Inicijalno je Prokofiev dao godinu 1902 kao vrijeme kada je antropozofija najprije nastala. Zatim, kao što smo vidjeli u § 7.1., to mijenja u 1907. Na kraju je i to prerano, i tako on objavljuje da se ,,središnja ezoterijska jezgra antropozofije” u njenom zemaljskom razvoju manifestirala po prvi puta na Božićnom zasjedanju (cf. § 7.3.), i ,,nakon božićnog zasjedanja ... sve postaje drugačije u antropozofskom pokretu i društvu” (cf. § 1.2.). Stoga je antropozofija započela s Božićnim zasjedanjem, i ,,prorok” o njenoj ,,pravoj prirodi” o tome izvještava od izvan Praga (cf. § 1.2.) ... itd. Jednom kada je na ovaj način našao povijesnu osnovu za svoje namjere i objavio njegov ,,novi tip” impulsa Božićnog zasjedanja, on konačno počinje, s enormnom energijom, njegovoj bezazlenoj, uspavanoj publici servirati novu ,,antropozofiju” koju možemo opisati jedino kao pseudo-antropozofiju.
Sada, ne može se falsificirati cijela znanost a potpuno neprimijećeno. Istina također može stajati na svom vlastitom temelju. Ali u svakoj znanosti objekt i metoda su povezani uzajamnom zavisnošću. Poštivanje metode štiti znanost od pogrešnih tvrdnji i distorzije. Iz tog razloga ukidanje metode leži u žarišnoj točci svih falsifikacija; međutim, mora biti ukinuta, ne u djelomičnom, već u apsolutnom smislu: ne smije se dopustiti da itko više i pomisli na nju; čak i sjećanje na nju mora biti izbrisano iz svijesti svih koji sada žive. Samo ne spominjanje metode za ovu svrhu nije dovoljno, niti je dovoljno antropozofiju razdvojiti još više od vremena kada je metodu razradio Rudolf Steiner. To su samo polovične mjere. Treba postići da je potpuno jasno da je metoda beskorisna, štoviše, bezvrijedna. Ali da nitko ne bi primijetio bilo kakav ,,prekršaj” ili protestirao, treba djelovati na osjećaje ljudi, tako da je sve prihvaćeno bez pitanja.
To je naposljetku bila namjera Prokofieva u njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” a također i barem dva predavanja održana u Moskvi 19 siječnja 1995 i na Miholje iste godine. Da bi djelovao na osjećaje ,,masa” koristio je prokušanu metodu: špekulacije o biografiji Rudolfa Steinera i sentimentalni, sažalijevajući govor o njegovoj žrtvi. Prokofiev u tu svrhu mora nekako proširiti ,,put” žrtvovanja Rudolfa Steinera, dosežući natrag u vrijeme njegova filozofskog i goetheanskog rada koji čini osnovu za elaboriranje duhovno-znanstvene metode; i mora ih proglasiti kao, takoreći, ,,nultu-žrtvu” pošto je ranije opisao susret Rudolfa Steinera s Kristom u sferi intuicije kao ,,prvu” žrtvu.
U knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” Prokofiev nam uopće ne govori ništa u vezi goetheanizma i njegove temeljne važnosti za ispunjenje kulturalnih zadataka naše epohe, niti o razvoju duhovno-znanstvene metode i najdubljoj prirodi čovjekove spoznaje itd. U vezi ovog zadnjeg pitanja on usmjerava pažnju jedino na aspekt od sekundarnog značaja: vrstu pritužbe Rudolfa Steinera o K. J. Schröeru, koji nije proučavao Goetheove prirodoznanstvene spise, posljedica čega je da je zadatak uređivanja tih djela pao na Rudolfa Steinera, koji ga je zatim preuzeo. I iz toga zaključuje da je iz tog razloga Rudolf Steiner morao na mnogo godina odgoditi ispunjenje njegove vlastite misije (V, str. 151 [str. 122]).
Koliko je mnogo godina, ili sedmogodišnjih perioda to trajalo — o tome Prokofiev ne kaže ništa; to nas ne bi trebalo zanimati. Ono što znamo je da je Rudolf Steiner bio zaokupljen radovima Goethea između 1884 i 1887, i da je taj rad s Goetheovim pogledom na svijet postao polazna točka za razvoj njegove teorije znanja. U tom je periodu napisao sljedeća djela: ,,Kratki pregled teorije znanja iz goetheanskog pogleda na svijet” (1886), ,,Istina i znanje” (1892), ,,Filozofija slobode” (1894), niz važnih članaka u obranu Haeckela, o individualizmu u filozofiji itd. — spisi koji zaista polažu temelj duhovno znanstvene metode. Ali Prokofiev tvrdoglavo insistira na njegovu stajalištu da oni nemaju direktne veze sa ,,stvarnom misijom” Rudolfa Steinera. A ako je to tako, onda ih ne treba spominjati! — Tako Prokofiev uklanja glavnu prepreku na putu njegove ,,obnovljene” antropozofije, i iz tog razloga žrtvuje ,,središnju jezgru” puta spoznaje Rudolfa Steinera.
Na predavanju Rudolf Steiner koristi slijedeću sliku da bi okarakterizirao razliku između antropozofije i teozofije s jedne strane, i konvencionalne znanosti s druge. Teozofija kaže on, stoji takoreći na visokom planinskom vrhu i dok zuri u nebeske visine, ne može od tuda steći znanje o konkretnoj čovjekovoj stvarnosti dolje ispod. Znanost, nasuprot tome, stoji na podnožju planine, može vidjeti mnoge konkretne pojedinosti, ali ne može se uzdići do duhovnog, dok ostaje zaglavljena u dubinama. Antropozofija, s druge strane, stoji na sredini kosine i održava ravnotežu između to dvoje, pošto može podići svoj pogled u duhovne visine a također ga usmjeriti na konkretan praktični život ljudskih bića. Na taj način antropozofija dolazi do znanja o njegovoj pravoj prirodi. Rudolf Steiner karakterizira antropozofiju također i na druge načine. On kaže, na primjer: ,,Pod antropozofijom podrazumijevam aktivnost znanstvenog istraživanja u duhovnom svijetu” (GA 35, str. 66), ili: ,,Antropozofija, to je; mudrost koja se javlja kada se ljudsko biće nađe u njegovom višem ja” (11.7.1910, GA 198).
Prokofiev antropozofiju uvijek definira samo na jedan način: kao ,,mudrost Duha-svetog u vezi čovjeka (Mensch)” ili kao ,,božansku mudrost o čovjeku (Mensch)”; nikada kao mudrost koju može steći samo ljudsko biće. Ali njegovo stajalište je, kao što smo vidjeli, uvijek najuzvišenije i najduhovnije, dok u isto vrijeme ostaje slijep prema svemu ljudskom i zemaljskom. Netko bi bio sklon vjerovati da radi s teozofijom. Ali to nije slučaj; on još manje ima saznanja o tome što se događa ,,dolje”.
Podcjenjivanje današnjih problema, kakvo pokazuje Prokofiev, potpuno je strano antropozofiji. U Općem antropozofskom društvu on pokušava konsolidirati njegovu mitsku sliku ,,Božićnog zasjedanja”, sliku koja, u njenom osnovnom sadržaju, nema odnos sa sadašnjom ili budućom stvarnosti, ili onoj od prošlosti. Povijesno šesta kulturalna epoha stoji za njega u samom središtu, premda ako bi ovisilo o njemu možda se nikada ne bi ostvarila. Simptomatično je da je sadržaj njegove knjige o Rusiji podijeljen na daleku prošlost i — iznad svega — još dalju budućnost. Nekoliko trivijalnih opaski o današnjoj situaciji može se naći u pogovoru. On to komentira ovako: ,,S obzirom na opći sadržaj ove knjige čitatelja može iznenaditi da ništa nije rečeno o nedavnim događajima u Istočnoj Europi koji su u cijelom svijetu pobudili veliki interes. Ali to je povezano sa stvarnim ciljem koji se želi postići u tom djelu: razmatrati pred okom čitatelja, i sa antropozofijom kao našom polaznom točkom, najvažnije perspektive koje se javljaju iz ... razvoja Istočne Europe i ... njene najviše zadatke i duhovne ciljeve” (IV, str. 10-1 1).
Kako je moguće da netko uspije u takvom poduhvatu: predstaviti ,,više zadatke i duhovne ciljeve” bez da uzme u obzir sadašnje probleme u njihovom stvarnom razvoju? Kakav je neprirodan pristup stvarnima nužan da bi nekog vodio da kaže da, zbog antropozofskog pogleda na situaciju, pitanje sadašnjosti mora biti potpuno ostavljeno po strani!
Rudolf Steiner je rekao: ,,Da, to je ono što je pulsiralo našim duhovno-znanstvenim pokretom od samog početka: nije to trebao biti još jedan sektaški pokret, već su naše težnje bile da se zaista uzmu u obzir impulsi našeg vremena, i svega što je, u svim mogućim smjerovima, važno i bitno za današnje čovječanstvo. To je bio naš cilj, sve više. A ipak je najteža stvar doći do toga da ljudi danas razumiju, iz jednostavnog razloga jer, stalno — ne u slučaju svakog, već jedino u slučaju mnogih — prevladava stav da u onom što zovu antropozofija ne žele ništa više nego malo bolju nedjeljnu propovijed da zadovolje potrebu za vlastitim privatnim prosvjećivanjem, ali koje drže daleko od svih ozbiljnih stvari” (25.10.1918, GA 185).
Reduciranje antropozofije na nedjeljnu propovijed čini jednu od aktivnosti Prokofieva kao učitelja, koja u isto vrijeme može izgledati bezopasna u svijetlu njenih drugih ,,sastojaka”.
U pogledu toga imaginacija blagdana Mihaela koju donosi Prokofiev u njegovoj knjižici ,,Ciklus godine i 7 slobodnih umjetnosti” je simptomatična. Tu on preporučuje da treba zamisliti Mihaela kako stoji na ,,kozmičkom oltaru” slaveći ,,svjetsku liturgiju”. Zatim nastavlja: ,,Rezultat ovog rituala žrtvovanja je da se kozmička inteligencija spušta na Zemlju da bi bila primljena od individualnih ljudskih bića. Antropozofija je, na Zemlji, slika tog procesa” (VII, str. 8). Izumljena imaginacija Prokofieva ne sadrži ništa više od ambicije autora. Ali ona predstavlja destruktivni potencijal za duhovno-znanstvenu spoznaju.
U njegovoj autobiografiji ,,Moj put do Knjige” Prokofiev opisuje koliko je duboke utiske primio iz predavanja Rudolfa Steinera u Arnheimu. Odmah se osjećao kao jedan od onih koji su stajali do Mihaela u njegovoj nadčulnoj školi, i od tada je slijedio spuštanje kozmičke inteligencije na Zemlju. To je bilo u 15-om stoljeću. Očigledno, od kada je pisao njegovu knjižicu o Ciklusu godine zaboravio je na taj događaj, jer kako bi inače s krajnjom sigurnošću mogao objaviti da se događaj nije dogodio davno - t.j. kada je nastala antropozofija, što je bilo, dakle transformirana inteligencija, ,,poklonjena kao dar” od Mihaela? Sada, slučaj je upravo suprotno. Antropozofija uči da se inteligencija koja je postala zemaljska uzdiže, pomoću napora individualne spoznaje, u nadčulno — t.j. vraća Mihaelu. Samo s ovom imaginacijom, Prokofiev uspijeva u bacanju lažnog svijetla na bitne osobine razvoja 5-e post-atlantske epohe. (Da li to radi nesvjesno?) Ili je obvezan predstaviti antropozofiju kao dar inspiriran odozgo, i stoga nas poziva da je doživimo kao ,,dar Mihaela čovječanstvu preko posredovanja Rudolfa Steinera”, kao ,,projekciju kozmičkih zakona u ljudske duše”, kao ,,sliku (Abbild) duhovne arhitektonike cijelog kozmosa”, kao ,,sveobuhvatni misaoni kozmos” koji se pred nama pojavljuje ,,od prvobitnih početaka”, itd. ? On uporno objavljuje da je kozmička inteligencija bila upravljana od Mihaela sve do današnjih dana: ,,Ako dokučimo puni značaj te inteligencije upravljane od Mihaela, kozmos koji nas okružuje možemo doživjeti kao veličanstveni hram ...“ A antropozofija je slika tog hrama, itd. Usporedimo to sa slijedećim riječima Rudolfa Steinera: U vrijeme Aleksandra upravljanje finalnom fazom nebeske kozmičke inteligencije pripadalo je vladavini Mihaela. Počevši u osmom stoljeću Mihael i njegovi sljedbenici su vidjeli ... kako su u zemaljskoj oblasti... zrake inteligentnog života dosegnule njihovu destinaciju; znali su: dolje će se inteligencija dalje razvijati!” (19.7.1924, GA 240).
Glavna tendencija Prokofieva sastoji se u eliminiranju svake individualne kreativnosti i individualne spoznajne aktivnosti iz antropozofije, i u transformaciji toga u Božju kuću u kojoj su prisutni crkvenjaci. — ,,Hram je izgrađen iz kreativnih svjetskih misli devet božanskih hijerarhija” (VII, str.8). On je završen, nepomičan, savršen. To više nije teozofija, ovdje imamo posla s teologijom, i njen hram nije više hram čovječanstva o kojem je govorila teozofija.
Stalno iznova Prokofiev kruži oko te kapelice koju je podigao u čast znanosti duha koju je ,,odbacio”, i pjeva hvalospjeve o njenoj ,,arhitekturi”. U nemogućnosti da se održi unutar sfere Sofije, ograničava se na ,,logiju”, ali tu također ne nalazimo ništa osim praznih fraza.
Do sada smo se bavili jedino slabim točkama Prokofieva. Postoji li, osim toga, bilo što ispravno u njegovim radovima? Naravno da postoji. Treba prosijati ono što nije netočno a u isto vrijeme nije citat. Ne bi mnogo ostalo; samo nekoliko iznimno dobro poznatih stvari izražene površnim izrazima i sloganima kao: ,,Samo antropozofija je u položaju da dade odgovor na goruća pitanja sadašnjice”, ili: Božićno zasjedanje ,,je blistav i neprolazan arhetip duhovnog razvoja” [V, str. 7-8].
Prokofiev voli govoriti u svečanim i uzvišenim izrazima o onom što je uzvišeno, duhovno, božansko; ali to ne prožima s kognitivnom aktivnošću. Preuzima citate Rudolfa Steinera kao da su dogme, ili ,,Ding an sich” (Kantovska stvar-u-sebi), i iz njih konstruira, kao iz građevinskih cigli koje spaja zajedno uz pomoć jedne odgovarajuće riječi, u apstraktnu građevinu njegova izvanrednog ,,Hrama”. S riječima se može manipulirati ,,ad infinitum” — dok se sve kombinacije ne istroše — a nije ih nestašica. Ali najgora stvar je kada Prokofiev počinje doživljavati njegove konstrukcije. Jer onda se pojavljuju fraze s kvakama. — Nema sumnje da će sljedbenici i obožavatelji Prokofieva osporiti sve što smo ovdje kazali. Moglo bi se preporučiti da svakog dana provedu deset minuta komunicirajući bez upotrebe fraza s kvakama. Možda bi to pomoglo.