditi unutar njegova eterskog tijela) nositi će ga (ljudsko biće) u svjetove kozmosa, u širine eterskog prostora, i gore u sferu gdje se sada može naći ‘makrokozmički Goetheanum’ ili ‘Duh Goetheanuma’, o čemu je Rudolf Steiner govorio na zaključenju božićnog zasjedanja“ (str. 134- 135).
Nećemo otezati da razmotrimo ovu izvanrednu apstraktnu ideju Prokofieva, koja opisuje tri viša lotus cvijeta eterskog tijela kao „duhovni Goetheanum“. Za nas je najvažnija činjenica da se, prema izjavi u ovoj knjizi (III), „duh Goetheanuma“ koji se može naći u širinama kozmosa, nije dakle inkarnirao na božićnom zasjedanju, i nije postao grupna-duša antropozofskog društva; da sigurno nema namjere to učiniti premda bi, prema pasusu u drugoj knjizi (cf. gore navedeni citat: V, str. 165), to trebao.
Sada se okrenimo „… Osnivanju novih misterija“ (I), gdje Prokofiev kaže: „Goetheanum nam pokazuje sliku ljudskog bića u njegovom vječnom i božanskom aspektu … Goetheanum [je također] pravi dom ‘Antropos- Sofije’, gdje mudrost čovjeka, rođena od Duha svetog, gdje ta kozmička mudrost po prvi puta postaje vidljiva također i zemaljskim ljudskim očima na fizičkom planu“ (I, str. 156). Zašto „po prvi puta“? Zar nisu svi hramovi i središta kultova prošlosti vidljivi izraz „kozmičke mudrosti“?
Prokofiev uporno ponavlja njegovu (po svoj prilici najvišu i najtemeljniju) definiciju antropozofije kao „mudrosti čovjeka, rođene od Duha svetog“. A kakvo bi moglo biti značenje: „ljudsko biće u njegovu vječnom i božanskom aspektu“? Na str. 163 (ibid.) on kaže „duša Natan Isusa … ideal, kozmički arhetip čovjekove duše’ je „arhetip cijelog čovječanstva“. Dakle tko je zapravo „Duh Goetheanuma“ i grupna-duša antropozofskog društva“? –Natan duša? Ili Mihael? Ili Antropozofija (u nekom smislu te riječi)?
Na str. 157 (ibid.) čitamo: „Živa, eterska božanska Riječ, koja otkriva sebe u fizičkoj formi, … takav je bio prvi Goetheanum. Bio je utjelovljenje same Antropozofije.“ – Sada ćemo na našu listu morati dodati: „eterska božanska Riječ“.
O Goetheanumu Prokofiev piše „da je on sam bio živo biće“ (ibid., str. 158). Što mu se dogodilo kada je bio zapaljen? - Od Prokofieva smo naučili da „nakon što je, kao živo biće, prošao kroz proces smrti i netjelesnosti [on] se otkrio tijekom božićnog zasjedanja kao čisto duhovna stvarnost, kao Duh Goetheanuma“ (ibid., str. 164; naglasio S. O. P.). Tko je bio onaj tko je prošao kroz utjelovljenje u formama Goetheanuma, kroz smrt, i uskrsnuće na božićnom zasjedanju? – Mihael? – Natan duša? – ili možda – procesi inicijacije?
Konačno, sam Prokofiev postaje umoran od ovog kaosa; u njemu prepoznaje „visoko značajan problem“, i postavlja pitanje: „Što je ovaj ‘uskrsnuli Goetheanum’ za nas sada? Kakvo je značenje ‘Duha Goetheanuma’? Kakav će biti njegov značaj za daljnji razvoj antropozofskog pokreta i antropozofskog društva?“ (ibid., str. 165). Ali njegov odgovor još više unosi zbrku: „U Goetheanumu imamo prvo veliko Mihael otkrivenje, napravljeno vidljivim fizičkom oku ljudskog bića … Božansku Riječ … ‘postade tijelom’ u punoj stvarnosti u formama Goetheanuma …“ i „kada je unutar vatrenog elementa prolazio kroz svečani čin ‘transupstancije u velikom hramu kozmosa (?) [on postaje] čisti duh, duh Goetheanuma … on prelazi, u skladu s karmom svijeta, u veliki hram kozmosa, identificirajući se s njime, i time postaje arhetip drugog velikog Mihael otkrivenja … arhetip istinske zajednice, ‘početak kozmičkog kultusa koji je prikladan za sadašnje čovječanstvo’“ (ibid., str. 168; naglasio S. O. P.). Gdje smo sada? Zar nije postao grupna duša antropozofskog društva? – Ili bi se to tek trebalo dogoditi u budućnosti? Što sa prvim ili drugim Mihael otkrivenjem? – Što sa samim Mihaelom, Natan dušom, i samom božanskom Riječi?
S ovim vođenim obilaskom kroz labirint demagogije Prokofieva, pokušali smo naglasiti nerazumljivost njegove retorike. Ali ima još toga, u obliku konačne, depresivne formulacije njegove teorije o Duhu Goetheanuma i o pojavljivanju grupne-duše antropozofskog društva.
„Rudolf Steiner“ – navodi on – „intenzivno se bavi dubokim proučavanjem rezultata suvremene znanosti. Zatim ih kao posvećenik nosi gore bogovima u kozmos, i prima to znanje moderne znanosti – transformirano u jezik bogova – od njih natrag u obliku svjetske mudrosti … On tu božansku mudrost zatim obdaruje tjelesnim plaštem u imaginativnim formama Goetheanuma … ; tijekom požara te forme prolaze kroz supstancu toplinskog etera i vraćaju se astralnom svijetlu, zatim se šireći u udaljene oblasti kozmosa … Otuda ih Rudolf Steiner ponovno prima, ali sada kao uzvišenu božansku Riječ, kao živi Duh Goetheanuma kako se vraća transformiran iz dubina kozmosa“ (ibid., str. 211).
Tako „znanje moderne znanosti“, koje je na opisani način pretrpjelo transformaciju, sve više treba postati grupna-duša antropozofskog društva … – Zdrav razum nema više što reći.