Epoha duše svijesti nužno je morala postati epoha materijalizma, pošto ispravan razvoj individualne ‘Ja’-svijesti treba potporu čulnog iskustva i znanja o zakonima materijalnog svijeta. U Prokofievu gledanju na stvari epoha materijalizma se već približila svom kraju, kako smo pokazali u 3.3. Od kraja Kali-Yuge a posebno od božićnog zasjedanja pobjeda univerzalnog produhovljenja trebala je početi, čije mnoge detalje on opisuje u poglavlju 7 njegove prve knjige (I). A u naše vrijeme, tako on nagovještava u kasnijoj knjizi (V), cijelo čovječanstvo stoji na pragu između duše svijesti i duha-samog (str. 124), tako da je kraj materijalizma blizu.
Ali kakva je stvarna situacija? Rudolf Steiner nas upozorava: Materijalističko gledanje je u porastu i nastaviti će i dalje rasti sljedećih četiri ili pet stoljeća (18.11. 1917, GA 178). Duhovi koji inspiriraju materijalizam nisu promijenili ni njihove namjere niti strategije, već samo taktiku. Oni više ne poriču duh, ali pokušavaju ga svijetu predstaviti s konceptima i slikama uzetim od fizičke stvarnosti. Na taj način pojavljuje se vrsta pogleda na svijet, koja sve objašnjava, uključujući i duh, s tehničkim terminima „materije“ i „energije“. Među takve pseudo-znanstvene okultno-materijalističke struje možemo ubrojiti parapsihologiju, ufologiju, izvan-osjetilna istraživanja itd., koja govore o apstraktnim, energetskim procesima, silama, poljima, supstancama duhovnog svijeta, i predstavljaju ih prema modelu pojava u fizičkom svijetu.
Da je Prokofiev također toga svjestan može se vidjeti u njegovim kasnijim spisima. Ali, za njega, čak i to znanje ostaje apstraktno. On polemizira protiv takvih okultnih struja i razotkriva njihov okultni materijalizam, ali sam podliježe njihovu utjecaju. Njegove materijalističke koncepcije duhovnog svijeta skrivene su iza koncepata koje posuđuje od duhovne znanosti.
Prvi simptom infekcije može se vidjeti u načinu na koji Prokofiev barata, kako smo opisali, s koncepcijama duhovnih bića, koja se pojavljuju u apstrakcijama nomenklature po modelu zemaljskih „ministara i službenih tijela“.
Njegov izmijenjeni koncept duše-naroda, koji sada, umjesto arhanđela, uključuje numeričku ukupnost anđela, i njegovo objašnjenje o višeslojnosti takve duše pomoću analogija s procesima i osobinama ljudske duše, priziva slijedeće riječi Rudolfa Steinera: „Ako, kao duhovni znanstvenik danas, kažete ljudima da postoji duša-naroda koja je arhanđel, i tako dalje, tada vas ismijavaju. Ono o čemu se u materijalizmu govori kao o duši-naroda samo je apstraktni skup osobina u posjedu članova naroda“ (18.5.1915, GA 159). S njegovom teorijom, Prokofiev gradi čvrsto konstruirani most između duhovne znanosti i materijalizma, most koji će prvi prijeći.
U knjigama Prokofieva postoji progresivno de-personaliziranje duhovnog svijeta; umjesto konkretnih duhovnih bića uglavnom nalazimo bezimene moći.
Tako u „Duhovnom porijeklu Istočne Europe …“( IV) kroz veoma dugo poglavlje govori - opetovano, ne samo usput, već kao o esencijalnoj temi - o „duhovnim-božanskim moćima, koja upravljaju zemaljskim razvojem“ (str. 373); o „višim moćima koja usmjeravaju karmičke veze ljudskih bića“ (ibid., str. 379); o „višim vodećim snagama zemaljskog razvoja“ (ibid., str. 383), itd. Nigdje nam ne govori što podrazumijeva pod tim snagama. Na taj način njegova argumentacija nije ni duhovno-znanstvena niti religijska, jer čak i teolozi upućuju na ime bića o kojem govore.
Referenca od strane Prokofieva u vezi iste stvari, sa „nivoima metahistorijske stvarnosti“ - o kojoj ćemo govoriti kasnije (§ 6) – spada u istu kategoriju. Na tim „nivoima“ nema ni arhanđela ni duhova-naroda, niti je tamo duh-vremena – uopće nema duhovnih osobnosti; on opisuje jedino „snage“, i „sveobuhvatne zakone“ (doduše također i „karmičku podstruju“), kao u dobro dizajniranom mehanizmu. U poglavlju 9 iste knjige odjednom se pojavljuje „neiscrpan izvor kozmičkih sila djetinjstva i vječne mladosti, u čijem su krilu sadržane sve velike mogućnosti za budućnost“ (IV, str. 60). Da li je iza svega ovoga, možda, skrivena zvijezda u kozmosu, koja zrači te pomlađujuće energije i svijetlom ispunjenu budućnost?
U knjizi „Okultni značaj opraštanja“ (V) Prokofiev izlaže njegovo materijalističko razmišljanje još očitije. Tu pokušava opisati „okultni mehanizam opraštanja“ (str. 58), koji radi ovako: „Posredstvom napora moralne volja koja izvire iz individualnog ‘Ja’ … formirani u neprekinutoj struji sjećanja, prožimajući naše ‘Ja’ i noseći našu ‘Ja’-svijest, postoje ‘prostori koji su oslobođeni sjećanja’, takoreći, u koje se supstanca [s moći transformacije sveg zla], višeg ‘Ja’ ili duha-samog, može uliti. I ta supstanca duha-samog je dalje nošena strujom sjećanja, koja ga nosi u čovjekovo ‘Ja’, transformirajući i produhovljujući ga“ (ibid. [str. 46- 47]).
Kako se ovakva teorija može pojaviti, teško je reći. Iz razigrane fantazije, možda, ili praznog maštanja atavističke vidovitosti? Opis lako može nekog podsjetiti na proizvodnu liniju. Na što se mislilo sa ovim „struja-sjećanja“? Na početku poglavlja o kojem se radi Prokofiev pravi referencu na poglavlje 2 „Tajne znanosti“, gdje se kaže da čovjekovo ‘Ja’ ima sposobnost memorije. Nema spomena ni o kakvoj „struji-sjećanja“. Zatim Prokofiev nastavlja govoreći: „Upoznavši se s ovom uvodnom misli, sada proces opraštanja možemo razmotriti sa stajališta moderne znanosti duha“ (ibid., str. 54). I sada tu nalazimo ovu „struju-sjećanja“, o kojoj „stara“ znanost duha Rudolfa Steinera ne zna ništa, ali koja je otkrivena tek kroz današnju „moderniziranu“ znanost duha Prokofieva.
Uz nešto napora ipak smo uspjeli u pronalaženju izvora iz kojeg Prokofiev vjerojatno izvlači, nesvjesno, ili bez jasnog razumijevanja onog što je rečeno. Na predavanju od 4.11.1910 Rudolf Steiner opisuje ‘Ja’- razvoj djeteta, i kaže da kada ‘Ja’ počinje biti svjesno unutarnjih predstava (Vorstellungen), „‘Ja’ se mora ujediniti s tekućom strujom, s onim što smo nazvali etersko tijelo… U trenutku kada dijete počinje razvijati njegovu ‘Ja’- svijest, struja duševnog života je napravila vlastiti otisak na etersko tijelo. Ali ‘Ja’- predstava (Vorstellung) također se javlja kroz ovaj proces… Dijete, prije nego ima ‘Ja’- predstavu ne može osjetiti njegovo vlastito etersko tijelo; u trenutku kada počinje razvijati ‘Ja’- svijest ono osjeća njegovo etersko tijelo i zrcali natrag u ‘Ja’ biće svog vlastitog eterskog tijela … To je esencijalna osobina ‘Ja’- svijesti, da se etersko tijelo reflektira unutra“ (GA 115). Na taj način dolazi do sjećanja na doživljene događaje.
Prokofiev ne spominje ovo predavanje. Premda su u njemu korišteni slični izrazi, upravo ovaj pasusu pokazuje neodrživost konstrukcija Prokofieva. – On izjavljuje da ‘Ja’ preko napora moralne volje koja proizlazi iz individualnog ‘Ja’ mora napraviti malu rupu u eterskom tijelu! Za ovakve manipulacije, nužan je barem razvijen životni-duh. I neće automatski uspjeti u usađivanju supstance duha-samog u taj mali otvor: Duh-sam ima veliku sklonost prema astralnom a ne eterskom tijelu.
Čitatelj neće imati poteškoća u prepoznavanju razlika između tim opisa. Rudolf Steiner je konkretan, živ, shvatljiv kao cjelina, a tema je pokret u eterskom tijelu. Kod Prokofieva ne nalazimo ništa osim apstrakcija. Odakle i kamo njegova struja teče, u kakvom odnosu stoji prema nadčulnim članovima čovjekova bića, pripada li uopće nekom od tim članova, ili teče od beskonačnosti do beskonačnosti – Prokofiev o tome šuti; ali njegova struja nosi ‘Ja’- svijest, i može je potpuno prenijeti. Od čega je sastavljena njegova struja? Memorijske- supstance, možda?
I što bi to moglo biti? Iz njegova opisa postaje jasno, da ona teče unutra i van kroz ‘Ja’ (kao krv kroz srce?). I zatim to ‘Ja’, preko napora volje, negdje u struji pravi mali otvor, i pušta da supstanca duha-samog utječe u osobu o kojoj se radi. Sve se ovo događa bez kontakta s ‘Ja’ , jer, kako zaključujemo iz citata, supstanca duha-samog je nošena dalje od struje-sjećanja, a tek potom prelazi u ‘Ja’. Pitamo slijedeće: Može li ‘Ja’- svijest, koja nosi struju, postojati negdje izvan ‘Ja’? I tko je taj misteriozni dobrotvor koji promatra obalu struje i iscjeljujuću supstancu ulijeva u otvor upravo u trenutku kada se pojavi? Prokofiev ne daje preciznu indikaciju. Po svoj prilici cijela stvar se odvija s kretanjem dobro funkcionirajuće pokretne trake – potpuno automatski.
I kako proces opraštanja napreduje, struja-sjećanja prima „zakrpe“ od duha-samog. Ta supstanca duha-samog strujom je prenesena u ‘Ja’, koje je time transformirano. - Zanimljivo! Na sadašnjem stupnju evolucije ljudsko biće posjeduje samo zametak duha-samog, koji se počinje otvarati čim ‘Ja’ radi na astralnom tijelu. Prema Rudolfu Steineru duh-sam je astralno tijelo transformirano od ‘Ja’. U teoriji Prokofieva događa se obrnuto: duh-sam radi na ‘Ja’. Ali odakle taj duh-sam dolazi? Da li je duh-sam čovjeka anđeo čuvar? Ako je tako, anđeo čuvar treba pustiti da sve više supstance duha-samog utječe u ljudsko biće, što više ono oprašta. To za anđela može postati teško, pošto je njegov duh-sam uključen u proces razvoja koji će kulminirati tek krajem zemljina eona. Rudolf Steiner kaže da su za stvaranje Saturna duhovi volje žrtvovali njihovu supstancu; da su na Mjesecu n. pr. duhovi kretanja pustili da astralna tijela teku iz njihova bića u ljudska bića; i da su ga na Zemlji duhovi oblika obdarili s ‘Ja’. Nezamislivo je da je Rudolf Steiner trebao reći da su na Zemlji anđeli u čovjeka usadili duh-sam. U 6-om post- atlantskom periodu anđeo će zakriliti ljudsko biće s duhom-samim, ali čak ni tada neće postati njegovo vlasništvo. U vezi s Prokofievim pogledom na evoluciju prema kojem ljudska bića na Zemlji razvijaju duh-sam, daljnji komentar zaista nije potreban.
I ipak još stoji pitanje: kada je i kako Prokofiev sve to vidio? Kod elektroničkog kalkulatora takva stvar je moguća, kada je u radnom procesu bilo kakvog programa sadržaj memorijske ćelije izbrisan, a u „prostor slobodne memorije“ smješteni su novi podaci, a sve to je vođeno od višeg programskog sustava. Svatko kome su poznate ove stvari zadivljen je sličnošću između Prokofievih okultnih procesa i onog što je poznato iz svijeta tehnologije.
Prokofiev fabricira lažne slike duhovnog svijeta. Njegovi slušatelji, nemajući vlastito nadčulno iskustvo, brzopleto otvaraju svijest ovakvim materijalističkim imaginacijama, koje su iste prirode kao i one s kojima Lucifer i Ahriman grade osmu sferu. Da bi prepoznali ovakvo lažno učenje nikakvo nadčulno iskustvo nije potrebno; dovoljno je sustavno proučavati, i razumjeti, ono što je dao Rudolf Steiner. Zadatak antropozofije može biti samo stjecanje objektivnog znanja o duhovnom svijetu, a ne nekakvog iskustva stečenog slučajno. Danas mnogo toga može zvučati antropozofski, premda može doći od sasvim drugog izvora. Opasnost koja nam prijeti iz tabora okultnih materijalista i njihovih inspiratora zaista je velika. Ako ne razvijemo sposobnost da odbijemo te „viruse“ iz osme sfere – koji mogu mutirati za svačiji ukus – s jasnim uvidom u njihovu pravu prirodu, uvidom koji ne potječe od atavističkog iskustva već od svjesnog proučavanja znanosti duha, tada neće proći dugo prije nego što antropozofija postane oruđe onih duhova čiji je cilj „fizički plan napraviti apsolutno dominantnim. A duhovni svijet će biti spominjan onoliko koliko za otkrivenja na fizičkom planu bude potrebno“ (15.1.1917, GA 174).