Ako čitatelj koji poznaje antropozofiju — t.j. osoba kojoj se Prokofiev obraća u njegovoj knjizi ,,Duhovno porijeklo Istočne Europe” — uzme ovakav njegov rad, onda on ima pravo očekivati da će se sa meta-poviješću baviti sa stajališta antropozofije. Čitatelj će pretpostaviti da iza povijesnih sudbina naroda stoji aktivnost njihova arhanđela, duha naroda, preko kojeg je određen prvi sloj meta-povijesnog procesa. Jedan stupanj više stoji vodeći Duh-vremena koji je odgovoran za zadatke kulturalne epohe. Tako je klasifikacija meta-povijesnih nivoa koja je uobičajena u antropozofiji veoma konkretna. Temeljena je na aktivnosti Bića hijerarhija koja u različitim stupnjevima izvršavaju njihov utjecaj tijekom kulturalno-povijesnog razvoja čovječanstva.
Takvo gledanje na stvari čitatelj također očekuje da će naći u Prokofievom pristupu temi meta-povijesti. Ali njegova očekivanja neće biti ispunjena. Kao što smo već vidjeli, Prokofiev govori čas o apstraktnim ,,silama”, čas o narodu općenito, i konačno također i o ,,višim zakonima kozmosa” iza kojih — tako moramo zaključiti — ne stoji ništa konkretne prirode. Njegovoj meta-povijesti nedostaje individualni element, i stoga se ne može opisati kao antropozofska. On uvodi koncept meta-povijesnih slojeva, ali radeći to upotrebljava maglovite principe klasifikacije, čiju središnju ideju (ako uopće postoji) on nigdje ne razjašnjava.
Prvom (počevši odozgo prema gore) sloju stvarnosti pripada, prema Prokofievu, vanjska ili čisto zemaljska povijest, t.j. sve što se može znati iz vanjskih dokumenata. Slijedeći sloj on zove ,,okultno-povijesna stvarnost”, međutim, bez da ga, karakterizira na bilo koji način. U uvodu u njegovu klasifikaciju on također govori o ,,dubljim temeljima ruske povijesti” (IV, str. 240); zatim se njegov horizont progresivno sužava i konačno fokusira na temi ruske revolucije. Preko simultanog pomicanja fokusa na Zapad, ovaj cijeli okultno-povijesni sloj pokazuje se nošen isključivo aktivnošću englesko govorećih okultno-političkih loža. Unutar trećeg sloja — to je prvi meta-povijesni — njegova konstrukcija doživljava kolaps. On, slično, nije karakteriziran detaljnije, i kao jedini sadržaj pred nama stoji ,,karmička pozadina osnivača boljševizma” (ibid., str. 250). Zatim ispada da postoje samo dvojica vrijedna razmatranja: K. Marks i F. Engels. Prije se na njih gledalo kao na osnivače marksizma, što nije potpuno ista stvar.
Može se naravno prigovoriti da je to sasvim očito, onoliko dugo dok je problem ograničen na meta-povijest ruske revolucije i nije primijenjen na opću meta-povijest. Ali što reći o četvrtom sloju koji, u njegovu sustavu slojeva, leži neposredno iznad trećeg — t.j. iznad ,,karmičke pozadine osnivača boljševizma”, i u isto se vrijeme pokazuje kao najuzvišeniji, najduhovniji, i nastanjen sveobuhvatnim silama karme, najvišim vođama čovječanstva, koji određuju sudbinu svijeta? — U tom sloju meta-povijest završava, ne može se dosegnuti više. Na str. 249 Prokofiev ovaj zadnji sloj zove četvrti i najdublji u meta-povijesti ,,ruske revolucije”! (Ovdje se možemo podsjetiti da su interesi boljševika u skladu s onima od ,,najviših vodećih snaga” — cf. § 6.1.).
Ovdje ne možemo napraviti reda, niti izraditi i jedan element zakona u ovoj meta-povijesnoj konfuziji. Stoga se ograničimo na treći sloj, i fokusirajmo na karmičku biografiju Marxa i Engelsa koju je Prokofiev konstruirao. On počinje s netočnim sažetkom onog što nam je Rudolf Steiner rekao u njegovim predavanjima o karmi o utjelovljenju ova dva individualiteta u sjevernoj Francuskoj u 8-9 stoljeću, i opisuje to na sljedeći način: U toj inkarnaciji buduća individualnost Marxa je, preko posebnog djelovanja raznih okolnosti, odjednom izgubila sve obiteljsko nasljeđe, dvorce i imanja, i osjećala krajnju mržnju ,,za one koji su ga lišili svega što je posjedovao. Ta goruća mržnja se pojavila u 19-om stoljeću u osnivača marksizma kao nemilosrdno neprijateljstvo prema takozvanoj (?) ‘klasi izrabljivača” [ibid., str. 236]. Dvije stranice dalje on dodaje: ,,mržnja prema ‘vladajućoj klasi’ i poricanje duha bila je osobina njih obojice (budućih Marxa i Engelsa) od samog početka” [ibid., str. 238] * — i na tome on gradi njegov argument. Ali što želi implicirati s frazom ,,od samog početka”?
* Ovi pasusi se mogu naći jedino u zadnjem ruskom izdanju; možda su nedavni rezultati istraživanja Prokofieva.
Sada se okrenimo istraživanju karme Rudolfa Steinera, na koji je Prokofiev uputio jedino na nemaran i tendenciozan način. Najprije, kod Rudolfa Steinera ne nalazimo ništa o poricanju duha od individualnosti Marxa i Engelsa u njihovu utjelovljenju u to vrijeme. Drugo, on ukazuje da su individualiteti tada pripadali vladajućoj klasi. Stoga teško da su je mogli toliko mrziti. I u svakom slučaju, tko je mrzio koga? To je od Prokofieva zaglađeno, inače njegova teorija ne bi bila održiva. U to vrijeme dogodilo se slijedeće: ,,Marx” tog vremena je (zvat ćemo ga tako, pošto njegovo ranije ime nije poznato) izgubio njegove posjede, ne kroz nepoznato ,,posebno djelovanje okolnosti”, već na sasvim konkretan način. ,,Engels” tog vremena je zgrabio njegovo imanje uz pomoć naoružanih trupa kmetova . I ,,Marx” je mrzio onog (,,Engelsa”, a ne onog, kako bi htio Prokofiev) tko je zgrabio njegovo vlasništvo (6.4.1924, GA 236). ,,Engels” tog vremena nije imao potrebu mrziti bilo koga! Tako nije postojala ,,klasna mržnja” ,,od samog početka”, već konflikt između dvije osobnosti koje su, razumljivo, morale proći određenu metamorfozu nakon njihove smrti da bi u slijedećoj inkarnaciji našli njen specifični izraz: svijetu su postali poznati kao Marx i Engels. Rudolf Steiner govori o ovome u njegovim predavanjima o karmi.
Dakle što Prokofiev misli sa ,,od samog početka”? To nije prazno pitanje, jer na tome počiva cijela struktura teorije Prokofieva. Da li su individualnosti Marxa i Engelsa poricali duh i mrzili vladajuću klasu još od stvaranja svijeta? To bi bila činjenica velikog svjetskog značaja!
Umjesto da daje odgovore, Prokofiev se počinje pitati da li su te individualnosti bile inkarnirane u vrijeme ekumenskog koncila 869 ili nisu. Pošto nema autoriteta za posavjetovati se o toj stvari, trebati će, htio ne htio, sam odlučiti za sebe. Konačno on zaključuje da je bilo bez posljedica, bilo da su bili inkarnirani ili ne, pošto ,,to nije od presudne važnosti za slijedeća razmatranja” (?) [IV, str. 237]. Glavna stvar je, da bi oni trebali kod svih događaja učestvovati na koncilu. Ali kako?
Također i u ovom slučaju ne može se slijediti rasprava Prokofieva bez da se bude duboko potresen. Ako su bili inkarnirani - tako on razmišlja - tada je period proveden u duhovnom svijetu nakon prethodne inkarnacije morao biti kratak. Ali ,,život u nadčulnim svjetovima između dvije inkarnacije (osim u slučaju visokih posvećenika) skraćen je jedino za one ljudske individue koje u sebi nose previše (?) od demonske prirode. Nakon njihove smrti obvezni su se vraćati na Zemlju češće nego je to uobičajeno, pošto su odbačeni od samog duhovnog svijeta’ [ibid., str. 237]. Od pretpostavke da su individualiteti moguće bili inkarnirani u vrijeme koncila, on stiže do zaključka da je u njima bilo ,, previše od demonske prirode”, iz kojeg razloga su bili odbačeni od duhovnog svijeta. Ovo se ne može nazvati antinomija ili sofizam. Ovdje Prokofiev pokazuje da je kao, mislilac, sasvim jedinstven.
Kako smatra da je demonski karakter ove dvije individualnosti sada dokazan, prelazi na alternativnu mogućnost, naime da ta dvojica nisu bila inkarnirana u vrijeme koncila. Međutim, pošto su bili odbačeni od duhovnog svijeta kao ,,demonizirana bića” imali su otvorenu samo jednu opciju: ,,oni postaju sluge ahrimanskih snaga u duhovnoj oblasti koja graniči s zemaljskom, i uz pomoć tih duhova mogli su intervenirati direktno u događaje na Zemlji”. — Prava kazuistika!* ,,U potonjem slučaju” — nastavlja on — ,,gore imenovani individualiteti bi bili sposobni nadahnuti onu grupu (bili sposobni? — ili su ih stvarno nadahnuli?) koja je najaktivnije radila na ‘aboliciji duha’, i to je radila s takvim intenzitetom da privremeno utjelovljenje u jednog od najviše revnih učesnika ne može biti isključeno kao mogućnost” [ibid.).
* Opet se ne može ne misliti na sliku zapaljene palačinke i žuljavih cipela.
Dakle, da sumiramo: Osoba može biti negdje, ili možda ne, i radeći izuzetnom snagom može vršiti odlučan utjecaj na tijek svjetske povijesti. Da bi to potkrijepio, Prokofiev donosi naznake koje izgleda da, ali u stvarnosti ne, potječu od Rudolfa Steinera. On kaže: ,,Rudolf Steiner upućuje na mogućnost ovakve (?) privremene inkarnacije, na predavanju od 18.7.1924 (GA 240), gdje je dan primjer (ali u pozitivnom smislu) iz 19-og stoljeća!” — Sada, na tom predavanju Rudolf Steiner nije govorio o takvom utjelovljenju, već o drugačijem, i sve skupa o sasvim drugim stvarima. Ali to je za Prokofieva dovoljno. Ako su utjelovljenja u principu moguća, onda su također moguća i u slučaju Marxa i Engelsa — posebno uzimajući u obzir da, u 9-om stoljeću kada je koncil održan, to se moglo — tako on pretpostavlja — dogoditi mnogo lakše nego u 19-om stoljeću; jer u to vrijeme nije još bilo ni materijalizma [ibid., fusnota 166, str. 485]. A poricanje duha im je bilo svojstveno ,,od samog početka”.
Sada se Prokofiev neočekivano vraća na njegovu inicijalnu pretpostavku i kaže: ,,U slučaju njihove nove inkarnacije i njihove fizičke prisutnosti na Koncilu (dvije proizvoljne pretpostavke: nova inkarnacija i njihova prisutnost na Koncilu), bili su bez sumnje (bez sumnje, zaista!) najmlađi i najfanatičniji predstavnici grupe koja se borila za potpuno ukidanje duha, i koja je formalno izvojevala pobjedu” [ibid., str. 237] *. A sada, krećući u 19-o stoljeće, on kaže: ,,I pošto su nosili mržnju prema ‘vladajućim klasama’ i zanijekali duh od samog početka, također su bili obvezni, da bi provodili namjere onih snaga pod čijim su utjecajem v e ć stajali u duhovnom svijetu ... (tako tvrdi Prokofiev), da ukinu dušu” [ibid., str. 238]. — Da nije bilo izvorne mržnje ni poricanja već smo pokazali.
* Proširimo našu analogiju: Palačinka je zapaljena; ženine cipele su žuljale, bez sumnje jer je Međunarodni monetarni fond oklijevao da dade zajam Rusiji. I to se sve moglo vidjeti površnim pogledom.
Otkuda cijela ova mračna fantazija dolazi? Zar nije nepristojno na ovaj način dati oduška nečijoj antipatiji prema povijesnim ličnostima? — Stvoriti za njih ovako užasne karmičke biografije, kombinirajući sve to s duhovno-znanstvenim špekulacijama? Također nam se čini pogrešno kriviti ,,više vodeće snage” da su nanijeli teret marksizma na ruski narod ...
Ali popratimo daljnje izlaganje Prokofieva. Nakon rezimiranja onog što on zna od Rudolfa Steinera o akademiji Gondishapur, on opet izvlači zaključke o zlom znamenju, koji su ništa više od pretpostavke: ,,Participirali su na Koncilu - prisutni fizički ili nadčulno — dva individualiteta koji su na Zemlji (?!) a također i u oblasti duha koja s njom graniči, bili posebno spremni (?) sluge i podložni posrednici svih impulsa volje onih - u najvišem stupnju — ahrimanskih bića nadljudske prirode koja u nadčulnim svjetovima stoje iza aktivnosti akademije Gondishapur godine 666 ...“ (ibid.; ovdje se misli na Demona Sunca). — Ali u tom slučaju, trebali bi zaključiti, ,,Engels” na Zemlji u inkarnaciji iz 8-9-og stoljeća ugrabio je ,,Marxovo” imanje pod direktnim vodstvom Demona Sunca!
I sada iz stranice u stranicu Prokofiev ,,podiže” mračni okultni rang Marxa i Engelsa, da bi nas konačno informirao da su ti individualiteti bili ništa drugo nego glavni inspiratori iza 8-og ekumenskog koncila [ibid., str. 243]. Ako naša volja da se odupremo nije do sada potpuno ugašena, sjetiti ćemo se da je Rudolf Steiner provodio temeljito istraživanje o duhovnoj, povijesnoj i karmičkoj pozadini marksizma i o aboliciji duha na 8-om ekumenskom koncilu, i da je otkrio vezu i kontinuitet između dvije pojave. Detaljno je opisao ranije inkarnacije Marxa i Engelsa, i ukazao na vezu između njih i na karakter pogleda na svijet i aktivnost obojice ljudi u 19-om stoljeću. Kako je propustio da nam otkrije tako krucijalnu činjenicu kao što je uloga individualnosti Marxa i Engelsa kao ,,glavnih inspiratora” 8-og koncila? Zašto je, nakon opisa tih inkarnacija u 8-9-om stoljeću, direktno prešao na onu u 19-om stoljeću, bez spomena o ovoj strahovito važnoj i odlučujućoj interventnoj inkarnaciji — ili utjelovljenju — u vrijeme 8-og koncila?
Pozorno slijedimo riječi Rudolfa Steinera: ,,Sada ... te dvije ličnosti tog vremena otišle su njihovim individualitetima kroz vrata smrti, sudjelovale, u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja, u svemu u čemu se moglo sudjelovati od tog vremena nadalje, i opet se pojavile u 19-om stoljeću. Onaj koji je izgubio kompletno imanje i postao vrsta kmeta pojavio se kao Karl Marx, osnivač modernog socijalizma. A drugi, koji je ranije od njega ukrao njegovo imanje, pojavio se kao njegov prijatelj Engels. Ono što su u to vrijeme zajedno radili, tijekom dugog putovanja između smrti i novog rođenja bilo je transformirano u impuls da se uravnoteži ono što su jedan drugom napravili” (6.4.1924, GA 236).
Postoji li ovdje i najmanja sugestija da su te duše bile izbačene od duhovnog svijeta, da su brzo bile inkarnirane ili utjelovljene ponovno, imale udjela u 8-om ekumenskom koncilu, i vjerno služile ahrimanske duhove? Moramo opet pitati: Kako Prokofiev stiže do ovakvih koncepcija? Da li je on novi duhovni istraživač? Da li stvara ,,novu” znanost duha, koja čak pretječe onu od Rudolfa Steinera? Već u njegovoj prvoj knjizi on iz ,,ptičje perspektive” gleda na životni put Rudolfa Steinera. Izgleda kao da zna stvari o kojima Rudolf Steiner nema pojma! Jer jedino ako uzmemo u obzir njegovu — Prokofieva — teoriju dublje značenje riječi Rudolfa Steinera može se shvatiti [IV, str. 244]. Ali koje je dublje značenje riječi Rudolfa Steinera? To je, naravno, ono što im je dodano od Prokofieva.
Rudolf Steiner se poduhvatio precizne sociološko-povijesne duhovno-znanstvene analize teorija Marxa i Engelsa, i otkrio porijeklo tih teorija i čimbenike koji su pridonijeli njihovom širokom prihvaćanju u l9-20-om stoljeću (cf. n.pr. 16., 17., 22.11.1918, GA 185a). Međutim, Prokofiev, koji sebe naziva učenikom Rudolfa Steinera, nije želio slijediti taj teški put spoznaje. Jer da bi dali doprinos pravom razumijevanju duhovno-povijesnih temelja marksizma i boljševizma, koji bi mogli pomoći da se dođe do tako hitno potrebnog razumijevanja kritične faze ruske povijesti kroz koju sada prolazimo, trebali bi slijediti rad Rudolfa Steinera. Umjesto toga on je smislio strašne, mračne bajke kojima nedostaje sve da bi ih okarakterizirali kao znanje; bajke koje ipak snažno rade na podsvjesnom i na emocijama onih koji nekritički slijede Prokofieva. Ali to je u osnovi u kontradikciji s naznakama Rudolfa Steinera, jer u epohi duše svijesti moramo učiti suditi na osnovu razumijevanja, ne iz osjećaja, instinkta i predrasuda.
U njihovoj osnovnoj tendenciji — ovo moramo stalno iznova naglašavati — njegovi spisi premještaju središnji zadatak razvoja Zemlje, to jest, razvoj ‘Ja’-svijesti, u pozadinu. Oni to uopće ne spominju. Ne samo teoretski, već također i praktično, Prokofiev cilja u tom smjeru; čas vodeći čitatelja u snove o ,,kozmičkim” visinama duha-samog, čas pokušavajući ,,ispraviti” njegovu volju, ili ,,izvršiti pritisak” na njegove osjećaje.