U prethodnim poglavljima pokušali smo iz različitih uglova sagledati novo stablo antropozofije kultivirano od Prokofieva, i odrediti zakone njegova rasta i formiranja ploda. Vidjeli smo kako, iz debla u koje je utkana lažna koncepcija evolucije, izbijaju grane, koje se šire u razne oblasti duhovnog znanja. Sada ćemo se upoznati s jednom od tih grana. U paragrafu 2.3. vidjeli smo kako ga je njegova lažna interpretacija razvojnih zadataka eona Zemlje vodila do toga da temeljne zadatke 5-epohe vidi pogrešno. Tu počinje put koji ga vodi dalje do izobličavanja povijesnih činjenica.
Baš kao što i u pravoj antropozofiji sve stoji u međusobnoj vezi i uzajamnom potvrđivanju s drugim elementima, tako se isto i u antropozofiji Prokofieva događa nešto slično, ali ovdje na obmanjujući, čak i karikirani način. Jedna pogreška slijedi drugu, u lancu pogrešnih zaključaka ...
Kada je Prokofiev u njegovoj ranoj mladosti ,,doživio”, kao da je slučajno, nešto od ezoterijske prirode obnovljenih misterija, čuo je poziv Duha vremena — koji mu je prišao osobno — i osjećao je sebe kao njegova vjernog slugu i pomagača (cf. § 1.2.). Kao posljedica toga njegov cilj jest miješati se u sudbine ljudi kroz određivanje njihove zajedničke harmonije (IV); zatim postaje predstavnik Rusije u Europi, gdje objašnjava pravu prirodu njegova naroda i duhovne zadatke koji su mu dodijeljeni od ,,Rukovodstva svijeta” (IV). Konačno nastupa u ulozi interpretatora meta-povijesti i kao vjesnik zakona svjetske karme. U knjizi ,,Duhovno porijeklo Istočne Europe on odgovara na pitanje: ,,Kakvo je značenje povijesti istočnoeuropskih naroda” (u periodu) ,,od boljševičkog ustanka do danas, gledano sa [najvišeg] i u isto vrijeme [najduhovnijeg] stajališta — naime, sa stajališta sveobuhvatnih sila karme?” (IV, str. 372 [348]). Sada ćemo pokušati opisati kako to može biti gledano s apsolutnog, ,,najduhovnijeg” — i za nas nedostižnog — stajališta.
6.1. Spasilačka misija boljševizma u Rusiji
Već smo u mnogim prigodama ukazali da u [potpunom] produhovljenju duše svijesti Prokofiev vidi ,,primarni zadatak” pete post-atlantske epohe, ali da nije zainteresiran za njen stvarni razvoj. On izbjegava sve što ne može voditi do ispunjenja ,,njegova” primarnog zadatka (koji je kada se pobliže istraži, težnja za ništa manje nego preuranjenom realizacijom duh-sam principa), jer bi to proizašlo iz vanjskog, površnog stajališta.
Prokofiev je prisiljen priznati nužnost razvoja materijalizma u 5-oj kulturalnoj epohi. Ali od tog visokog nivoa objektivne spoznaje on odmah klizi dolje na nivo emocionalnih, jednostranih prosudbi. Kada materijalizam karakterizira kao ,,[najdublje ukorijenjenu] masovnu — laž” (IV, str. 378 [str. 353]; naglasio S.O.P.), on propušta shvatiti da u filozofskom smislu materijalizam nije laž, već ,,pogreška”, i da je prirodna znanost koja se razvila unutar okvira materijalističkog pogleda na svijet također mnogo doprinijela s mnogo valjanog i značajnog, prema znanju o materijalnom svijetu.
Na bazi ovakvog jednostranog stava — uopće ne na osnovu znanja o sveobuhvatnim zakonima svjetske karme — Prokofiev gradi njegovu interpretaciju ruske povijesti, s kojom se bavi u poglavlju s naslovom ,,Duhovna sudbina Istočne Europe u svijetlu karme čovječanstva” (iz ,,Duhovnog porijekla Istočne Europe”). Misli Prokofieva ćemo slijediti uz pomoć izravnog čitanja ovog poglavlja, i biti ćemo zapanjeni mnogim detaljnim izjavama koje sadrži.
Populacija Istočne Europe, a posebno Rusije, kaže Prokofiev — za razliku od naroda Zapadne Europe i Sjeverne Amerike — nije bila prožeta impulsom materijalizma. Ako je to tako, u koju kategoriju treba smjestiti Herzena, Černiševskog, Pisareva, Bjelinskog, Tkačova — čak i Petra Velikog — to Prokofiev ne objašnjava. ,,Ako činjenice ne podupiru teoriju, tim gore za činjenice!” — trebalo bi dodati. Kako je marksizam — nastavlja on — plod zapadno europskog materijalističkog razvoja, i time stran ruskom narodu, u Rusiju je bio uvezen i time vodio do uspješne realizacije ,,socijalističkog eksperimenta”. — Ovakve izjave ne odgovaraju u potpunosti istini, blago rečeno. Marksizam je kao učenje prihvaćen od ruskih socijalista bez ikakve vanjske prisile. Ali ono što je uvezeno to je boljševička zavjera — uključujući njene vođe Lenjina i Trockog. Međutim, to su detalji koji se ne mogu prepoznati sa ,,veoma visokog stajališta”.
,,Ali kakvo je dublje, karmičko značenje ovog kobnog ‘uvoza’?” (IV, str. 378, naglasio S.O.P.) - pita Prokofiev. Ovdje on podsjeća da je materijalizam laž, i stoga mora dovesti do loše karme. Kao na povremenog saveznika Prokofiev se poziva na Rudolfa Steinera, prema čijim istraživanjima zaista postoji ,,Karma neistine”, koja je u nekoj mjeri proživljena u Prvom svjetskom ratu. S naše strane mi ćemo se podsjetiti što je Rudolf Steiner rekao o tom ratu: ,,... činjenica je da je preko te katastrofe čovječanstvo bilo zaštićeno od strašnog nazatka u materijalizam i utilitarizam. Čak i ako se to danas ne može vidjeti, to će postati očigledno ...“ (21.12.1918, GA 186)). Prokofiev ne razmišlja o ovoj izjavi Rudolfa Steinera, ne traži vezu između nje i njegova vlastitog pogleda. Istraživanje Rudolfa Steinera koristi samo kao indikator postojanja karme neistine i, s jedva spomenutim Prvim svjetskim ratom, on sklanja to istraživanje na jednu stranu i to s zapovjednom gestom, tako stvarajući prostor za njegove vlastite teorije. (U tome nas podsjeća na ruskog socijalista i nihilista Bazarova u noveli Turgenjeva ,,Očevi i sinovi”, koji neprekidno ponavlja: ,,Ne dijelim ničije mišljenje; Imam svoje”.) I tako Prokofiev nastavlja: ,,Duhovna situacija u Europi i (sjevernoj) Americi zadnjoj trećini 19-og stoljeća je bila takva da je, sa stajališta viših, vodećih duhovnih snaga (to stajalište je Prokofievu poznato), čovječanstvo bilo sve više suočeno sa sasvim specifičnom opasnošću. Opasnošću da će negativna karma materijalizma postepeno postati tako [tiranska], da čovječanstvo na kraju mračnog doba Kali-Yuge u 1899 možda neće biti u položaju da ispuni [glavne zadatke] 5-e post-atlantske kulturalne epohe u stupnju koji je bio nužan (od Prokofieva znamo da se čovječanstvo tijekom 500 godina još nije uhvatilo njegovih ,,glavnih zadataka”) ... i u isto vrijeme da nosi cijelo breme posljedica” (IV, str. 378 [str. 354]; naglasio S.O.P.).
Ovdje, kao i često ranije, smatramo se obveznim prekinuti autorov uzvišeni misaoni let, i podsjetiti ga da se goetheanizam, koji zadatke 5-e kulturalne epohe pokušava ispuniti na veoma direktan način, pojavio u svijetu davno ranije; k tomu, kroz intenzivni rad napravljen tijekom zadnje četvrtine 19-og stoljeća, Rudolf Steiner je elaborirao epistemološke osnove goetheanizma i, od 1902 nadalje, antropozofije. Dakle Srednja Europa je, i s njom, ostatak čovječanstva, počela ispunjavati duhovnu misiju 5-e kulturalne epohe davno prije početka ,,socijalističkog eksperimenta” u Rusiji, za koji bi Prokofiev želio dati ,,karmički temelj”. Ali ovakvu činjenicu je potpuno izgubio iz vida, jer bi inače opet stala na put njegovoj teoriji. I tako on nastavlja: ,,Dakle [opravdano je pretpostaviti] da su snage (koje snage?) koje vode [cijeli] razvoj Zemlje, zbog mogućnosti da ovo [čovječanstvo] jednog dana bude u stanju (zašto jednog dana? cf. 2.2.) da dostigne cilj koji je postavljen, [morale] na neki način oslabiti učinak ... karme materijalizma” (ibid., str. 379 [str. 353-354]; naglasio S.O.P.; Kako netko može, kod ovako presudnog pitanja, jednostavno proizvoljno nešto pretpostaviti?).
Kao posljedica ovoga — još uvijek se držimo autorove linije misli — događa se nešto izvanredno: Prokofiev nas prihvaća u povjerenju i otkriva nam ,,[veliku] tajnu povijesnog razvoja zemaljskog čovječanstva”, koja je slijedeće: ,,U harmoniji s [višim karmičkim zakonima u našem kozmosu] posljedice djela koje smo izvršili nikada ne mogu, pod bilo kojim okolnostima, stajati same za sebe, već moraju uvijek biti nošene od konkretnog Bića ili grupe Bića u ovom ili u drugim svjetovima” (ibid., str. 379 [str. 354]; naglasio S.O.P.). Ova pretpostavka teško da može proći kao velika ,,misterija”, pošto se jasno pokazuje kao tautologija. — Što su, zapravo, posljedice naših djela? U fizičkom svijetu ona su daljnja djela ljudskih bića, ili prirodnih procesa, što neizbježno uključuje elementarna bića, i bića prirodnih carstava. U duhovnom svijetu ne postoji, bez iznimke, ništa osim Bića. Dakle kako netko može misliti da posljedice naših djela mogu stajati ,,same za sebe”, a ne da su nošene od Bića? Što je tu tajna ili misterija?
Čak i ako naša usporedba možda izgleda nategnuto, rekli bi da sve ovo podsjeća na čuveno pitanje Alise u zemlji čuda: ,,Može li smiješak češirske mačke postojati bez mačke?” — Ali avanture Alise u zemlji čuda se odlikuju finim i neusiljenim dosjetkama i genijalnošću, i u tome se radikalno razlikuju od Prokofieve ,,Zemlje antropozofije”, koja je opterećena s mračnom kobnom ozbiljnošću. Tako su zabavni i vedri problemi Alise u zemlji čuda od Prokofieva transformirani u velike misterije i uzvišene zakone djelovanja karme u našem kozmosu. Ali ti zakoni su nužni jedino njemu — zapravo, za njegove daljnje izume.
,,Stoga su” - nastavlja on — ,,više snage koje upravljaju karmičkim odnosima ljudskih bića, da bi ga oslobodile (t.j. čovječanstvo) barem u nekoj mjeri od posljedica negativne karmu koju je samo stvorilo, morale za nju naći drugog nositelja .. .“ I s nepogrešivom logikom slijedi sljedeće otkriće: Te više snage morale su naći nositelja ,,izvan čovječanstva”, i našle su ga ... u Rusiji! Tko god taj ne-ljudski, ,,drugi” nositelj mogao biti, koji je izrastao u ,,enigmatskoj” Rusiji (to je možda biće nadčovjeka (Ubermensch) čijih pet glavnih članova su nabrojani od Prokofieva na str. 53 iste knjige?), on je u svakom slučaju posjedovao dvije odgovarajuće kvalitete. Najprije, mogao je ,,čekati na ispunjenje njegove vlastite misije” i, drugo, imao je ,,brojne duševne osobine koje su mu omogućile da na sebe preuzme karmu drugog ... bez protesta ili otpora” (ibid., str. 379).
Ako je to bio slučaj, onda bi te ,,više snage” trebalo prekoriti zbog nedostatka povijesnog uvida. Iz povijesti znamo kakav otpor je dao ruski narod protiv svakog osvajača i despota — na primjer, bitka na Kulikovom polju;’ u ratu iz 1812; i građanski rat, seljački ustanak protiv crvenog terora?! Da bi za taj narod pokornost napravio probavljivijom treba im reći da je to žrtva za tuđu karmu. Ali to nitko nije napravio. Građanski rat je bez sumnje zato — da li je Prokofiev ikada čuo za njega? — izbio ...
I sada Prokofiev odjednom gubi iz vida temu i govori o božićnom zasjedanju (njegovoj omiljenoj temi!) na tri stranice. Ali ponovno hvata nit i ponavlja: ,,Na početku ovog poglavlja govorili smo o tome kako je, krajem 19-og stoljeća, u Srednjoj i Zapadnoj Europi (sa sjeverno američkim produžetkom), došlo do duhovne situacije u kojoj je, za više vodeće snage zemaljskog razvoja, postalo nužno da dio karme materijalizma koja je prijetila daljnjem duhovnom razvoju čovječanstva ‘prenesu’ na drugi ili druge narode” (ibid., str. 383). — Na ovoj spojnici moramo ispraviti autora i ukazati da se o tome nije ,,govorilo’, već je jednostavno pretpostavljeno bez danog obrazloženja! Ili je nakon par stranica razmišljanja o božićnom zasjedanju njegova pretpostavka već postala činjenica, dajući mu pravo da nas informira da su istočnoeuropski narodi preuzeli posljedice karme uzrokovane od naroda zapadne i srednje Europe?
Ovdje bi bilo prikladno autoru postaviti pitanje, pošto se poduhvatio skidanja vela s tajni meta-povijesti sa stajališta duhovne znanosti: Na što misli govoreći da je narod na sebe preuzeo posljedice karme? Je li to djelo arhanđela, duha-naroda, ili se duša-naroda (koja se po njegovu mišljenju sastoji od kolektiva anđela čuvara) konzultirala sama sa sobom i zatim donijela odluku, ili se narod okupio na ,,vijeću staraca”, ,,razbijao glavu”, i odlučio preuzeti karmu, bez obzira da li je njihova ili nije?! — Ali Prokofiev ne razotkriva misteriju, i ostavlja nas s golim činjenicama’!
Kako je inicijalna pretpostavka Prokofieva postepeno bila transformirana u činjenicu, on se odlučuje spustiti u dublji sloj meta-povijesne stvarnosti (o tim slojevima ćemo govoriti na kasnijem stupnju), kako bi izmislio još jednu pretpostavku. Smijemo li ovdje dati jednostavnu izjavu o činjenici: Znanstveni, uključujući duhovno znanstveni rad, ne može se temeljiti na pretpostavkama; a još manje na zaključcima iz njih izvedenim. Kakva vrsta logičkih zaključaka je ovdje napravljena, vidjet ćemo kasnije. Ali ako bi Prokofiev želio pisati književna djela, onda bi trebao pokušati s povijesnom novelom. To bi mu dalo prostora za maštu, otključao bi mnoge misterije, i nitko mu ne bi trebao proturječiti. I umjesto pisanja i čitanja ovog mučnog kritičkog djela, ti i ja, dragi čitatelju, možda bi našli da je interesantno izvlačiti prosvjećivanje iz novela Prokofieva. Ali ne; on želi biti duhovni istraživač! Pošto je to tako, mi smo obvezni, htjeli ne htjeli, postati njegovi oponenti - radi potrage za istinom.
Ali vratimo se veličanstvenim pretpostavkama Prokofieva. ,,{Može se pretpostaviti da je] na najdubljem nivou meta-povijesne stvarnosti bilo tako, da su vodeći posvećenici tajnih loža Zapada koji su, u određenoj mjeri (autor je naravno potpuno informiran) postali medijumski upoznati s karmičkim posljedicama stoljetnog razvitka materijalizma u njihovom okruženju, koji je osobito prijetio zapadnim narodima, odlučili da pokušaju naći drugo mjesto — u obliku naroda Istočne Europe — gdje posljedice mogu biti istovarene ” (t.j. zahvate tu karmu i razmjeste je zemljopisno, pošto ti posvećenici mogu učiniti što god hoće s tim duhovnim ,,objektom”!). ,,[Za tu svrhu su izabrali istočnoeuropske narode.’ Isti okultni krugovi su zatim razradili plan] ‘socijalističkog eksperimenta’, koji je bio dizajniran da uzrokuje, na umjetan način, ‘proživljavanje’] karme materijalizma u Istočnoj Europi, [i time zaštiti] zapadne narode, po mišljenju zapadnih loža, od [njenih destruktivnih posljedica. Kada je Rudolf Steiner govorio o tome • . .]“ (IV, str. 384 [str. 359]). Ali Rudolf Steiner nije govorio o tome. On je rekao da se na zapadu Europe nije bilo spremno tolerirati ,,socijalistički eksperiment”. Prokofiev donosi taj isti navod. I pomoću toga, i još jednog iz drugog predavanja — gdje se opet ne kaže ništa kao potpora njegovoj tvrdnji — pokušava probuditi dojam da je njegova linija misli temeljena na Rudolfu Steineru. Bez sumnje je uvjeren u njegov uspjeh u tome, jer zaključuje izvlačeći oba citata zajedno: ,,I dakle, ono što se na Zapadu, u tajnim ložama englesko govorećih zemalja, nije željelo za sebe u bilo kojem obliku ili pod bilo kojom maskom, ali što nužno treba opteretiti čovječanstvo kao karma materijalizma, razmješteno je u Istočnu Europu u obliku socijalističkog eksperimenta” (ibid., naglasio S.O.P.). I s ovim jednim udarcem uspio je ujediniti namjere viših vodećih snaga s onima od loža i od boljševika.
• Ovdje također, Prokofiev gradi na pretpostavkama i konstruira apsurdnu radnju. Ako bi netko na taj način mislio o svakodnevnoj situaciji i pokušao je opisati, mogao bi izaći sa slijedećim: Gledano izvana, ovaj prolaznik izgleda kao da je jutros od njegove žene bio poslužen gorućom palačinkom, jer su nju žuljale cipele.
Nakon ove digresije Prokofiev se vraća njegovim uzvišenim visinama i kaže: ,,[Na ovom dubokom nivou meta-povijesne stvarnosti situacija je mogla dobiti drugačiji aspekt (ali kakav je on zapravo?): preko najvišeg] vodstva razvoja Zemlje [kao cjeline] (kao i uvijek nejasno nam je, što misli pod ,,vodstvo”), istočnoslavenski narodi [su bili pozvani (od koga? - arhanđela? - anđela?) da budu nositelj ove [najtegobnije i] potpuno strane karme, da bi kroz tu žrtvu za zapadnoeuropske i srednjoeuropske narode bilo moguće da ispune njihovu [središnju misiju] u 5-oj post-atlantskoj epohi s jedne strane, i, s druge, da [sami] steknu one unutarnje duševne snage koje u duhovnom razvoju mogu teći jedino od [najčišće] i [najnesebičnije] žrtve” (ibid. [str. 360]). Da li bi iza ove cijele ,,litanije o žrtvovanju” mogla biti skrivena nespremnost da se vidi i razumije koliko je destruktivan, ubojit, ,,socijalistički eksperiment” bio za ne narode koji su mu bili podvrgnuti, posebno za ruski narod? Učinci se još i danas mogu osjetiti. Tko god nije u njih upućen — bilo da živi u Rusiji ili vani — pokazuje da nema interesa za sve te probleme!
Na slijedećoj stranici Prokofiev bez promjene ponavlja ono što nam je već rekao: ,,[Ali u isto vrijeme taj cijeli proces pokazuje se sa] višeg nivoa meta-povijesne stvarnosti ... kao žrtvujuće preuzimanje na sebe karme materijalizma koja potječe sa Zapada od strane] istočnoeuropskih naroda.” I zatim još jednom, ali s dodatnom napomenom da su istočnoeuropski narodi zgrabili karmu i, u isto vrijeme, ,,mogućnost da [jednog dana] (ovdje je opet — jednog dana) ... postanu živi svjedok povratka Krista u eterskom, i tako postignu ono što Rudolf Steiner opisuje riječima ...“ (ibid., str. 385 [str. 362]).
Rudolf Steiner je govorio o doživljavanju eterskog Krista, što bi trebalo postati moguće od tridesetih godina 20-og stoljeća, za sva ljudska bića bez obzira na nacionalnost i uključenost u revolucije; ali nećemo naći izjavu da će to iskustvo jednog dana biti moguće za istočne Slavene, ako na sebe budu preuzeli karmu materijalizma. To su bajke za odrasle koji ne mogu nadrasti njihovo djetinjstvo; to nema baš nikakve veze s duhovnom znanošću Rudolfa Steinera, koji je govorio o ovoj temi, ali drugačije od Prokofieva. Unatoč tome on pokušava ,,potvrditi” njegove ideje upućujući na Rudolfa Steinera, i zaključuje da ,,ovo vidovito promatranje Krista, [‘pravi duhovni konačni rezultat’] ruske tragedije, mora [postati] ... plod žrtvujućeg preuzimanja na sebe i poniznog trpljenja zaista neizrecive patnje, koja je proistekla iz ostvarenja ‘socijalističkog eksperimenta’ u obliku neograničene dominacije boljševizma i njegove ideologije” (ibid., str 388 [str. 362-363]; naglasio S.O.P.).
Povijest je tako od Prokofieva falsificirana dva puta jednim udarcem. Već smo ukazali da nije bilo nikakvog žrtvenog preuzimanja na sebe, nikakvog preuzimanja tereta ,,bez protesta ili suprotstavljanja”. U toj točci ,,nebeska povijest” Prokofieva značajno odstupa od zemaljske povijesti. Ova potonja potvrđuje da se ruski narod boljševizmu opirao sa svom njegovom snagom i veoma dugo vremena. Ali radeći tako to je bila, prema Prokofievu, pobuna protiv volje ,,vodećih snaga evolucije Zemlje kao cjeline”. Dirljivim riječima on govori o žrtvi i patnji ruskog naroda, ali istovremeno on implicitno prebacuje na njega odgovornost za trijumf boljševizma u svijetu, i za sav jad koji je donio sa sobom. Stoga smo slobodni postaviti pitanje: Kakav je njegov stav prema ruskom narodu? Da li želi da sudbina tog naroda bude shvaćena na Zapadu? ... Ali ponizna pokornost Rusa nije ono čemu svijet ,,duguje” trijumf boljševizma. To je prije činjenica da iza njega rade okultne sile, koje Rusi nisu mogli nadjačati; kao dodatak tome postojala je aktivnost onih krugova koji su znali kako iskoristiti ,,pokornost” Rusa, nazivajući to cinično — premda naravno ne otvoreno — sklonost ,,servilnosti”.
Međutim ovo je samo jedna strana novčića. U povijesti Rusije je došao trenutak nakon boljševičkog ustanka, kada je otpor naroda bio slomljen. I što se dogodilo tada? Još uvijek ,,šutke podnošenje sve patnje”? Tko je uzrokovao svu patnju? — Je li moguće da je to bio apstraktni ,,boljševizam”? Kakve vrste apstrakcija su nam bile servirane? Tko je, dakle, izveo ,,socijalistički eksperiment” u Rusiji? Tko su bili uzorni nositelji ideologije boljševizma? Tko ga je doveo na vlast? Čije ruke su izvršile ,,crveni teror”? Tko je bio odgovoran za staljinističku represiju? Tko je progonio i osuđivao? Tko su bili ljudi koji su osnovali partiju i državne organe, nomenklaturu i sigurnosne službe? Tko je, bezbrojnim mitinzima, demonstracijama i okupljanjima podupirao režim i disidente žigosao ,,luđacima”? — Da li su to isključivo bile snage neba? A one koje su prepoznale prirodu sovjetskog režima i sakupile snage da ponude barem pasivni otpor njegovim mjerama — nakon Drugog svjetskog rata to je bila tek manjina — oni su bili oni koji su postali glasovi nacionalne svijesti, ne oni koji su strpljivo podržavali i konsolidirali sovjetski režim ,,bez protesta ili vođenjem borbe protiv njega”. Međutim, činjenice pokazuju, da Rusi nisu bili samo žrtve ,,socijalističkog eksperimenta”, već su također bili i oni koji su aktivno, dapače kreativno, podržavali ga i održavali! Da neki nisu u ,,socijalističkom eksperimentu” sudjelovali sasvim spremno i bez protesta, onda bi drugi bili pošteđeni ,,nesagledive patnje”. Ali ovdje razmišljanje Prokofieva ostaje uhvaćeno u istom pitanju: ,,Može li osmijeh Češirske mačke postojati odvojeno od mačke?” Iz kojeg god da je razloga, on izostavlja njegov ,,viši zakon”, i problem rješava ovako: boljševizam dolazi na vlast, ali ne postoje nositelji boljševizma, boljševici — samo njegove žrtve.
I nema skrupula u vezi sugeriranja analogije između načina na koji se ruski narod ponašao tijekom socijalističkog eksperimenta, i žrtve Krista. Zatim dva puta iznosi ono što je već ponavljao o poniznom trpljenju križa materijalističke karme. S njegovim beskrajnim ponavljanjima sve snažnije muti osjećaje strpljivog i poniznog čitatelja, da bi ga konačno doveo, iscrpljenog, do senzacionalnog zaključka: ,,Tako je na zapanjujući i paradoksalan način, proteklih 70 godina boljševičke vladavine u Istočnoj Europi bilo, u isto vrijeme, najradikalnije svjedočanstvo činjenice da danas još uvijek živi ‘Kristov-narod’, koji u naše vrijeme utire, na planu vanjske povijesti, put ponavljanja nadčulne sudbine Krista u višim svjetovima!” (IV, str. 391).
Tako su činjenice izobličene, zdrav razum izbrisan, premda je trebala biti postignuta najviša objektivnost i jasnoća misli, pošto je namjera da knjiga bude impuls za ,,buđenje individualne i nacionalne samo-spoznaje” (ibid., str. 10). I s ovim mi pred nama imamo ,,najvišu objektivnost i jasnoću” u misaonom svijetu Prokofieva.
Ipak ćemo baciti još jedan pogled na najdublju jezgru teorije Prokofieva. Prema njoj, karma laži stvorena od zapadnog materijalizma iživjela se u Rusiji kroz ,,socijalistički eksperiment ”. Ali kao rezultat boljševičkog grabljenja vlasti u Rusiji po prvi put u povijesti, materijalizam je postao državna ideologija — zapravo državna religija. Tijekom boljševičke vladavine gotovo cijela populacija Rusije je bila uvučena u tu religiju, a materijalizam je forsiran također i u drugim zemljama kao što su Kina, Kuba, Njemačka itd. ... Tamo je ta ,,laž” bila propagirana u školama i institutima; ljudi su s vlastitom djecom razgovarali jezikom te laži. Ovdje je ta laž bila stvorena, realizirana i stavljena u svakodnevnu praksu; ovdje postaje stvarnost ono što prije nikada nije postojalo, i ne bi moglo postojati da boljševici nisu došli na vlast. Stoga, kako netko može držati, da su se ovdje iživjele posljedice starog zapadnog materijalizma? Upravo suprotno, s velikim trudom i intenzitetom ovdje je stvorena nova i strašna karma. Rudolf Steiner kaže: ,,I ako bi danas pod barjakom realizacije socijalizma na istoku Europe strašna destruktivna sila bila oslobođena, tada bi sve što se doživjelo tamo kao strašna posljedica bilo preneseno u svjetove izvan Praga” (26.3.1922, GA 211).
Ako je ruski narod tu karmu uzeo na sebe u takvom duhu žrtvovanja, onda bi trebalo priznati da je nastavio s krajnjom velikodušnošću dijeliti s narodima Azije, Europe i Latinske Amerike. Nije tajna da je instaliranje komunističkih režima u svijetu orkestrirano iz Moskve, a otuda je dolazila i financijska i vojna pomoć.* Jedna izjava Rudolfa Steinera bi se mogla primijeniti na Prokofieva osobno u njegovom žaru kao istraživača: ,,Ovaj ruski boljševizam — ovo sam često prije govorio — ne podudara se s izvornim, esencijalnim osobinama ruskog naroda. On je uvezen izvana. Ali to nije od ključne važnosti ako se netko želi suočiti s činjenicama; jer je prisutan u velikim razmjerima u regiji koja je jednom bila carstvo Cara, i treba ga gledati kao prirodnu pojavu, kao prirodnu pojavu koja u sebi ima težnju da se sve više i više širi” (30.11.1918, GA 186).
* Ovdje bi Prokofiev morao objasniti kakvu ulogu u njegovoj karmičkoj shemi, igraju oni narodi koji su preuzeli boljševizam od Rusije.
Brzi pregled razvoja događaja u Europi u zadnjih 70-80 godina dovoljan je da pokaže apsurdnost tvrdnji Prokofieva, prema kojima je ono što zovemo proživljavanje karme materijalizma u obliku ,,socijalističkog eksperimenta” u Rusiji ,,za narode zapadne i srednje Europe stvorilo mogućnost da ispune njihov središnji zadatak”. Upravo pri izbijanju ovih događaja Rudolf Steiner je ukazao da Europa iz toga ne može očekivati ništa dobro: ,,Trockizam i lenjinizam” — kaže on — ,,znače bolest za cjelokupni kulturalni razvoj Europe. Istok će, ako je ostvaren marksizam, ako uspije u prodiranju u škole, umjetnim sredstvima odvesti do bolesti europske kulture” (1 1.5.1920, GA 301). Ili: ,,Iz materijalističkih učenja od sveučilišnih predavaonica pojavljuje se, kod sljedećih generacija jedne za drugom, boljševizam. To je objektivna veza. I svatko tko želi nastaviti kultivirati materijalizam u potrazi za znanjem, treba uzeti u obzir činjenicu predviđenu od duhovne znanosti, da priziva stanja - nakon dvije generacije biti će daleko gore - koja su daleko gora nego što vidimo sada ... u Rusiji” (9.7.1920, GA 198). A s obzirom na svijet kao cjelinu, on upozorava: ,,Ako bi one stvari koje su sada u Rusiji na početku bile realizirane u praksi, onda bi to značilo da je Zemlja izgubila svoj zadatak, izgubila pravo na njenu misiju, bila izvađena iz kozmosa i ahrimanizirana” (22.8.1919, GA 294).
Ali Prokofiev je u kontradikciji ne samo s povijesnim činjenicama i naznakama Rudolfa Steinera; on je također u kontradikciji sam sa sobom. Na str. 242 iste knjige on kaže n.pr. da je totalna izolacija Rusije koja je slijedila, omogućila zapadnim državama da nesmetano igraju vodeću ulogu Europi, i prisile Njemačku da prihvati Versajski mirovni ugovor ... koji je kasnijem političkom i socioekonomskom razvoju Srednje Europe dao smjer koji bi prije ili poslije nužno vodio do katastrofe 1933 i slijedećeg svjetskog rata (IV).
Iz povijesti znamo da je Hitler podržan od Nijemaca jer se proglasio neprijateljem boljševizma. Prva fašistička organizacija je osnovana kao grupa otpora protiv komunista. Daljnji tijek događaja, uključujući Drugi svjetski rat, podjelu Njemačke, i amerikanizacija Srednje Europe koja je slijedila učinila je za nju iznimno teškim da ispuni njene duhovne zadatke — tako se dogodilo upravo suprotno od onog što se tvrdi u teoriji Prokofieva. Sam ‘Ja’-razvoj je bio ugrožen u 5-oj kulturalnoj epohi. Ali ta vrsta razvoja — kako smo u međuvremenu naučili — nije briga Prokofieva. Ovo je, dakle, meta-povijesni koncept Prokofieva. Ali vratimo se stablu antropozofije, i pogrešno tumačenom smislu evolucije, koji formira njeno deblo.
Teorija Prokofieva je bazirana na onom što on zove ,,slojevi” meta-povijesne stvarnosti. Vjerovanje da oni postoje nezavisno jedan od drugog i od povijesnih činjenica, čista je apstrakcija. Mogući su jedino u mišljenju koje gradi sheme i izgubilo je vezu sa stvarnošću; u živoj stvarnosti ništa takvog se ne može naći.
Ali pogledajmo pobliže te ,,slojeve”.