U poglavlju 5 njegove prve knjige Prokofiev kaže: ,,Sada, blizu 60 godina nakon [tog odlučujućeg] događaja (Božićno zasjedanje), možemo iznutra doživjeti da je taj događaj zaista neprolazan; da se stvarni čin inicijacije [modernih vremena odigrao. U tom činu inicijacije nisu samo najdublje misterije kršćanskog puta inicijacije postale manifestirane, već su se odigrale u dušama onih 700-800 članova antropozofskog društva koji su bili prisutni]. Jer ono što se dogodilo tom prilikom je stvarna mistična činjenica, činjenica da je od tada postojao moderni put inicijacije za ljudska bića” (koji do tada nije postojao — Rudolf Steiner nije dovoljno moderan), ,,koji vodi direktno u hram novih kršćanskih misterija”(I, str. 215-217 [str. 242-243]).
Dakle prema Prokofievu, na božićnom zasjedanju izvršena je nova kolektivna kršćanska inicijacija ... (Čak i pod sovjetskim režimom osoba je individualno primana u Partiju.) Ali Prokofiev uvijek djeluje kao onaj koji donosi obnovu. I u pravu je, jer prije nije bilo nikakve kršćanske kolektivne inicijacije. 1912 Rudolf Steiner je rekao: ,,Ni jedna duša nije u istom položaju kao i druga. Stoga ... put u nadčulne svjetove je, za svaku dušu, individualan” (30.8.1912, GA 138). On još nije znao ono što naš autor danas zna.
U poglavlju 7 Prokofiev nam daje neke bitne detalje. Učimo kakvo je bilo stanje svijesti 700-800 ljudskih bića, učesnika zasjedanja, kada je iznad njihovih glava izvršen ovaj mistični čin; također učimo o njihovu stanju svijesti prije i nakon zasjedanja. Prokofiev to karakterizira ovako: ,,Od paljevine prvog Goetheanuma [opća] svijest članova društva je u značajnom stupnju bila prigušena ... Ali kada je antropozofsko društvo propustilo da spasi ‘Kuću riječi’ preko budnosti i unutarnje aktivnosti, nije se moglo, nakon požara, oporaviti od tog [strašnog] udarca ... Stvarni unutarnji uzrok nazadovanja bila je činjenica da su članovi uranjali u sve dublji san ... sve do trenutka ... kada je on (Rudolf Steiner) donio odluku [da prenese kroz božićno zasjedanje] ... u potpunoj izolaciji ... Ali čak ni božićno zasjedanje [koje je tada slijedilo] nije u dovoljnoj mjeri moglo zaustaviti proces padanja u san ... Jer buđenje koje je bilo nužno nije se dogodilo, unatoč grandioznoj aktivnosti Rudolfa Steinera nakon božićnog zasjedanja” (I, str. 353-354 [str. 389-390]).
Tako izgleda da su prije, za vrijeme i poslije božićnog zasjedanja antropozofi spavali. I da spavaju sve do danas — Prokofiev o tome govori na str. 355 [str. 391]. I — postoji li mogućnost da se u tome vara? Može sebi dopustiti da piše ovakve stvari, i nitko ne primjećuje; mnogi su čak entuzijastični kada ih čitaju, što njegova popularnost dovoljno pokazuje. Antropozofi su uronjeni u duboki san i čak nisu ni u položaju da primijete kako ih ismijava — ali možda i on također spava, i piše njegove knjige ,,u njegovu spavanju ”.
Zdrav razum ne može direktno dokučiti zapanjujuću prirodu onog što je ovdje počinjeno. Samo zamislimo: U uglednoj antropozofskoj izdavačkoj kući pojavljuje se temeljno djelo, napisano ne od strane klevetnika ili oponenta Rudolfa Steinera, već od nekog tko je postao jedna od vodećih figura antropozofskog pokreta. U tom djelu, koje sadrži nebrojene reference na Rudolfa Steinera, bezbrojne citate koji bi trebali odobriti stajalište autora, svijetu je u cjelini ispričana duhovna misija Rudolfa Steinera, antropozofskog pokreta i društva. Ispunjenje te misije — tako piše autor — dosegnulo je svoj klimaks na božićnom zasjedanju gdje se odvilo utemeljenje novih misterija. Njihova središnja jezgra je moderna kršćanska ružokrižarska inicijacija, koja prema riječima Rudolfa Steinera pripada u osnovna načela civilizacije. To je smjer u kojem bi novoformirano Opće antropozofsko društvo trebalo raditi. Do te nove inicijacije, koja je izvršena kao ,,pravi mistični čin” od Rudolfa Steinera na božićnom zasjedanju, došlo je kroz snažan utjecaj izvršen (uz pomoć sedam inicijacijskih ritmova Meditacije kamena temeljca) simultano na sve prisutne, bez sudjelovanja njihove vlastite svijesti. — Dakle oni ne znaju što im se događa, pošto su oni u stanju spavanja! Na ovaj način oni svi zajedno — u spavanju — prolaze pokraj Velikog čuvara praga i prelaze prag do duhovnog svijeta!
Sada to usporedimo s riječima Rudolfa Steinera: ,,Znanost inicijacije isključivo i u svakom slučaju se obraća pojedinom ljudskom biću. Čak i kada govori grupi ljudi zapravo se još uvijek obraća pojedinom ljudskom biću. Ne može se predstavljati pravu znanost inicijacije na način na koji se na ljudska bića radilo u ranija vremena. Katolička crkva, na primjer, prenijela je taj pristup u sadašnje vrijeme; ne samo Katolička crkva, već i određene direktive Partije koriste istu metodu još i danas. Radilo se na takav način da se, ako se smijem tako izraziti, upotrebljavala masovna psiha; apelira se na ono što nešto ulijeva u zajednicu ljudskih bića na određeni, mogao bih reći, hipnotički način. Znate da je, u pravilu, ako samo primijenite pravo sredstvo, lakše prenijeti stvari skupu ljudi nego svakom pojedincu kome bih se željeli obratiti ... Takva sredstva, koja su visoko efikasna, ne mogu se koristiti od strane prave mudrosti inicijacije ... Ona mora govoriti na takav način da se obraća svakom pojedinom ljudskom biću i apelira na moć uvjeravanja svakog pojedinog ljudskog bića” (17.1.1920, GA 196). Rudolf Steiner govori upravo suprotno od onog što drži autor.
Već u Prokofievu prvom djelu, metoda masovnog sugestivnog utjecaja je lažno pripisana Rudolfu Steineru (čime nije spomenuta prava metoda znanosti duha), i esencijalni karakter božićnog zasjedanja je predstavljen kao seansa kolektivne ,,inicijacije”. Na ovaj način autor (ili duh koji radi kroz njega) je pokušao legalizirati takvu proceduru u antropozofskim krugovima da bi je mogao sam nekažnjeno primijeniti kasnijeg datuma. O tome ćemo govoriti u § 8.
U međuvremenu ova knjiga postaje vrsta antropozofskog klasika, i igra esencijalnu ulogu u oblikovanju pogleda na svijet članova Društva. Autor dalje s nepogrešivom konzistencijom razvija teze iznijete u njoj. I većina se antropozofa slaže s onim što on piše i govori, prihvaća to bez rezerve. Time on postaje glasnik i prorok vječno ,,živućeg božićnog zasjedanja”, koje je sam smislio. Knjiga je u prodaji i svatko može o antropozofiji prosuditi na osnovu izobličene slike koju sadrži, koja transformira najdublju prirodu modernog puta inicijacije u Bog zna što.
Zašto je to primijećeno od veoma malo ljudi? I zašto čak i oni šute — gotovo bez iznimke? To nije stvar cjepidlačenja, već najgrublje izobličenje temeljnih istina znanosti duha. — Odgovor bi mogao biti veoma jednostavan: izobličenje je toliko sramno veliko da je teško povjerovati da postoji. Ono otupljuje svijest i juri pored nje u divljem metežu. I intelektualni, osjetljivi i racionalno misleći ljudi Zapada ,,zatvaraju uši”, umjesto da steknu temeljitije znanje o antropozofiji.
U opisanoj pojavi kao dodatak možemo vidjeti jednu od nečasnih metoda ovog autora Sergeja O. Prokofieva ili, radije, njegova inspiratora (ništa nas ne može spriječiti da vjerujemo da, unatoč svemu, on spava). Sebi se otvoreno suprotstavlja, na grub način, bez pokazivanja kakvog stida. Tako u poglavlju 5 knjige o kojoj se radi, on priča o zajedničkom, ali ipak svjesnom, prelasku Praga (I, str. 255). Zatim u poglavlju 7 detaljno opisuje ,,spavanje” antropozofa, ali ništa ne kaže o inicijaciji. Između poglavlja 5 i 7 poglavlje je 6, koje se bavi sasvim drugim stvarima. Nakon što je možda čitatelj ,,zadrijemao’ tijekom poglavlja 6, on prelazi na poglavlje 7 i potpuno zaboravlja što je bilo u poglavlju 5. Tako postaje sve lakše da sadržaj kao talog uroni u podsvijest. Ako bi sada netko skrenuo pažnju Prokofieva na sve netočne stvari koje je napisao, on bi odmah citirao pasus gdje je sve opisano točno - s obzirom na isto pitanje.
Na ovaj način rade određeni duhovi da zbune autora. To ne znači da on nema slabe točke. ,,Netočne” stvari koje kaže tvore, kao što smo pokušali pokazati, unificirani i u biti jasan pogled na svijet s nekršćanskom tendencijom. To je dovoljno da poništi legitimnu silu ispravnih gledanja koji su također sadržana unutar njega.