Prokofiev je mišljenja da su misteriji 5-e post-atlantske kulturalne epohe utemeljeni od Rudolfa Steinera na božićnom zasjedanju 1923-24. U skladu s njegovim gledištem on na zasjedanje gleda kao na kulminaciju životnog puta Rudolfa Steinera i razvoja antropozofije.
Ako Prokofievu produkciju gledamo kao cjelinu, otkrivamo kulminaciju u njegovom tretiranju teme božićnog zasjedanja što nas ne bi trebalo zadovoljiti a ni iznenaditi, jer mi smo ovdje kao vrsta ,,zrcalne zone”. Kulminacija ,,puta” podudara se s njegovim početkom, sa svim posljedicama koje to donosi ...
Ova stvarno originalna procedura, koja uključuje ,,namatanje svega unatrag” od kraja (da bi se na život na fizičkom planu eventualno utisnuo zakon astralne struje vremena), već je od Prokofieva primijenjena u njegovoj knjižici ,,Istraživanje karme od strane Rudolfa Steinera i zadaci antropozofskog društva”. U njoj antropozofima preporučuje da prate put Rudolfa Steinera u obrnutom smjeru [VI, str. 31 -32].
U našoj raspravi o ovome mi bi vratili prirodan niz i kulminacijsku temu smjestili na kraju, ali tada bi bili obvezni da se vratimo na početak, na prvu knjigu Prokofieva, iako na novom nivou, pošto smo kušali plod njegovog novog stabla antropozofije, kojeg sjeme susrećemo u svim njegovim spisima. Doduše, radeći tako, mi se rugamo proceduri od njega preporučenoj, prema kojoj se interpretira ,,kulminacija” prije nego se o tome stekne znanje. — Tako smo počeli strpljivo proučavati njegovo stablo antropozofije i, počevši od korijenja, penjali se po deblu, probijajući se između grana koje grebu, i riskirali da budemo zaraženi od slatkih otrovnih mirisa njegovih blijedih cvjetova. Ali ,,spustili” smo se neozlijeđeni na ,,vrh” stabla, i tako stigli u magični vrt. Uskoro će biti vrijeme da ga opet napustimo. Sretan je onaj koji ne podlegne njegovim kušnjama!
Za osnivanje novih misterija Rudolf Steiner je napravio — prema Prokofievu — četiri velike ,,životne žrtve”. Ali Prokofiev također nastupa kao utemeljitelj (i time riskira da sve okrene naopako u njegovom ,,zrcalnom svijetu”). Već imamo nagovještaj središnje jezgre, dok za našu individualnu ‘Ja’-svijest pokušava propisati ,,skicu zaborava”. Vjerujemo da smo također otkrili i četiri žrtve Prokofieva: odricanje od istinskog razumijevanja za: 1. tijek života Rudolfa Steinera, 2. pravo značenje božićnog zasjedanja, 3. središnji duhovni impuls našeg vremena, i 4. duhovnu znanost kao takvu.
Prve dvije žrtve ćemo ispitati, ne iscrpno, ali detaljnije sa stajališta tendencije koju smo već naznačili. Zadnje dvije smo već raspravljali; preostaje nam samo da jedan određeni aspekt bolje rasvijetlimo.
7.1. Prva žrtva na oltaru "novih" misterija: biografija Rudolfa Steinera
Već u njegovoj prvoj knjizi Prokofiev počinje uvoditi novi ideal inicijacije. Na njegovu putu do tog ideala ljudsko biće se sve više mora odricati njegove individualne svijesti, da bi postalo visoko moralni robot, vrsta medija za duhovna bića, preko kojih oni njihovu volju mogu provesti u djela. Tako Prokofiev biografiju Rudolfa Steinera interpretira na taj način da ona odgovara arhetipu ovog ideala. Da bi preduhitrio bilo kakav element iznenađenja ili protesta koji bi mogao doći od njegova čitatelja on skreće pažnju na neobičnu prirodu njegova pristupa i objavljuje da je vidio “kroz veo vanjskih događaja” i kao svoju polaznu točku uzima “one kozmičke snage” koje su “kontinuirano djelovale” u životu Rudolfa Steinera [I, str. 20]. Odatle, iz kozmosa, Prokofiev opisuje “arhetip novog, modernog puta inicijacije… kojeg današnja civilizacija kao cjelina mora slijediti” [ibid., str. 99]. Iz te nedokučive visine Prokofiev gleda dolje na biografiju Rudolfa Steinera, baš kao da leži na dlanu njegove ruke i pojavljuje se u obliku pojednostavljene sheme koja se sastoji od niza sedam-godišnjih perioda. U vezi s periodima četiri do sedam u toj shemi Prokofiev razvija gledište o četiri životne žrtve Rudolfa Steinera, ili četiri stupnja njegova puta žrtvovanja. Sada to ispitajmo – sa “kozmičkog” stajališta.
U poglavlju 2 njegove knjige Prokofiev kaže da je 1899 Rudolf Steiner imao osobni susret s Kristom u sferi intuicije, i iz toga zaključuje: “U trenutku kada je Rudolf Steiner, na kraju njegove velike epohe Sunca, svjesno živio kroz pavlinski doživljaj pred Damaskom i tako shvatio riječi ‘Ne ja, već Krist u meni’, napravio je istinsku duhovnu žrtvu: kao posvećenik njegovo zemaljsko 'Ja' žrtvovao je Biću Krista. U tom djelu imamo prvi stupanj velikog puta žrtvovanja Rudolfa Steinera… Od tada nadalje sam Krist radi kroz 'Ja' Rudolfa Steinera” (ibid., str. 61; naglasio S.O.P.). I odmah objašnjava: “Ako se … upitamo što te riječi Sv. Pavla znače u okultnom smislu, tada moramo reći: ljudsko biće koje to shvaća unutar sebe time je ponudilo svoje zemaljsko 'Ja' kao žrtvu Kristu” [ibid., str. 72].
Kratko i jasno i sa zapovjedničkom gestom Prokofiev ovdje pogrešno predstavlja najdublju prirodu kršćanskih misterija. Ako imamo na umu ono što je već opisivano, nije teško prepoznati tu distinkciju. – I mi pitamo: Zar nije sam Krist, radi spasenja, razvoja i ojačanja zemaljskog ljudskog ‘Ja’ – tog slobodnog ‘Ja’, koje stoji na vlastitom tlu, i djeluje iz sebe -napravio jedinstvenu, najveću, žrtvu u povijesti čovječanstva kroz njegovo izvršenje Misterija na Golgoti? Od tada nadalje ljudsko biće je obdareno mogućnošću ujedinjenja njegovog ‘Ja’ s Kristom i time shvaćanja prave prirode njegova ‘Ja’. “Preko primanja Krist-impulsa u čovjekovu prirodu… ta priroda će biti još više produbljena; ta čovjekova priroda će stalno primati više svijetla i ljubavi u svoje vlastito biće, tako da će svjetlo i ljubav ljudska priroda morati doživjeti kao nešto veoma vlastito. Pounutrašnjenje čovjekove duše u beskonačne dubine, to će biti dar Krist impulsa” (9.1.1912, GA 130). Tako govori Rudolf Steiner, a mi također pitamo: Tko se žrtvovao kome? Zahtijeva li Krist natrag ono što je jednom dao ljudskom biću? Nikada Krist ne radi kroz ljudsko 'Ja' kao da je ono instrument, već On živi unutar njega kao njegova vlastita, najdublja bit. Zar apostol Pavao kaže: “Ne, ja, već Krist kroz mene”?! Kao što je bio u drevna, pretkršćanska vremena, Krist za Prokofieva ostaje čisto vanjsko, kozmičko biće, kome se može prinijeti žrtva, Biće koje čovjeku pristupa odozgo i radi kroz njega. Javlja se utisak da esencijalna priroda Misterija na Golgoti, kao rezultat kojeg je Krist ujedinio sebe s Zemljom, za Prokofieva uopće ne postoji. Jer za ljudsko biće doživljaj Krista mora postajati sve više unutarnji. Rudolf Steiner je na to ukazao u mnogim prigodama.
Kako nas Prokofiev uvjerava u njegovoj “Autobiografiji”, on je već u njegovom djetinjstvu kada je čitao knjigu “Znanje o višim svjetovima” shvatio … da je susret opisan u njoj, učenika s Velikim čuvarom praga, susret sa samim Kristom. On kaže: “Međutim, za mene osobno, bila je činjenica od velike važnosti da sam otkrio, ne iz ‘Tajne znanosti’ već iz intenzivnog doživljaja sadržaja ‘Znanja o višim svjetovima’, tko se otkrivao u slici Velikog čuvara praga” (“Moj put. ..”, str. 83).
Sasvim je jasno da je Prokofiev imao intenzivni doživljaj nečeg drugačijeg, i susret sasvim druge vrste. Ako se netko okrene odgovarajućem pasusu u knjizi Rudolfa Steinera to će prepoznati bez poteškoća. Veliki čuvar ne traži od učenika da žrtvuje svoje zemaljsko ‘Ja’; upravo suprotno, on izaziva učenika da žrtvuje njegove egoistične težnje, da bi ušao u više oblasti svijeta duha (- onog “duhovnog kozmosa”, onih “najviše uzvišenih, najviše duhovnih” kozmičkih sfera, prema kojima Prokofiev neprestano teži), da bi trebao napraviti žrtvu poradi njegovih drugova ljudskih bića koji su još okovani čulnim svijetom, i svih živih bića u cijelom svijetu! Nije Krist onaj za kojeg učenik čini žrtvu, već za sva stvorenja koja pate na Zemlji, i on ne žrtvuje njegovo ‘Ja’, već jedino njegovu egoističnu želju da sam ostvari uspon.
Krist žrtvuje sebe za ljudska bića. On kaže: “Sin čovječji ne dolazi da bi bio služen, već da služi, i da preda svoju dušu za iskupljenje mnogih ” (Matej. 20; 28). I dalje: “Zaista, kažem vam, što učiniste najmanjem od moje braće, to ste učinili meni” (ibid., 25; 40). Žrtva ovakve vrste u ime naših bližnjih, koja predstavlja stvarno “imitatio Christi”, ono je o čemu bi se trebalo govoriti s obzirom na život Rudolfa Steinera. Ali ne zaboravimo: Prokofieve namjere nisu povezane s potragom za istinom, već je u njima prikrivena strastvena želja za naviještanjem poricanja individualnog ‘Ja’.
Ako ljudsko biće preda svoje vlastito ‘Ja’ ono postaje medij. I ako ćemo vjerovati Prokofievu, to je upravo ono što se dogodilo Rudolfu Steineru; kroz njegove “ovoje” počinju raditi bezbrojna druga bića. Može se biti uvjeren u neutemeljenost teorije Prokofieva čak i ako se ništa ne zna o samom Rudolfu Steineru; treba samo ispitati teoriju kao takvu da bi se otkrilo da joj nedostaje konzistencija i logika; sličan je slučaj s obmanjujućim “argumentima” koje iznosi kao njenu potporu.
Dok Prokofiev nastavlja opisivati slijedeće djelo žrtvovanja, zaboravlja ono prethodno. Jer ako se pretpostavlja da je Rudolf Steiner žrtvovao njegovo 'Ja' Kristu koji je od tada nadalje radio kroz njega, tada bi posljedica toga bila da Rudolf Steiner nije sam napravio sljedeću žrtvu ovoja, već Krist kroz njega.
Može li išta biti apsurdnije? Unatoč tome, Prokofiev nam svečano otkriva “jednu od najvažnijih misterija životnog puta Rudolfa Steinera”, koja se sastoji u činjenici da “od određenog trenutka njegovog života. .. Biće novog Bodhisattve postupno počinje raditi kroz njega” [I, str. 82]. Tako je napravljena druga žrtva astralnog tijela. Ovdje je Prokofiev entuzijazam pojačan do te mjere da on podrazumijeva da potvrđuje priopćenja Rudolfa Steinera, uz pomoć njegovih (Prokofievih) pretpostavki: “Tako možemo pretpostaviti da je prožimanje astralnog tijela Rudolfa Steinera od novog Bodhisattve započelo u periodu oko 1902-1903. ..To je u isto vrijeme daljnja potvrda riječi Rudolfa Steinera u smislu da je Bodhisattva već bio inkarniran, i da je bio rođen početkom 20-og stoljeća” (ibid., str. 71; naglasio S.O.P.). Ako se kaže da pretpostavke ne mogu dati potvrdu, već da potvrdu same trebaju, kako se ovdje može izjednačiti “prožimanje astralnog tijela” s “rađanjem” ili “utjelovljenjem”? Tko je, dakle, osoba koja sve to opisuje u knjizi Prokofieva? Da li je to sam Prokofiev, koji je bio rođen, ili netko drugi, koji je prožeo njegovo astralno tijelo i piše kroz njega? Da li je to sve jedno te isto?
I sada Prokofiev bestidno traži da čitatelj shvati u punoj svjesnosti “da je ova veza (napravljena od njega samog) između Rudolfa Steinera i novog Bodhisattve (što je prije bilo pretpostavka) stvarna okultna činjenica”. Iz visina na koje se sada popeo sada počinje “bacati potpuno novo (?) svijetlo na određene dijelove biografije Rudolfa Steinera”. Osjećaj autorove superiornosti u odnosu na čovjeka na kojeg drugdje upućuje kao na “mog učitelja”, ne može se previdjeti (ne zaboravimo da je ovo njegova prva knjiga). Namjera je, dakle, baciti “potpuno novo svijetlo” na slijedeće pasuse u Autobiografiji Rudolfa Steinera: “… vrijeme u kojem sam sa svim mojim duševnim snagama stajao pod utiskom činjenica i Bića svijeta duha koja su mi prišla” (I, str. 72; naglasio S.O.P.). U ovoj točci počinje fabricirati dokaze pomoću verbalne manipulacije: “Ako postanemo svjesni činjenice da ‘duševne-snage’ moraju biti dovedene u vezu s, iznad svega, astralnim tijelom (?), i ako sasvim doslovno uzmemo izjavu ‘Bića svijeta duha koja su mi prišla’ (t.j. pristupamo im na način na koji im je pristupio Rudolf Steiner, na primjer u njegovim predavanjima o evanđeljima -kakve usporedbe!), tada nam cijela slika postaje mnogo jasnija” (ibid., str. 72).
“Jasnija”, ali još uvijek ne potpuno jasna. Zašto je Rudolf Steiner koristio riječ Bića u množini ako je, kako nas Prokofiev želi uvjeriti, ukazivao na Bodhisattvu? Prokofiev nema poteškoća da se pomiri s time. On pribjegava dobro iskušanom postupku: ne pripisuje nikakvu nezavisnu vrijednost pojedincu i tretira ga kao instrument kroz kojeg (riječi “kroz” je od Prokofieva obično dan nježni naglasak) djeluju druga bića, kroz koja pak drugi. ..Dakle imamo stalnu struju bezlične duhovnosti koja teži prema beskonačnosti “kozmosa žudnji” gdje sve konačno gubi svoju “egoističku cjelovitost”. Na Bodhisattvu također treba gledati kao na ne više od medija kroz kojeg radi kolegij Bodhisattvi; i postaje nam puno jasnije da se prema njemu treba odnositi u množini – konačno, mi smo svi, bez iznimke, grupna bića (cf. § 5.4.)
Moglo bi se prigovoriti da se s metodom koju je ovdje primijenio Prokofiev, sve može dokazati. To je bez sumnje točno. Tu leži tajna njegove “moći”. Pomoću nje Prokofiev “srećom” mora “dokazati” samo priopćenja Rudolfa Steinera plus tucet njegovih vlastitih apsurdnih teorija; a tu i tamo on “dokazuje” da među njima postoji veza. Ovdje on “dokazuje” da su Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja, Bodhisattve (raspravljali smo o njegovu “dokazu’ u § 2.3.), a zatim donosi, kao konačnu potvrdu medijumstva Rudolfa Steinera, slijedeće riječi iz ezoterijske lekcije: “Veliki Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja, vode nas u našim unutarnjim težnjama za znanjem” (14.11.1906, GA 245).
Rudolf Steiner kaže “vode”, a ne “utječu” ili “prožimaju astralno tijelo”, ali to Prokofievu ne smeta. Kako, međutim, vidjeti “nas”, množinu, kada Rudolf Steiner govori o sebi? Ovdje Prokofiev čini sljedeću lakrdiju, ali ovog puta obrnutu: usputno miješajući množinu i jedninu. On čitatelja upućuje ovako: “Treba sasvim jasno shvatiti (ne, uzeti u obzir ili pretpostaviti, već sasvim jasno shvatiti!) da se u tim riječima regal plural, [retoričko] ‘nas’ u ovom slučaju može odnositi ponajprije na Rudolfa Steinera (t.j. on je zapravo želio reći “mene”, ali nije se mogao, kao predavač, natjerati da to učini!), i njihovo značenje postaje sasvim očigledno (u to nema sumnje!). To izražavanje je daljnji dokaz (gdje su ostali?) činjenice da je kroz budućeg Maitreya Buddhu cijeli krug Bodhisattvi, velika loža ‘Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja’ radila na Rudolfu Steineru” (I, str. 74 [str. 87]; naglasio S.O.P .).
I kao da nije dovoljno Prokofiev dvanaestorici dodaje još pet učitelja, samo da bi u zaključku svečano objavio: “I svi su ti uzvišeni učitelji čovječanstva od tada nadalje radili na Rudolfu Steineru, i kroz njihovu inspiraciju učinili mogućim rođenje antropozofije na Zemlji” (ibid., str. 87).
Zaista su moćni napori bili potrebni da Rudolfa Steinera motiviraju da antropozofiju donese na svijet! Do tada je on tvrdoglavo radio na Teoriji znanja, Goetheanizmu i Filozofiji slobode – teme koje nisu bile od koristi nikome osim Schroeru i Hartmannu, i odbijao je shvatiti što su uzvišeni vođe od njega željeli!
Na kraju Prokofiev čitatelju obećava da će pokazati pasus iz predavanja “gdje Rudolf Steiner kaže, u obliku u kojem nema drugog objašnjenja, da kroz njega novi Bodhisattva [zajedno s ostalim velikim učiteljima] radi inspirativno.” Kako zanimljivo! Ali što dolazi sada? Dakle, isto kao i prije: “Samo treba smjestiti na mjesto [uobičajenog] ‘mi’ (regal plural), (normalno ljudsko) ‘Ja’ (on bi radije bio rekao “fabricirati”), [i pravi smisao postaje jasan]” (ibid., str. 75 [str. 87]. Preostaje nam samo zahvaliti Prokofievu za otkrivanje pravog smisla riječi Rudolfa Steinera, koje je govornik od nas prikrio njegovim govorničkim trikovima!
I sada, tiskano s posebnim naglaskom, tako da se lakše utisne u čitateljevu memoriju, čitamo slijedeće: “Rudolf Steiner je žrtvovao …njegovo zemaljsko astralno tijelo, dajući ga na raspolaganje uzvišenom duhovnom biću Bodhisattvi i, time, cijelom krugu gore imenovanih individualiteta Učitelja, koji su od tada nadalje govorili kroz njega. …riječ ‘moj’ (iz naslova knjige “Moj životni put”) može se stoga primijeniti ne samo na njega kao zemaljsko ljudsko biće, već također i na kozmička bića koja kroz njega rade. Od tada nadalje (1907) bića Bodhisattvi su [zaposjedala] astralno tijelo Rudolfa Steinera sve jače” (ibid., str. 76/77 [str. 89]).
Čak i “pobožnom” antropozofskom čitatelju, koji poznaje osnovne istine koje se tiču prirode modernih misterija, što može biti utemeljeno na individualnom čovjekovom ‘Ja’, i koji također zna što Rudolf Steiner kaže o medijumstvu – nelegitimni ulazak u duhovni svijet pomoću snaga astralnog tijela – i upoznat je s prirodom čovjekove slobode, individualnom stvaralačkom snagom itd., kosa tog čitatelja trebala bi se “nakostriješiti” pred gornjim izjavama. Ali zašto se ništa takvog ne događa? Zar nitko nije pročitao knjigu Prokofieva? Ali napravili smo još jedno zapanjujuće otkriće, naime da sada Prokofiev ulazak bića kozmičkog ranga – posebno Bodhisattve – u astralno tijelo Rudolfa Steinera, smješta u godinu 1907 umjesto u godine 1902-1903 kao što je to napravio ranije. S ovime, sve što se pojavilo prije 1907 nije bila antropozofija. Veoma zanimljivo! Što je to dakle bilo?
Prokofiev konačno zaključuje da je Rudolf Steiner u potpunosti žrtvovao sve plodove njegova individualnog razvoja (uključujući ispunjenje riječi “Ne Ja, već Krist u meni”) duhovnoj struji koje se ulila kroz njega. Tako se individualnost Rudolfa Steinera rastopila u bezbrojne struje kozmičke duhovnosti (uključujući “Krista u njemu”).
Ovdje Prokofiev stavlja izvanrednu fusnotu koja počinje ovako: “Ove riječi ne treba uzeti tako kao da znače da cijeli sadržaj antropozofije teče [od inspiracije ovih Učitelja čovječanstva]” (ibid., str. 396, fusnota 39; [str. 442, fusnota 46]). U čitatelju niče sjeme nade, da bi Rudolfu Steineru ipak moglo biti dopušteno da igra određenu sporednu ulogu u biću antropozofije, ali se pokazuje da je to bez osnova! [Ta Bića] od sada nadalje rade” – Prokofiev nastavlja – “primarno kroz astralno tijelo Rudolfa Steinera … Kroz njegova druga tijela rade ostale snage svijeta (!) … u različitim periodima života Rudolfa Steinera, različita bića rade na njemu s promjenjivim intenzitetom … Izmjena utjecaja može se vidjeti u njihovim različitostima ako se netko upozna s kretanjem osnovnih tema koje se provlače kroz cjelokupnu predavačke aktivnost Rudolfa Steinera” (ibid.).
Zaista nam nije zadovoljstvo pratiti sadržaj ove svetogrdne i cinične “biografije”. Njen osnovni princip bi do sada trebao biti sasvim jasan: Rudolf Steiner jednostavno nije postojao; postojale su samo “kozmičke struje” koje su kroz njega radile. Možda ne postoji niti “Prokofiev”, jedino “struje” rade kroz njega?
Na trećem stupnju njegova puta žrtvovanja, Rudolf Steiner prinosi njegovo etersko tijelo. Tvrdi se da je Natan duša koristila ovu žrtvu. ” Dakle može se reći kategorički: ” – tako smo uvjereni da baš kao što na Zemlji imamo četiri evanđelja, po Ivanu, po Luki, Marku i Mateju, tako je i u petom evanđelju, evanđelju onog bića koje Rudolf Steiner naziva nebeska duša Natan Isusa, ono biće zahvaljujući kojem je peto evanđelje moglo doći na Zemlju kroz Rudolfa Steinera” (ibid., str. 86-87 [str.99-1 00]). I opet je Rudolf Steiner samo posrednik, medij. Za razliku od Ivana, Luke, Marka i Mateja, koji su priznati kao pisci evanđelja, Prokofiev ne postavlja pitanje autorstva Rudolfa Steinera – već samo onog od Natan duše, i na njega odgovara – kao što smo možda pogodili –negativno: “U tom smislu Natan duša se ne pojavljuje kao autor petog evanđelja, ali [kroz Natan dušu također je radilo] …” (ibid.). Ali zašto beskrajna rasprava? Zašto ne usvojimo “najviše”, “najduhovnije”, “apsolutno stajalište” “samog” Prokofieva, i potpuno shvatimo činjenicu da je izvor svega Stvaratelj univerzuma, a sve drugo samo su stvorenja, mediji i imitatori!
Sjećamo se da je Rudolf Steiner, na prethodnom, drugom, stupnju njegova puta žrtvovanja – prema Prokofievu – već bio predao sve plodove njegova individualnog razvoja, tako da mu ništa nije ostalo. Koliko je naše zaprepaštenje, stoga, kada sada čitamo: ”To je treći stupanj [uzvišenog] puta žrtvovanja Rudolfa Steinera, koji se sastojao u predaji [pravim vođama evolucije svijeta]” (znači li to da vođe prethodnog stupnja nisu pravi i nisu mogli primiti žrtvu?) “duhovnih snaga koje je on bio u stanju steći u njegovom eterskom tijelu na putu njegova individualnog razvoja, i odricanje od svakog osobnog unaprjeđivanja koje je moglo biti stečeno kroz te snage” (ibid., str. 104 [str. 118]).
U tranziciji do treće žrtve Prokofiev zaboravlja ne samo drugu, već također i prvu. Može li se uopće govoriti o “osobnoj prednosti iz nečijih vlastitih postignuća” s obzirom na osobu koja je već žrtvovala njeno ‘Ja’? U kakvom stanju uma Prokofiev zapisuje ovakva otkrivenja? Da li je zamislivo da je žrtvovao “sve plodove njegova individualnog razvoja”, uključujući racionalno mišljenje, logiku i, konačno, njegovu svijest? Koji od “stalno-mijenjajućih utjecaja” uzrokuje da stalno zaboravlja ono što je upravo napisao?
Očito je da ni Rudolf Steiner, kako učimo od Prokofieva, kroz sljedeću fazu u njegovu životu nije živio nezavisno, jer je sada kroz njega radio Mihael. Kao posljedica toga, antropozofije je, još jednom, potpuno izmijenila njen “potpis”. Inicijalno je bila inspirirana od sedamnaest Učitelja čovječanstva, zatim joj je pridružena Natan duša i ostatak svjetskih sila, koje se konačno opet povlače. U njegovoj kasnijoj knjižici “Ciklus godine i sedam liberalnih umjetnosti” (VII), Prokofiev antropozofiju definira ovako: “Antropozofija je dar Mihaela čovječanstvu preko posredovanja Rudolfa Steinera” (str. 9). To bi značilo da je onim Učiteljima i ostatku svjetskih sila “uručen otkaz”. Ako bi i Mihael također otišao, onda nitko ne bi ostao osim našeg autora, koji je kroz posredovanje Rudolfa Steinera dar antropozofije dao čovječanstvu. On nas vodi do ovog gorkog zaključka.
Na zadnjem stupnju njegova puta žrtvovanja Rudolf Steiner ostvaruje božićno zasjedanje i time njegovu karmu ujedinjuje s onom od antropozofskog društva. U kasnijoj knjizi Prokofiev sređuje, kao što smo vidjeli u § 5, da napravi karikaturu i od prirode ove žrtve također. Ali on je već u svom radu izvukao potpuno pogrešnu sliku božićnog zasjedanja, i radeći to potpuno krivo prezentirao načelo moderne inicijacije, Bez sumnje to je od početka cilj onih kozmičkih bića koja su govorila i radila kroz Prokofieva.
Na kraju ovog poglavlja željeli bi uvjeriti one koji nastavljaju (u duhu omiljenog izraza Prokofieva “unatoč svemu ovome”) tražiti stvarno zrno (kao kokoš u poslovici) u njegovoj “teoriji” inkorporacije, da mi ne dovodimo u pitanje mogućnost inkorporacije duhovnih bića, i njihov rad kroz ljudska bića inkarnirana na Zemlji. Naš je zadatak ovdje drugačiji: to je pokazati da je način na koji se Prokofiev bavi s enormno teškom temom, gdje se može, lakše nego bilo gdje, pobrkati dar Boga s palačinkom, nedopustiv. Produbljeno razumijevanje pojave individualnog ‘Ja’ (ponavljamo: to razumijevanje kod Prokofieva potpuno nedostaje) prvi je i najvažniji uvjet za svakog tko želi prepoznati razliku između medija i posvećenika, ili čak obične, ali samouvjerene osobnosti; i razlike između nesvjesne inkorporacije i one u koju se ušlo svjesno od pojedinca. Također i u mnogim drugim pitanjima, postoji potreba razjašnjavanja. Inače se riskira doći u situaciju gdje je netko sam “inkorporiran” – tko zna od koga?