Prokofiev je njegove etičke koncepcije najprije trebao staviti na test sa imaginarnim likovima, prije nego se latio da ih ilustrira s primjerima iz života Rudolfa Steinera. Moglo bi se tvrditi da je prostodušne članove antropozofskog društva pogodilo stanje moralnog sljepila, ako oni prolaze pored, kao da je norma, pojava o kojima se spremamo govoriti.
U njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” Prokofiev opisuje osnivanje Općeg antropozofskog društva od Rudolfa Steinera, navodeći to kao najviši primjer opraštanja i samožrtvovanja. On kaže da je Rudolf Steiner izvršio djelo čije posljedice mu nisu bile unaprijed poznate, i da je time riskirao njegovu cjelokupnu duhovnu misiju, jer bića koja vode antropozofski pokret su također mogla i ne prihvatiti njegovu odluku, i time bi izvori otkrivenja za njega bili zatvoreni. Sada tražimo da čitatelj slijedi liniju misli Prokofieva s posebnom pozornošću. On kaže: ,,Kroz činjenicu da se Rudolf Steiner ujedinio s zemaljskom institucijom Društva, direktno je ušao u sferu najgušćih snaga smrti, koje su aktivne u svakoj zemaljskoj instituciji. I ni jedno ljudsko biće ne može pobjeći iz te sfere naporom njegovih vlastitih snaga, ukoliko nije izvedeno vani od jedinog božanskog Bića koje je pobijedilo smrt” [V, str. 132]. Iz činjenice da izvor otkrivenja nije presušio Prokofiev zaključuje: ,,A to znači da je Krist bio najviša snaga, koju je Rudolf Steiner [slijedio kada je odlučio ući] svjesno [u oblast institucije koja je postala veoma zemaljska], oblast bespomoćnosti i smrti, iz koje je izveden — kao odgovor na žrtvu koju je dao, čiju dubinu jedva možemo shvatiti —od samog Krista — koji ga je vodio kao učenika koji je sve žrtvovao na putu njegova ‘imitatio’ (Nachahmung)” (ibid., str. 168 [str. 133-134]).
Što ovo znači? Prema Prokofievu svrha osnivanja Općeg antropozofskog društva bila je osnivanje novog misterijskog centra na Zemlji. Uzvišen cilj, bez sumnje. I da bi to ostvario Rudolf Steiner je poduzeo opasan poduhvat. Što je napravio? — On osniva zemaljsku instituciju, o kojoj mora znati barem jednako dobro kao i Prokofiev da je to sfera prožeta najgušćim snagama smrti.
Sada, ova institucija nije apstraktni stroj, već se sastoji od nekoliko stotina živih ljudskih bića. Tako svaki član ovog Društva osnovanog od Rudolfa Steinera ulazi u oblast bespomoćnosti i smrti. U to isto vrijeme, i on također (Rudolf Steiner) morao je biti svjestan da nitko ne može pobjeći iz te oblasti naporom vlastitih snaga. Tako on nije samo riskirao njegovu vlastitu duhovnu misiju, već također i sudbinu nekoliko stotina ljudskih bića. Ali kako je Rudolf Steiner učenik Krista, on će biti vođen od Krista, kao odgovor na žrtvu koju je napravio, van iz oblasti smrti. Kako dakle? Kroz njegovu tragičnu smrt? I što se događa sa svima ostalima? — Oni svi ostaju iza u oblasti smrti! Dakle u konačnici kakva je žrtva napravljena radi ovog uzvišenog cilja? — Žrtvovanje stotina ljudskih bića koji nisu bili u položaju da se oslobode i stoga su morali ostati u oblasti smrti, i također i oni koji nisu imali pojma o sudbi koja ih je čekala i nastavili su ulaziti u tu oblast. Na taj način antropozofsko društvo je temeljeno — prema Prokofievu, naravno — na masovnoj ljudskoj žrtvi izvedenoj od strane njegova Osnivača! Ti i ja smo, cijenjeni čitatelju, među onim nesvjesnim žrtvama, ako si član antropozofskog društva. Što nam je činiti u tom slučaju? Naša jedina nada je da postanemo dostojni, tako da nas Krist može izvesti vani. Ali kako možemo biti spašeni, ako Opće antropozofsko društvo, ta oblast bespomoćnosti i smrti, nastavlja postojati? Jedino preko smrti, ili ... isključenjem iz Društva! (Jer da se sami izvučemo nije unutar naše moći ...)
Kako itko može promisliti ovakav scenarij? Ali Prokofiev ide i dalje. On čak povlači analogije između njegove monstruozne fantastične slike i Misterija na Golgoti. Ali zar nije Krist, pitamo, prihvatio smrt na križu samo za sebe, i sišao u pakao? I da li je žrtvovao i jedno ljudsko biće osim Sebe, kako bi misterij mogao biti izvršen?
Tako je od duhovne misije našeg Učitelja napravljeno ruglo, a i od najviših ideala kršćanstva. Zar ljudska bića nisu ništa više od anonimnih zubaca od kojih je napravljena vrsta dijaboličnog stroja da bi bio moguć Misterij na Golgoti? Svakom tko sumnja u našu interpretaciju preporučeno je da ponovno pažljivo pročita onu jednu i pol stranicu iz knjige Prokofieva.
Ali ovo nije jedina zlokobna bajka Prokofieva. Iz antropozofskog,,materijala” on stalno prede čudne, tamne, duboko neistinite mitove (daljnji primjeri u paragrafima 6 & 7). Oni uglavnom dolaze kroz male, neprimjetne distorzije koje su razbacane svuda; on sve opisuje gotovo ispravno, a u isto vrijeme istina je uvijek za dlaku daleko od onog što je rečeno; on je ,,popravlja” s nekoliko ,,poteza kista” — malo tu, malo tamo — i konačno izobličuje izvan prepoznatljivosti; gdje i kada se to pojavljuje veoma je teško ustanoviti, i traži temeljito i pedantno istraživanje.
Antropozofsko društvo osnovano od Rudolfa Steinera nikako nije oblast bespomoćnosti i smrti; to je od njega stvorena forma za utjelovljenje antropozofije na Zemlji, forma u kojoj bi trebao živjeti impuls ezoterijskog kršćanstva, i koja u isto vrijeme može dovesti do obnove i pomlađivanja u svim sferama moderne kulture i u svakom ljudskom biću koje je povezano s tim impulsom. U predavanju od 25.10.1918 Rudolf Steiner kaže da će kroz objektivne uvjete svojstvene 5-oj epohi, smrt svugdje prožeti ono što je kreirano na fizičkom planu, ,,da se na fizičkom planu ne može nego stvarati pri punoj svjesnosti o činjenici da će — ono što netko stvara to i proći” (GA 185). Ali to nije ono što govori Prokofiev!
Odbojnost Prokofieva prema svemu zemaljskom potiče ga da koristi ovakve neprikladne izraze. To je slično osjećaju averzije Lucifera prema Ahrimanu, i pokazuje nemogućnost Prokofieva da nađe balans. Dok on u zemaljskoj formi Društva nesumnjivo prepoznaje nešto zlo, naime oblast bespomoćnosti i smrti, u isto vrijeme na svaki način teži konzervirati tu oblast, i u nju uvući koliko je god ljudi moguće.
,,Naša percepcija vanjskog života”, kaže Rudolf Steiner, ,,mora postati takva da vani u okolni svijet zurimo hrabro i bez kukavičluka, i sebi kažemo: Rast i nestajanje, to je nešto što svjesno mora biti uvedeno u sve sfere života. Ništa socijalno ne može se izgraditi u apsolutnom smislu i za svu vječnost. Tko god radi na izgradnji socijalnog života mora imati hrabrosti da stalno iznova gradi nešto novo, ne da stoji na mjestu; jer ono što je izgrađeno stari, blijedi, mora odumrijeti; jer novo mora biti izgrađeno” (ibid.).
Forma sama po sebi nije zlo; to je ono što je apsolutno nužno za ostvarenje sadržaja. Ona postaje nešto zlo, oblast smrti, tek kada je njen razvoj ometen.