Sada bi veoma kratko željeli ukazati na još jednu granu kultiviranu od Prokofieva na njegovu stablu antropozofije na kojoj vješto kamuflirani ,,anorganski” plodovi pokušavaju rasti u sferi antropozofske kristologije. Autorova osnovna tendencija ovdje je upoznati s, radikalnim umanjivanjem vrijednosti ljudskog ‘Ja’ i podcijeniti njegov značaj; zamutiti pravu sliku zemaljskog ‘Ja’-razvoja, i nagovarati ljudska bića da se vrate u prvobitno, ,,rajsko” stanje — ono od grupne duhovnosti — u moralnost koja je diktirana odozgo, i ne-autonomno mišljenje.
U evoluciji nema ,,puta natrag”. Ono što je jednom bilo,,rajsko stanje” stoga je sada moguće jedino u sferi zaostalih bića — u oblasti Lucifera, u koju mnogi ljudi u naše vrijeme pokušavaju pobjeći. Razumijevanje Krista, kakvo je dano u antropozofiji, stoji nasuprot toga. Nikakva invazija nije moguća, osim ukoliko se netko, takoreći, ne dodvori toj kristologiji kako bi je izobličio i oslabio od iznutra. Koristeći duhovno znanstvenu terminologiju i uz pomoć selektivno sakupljenih izjava Rudolfa Steinera, netko može sebe postaviti u službu drugih, sasvim tuđih, namjera, da bi time ljudska bića odveo daleko od značenja zemaljskog razvoja. Da bi bili kvalificirani kao instrument za realizaciju takvih ciljeva kakve imaju zaostala bića, nikako nije nužno biti zločinac koji je spreman lagati i svjesno falsificirati — takve ljude je lako prepoznali — već čisti idealist kojem međutim nedostaje, sposobnost objektivne samospoznaje i mogućnost razlikovanja između njegova/njenog višeg ‘Ja’ i luciferičke opsjednutosti.
Apstraktna referenca na Krista, i entuzijastičko ponavljanje iskušanih fraza ovdje nisu od koristi. Niti činjenica da osoba o kojoj se radi u osnovi priznaje razvoj duše svijesti u 5-oj epohi, a također i nužnost ljudskih težnji za slobodom. Prokofiev, na primjer, ispravne riječi koristi samo kao kamuflažu za potpuno ne-antropozofske koncepcije koje sustavno onečišćuju svijest onih koji, kao antropozofi, konzumiraju plodove koje je on uzgojio.
Preko njegovih jednostranih interpretacija on uništava jezgru ezoterijskog kršćanstva, kojeg transformira u vrstu crkvenog dogmatizma. Prokofiev je sklon ne samo formalno, već esencijalno, dijeliti gledišta s potonjom institucijom; za Crkvu, čovjekov zemaljski razvoj je stvarna dolina suza ispunjena grijehom i pogreškama, u koju su ljudska bića postala upetljana kao posljedica Pada, ali za koji se moraju pokajati kroz odricanje od njihove slobodne volje i kroz predaju volji Boga, da bi bili spašeni (u verziji Prokofieva to se događa prevladavanjem nižeg od strane višeg ‘Ja’). Da bi nekako koordinirao različite aspekte njegova religijskog pogleda na svijet, Prokofiev mora podvrgnuti temeljitoj reviziji priopćenja Rudolfa Steinera u vezi Krist-bića i uvjete Njegova utjelovljenja. Indikacije u vezi Natan-duše ovdje su mu posebno korisne. Preko stalnog naglašavanja principa nebeskog čovjeka — Natan duše — on Krist-princip gura u pozadinu; jezuiti do istog rezultata dolaze na sličan način, prenaglašavajući princip zemaljskog čovjeka Isusa.
Kao što znamo iz antropozofske kristologije, dva Isusa djeteta su inkarnirana na početku događaja u Palestini. U jednom, Natan Isusu, o kojem govori evanđelje po Luki, bio je inkarniran duševni dio starog Adama koji je bio sačuvan od ,,Pada u grijeh”, i ostao bez iskustva zemaljskih inkarnacija. To čisto, nebesko biće nosilo je u sebi sasvim neokaljane snage prvobitnog čovječanstva, ali nije pretrpjelo individualizirajući razvoj u materijalnom svijetu, i stoga nije posjedovalo ‘Ja’-princip kakav je razvijan od ljudskih bića od lemurijske epohe. To biće je bilo trans-personalno, i nije imalo sklonosti za fizički plan, čije snage nije imalo mogućnosti koristiti.
U drugom djetetu, Solomon Isusu, o kojem čitamo u evanđelju po Mateju, bila je inkarnirana individualnost Zaratustre, posvećenika davnine koji je, nakon brojnih inkarnacija i mnogostranih aktivnosti na materijalnoj Zemlji, razvio sposobnost da pripremi tjelesne ovoje koji mogu biti korišteni od Krist-bića. Zaratustra je — onoliko koliko je to uopće moguće za ljudsko biće — potpuno ovladao fizičkim planom.
U dvanaestoj godini njegova zemaljskog života individualnost Zaratustre, njegovo ‘Ja’, prelazi u Natan Isus dijete, čime ovo potonje prima zrelo, individualno ljudsko ‘Ja’ (ono od Zaratustre). Tijekom osamnaest godina to ‘Ja’, potpomognuto iskustvima njegovih zemaljskih inkarnacija, radilo je na Isus tijelu i pripremalo se primiti u sebe, u dobi od trideset godina krštenjem na Jordanu, makrokozmičko Krist-’Ja’.
Tako nalazimo da u Isusu od Nazareta rade zajedno dvije drevne duhovne struje koje su u njihovoj esencijalnoj prirodi suprotstavljene jedna drugoj; struje o kojima se govorilo u Legendi o hramu: onoj od Kaina i Abela. U toj točci se konačno susreću dva antipoda: jedan koji radi odozgo dolje, silazeći od duhovnih visina, koje je potpuno temeljeno na božanskom i nedodirnuto bilo čime zemaljskim — biće Natan duše; i biće Zaratustre koje radi, kreativno aktivno, odozdo gore, koristeći i transformirajući materijalne sile iz njegovog vlastitog individualnog ‘Ja’. Susret to dvoje može biti predstavljen križanjem silaznog i uzlaznog trokuta Solomonove zvijezde, koju Rudolf Steiner spominje kao simbol Svetog Grala. U nju je uliveno kao u kalež makrokozmičko ‘Ja’ Krista.
Znanje ezoterijskog kršćanstva potvrđuje da jedino u biću koje nalazi ravnotežu između ,,zemaljskog” i ,,nebeskog”, muškog i ženskog, i unutar sebe spaja kreativni aktivni Kain princip s Abel principom nebeskih otkrivenja, princip individualnog ‘Ja’ može zasjati u svojoj pravoj prirodi; postaje sve bliskije povezano s unitarnim makrokozmičkim Krist-’Ja’. U trojstvu: Zaratustra — Natan duša — Krist dva suprotstavljena principa su dovedena u sintezu preko trećeg, višeg, principa koji obuhvaća oboje i sjedinjuje ih unutar sebe.
Ova općenita razmatranja trebala bi biti dovoljna da učine vidljivim esencijalnu prirodu izobličenog gledišta Prokofieva. Pogledajmo što on predlaže. Kroz njegovu antipatiju za zemaljsko-ljudsko ‘Ja’ on razumljivo — kao što je slučaj i kod Crkve — ne iskazuje nikakvu simpatiju za taj događaj koji je položio prvobitni temelj za razvitak ‘Ja’-principa: ono što poznajemo kao ,,Pad”. Njegova svijest se potpuno pokorava onom dijelu duše Adama koja nije učestvovala u ,,grijehu” —Natan duši — koja nam se pojavljuje u romantičnom zovu iz kozmičkih daljina. Pasus u Bibliji gdje je Bog Otac u ljudsko biće udahnuo dah života, Prokofiev citira s komentarom: ,,Od tog vremena Natan duša je također živjela kao takva ‘živuća duša’ u kozmosu, dok je ostatak čovječanstva, koji je podlegao luciferskom izazovu i stalno dublje uranjao u materiju, u oblasti tame i smrti, prestao biti živuća duša” (II, str. 38; naglasio S.O.P.). U jednoj ovakvoj rečenici, koja negira načelo tročlane duše unutar koje se razvija individualno ‘Ja’, Prokofiev briše ne samo značenje evolucije, već također i značaj Misterija na Golgoti. U ,,palom” dijelu svijeta on vidi samo tamu i smrt, i ostaje slijep na Boga koji je izlio Sebe u ,,svijet” i ujedinio se s njim. Prokofiev se tvrdoglavo bori za njegov omiljeni koncept — onaj od dualizma.
Tijekom evolucije dihotomija Boga i svijeta, duha i materije, riješena je preko ljudskog bića koje podiže njegovu ‘Ja’-svijest od zemaljskog do božanskog; za taj razvoj Krist je put, istina i život. Evolucijsko stajalište za Prokofieva je strano, i u pogledu njegove antipatije prema zemaljskom ‘Ja’, njegov dualizam je u opasnosti da ostane nerazjašnjen. On izlaz uvijek traži u vezi s jednim ekstremom i isključenjem drugog.
‘Ja’-averzija Prokofieva i njegovo naginjanje u korist duha-samog posebno su primjetni kada se bavi središnjim objektom njegova religijskog poštovanja — Natan dušom. Ali čak i taj dio četvrtog principa koji nije podlegao grijehu alarmira ga, tako da piše: ,,U vezi ovoga može se također govoriti o ‘Ja’ Natan duše, ali s ograničenjem, da ono ima više originalne prirode (?) duha-samog ..., jer ... ono je obuzdano od zemaljskih inkarnacija” (ibid.). Zatim citira iz predavanja gdje Rudolf Steiner kaže da je ‘Ja’ Natan duše bilo ,,ono što je izliveno dolje od Duhova oblika, i sada teče dalje; osim što je nešto bilo, takoreći, zadržano od ulaska u tjelesne inkarnacije — ‘Ja’ koje se ne pojavljuje stalno kao ljudsko biće, ali koje je zadržalo onaj oblik, onu suštinu, koju je ljudsko biće imalo prije nego je napredovalo u njegovu prvu zemaljsku inkarnaciju” (Ibid.; 12.10.1911, GA 131). Na temelju ovog citata Prokofiev izjavljuje ništa manje nego da je duh-sam bio dan čovjeku od Duhova oblika tijekom eona Zemlje, i to nije ništa drugo nego ‘Ja’ koje nije prošlo inkarnaciju. Što nam preostaje za reći?! — Izjava Rudolfa Steinera u smislu da je duh-sam bio položen kao sjeme u astralno tijelo čovjeka na starom Mjesecu, sigurno je jedna od elementarnih istina antropozofije; također i činjenica da su Duhovi oblika obdarili ljudsko biće u eonu Zemlje s autonomnim četvrtim principom, koji se razlikuje i od tročlanog tijela i od trostrukog duha (Atma — Buddhi — Manas, koji su utisnuti u tri tijela u tri prethodna eona).
Sada, ovo je samo manja predigra za ono što nam Prokofiev dalje govori o Krist inkarnaciji. U njegovu izvješću Natan duša se pojavljuje kao najvažniji i gotovo jedini aktivni entitet; Krist biću je dodijeljena sekundarna, pasivna uloga, a individualnosti Zaratustre nije dana nikakva uloga, izuzev dvije usputne i nevažne reference, jedna u zagradama na stranici 180, gdje se kaže da je Isus iz Nazareta (uz isključenje svega drugog) Natan duša, dok je individualnost Zaratustre tijekom osamnaest godina nazočnosti samo ojačala Natan dušu! Prokofiev ističe esencijalni identitet Isusa i Natan duše, i još jednom pokazuje da za njega ‘Ja’-princip nema značaja. — Ali Zaratustra-’Ja’ je živjelo u Isusu, i Rudolf Steiner je bio na mukama da naglasi upravo tu okolnost. Tako on kaže, na primjer: ,,Kod povijesne osobnosti Isusa od Nazareta u prvom redu imamo posla s visoko razvijenim ljudskim bićem (t.j. s Zaratustrom), koje je prošlo kroz mnoge inkarnacije” (3 1.5.1908, GA 103).
Prokofiev Zaratustru ponovno spominje u napomeni na str. 440 (rusko izdanje), gdje navodi da je Isus od Nazareta u sebi sačuvao drevni ideal inicijacije. Ali čak i to on gleda kao nešto što je bilo od nje stečeno (Natan duša) kroz kozmičku aktivnost u proteklim dobima. Ipak on govori o Isusu prije njegove tridesete godine — t.j. Zaratustri, koji je u njemu bio inkarniran i čija osobnost je zadržala sjećanje na ranije inicijacije, također kao hijerofant. — Tako Prokofiev svejedno spominje Zaratustru! I ipak činjenica da se taj navod pojavljuje na kraju knjige, među napomenama malim slovima, i time daleko od aktualnog teksta, njemu izgleda adekvatno i sasvim opravdano.
Ali ova skromna gesta ne sprječava Prokofieva da potpuno umanji ulogu Zaratustre u događajima u Palestini. Tako on kaže da Natan duša ,,. . .u tridesetoj godini postaje, ne ‘vanjski’ nositelj Krista u makrokozmosu, već ‘Krista-primatelj’, prvo ljudsko biće koje će primiti Krista u najdublju jezgru vlastitog bića (na koju ,,jezgru” se ovdje mislilo? — Najdublja jezgra duše je ‘Ja’ — ali ono je upravo napustilo tijelo), tako da se krštenjem na Jordanu moglo ujediniti s [najdubljim bićem Natan duše] (?) i, tijekom slijedeće tri godine, moglo prožeti njegovo astralno, etersko i fizičko tijelo” (II, str. 186 [str. 193-194]; naglasio S.O.P.).
Tako je Natan duša primila Krista u njenu najdublju jezgru, time Mu omogućivši da se ujedini s njenim najdubljim bićem. Da li je potreban dodatni komentar? Izgleda da je Prokofiev i sam primijetio da tu nešto nije u redu. Tako on opet uzima zraka i, na slijedećoj stranici, ponavlja gotovo istu stvar. On o Natan duši govori kao o ,,ljudskom biću prvobitnog početka, koje je [primilo u sebe] Sunce Krista u [takvoj] punoći, [da mu je time data mogućnost da prožme] njegove ovoje sa supstancom ‘božanske svjetlosti” (ibid., str. 187 [str. 194-195]; naglasio S.O.P.). Ali to nas navodi na zaključak da u prvom citatu Krist sam prožima ovoje, dok u drugom Natan duša već to radi bez pomoći. Ako bi Prokofiev ponovio njegov ,,opus” dva ili tri puta s modifikacijama, na kraju bi čak i Krist prošao nespomenut. Natan duša bi sve sama sredila.
Prema Prokofievu inkarnacija Krista bila je moguća zahvaljujući jedino ,,četvrtoj žrtvi Natan duše”. To je bilo ono, što je učinilo mogućim Njegov ulazak u ljudsko ‘Ja’, tako da u njemu On može postati izvor čovjekovih intelektualnih i moralnih snaga” (ibid., str. 188). Tako kod Prokofieva sve stoji naglavačke. Ne Natan duša — ovdje je Krist onaj koji se žrtvovao. On, koji nije trebao žrtvu radi vlastitog razvoja, žrtvovao je sebe kada je on, Bog, preuzeo na sebe zemaljsku inkarnaciju i kao čovjek prošao kroz patnju i smrt. Drugo biće koje se ovdje željelo žrtvovati je bio Zaratustra. Nije Natan duša žrtvovala njeno ‘Ja’, već je ‘Ja’ Zaratustre Kristu žrtvovalo ovoje koji su bili pripremljeni tijekom osamnaest godina. Rudolf Steiner kaže: ,,Da individualnost Zaratustre nije prožela ove tjelesne instrumente sve do tridesete godine, njegove oči ne bi mogle izdržati supstancu Krista od tridesete godine do misterija na Golgoti; ruke ne bi mogle biti prožete supstancom Krista u tridesetoj godini. Da bi mogao primiti Krista, ovaj tjelesni instrument je morao biti pripremljen, biti proširen, kroz individualnost Zaratustre” (12.10.1911, GA 131). Pošto je Natan duši nedostajalo iskustvo s nižim načelima, mogla se pridružiti jedino kao promatrač rada Zaratustre.
Žrtvovanje je slobodan, svjestan čin, koji izvire iz snaga individualnog ‘Ja’; Natan duša nije posjedovala takvo ‘Ja’, pošto nije prošla ni jednu inkarnaciju. Ona je posjedovala samo njenu prvobitnu supstancu. Prokofiev ne može shvatiti tu činjenicu, on ponovno pokazuje svoje zanemarivanje ‘Ja’-principa. U onim procesima žrtvovanja Natan duša nije bila više od posrednika. Kažemo to bez namjere da umanjim njen značaj, već samo kako bi se suprotstavili krivoj interpretaciji događaja tog vremena.
Koliko god mala žrtva Zaratustre postojala za Prokofieva, upravo toliko malo uzima u obzir i utjecaj Bude na astralno tijelo Isusa od Nazareta. Čvrsto se drži Natan duše. Premda je to biće ,,bez grijeha”, ipak je ljudski entitet koji, u koncepciji Prokofieva, čak zamračuje samog Krista. Za njega ona je ,,... nebeski arhetip viših ciljeva [svih pretkršćanskih] misterija” (II, str. 185 [str. 193]), itd. — To on ponavlja nekoliko puta: monotono, uporno, utiskujući u čitateljev um, tako da se on/ona više nikada neće sjetiti da najviši cilj, sadržaj najviših težnji svih pretkršćanskih misterija (ne svih, već jedino svijetlih misterija) — prema Rudolfu Steineru — nije bila Natan duša, već Krist koji je boravio u sferi Sunca.
Ali Prokofiev ne ograničava sebe na drevne misterije. Natan duša je —,,... istinski Antropos” (II, str. 180) — veliki arhetip čovjeka, koji je unutar sebe [potpuno] realizirao prvo nadčulno Krist otkrivenje ... arhetip ljudskog bića ... [prožetog od Krista], [arhetip budućeg razvoja sveg čovječanstva]” (ibid., str. 187-188 [str. 195]); ,,Natan duša je ljudski nositelj [tri ružokrižarska gesla]” (?! — ibid., str. 190 [str. 197]); [za sva buduća vremena arhetip krajnje svrhe (!) i najviših težnji svih pravih kršćanskih misterija, i iznad svega] ... [novih Mihael-Krist_misterija čiji temelj je] božićno zasjedanje godine 1923”, i to je također: ,,... najviši ideal novih misterija, pokazatelj na ljudsko biće prvobitnih početaka, koje je u sebe primilo Sunce Krista” (ibid., str. 189 [str. 195-196]; i konačno, ,,Natan duša dokazuje da nije samo arhetip najvišeg cilja novih misterija, već i ono što direktno vodi prema njihovoj realizaciji” (ibid., str. 190).
Nakon ovakvih hvalospjeva ostaje jedno pitanje: Što nam, dakle, ova Natan duša nije? Ima li u duhovnom svijetu ičega bitnog osim Natan duše?
Kada Prokofiev predstavlja njegov ideal svih prošlih, sadašnjih, i budućih misterija, i cjelokupnog budućeg razvoja čovječanstva, on ne govori ni o Isusu iz Nazareta niti o Isusu Kristu, već o Natan duši. Identifikacija Isusa s Natan dušom zaista je ispravna u dva slučaja: najprije, kada se govori o Isus djetetu iz Lukina evanđelja, sve do trenutka kada se u njemu inkarnirala individualnost Zaratustre; i drugo, gdje razmatramo Isusa od Nazareta, kada je Zaratustra-’Ja’ otišlo od njega — t.j. tijekom krštenja na Jordanu. Nakon toga već moramo govoriti o Isusu Kristu. Što se tiče prve situacije Rudolf Steiner kaže slijedeće: ,,razvijeno ‘Ja’ kakvo je evoluiralo kroz atlantske i post-atlantske periode, nije prisutno u Isus dječaku sv. Luke ... kod Isus dječaka sv. Mateja moramo računati s potpuno razvijenim ljudskim bićem; kod Isus dječaka Lukina evanđelja moramo računati s fizičkim tijelom, eterskim tijelom, i astralnim tijelom, uređenim na takav način da ona harmonično predstavljaju ljudsko biće kako se javlja kao rezultat Saturn, Sunce i Mjesec razvoja.” Ali što imamo pred nama u Isusu od Nazareta u trenutku kada je Zaratustra otišao od njega? Rudolf Steiner kaže: ,,... niti adepta niti bilo što prirode višeg ljudskog bića ... Jer adept je adept pomoću činjenice da ima visoko razvijenu individualnost; ali to je upravo napustilo trostruki tjelesni instrument Isusa od Nazareta. Imamo samo trostruku tjelesnu organizaciju, koja je preko prisutnosti Zaratustre tako pripremljena, da može primiti Krist-individualnost” (12.10.1911, GA 131).
Vjerujemo da su ove karakterizacije dovoljne da razjasne Prokofieve ,,najviše ciljeve”: da apsolutno isključi individualnost, da je potjera iz misterija, i iz sveukupnog razvoja. (Ovdje bi se prisjetili priopćenja Rudolfa Steinera već citiranog na str. 103 u vezi luciferskih bića: ,,Ona žele samo Saturn, Sunce i Mjesec razvoj, i da tu stane; ne žele imati ništa s razvojem Zemlje.”) Ova namjera Prokofieva nema ništa zajedničkog s pravim ciljevima kršćanskih misterija, već prilično izravno s nečim različitim. Često smo govorili o luciferskom elementu koji prožima ovakve radove i određuje njihovu usmjerenost. Još nismo eksplicitno uputili na Ahrimana, ali i on je također ovdje umješan. U ovakvom slučaju Lucifer diktira opću tendenciju, usvojenu strategiju, dok je Ahriman — to je njegov,,forte” — odgovoran za ,,tehnologiju” uporabljenu za njenu realizaciju. Ovdje primijenjena ,,tehnika” sastoji se u razgradnji mišljenja, izobličenju logike, potkopavanju zdravog razuma, i općoj korupciji snaga prosudbe. ,,Dakle za Ahrimana situacija je takva da se on nikad ne brine za podudarnost ideje (Vorstellung) s objektivnom činjenicom, već radije za njene učinke, s onim što se može postići” (28.8.19 16, GA 170) — Rudolf Steiner objašnjava. Kada ljudsko biće slijedi Ahrimana on griješi protiv logike i zdravog razuma (19.5.1910, GA 120). S takvim ,,grijehom” imamo posla od početka ove studije.
Kada Lucifer i Ahriman uzajamno ne isključuju jedan drugog, već, suprotno, jedan drugog podržavaju, tada to ima moćan ishod čiji konačni cilj je njihova sinteza. Ta sinteza je okarakterizirana od Rudolfa Steinera kao najgori od svih izazova koji čekaju čovječanstvo; to je iskušenje od asurskih duhova. Zlo kojim su ljudska bića pogođena preko Lucifera i Ahrimana može se potpuno kompenzirati u preostalim ciklusima razvoja Zemlje ali za zlo dovedeno od asurskih snaga ne može se na taj način iskupiti ” — upozorava Rudolf Steiner. Asure će pokušati napasti najdublje biće čovjeka, dušu svijesti i ‘Ja’, i uništiti ih. ,,Sve što padne kao plijen asurskih snaga biti će nepovratno izgubljeno ... Može se reći: Danas je još nekako teoretski reći da asurske moći iskušavaju ljudsko biće. Danas pred njega prizivaju iluziju da je njegovo ‘Ja’ samo nusproizvod fizičkog svijeta” (22.3.1909, GA 107). Cilj Asura je da izmijene smjer evolucije, da kreaciju odvoje od kreatora i sami nad njom zavladaju. Sredstvo korišteno za taj cilj je paraliziranje ‘Ja’-razvoja.
Jedino se ezoterno kršćanstvo može suprotstaviti tim namjerama Asura, najmoćnijim protivničkim snagama. Njegova snaga teče iz ujedinjenja dva principa u Isusu iz Nazareta: ,,S jedne strane stari Učenik (Zaratustra), koji je bio duboko povezan s fizičkim planom, koji je mogao raditi na fizičkom planu i svojim snagama držati ravnotežu; i, s druge strane, sam Krist, čisto duhovno biće. To je kozmički problem koji leži u temeljima kršćanstva” (10.6.1904, GA 93). Zahvaljujući jedino ovoj posebnoj konstelaciji snaga — tako Rudolf Steiner objašnjava u navedenom predavanju — Krist je uspio ukrotiti asurske snage. ,,One su bile, takoreći, držane pod kontrolom, tako da postaju nepokretne. To je bilo moguće jedino kroz činjenicu da se na njih djelovalo s dvije strane” (ibid.).
Asure su bile ,,sputane” kroz događaj koji nam je poznat kao ,,Kristov silazak u pakao”. Ali njihova letargija neće trajati vječno. Rudolf Steiner kaže da je Antikrist bio ,,okovan”, ali da će se opet podići ako mu se ne suprotstavi kršćanski princip u svojoj punoj snazi (ibid.). U sadašnje vrijeme asurski izazov se veoma približio čovječanstvu, njegov utjecaj se pokazuje malo ovdje, malo tamo, u svemu što se razvija u modernoj civilizaciji. Iz tog razloga antropozofija mora ljudskim bićima učiniti dostupnim one istine ezoternog kršćanstva koje će im omogućiti da prepoznaju zlo koje se prikriveno približava, i da mu se odupru. Svako falsificiranje ovakvih istina služi jedino da oslabi njegovu izvornu moć. Zaratustra princip je jedan od ona dva principa koja žive u Isusu od Nazareta, ali koji se jedino u njihovom udruženom djelovanju mogu oduprijeti Asurama; to je načelo ljudskog bića kao takvog, koje zapovijeda snagama na fizičkom planu. Međutim, ako je to isključeno, onda ostaje jedino Natan duša — biće bez iskustva na fizičkom planu. Ezoterno kršćanstvo unutar sebe sadrži snage koje mogu paralizirati Asure. — Ali ne smije biti zahvaćeno od virusa koji su skloni paralizirati te snage.