Premda je konstrukcija Prokofieva umjetna, ona može pobuditi naš interes, pošto u njoj s posebnom iskrenošću otkriva i njegov odnos prema čovjekovom ‘Ja’ i njegove etičke poglede. U paragrafu 2.2. pokazali smo da su izrazi ,,individualno Ja”, ,,niže Ja”, ,,svakodnevno Ja”, za Prokofieva, sinonimi. On ,,niže Ja” definira kao potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, koje se otvara u duši svijesti (V, str. 17 [str. 13]). Ove se pretpostavke treba sjetiti tijekom slijedećih razmatranja.
U paragrafu 2 smo pokazali kako Prokofiev isključuje razvoj individualnog ‘Ja’ i ‘Ja’-svijesti iz općenite ljudske evolucije i zamjenjuje ih s duhom-samim. U ,,Okultnom značaju opraštanja” otvoreno pokazuje njegovu duboku antipatiju prema ‘Ja’-principu. Nekoliko primjera toga uzeti ćemo iz knjige.
Na str. 66 [str. 53] on govori o ,,lažnom mišljenju”, o osvetoljubivosti i zavisti zemaljskog ‘Ja’ (koje on naziva ‘Ja’, ,,niže Ja”, itd.); na str. 89 [str. 71] čitamo slijedeće ,,.. [niže ‘Ja’] zbog njegova egoizma zazire od opraštanja na svaki mogući način, grabeći bilo koju izliku ili opravdanje koje će mu omogućiti da ne poduzme ovaj unutarnji korak. Jer u samoj njegovoj prirodi niže ‘Ja’ je uvijek sklono inatiti se i, ne zaboraviti, ‘iz njegove vlastite slobodne volje’, pošto u zaboravljanju vidi ugrožavanje njegove vlastite čisto egoističke cjelovitosti”; na str. 90 opet čujemo o ,,teškoj borbi višeg i nižeg ‘Ja”; a na str. 92-93 govori o ,,negativnim sklonostima nižeg ‘Ja’, posebno o osvetoljubivosti i zavisti”, i o ,,egoističkim nagonima” nižeg ‘Ja’; na str. 107 opet govori o ,,aktivnom odbijanju opraštanja, koje se javlja u obliku osvetoljubivosti i zavisti”, itd.
,,Nesposobnost oprosta”, i ,,zavist” spominju se pet puta zaredom na nekoliko stranica i opet na stranici 58 [str. 46]. Postoji li mogućnost da je netko ovdje uključen u duhovno istraživanje njegovih vlastitih problema? Na str. 66 [str. 53] Prokofiev objavljuje: ,,Sa duhovnog gledišta zavist je oblik osvetoljubivosti [nesposobnosti da se oprosti]” — čime su dvije negativne osobine transformirane u jednu!
Prokofiev nije napravio samo jedno otkriće, na polju ove ,,obnovljene” psihozofije. Premda se opaska koja će slijediti ne odnosi na pitanje opraštanja ona ima direktni utjecaj na temu, pošto još jednom ilustrira njegovu namjeru da ljudsko biće napravi medijem i moralnim automatom duhovnog svijeta. U ,,Duhovnom porijeklu Istočne Europe” on drži da se sumnja ,,uvijek javlja iz određene ‘neosjetljivosti’ duše” (IV, str. 117). On upućuje na predavanje Rudolfa Steinera koje, međutim, sadrži slijedeću izjavu: ,,Zapravo ne može biti moderna duša bilo koje dubine koja ne prolazi kroz nemir sumnje. Taj nemir sumnje moderna duša treba doživjeti iz prve ruke! Tek tada će se probiti, s neophodnom snagom, do duhovnog znanja koje je prikladno za dušu svijesti, i koje iz duše svijesti treba biti izliveno u razumsku ili dušu uma, da bi tamo zavladao. Dakle sa sposobnošću rasuđivanja moramo pokušati prodrijeti u sve što je iz okultnog znanja ponuđeno našoj duši svijesti” (6.2.1913, GA 144). Ovdje Prokofiev mobilizira njegove ,,psihozofske” špekulacije i krilatice, za otvorenu bitku s dušom svijesti; u isto vrijeme nema grižnju savjesti u vezi korištenja izjava Rudolfa Steinera i okretanja njihova značenja i sadržaja u njihovu suprotnost.
U Prokofievu radu, što je više crnih i prijetećih oblaka okupljeno oko nižeg, palog, zemaljskog, egoističkog, veoma zavidnog i osvetničkog ‘Ja’ (koje se manifestira u duši svijesti), privlačniji je sjaj koji emanira od aureole koja okružuje nebeski, anđeoski, neumrljan, sveopraštajući (čak i mane nižeg ‘Ja’ — V. str. 55) duh-sam. Ljudsko biće izgleda kao uhvaćeno u nemilosrdan i tragičan konflikt između nižeg i višeg, zemaljskog i nebeskog, ali također — ako se uzme u obzir definicija Prokofieva — između duše svijesti i duha-samog. U slučaju ovo dvoje zadnje, čovjek treba napraviti jasan izbor. Ali kakvo to ljudsko biće stvarno mora biti, ono koje je bacano natrag naprijed između dva ekstrema, dva ‘Ja’ — o tome Prokofiev ne kaže ništa. Ali trebao bi nam reći, jer u njegovoj koncepciji ne postoji odredba, osim nižeg i višeg ‘Ja’, za bilo koji treći element. Dakle nema sredine, nema posrednog faktora ... Treba li objašnjenje tražiti kod onih s iskustvom razdvojene ličnosti?
Da je Prokofiev proučavao zakone čovjekova života duše, psihozofiju Rudolfa Steinera, ne bi bio konstruirao takav dualistički sustav za ponižavanje i sravnavanje čovjekova ‘Ja’. Ali tada bi bio shvatio da je takav očajnički konflikt između dobra i zla kakav opisuje, doživljen od ljudskog bića u duši intelekta — ne između duha-samog i duše svijesti. Ova činjenica je naznačena u Legendi o Gralu likom smrtno ranjenog Amfortasa. Prokofiev stalno iznosi temu Grala, i stoga bi trebao biti upućen u te stvari.
Ljudsko biće konstruirano od Prokofieva ne zakoračuje izvan granica racionalne duše, i unutar nje doživljava kontradikciju između sklonosti njegove žudeće prirode i čisto vanjske koncepcije (Vorstellungen) Boga — ali ovakve etičke norme nisu postale sadržaj njegove intuicije i on nema unutarnju potrebu, u smislu Filozofije slobode, da ih slijedi. Otuda agonija što odabrati (die Qual der Wahl). No u tom slučaju kakva korist od duha-samog?
Iz antropozofije znamo da je nositelj sve dihotomije i unutarnjeg konflikta u čovjekovoj duši njen srednji član, racionalna duša. To je onaj dio ljudskog bića o kojem se opravdano može govoriti kao o ,,nižem Ja”, koje bira između dobra i zla. I taj izbor se događa unutar duše i nije inspiriran od duha-samog (ili od anđela); upravo to je jamstvo činjenice da čovjek može postati slobodno biće. ,,Niže Ja” bira između dobra i zla, ne neko apstraktno ljudsko biće koje, prema Prokofievu, bira između duha-samog i duše svijesti. Odnos između nižeg i višeg ‘Ja’ nije određen kontradikcijom između dobra i zla, već razlikom između nivoa svijesti.
U duši svijesti, suprotnosti unutar racionalne duše dolaze do svoje opravdane sinteze. Tamo razumijevanje i znanje uzima mjesto izbora, konflikta, u racionalnoj duši. Ali za Prokofieva je načelo sinteze jednako strani element kao što je i znanje. Ako se netko ne može uzdići od konflikta u racionalnoj duši do znanja i uvida u duši svijesti, neizbježno će skliznuti dolje u instinktivnu religioznost duše osjećaja. Izlaz iz te dihotomije se potom traži u jednostranosti, u potpunoj i konačnoj pobjedi višeg ‘Ja’ (duha-samog), nad nižim ‘Ja’ (u duši svijesti). Ova misao je od Prokofieva razvijana korak po korak (baš kao što negativne osobine nižeg ‘Ja’ on pušta da se stalno penju do klimaksa), a na takav način da on postupno zadobije povjerenje čitatelja, koji je na koncu spreman prihvatiti preporuku autora — da se odrekne zemaljskog ‘Ja’ i individualne volje, i preda je u ruke viših, bića hijerarhije.
Prema Prokofievu više ‘Ja’ u početku utječe na niže jedino utoliko što prema njemu pokazuje suosjećanje i oproštaj. Međutim konflikt nakon toga postaje intenzivniji. Na str. 89 (V) on već govori o nužnosti za ,,barem djelomičnim prevladavanjem nižeg od strane višeg ‘Ja’”, i na str. 90 o tome kako je teško ,,postići pobjedu u teškoj bitci višeg s nižim ‘Ja’”; također i kako je čin opraštanja jedino moguć ,,nakon pobjede, odnosno, od samog višeg ‘Ja’’ (ibid.; naglasio S.O.P.). Ovdje se trebamo podsjetiti da u ovoj knjizi Prokofiev tvrdi da je više ‘Ja’ ljudskog bića identično s njegovim anđelom čuvarom (ibid., str. 56, 108). To znači da jedino anđeo može oprostiti, a ne ljudsko biće! Stalno i iznova, bez osjećaja za umjerenost, Prokofiev ponavlja da ‘teškoća’ ili ‘lakoća’ s kojom pravo ... opraštanje može biti postignuto ... zavisi ... od stupnja njegove (duha-samog) pobjede nad nižim Ja”; a dalje on opet govori o ,,nadvladavanju nižeg os strane višeg Ja”; i, pred kraj poglavlja, o ,,nužnosti u životu na Zemlji da stalno nadvlada sebe (da nadvlada niže ‘Ja’)” o ,,snazi ... na Zemlji da unutar duše stekne pobjedu višeg nad nižim ‘Ja’ ... Snazi da nadvlada sebe, što vodi do [vječne] pobjede višeg nad nižim ‘Ja” (ibid., str. 9 1-95 [str. 75].— Tautologija kao ratni poklič!
Na str. 149 (ibid.) on govori o ,,onoj polarizaciji i dihotomiji između višeg i nižeg Ja” itd., i na str. 156 o ,,problemu koji dolazi od samog života, o kontrastu i polarizaciji višeg i nižeg Ja”, itd. Tako on nastavlja gotovo bez kraja ...
Sada Prokofiev dolazi do nevjerojatne formule koju smo dijelom raspravljali u paragrafu 2.2.: ,,Ljudsko biće je slobodno kada njegova volja u potpunosti proizlazi iz njegova višeg ‘Ja’ (t.j. njegova anđela — vidi gore) i time je vođena” (ibid., str. 122; naglasila I.G.). Drugim riječima, ljudsko biće je slobodno jedino kada nema individualnu volju, već se kroz njega ispoljava volja anđela — inače, ,,čak i u najtrivijalnijem poticaju zla u duši, volja odmah gubi njenu slobodu i postaje slijepi instrument egoističkih nagona nižeg Ja” (ibid.). — Međutim mi još uvijek inzistiramo: Ljudsko biće utire put slobodi kada može, iz njegova nižeg ‘Ja’, nezavisno izabrati između dobra i zla.
Ni jedan pravilno razvijeni anđeo nema intenciju da na ovaj način kontrolira volju ljudskog bića pod njegovim vodstvom; njegov je zadatak da ga vodi do nezavisnosti. Ali postoje mnogi nazadni duhovi koji bi željeli prema ljudskom biću djelovati upravo na taj način. Bez sumnje to su luciferska bića, ona koja — kaže Rudolf Steiner — ,,opstruiraju slobodnu volju čovjeka. Ona pokušavaju da kod ljudskog bića dovedu do nedostatka jasnoće u vezi upotrebljavanja njegove slobodne volje, u tome da ga pretvaraju u dobro biće — Lucifer zapravo želi, sa stajališta s kojeg se ovdje dotičem, dobro, duhovno, za ljudsko biće, ali ga želi napraviti automatskim, bez slobodne volje; ljudsko biće bi prema vidovitosti bilo vođeno u skladu s dobrim principima, takoreći automatski, ali luciferska bića žele ljudsko biće orobiti za njegovu slobodnu volju, za mogućnost zla. Žele ga oblikovati na takav način da ono djeluje iz duha, ali kao duhovna reflektirana slika, naime bez slobodne volje ... Ta luciferska bića imaju jak interes u zahvaćanju čovjeka tako da on ne dođe do slobode volje, jer oni sami nisu stekli slobodnu volju. Slobodna volja se može steći jedino na Zemlji. Ali ona ne žele imati ništa s Zemljom, ona žele samo razvoj Saturna, Sunca i Mjeseca, i tamo bi stali, ne imajući ništa s razvojem Zemlje. Ona takoreći, mrze slobodnu volju čovjeka. Ona djeluju na uzvišeni duhovni način, ali djeluju automatski — ovo je iznimno važno — i ljudska bića žele podići na njihove vlastite duhovne visine” (9.8.1918, GA 182).
Jesu li oni, možda, duhovi koji vode ruku Prokofieva dok piše, da bi ideje Rudolfa Steinera tako groteskno izobličili u njegovim knjigama? Ali čak i ako bi to pokazali na sasvim činjenični način, bili bi optuženi za predrasude. Stoga mi potičemo čitatelje, da točno usporede izjave Prokofieva s odgovarajućim izjavama Rudolfa Steinera. Čak i o pitanju opraštanja i slobode tražimo da pozorno pročitate što kaže Rudolf Steiner, n.pr. 30.7.1922. Citiramo samo ulomak: ,,Ako bi kršćani bili u sebi svjesni, tada, svaki puta kada bi željeli biti dobri, morali bi ugasiti njihovu ‘Ja’-svijest da bi, preko gašenja te ‘Ja’-svijesti, u sebi probudili Krista. Oni ne bi bili u stanju sami biti dobri, već bi jedino Krist u njima mogao biti dobar. Ljudska bića bi trebali lutati okolo ovdje na Zemlji, Krist bi morao boraviti u njima, i kroz Krista koji koristi ljudska tijela, odvijalo bi se iscjeljenje tih ljudskih tijela. Ali dobra djela izvršena od ljudskih bića bila bi Krist-djela, ne ljudska djela.
To nije bio zadatak, misija, božanskog Sina, koji se preko Misterija na Golgoti ujedinio s razvojem Zemlje. On je želio obitavati u čovječanstvu, ali nije želio zasjeniti ‘Ja’-svijest ljudskih bića koja se pojavljuje. To je jednom napravio u Isusu, u kojem je, od krštenja nadalje, tamo na mjestu ‘Ja’-svijesti živjela svijest Sina. Ali to se nije dogodilo s ljudskim bićima u budućim vremenima. Kod ljudskih bića budućnosti ‘Ja’ bi se podignulo pri punoj svjesnosti, a Krist bi ipak mogao prebivati u tim ljudskim bićima” (GA 214).
Da li treba dodati još nešto? Ovaj jedan izvod iz predavanja Rudolfa Steinera je dovoljan da potpuno potkopa teoriju opraštanja Prokofieva i njegovo razumijevanje slobode. Ali Prokofiev se čak usuđuje dovesti u pitanje misiju božanskog Sina. Iza toga je prikrivena želja da se što je brže moguće odbaci omraženo zemaljsko ‘Ja’ u njegovoj ugnjetavačkoj egoističkoj cijelosti, s njegovom sposobnošću da podlegne zlu, s njegovim očajničkim dvojbama koje dolaze od tuposti duše! Daleko je bolje odmah kombinirati luciferski princip s dušom osjećaja, i uz pomoć Lucifera utopiti se u ništavilo u najvišim moralnim kozmičkim sferama! To bi bila sloboda u smislu: sloboda od sveg rintanja budućeg individualnog razvoja, slobodan let u ponor nesvjesnosti ...
Takav stav po pitanju ljudske slobode za antropozofiju je stran i s njom nema ništa zajedničko. U ,,Filozofiji slobode” Rudolf Steiner je jasno pokazao da čovjekova sloboda ima svoj temelj u sposobnosti da motive za djelovanje kreira iz elementa čistog mišljenja; tu sposobnost je nazvao ,,moralna fantazija”. Tu nema ničeg zajedničkog s moralnom samovoljom, a u praktičnom životu upošljava kompleksnu moralnu tehniku. Kada ljudsko biće posjeduje moralnu fantaziju ono sebi postavlja moralne ciljeve pri punoj svjesnosti i djeluje u skladu s time; tada je njegovo djelo slobodno. Ljudsko biće je slobodno, kaže Rudolf Steiner, jedino utoliko što unutar svoje vlastite svijesti može kreirati konceptualne motive za njegovo djelovanje (GA 5, poglavlje 2, paragraf 29). Dovoljno je ovu izjavu Rudolfa Steinera usporediti s gore citiranom maksimom Prokofieva da bi bez suvišnog tumačenja prepoznali da pred sobom imamo (ne možemo za to naći pogodan izraz) nevjerojatno falsificiranje koncepta ljudske slobode.
Jednako daleko udaljena od antropozofije je strastvena propovijed Prokofieva protiv egoizma. To može zvučati romantično, ali je ukorijenjeno u njegovu neuspjelom pokušaju shvaćanja, u kaosu duše, i u stalno prisutnom prijeziru prema ‘Ja’-principu. Ljudsko biće je, uostalom, ‘Ja’-biće i stoga ne može djelovati ne-egoistično; pitanje je samo što njegovo ‘Ja’ želi: služiti jedino interesima njegova vlastitog života, ili također i onima drugih ljudi, svijeta, kao da su njegova vlastita. Od ljudskog bića se ne traži da se oslobodi egoizma, već da ga transformira: ,,Proširite svoje biće’ — kaže Rudolf Steiner — ,,na biće svijeta, i zatim djelujte egoistično” (GA 30, str.431).
Kada su osobni interes, subjektivnost, sebičnost čovjeka tako oplemenjeni da se ne brine samo za svoju vlastitu osobu, već za cijeli svijet, samo je tu istina; kada je ljudsko biće toliko ograničeno u duši da se u šire koncepte svijeta može uključiti jedino kroz poricanje njegova vlastita interesa i njegove subjektivnosti, tada ono živi u najgoroj mogućoj laži egzistencije (GA 30, str. 429). Uništiti egoističku cjelinu ljudskog ‘Ja’, učiniti ljudsko biće automatom više volje, cilj je Lucifera a ne antropozofije.
U kategoriju ,,najgora moguća laž egzistencije” spada ideal Prokofieva: ,,izuzeti sve ‘osobno’ iz mog rada”, što on objavljuje na prvoj stranici njegove ,,Autobiografije”. Neprekidan govor o nesebičnosti i žrtvovanju oblik je rafiniranog egoizma, koji uključuje ne samo nemogućnost proširenja nečijih vlastitih interesa da uključe interese svijeta, već u stvari smještanje univerzalno ljudskih i svjetskih interesa u službu glorificiranja vlastite osobnosti; jer izvorno samo-žrtvovanje ne reklamira sebe.
U njegovoj knjizi Prokofiev skicira himnu hvalospjeva opraštanju. On tvrdi da onaj tko je prevladao i zanijekao sebe i postao instrument volje drugog duhovnog bića sada može početi ,,prevladavati” druge. Na str. 106 (V) on govori pošteno i s dubokim uvjerenjem, o ,,mogućnosti da više ‘Ja’ (duh-sam) jednog ljudskog bića može raditi na nižem ‘Ja’ drugog, sve dolje do karmičkih temelja potonjeg” — drugim riječima, o mogućnosti (drži se da je poželjno) izvršavanja magijskog utjecaja na volju drugog ljudskog bića (jer su karmički temelji povezani sa sferom volje) ! — Odbijamo komentirati.