Teorija opraštanja Prokofieva je već dotaknuta u vezi nekih stvari. Sada je želimo ispitati pobliže. U suštini se sastoji u slijedećem:
Ljudsko ‘Ja’ ima sposobnost pamćenja, i na tome je temeljena budna ‘Ja’-svijest. Prekidi pamćenja, kaže Prokofiev, oštećuju ‘Ja’-svijest. Ali kako netko može oprostiti, pita on zaprepašteno, bez da time gubi svijest? Treba zaboraviti ono loše, ako će se oprostiti! Iz tog razloga, ljudsko biće ne može oprostiti iz njegove vlastite slobodne volje ... I Prokofiev kreće u potragu za čimbenikom koji na ‘Ja’ djeluje na takav način da može doći do oprosta bez da se ugasi svijest. On kreće od pretpostavke da se nužno mora djelovati na temelju nižeg ‘Ja’, a ono iz razloga egoizma na svaki mogući način odbija oprostiti (V, str. 89).
Ovdje pedagoški zakon Rudolfa Steinera iz tečaja kurativnog obrazovanja spašava situaciju. Tamo se kaže da članovi čovjekova bića aktivno rade od višeg na niže (cf. 26.6.1924, GA 317). Eureka! To je duh-sam! ,,U procesu opraštanja” — on nastavlja objašnjavati — [događa se] ,,djelovanje nečijeg višeg ‘Ja’ (duh-sam) ili, što je isto, nečijeg anđela čuvara [na svakodnevno čovjekovo ‘Ja’]” (V, poglavlje. 6, paragraf 4; [str. 87]). Praznina koja se pojavila u pamćenju zatvorena je preko činjenice da anđeo u nju ulijeva supstancu duha-samog, i svijest je tako održana.
Na površini sve izgleda u savršenom redu: ‘Ja’-svijest je uzeta u obzir i zakona se pridržavalo. Međutim, ono što on propušta shvatiti je, da je cijela teorija krajnja besmislica; a da bi se to vidjelo ne treba biti okultist. Dovoljno je nekome oprostiti i promatrati proces. Da bi se oprostilo nije nužno zaboraviti incident; to treba lijepo držati u sjećanju i u sebi naći snage da se prema tome izmijeni odnos. Za to ne treba praznina u memoriji. Ako se zaboravi ono što je bilo (t.j. kada se pojavi praznina, o čemu govori Prokofiev), tada to nije opraštanje. Kako se može oprostiti ono što je zaboravljeno? To nas podsjeća na izreku: ,,Sjećanje mora nestati, tek tada možeš oprostiti”! Po našem mišljenju ne treba se izrugivati stajalištima duhovne znanosti. Mišljenje i osjećanje nisu ista stvar. Sjećanje, na kojem je ‘Ja’-svijest temeljena, ima svoje korijene u mišljenju i povezano je s izgradnjom mentalnih slika. Ne moći oprostiti povezano je s osjećajem. Za oprostiti, treba izmijeniti osjećaje i ni na koji način ne stvarati prazninu u struji sjećanja. Opraštanje zahtijeva shvaćanje. Jedino shvaćanje motiva djela dopušta nam da izmijenimo naš stav prema njemu u sferi osjećaja. A shvaćanje je moguće jedino ako postoji sjećanje.