Čovjek je nešto
Što treba biti prevladano
F. Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra
Nema ničeg slučajnog u vezi Prokofievih grešaka; samo na prvi pogled izgleda da imamo posla s višestrukim pogrešnim izjavama razbacanim na kaotičan način. Zapravo sve one dijele jednu, duboko unificiranu tendenciju. Njegovo ,učenje” ima jednu ,,stabljiku”, iz koje se ,izdanci” njegovih koncepcija pružaju na sve strane. ,,Stabljika” je više manje prikrivena iza tih,,izdanaka”, ali ne tako potpuno da je sasvim neprepoznatljiva. Postaje jasnije vidljiva u njegovoj koncepciji evolucije ljudskog bića; ,,stabljika” ima svoje ,, korijene” u ,,Autobiografiji” Prokofieva, i tko god nije podlegao intoksikaciji frazama i himnama Prokofievoj vlastitoj osobnosti neće imati poteškoća da pronađe te ,,korijene”.
Iz njegove ,,Autobiografije” učimo da je Prokofiev već u njegovoj mladosti počeo proučavati antropozofiju; dakle u vrijeme, kada nije stekao nikakvo životno iskustvo. Već je tada on počeo raditi ezoterne vježbe, bez da najprije čeka razvoj njegova vlastitog astralnog tijela. Ako je u početku to bila njegova mladalačka dob, onda je kasnije to bio njegov nedostatak interesa, koji ga je vodio da ignorira jedan element koji ima apsolutni prioritet za svako ljudsko biće 5-e kulturalne epohe: razrada uređene svijesti mišljenja. Spisi Rudolfa Steinera o teoriji znanja, koji daju temelj za razumijevanje individualnog ‘Ja’-bića i individualne slobode ljudskog bića, ostaju izvan djelokruga njegovih interesa.
Među radovima Rudolfa Steinera koji su na njega ostavili ,,utisak” ,,Filozofija slobode” se ne spominje. Nadalje, u njegovoj kasnijoj aktivnosti kao predavač i autor (na ovo ćemo se vratiti u poglavlju 7), nije bio na malim mukama da bi pokazao da ti radovi Rudolfa Steinera uopće nisu neophodni, da je njihovim pisanjem on samo napravio žrtvu da bi ispunio zadatak drugih, i stoga morao odgoditi njegov vlastiti. I, konačno, također možemo zaključiti iz Prokofieva autobiografskog eseja, da je bio u stanju doći do nadčulnih iskustava bez susreta s Čuvarom praga. Međutim, taj susret je, preduvjet za ispravan ulazak ljudskog bića u duhovne svjetove, i za njegovo učenje da razlikuje ono što dolazi od njegova vlastitog bića, od onog što dolazi da ga susretne izvana; drugim riječima, da može razlikovati ‘Ja’ od ne-’Ja’ u duhovnim svjetovima.
Ljudsko biće ne posjeduje individualno ‘Ja’ od samog početka; njegova geneza unutar tročlane duše traži cjelokupni eon Zemlje. U sadašnjoj fazi razvoja ljudsko biće mora razviti njegovo ‘Ja’ kroz aktivni i smisleni napor, i razviti sposobnost samosvijesti, središnju točku čovjekova ‘Ja’. Ako to oslabi, ljudsko biće se gubi pred zaostalim bićima koja ga teže dovesti pod njihov utjecaj. Ako ljudsko biće izvršava vježbe za stjecanje nadčulnih sposobnosti bez da je prije ojačalo njegovu ‘Ja’-svijest, tada tim bićima dopušta ulazak u njegovu dušu.
Ljudsko biće može steći individualnu, objektno-usmjerenu ‘Ja’-svijest jedino zahvaljujući njegovoj fizičkoj inkarnaciji. Dakle ako osoba nema interesa za činjenice i objekte svijeta koji je okružuje — ono što jedino životno iskustvo može dati — ona zatim neće moći razviti zdravo mišljenje i time će zapostaviti njen vlastiti ‘Ja’-razvoj. Iz duhovnog svijeta od iskustva prije rođenja, o čemu je zadržao nejasna i napola svjesna sjećanja, Prokofiev nastavlja direktno do nadčulnog okultnog iskustva. On počinje s praksom u dobi kada je razvijeno astralno tijelo, i odmah potom stječe vidovitost koja mu otvara duhovni svijet, ne iz ‘Ja’-snaga, već iz onih od astralnog tijela — što znači da je njegova vidovitost atavističke vrste koja nije pogodna za naše vrijeme. (Vidi predavanje Rudolfa Steinera od 6.12.1920, GA 124). Ta činjenica nalazi jedinstveni izražaj u njegovu gledanju na evoluciju, koja je, na kraju, refleksija njegove vlastite biografije.
Na stupnju Mjeseca ljudsko biće — kaže Prokofiev — razvija astralno tijelo; na stupnju Zemlje ima zadatak potpuno razviti duh-sam. Unutar njegova gledanja na evoluciju nedostaje razvoj individualnog ‘Ja’, baš kao što i u njegovu vlastitu razvoju to nema posebne važnosti u sadašnjoj inkarnaciji.
Gurajući na stranu problem ‘Ja’, i propuštajući prepoznati njegov jedinstven značaj, on također ostaje slijep na sve što je konkretne, individualne prirode. On vjeruje da, umjesto individualne volje, u ljudskom biću treba raditi volja anđela; izvor sve mudrosti on traži ekskluzivno u kozmičkim sferama, i odriče se individualne težnje za znanjem; njegov duhovni svijet je shematski i depersonaliziran, imena duhovnih bića pojavljuju se kao nominalni koncepti, i kao takvi su ugrađeni u njegove konstrukcije. Njegova sklonost shematiziranju, apstrakcijama, generaliziranju, izbjegavanje svega konkretnog (osobina luciferskog mišljenja — vidi predavanje Rudolfa Steinera od 14.11.1919, GA 191) vidljiva je čak i u njegovim etičkim pogledima. On govori, mnogim istinitim i uzvišenim riječima, o ljubavi, toleranciji, opraštanju, samožrtvovanju na oltaru čovječanstva itd., ali svugdje nedostaje ono bitno: razumijevanje za individualno ljudsko biće i njegov život duše. On stalno koristi riječ ,,čovječanstvo”; ali vrlo rijetko, a i tada jedino u formalnom smislu, riječ ,,ljudsko biće”. Upućujući apstraktno na ,,čovječanstvo kao cjelinu” on gubi iz vida pojedino ljudsko biće. Sve njegove izjave su pripisane ,,ukupnosti”. Odnose se na svakoga, a u isto vrijeme ni na koga.
Kao rezultat atavističkih iskustava on je inspiriran snom o osnivanju ,,Reda vitezova Grala”, i antropozofsko društvo bi trebalo biti sredstvo kojim bi se taj san realizirao (vidi paragraf 1.2.). Neumorno on propovijeda ideju o bratstvu i željno traži pasuse kod Rudolfa Steinera za koje vjeruje da će podržati njegove namjere. Ali nije nikada, ni u jednoj knjizi, citirao sljedeće riječi: ,,Netko se može slagati s mišljenjem da je nužno stalno naglašavati univerzalnu ljubav čovječanstva, ili da treba težiti osnivanju udruženja posvećenih univerzalnoj ljubavi čovječanstva. Okultizam nikada tako ne misli. Upravo suprotno! Što ljudsko biće više govori o univerzalnom bratstvu i humanitarizmu na takav način da je s njim opijeno, ljudi će postati više egoistični. Jer baš kao što postoji čulno povlađivanje, postoji također i povlađivanje duše, i rafinirano samo-povlađivanje (Wollust) je reći: ‘Želim se sve više moralno uspeti’! Naposljetku je to misao koja ne rađa običnim svakodnevnim egoizmom, već rafiniranim egoizmom koji se javlja iz takvog samo-povlađivanja” (5.6.1907, GA 99). I slijedeće: ,,U sferi morala teozofija (antropozofija) biti će prosvjetitelj čovječanstva u dužnosti prema istinoljubivosti” (30.5.19 12, GA 155). Riječ ,,istinoljubivost” ne pojavljuje se u radovima Prokofieva, i to je simptomatično. On nikada ne govori o dužnosti da se brani istina. Ali što bi se dogodilo ako bi ljudi počeli ozbiljno tražiti istinu i davali joj izričaj, ako ono što je skriveno postane osvijetljeno? — Da li bi zamišljeni Red vitezova Grala izdržao test takvog procesa? Bolje je, stoga, ne razmišljati previše o istini, i zadovoljiti se pričama o univerzalnoj ljubavi čovječanstva ...
Za Prokofieva etički individualizam, koji se javlja iz razumijevanja čovjekove ‘Ja’-prirode, ostaje apstrakcija. U njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja”, koja je posvećena problemu morala, on se dotiče etičkog individualizma, bez sumnje iz razloga svrsishodnosti, jedino da bi nastavio razvijati gledanja koja su od njega daleko udaljena. Tako se ljudsko biće nađe uhvaćeno u nemilosrdnoj borbi između ,,nižeg” i ,,višeg”, nižih zemaljskih sklonosti njegova vlastita ‘Ja’, i uzvišene moralne dužnosti na koju ga nadahnjuje anđeo. Moralno djelo izgleda kao plod ekstremnog samo-poricanja, udruženo s bolom i žrtvovanjem.
S kojim god predmetom da se Prokofiev bavi, uvijek se vraća njegovoj omiljenoj temi: patnji, žrtvovanju, mučeništvu. Vodeća misao u ,,Filozofiji slobode”, prema kojoj moralna akcija proizlazi iz ljubavi prema tom činu, njemu je nerazumljiva. U svemu on naginje prema herojskoj tragediji, žrtvovanju, patnjom ispunjenom samo-poricanju — sve stvari koje potpiruju i tlače dušu. Uz njegovu sentimentalnost slijedeće riječi iz ,,Filozofije slobode” zvuče izrazito čudno: ,,Ali zadaci koje čovjek mora ispuniti, on ispunjava jer ih, zahvaljujući njegovoj vlastitoj prirodi, kada je zaista prepoznao njihovu prirodu, on želi ispuniti ... Ni jedan etički sustav ne može mu uzeti zadovoljstvo da iz tog ostvarenja proizlazi ono što on želi ... Tko god teži prema idealima uzvišene veličine radi to jer su oni sadržaj njegova vlastitog bića i njihovo ostvarenje će biti zadovoljstvo, u usporedbi s čime je uživanje dobiveno siromaštvom duše iz zadovoljenja svakodnevnih nagona, veoma sitna stvar. Idealisti duhovno bujaju u prenošenju njihovih ideala u stvarnost” (GA 4, poglavlje 13).
Prokofiev propovijeda. On ljudska bića želi učiniti moralnima na njegov način, podučiti ih kakvi bi trebali biti da bi se mogli nazvati pravi antropozofi. Ali nema ni traga antropozofskom duhu iza takvog stava. Antropozofija ne može biti ni religijska doktrina niti ,,večernja propovijed”, pošto je to put znanja. U njoj su proučavani zakoni života duha i duše. Zahvaljujući znanju neiskupljena ljudska priroda je potaknuta na ,,dragovoljnu predaju”, i razvijene su etičke ideje.
U nastavku ćemo se od naših općenitih zaključaka vratiti na analizu, i na prezentaciju činjenica koje ovo prvo čine nužnim.