Zadnjih godina Prokofiev je specijalizirao kritiziranje Valentina Tomberga (1901-1973). Tomberg je u početku bio entuzijastičan sljedbenik Rudolfa Steinera, ali ubrzo se postavio kao nezavisni duhovni istraživač. Njegova je namjera bila ,,oživjeti” antropozofski pokret preko sila određene ezoterijske struje, koje se on sam osjećao kao predstavnik; tvrdio je da stoji u direktnoj vezi s njenim originalnim izvorom. Međutim, godine 1940 se distancirao od antropozofije i od tada nadalje bio je član Rimske katoličke crkve, prethodno u više prigoda objavljujući da je bio učenik osnivača jezuitskog reda, Ignacija od Loyole.
U njegovoj aktivnosti Tomberg je bio otvoreniji i time izloženiji nego Prokofiev: on je kritizirao Dornach umjesto da ga veliča, a također je tvrdio da njegov ezoterijski impuls ima vlastiti izvor; to dakle nije bio impuls Božićnog zasjedanja. Ali unatoč naizgled nekompatibilnim osobinama oni su u jednom pogledu veoma slični, naime u želji, pod izgovorom da donesu novi život, da u antropozofiju insinuiraju novi sadržaj.
Esencijalna osobina jezuitskih težnji u naše vrijeme je od Rudolfa Steinera okarakterizirana kao bitka protiv duše svijesti; i upravo na tom osnovu Prokofiev kritizira Tomberga. U poglavlju 2 njegove knjige ,,Slučaj Tomberg” (IX), koje nosi naslov ,,Bitka protiv duše svijesti” on citira sljedeću izjavu Tomberga: ,,Pošto je razvoj duše svijesti podbacio, čovjekovo ‘Ja’ mora s jedne strane biti podržano s dušom intelekta ili dušom osjećaja, a sa druge od Duha-samog. Drugim riječima, ‘diktatura duhovnog svijeta’ voditi će čovječanstvo” (IV, str. 52). To je, naravno, loša prosudba (Tomberg je bio ishitren u njegovim zaključcima; premda je stvarnost u to vrijeme, uključujući onu u antropozofskom društvu, dala dovoljno razloga za pesimizam). No što, dakle, čini Prokofiev? Zar on ne kaže istu stvar? — Ne, ne direktno. U svim prilikama on zagovara ,,prava” duše svijesti. Ali kakav je njegov stvarni stav prema njoj? Prisjetimo se što kaže u ,,Okultnom značaju opraštanja” (vidi paragraf 4.3.) o potpunom prevladavanju nižeg ‘Ja’ (za njega je to potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, otkrivajući sebe u duši svijesti) od Duha-samog, i kako ljudsko biće na koje Duh-sam želi umetnuti njegovu volju, u njegovoj svijesti — slijedimo Prokofieva — nije u stanju prijeći granice iskustva unutar duše intelekta. Ili njegov pogled na evoluciju, pri čemu je cilj iz epohe duše intelekta prijeći direktno na prag 6-e epohe, bez čekanja na završetak razvoja duše svijesti (cf. paragraf 2.3.). — Zapravo naše cijelo proučavanje je donijelo na svijetlo zbirku različitih manifestacija bitke protiv duše svijesti, koja je danas prakticirana kroz Prokofieva, ali ovaj puta pod krinkom antropozofije.
U njegovoj knjizi o Tombergu, Prokofiev citira pasus iz predgovora njegovim ,,Antropozofskim refleksijama na Stari zavjet”, gdje Tomberg priznaje da ,,.. duguje Rudolfu Steineru s v e što je mogao steći kao znanje”, da,.. kao što je zrak koji se udiše teško odvojiti od vanjskog svijeta, tako je autoru teško podvući liniju između rezultata njegova vlastitog rada i priopćenja Rudolfa Steinera”. Prokofiev računa ovo priznanje Tomberga kao banalno i, u tom slučaju kao, neprikladnu opasku: ,,... u [stvarnom životu] svako ljudsko biće može [veoma brzo razlikovati zrak koji udiše i zrak koji izdiše]” (IX, str. 106 [str. 101]).
A kako je u tom pogledu s Prokofievim? Zar on Rudolfa Steinera izvana ne časti glasnim i entuzijastičkim govorima, tako da je netko sklon vjerovati da i on također, kao i Tomberg, duguje sve njegovo znanje Rudolfu Steineru? A u isto vrijeme u njegovim radovima razvija, kao što smo vidjeli, teorije koje nemaju ničeg zajedničkog s istraživanjima Rudolfa Steinera, osim terminologije. A u obradi ih tako preplavljuje fusnotama i citatima da nipošto nije slučaj da će svaka osoba praviti razliku između onog što je posuđeno od Steinera i što je Prokofiev sam smislio. Možda i on također, kao i Tomberg, nalazi da je to svoje teško razlikovati.
U vezi s izjavom Tomberga koju smo gore citirali, Marija Steiner je napisala slijedeće: ,,Gospodin Tomberg u njegovoj prvoj publikaciji kaže da želi jednom zauvijek razjasniti da sve duguje Rudolfu Steineru ... (cf. gore). Ali kakav je rezultat toga? U Tombergovu radu sve je izgrađeno na temeljima mudrosti Dr. Steinera; to mu daje čvrstu osnovu koja mu omogućuje da uvijek ostavi dubok utisak, i gdje to nekome odgovara — ili gdje je netko tako vođen od nepoznatih sila — onda savija stvari, daje im drugi smjer, i nitko više ne može reći gdje se zaustavlja fond mudrosti Dr. Steinera a Tombergova nova inspiracija započinje. Da li je to iskreni način bavljenja stvarima? Da li je to pošteno prema Dr. Steineru?” (Marija Steiner, ,,Pisma i dokumenti” Dornach 1981, str. 327). Ova pitanja se također mogu postaviti Prokofievu.
Tomberg ide toliko daleko da otvoreno brani Katoličku crkvu. Da li je zamislivo da Prokofiev pokušava postati ,,Otac” nove ,,Crkve”, koja je osnovana na Božićnom zasjedanju kao ,,Opće antropozofsko društvo”? To Društvo se priprema radi ispunjenja onoga što ono zove ,,Impuls božićnog zasjedanja”, da vječno ostane u rigidnoj, nepokretnoj formi, izvan koje prava antropozofija ne može više postojati (cf paragraf 7.3.), baš kao što je rečeno da izvan Katoličke crkve ne može biti pravog kršćanstva. Rudolf Steiner je rekao: ,,Pristup primijenjen od Rima je bio takav da on ukazuje: Sve što je povezano s Kristom, sve to je bio sadržaj jedinstvenog otkrivenja na početku naše ere, i to otkrivenje je uručeno Crkvi; Crkva ima zadatak to otkrivenje nastaviti izvana” (2.11.1919, GA 185). — Prokofiev ukaz je kako slijedi: Antropozofske misterije su rezultat jednog čina: osnivanja Općeg antropozofskog društva (na Božićnom zasjedanju 1923), od tog događaja može imati pristup impulsu božićnog zasjedanja kao ,,najvažnijem kršćanskom impulsu našeg vremena”, ,,impulsu Novih misterija”, samo onaj tko je član ovog ,,Općeg antropozofskog društva” (cf. I, Napomena 147, 149 [179, 182] u poglavlju 3; i na.pr. napomena 76 [97] u poglavlju 7).
Rimska crkva stoji nepomično na (Petru) Stijeni; crkva Prokofieva bi stajala na jednako nepomičnom Kamenu temeljcu (novi Gral), koji će biti pretvoren u fetiš, ali čiju esencijalnu prirodu on možda još uvijek ne shvaća. On nastupa kao posjednik nepogrešivog znanja o najdubljim misterijima duhovnog kozmosa, koji iz visina gleda dolje na događaje u griješnom zemaljskom svijetu; on je intimno upoznat s namjerama vodećih moći svijeta; on razotkriva skrivene putove velikih posvećenika i karmičke tajne povijesti nacija; on nam u povjerenju i gotovo beskrajno objašnjava dublje značenje Svetog pisma i riječi Rudolfa Steinera; omogućuje nam da prepoznamo tko je pravi antropozof, mihaelit i kršćanin ... Za koju ulogu se on priprema? S njegovim mnogostranim žarom on čak i jezuite baca u sjenu.
Marija Steiner govorila je, opet u vezi s Tombergom, o obvezi ,,preuzetoj od učenika Razreda ... da ne pripada drugoj ezoterijskoj struji, a ako želi prakticirati drugu formu ezoterije, to mora izvan Razreda i ovome više ne može pripadati” (Marija Steiner, ibid., str. 321- 322). Ali naše pitanje je: Zar članovi Visoke škole nisu primijetili da je Prokofiev uključen u sasvim različitu formu ezoterije? — Zašto nije osnovao svoju vlastitu školu i podučavao u svoje vlastito ime, a ne u ono od antropozofije Rudolfa Steinera?
Prokofiev bazira njegovu apologiju za Opće antropozofsko društvo, ,,Crkvu” božićne zaklade, na činjenici da su na Božićnom zasjedanju, antropozofski pokret i antropozofsko društvo postali jedinstvena cjelina. Tu činjenicu on uzdiže do dogme, bez da kaže kakvo joj značenje pripisuje. Ali to bi trebalo biti razjašnjeno, posebno ako se na tome temelji nečija aktivnost. Rudolf Steiner je dao, u vezi toga, brojne naznake koje bi trebalo temeljito protumačiti i to sa mnogo strana, i ni u kojem slučaju ne bi trebale biti transformirane u slogane.
S izrazom ,,Antropozofski pokret”, Prokofiev nudi rigidnu i beživotnu apstrakciju! Što bi trebali shvatiti pod opći duhovni pokret? To je objekt u duhovnom svijetu koji može biti smješten bilo gdje, nasumice? — Nikako ne. Jer to je stalno protočan, samoobnovljivi život, tkanje i nastajanje, čiji sastavni dio čini razvoj svijesti članova tog pokreta. Rudolf Steiner je tražio formu u kojoj bi se antropozofski pokret mogao inkarnirati na Zemlji. Na predavanju 11.11.1904 Rudolf Steiner je okarakterizirao recipročni odnos između života i forme, što nam može dati predodžbu o nužnoj osobini koju ta forma mora imati. ,,Kako život postaje forma?” — pita on. ,,Tako da nalazi otpor; kroz činjenicu da se ne manifestira odmah sva u jednom obliku. Samo promislite kako život u biljci — ljiljanu, na primjer — žuri od forme do forme. Život ljiljana je izgradio ljiljan-formu ... Kada je ta forma dosegnula svoju završenost život prevladava formu, prelazi u sjeme, da se kasnije ponovno rodi kao isti život u novoj formi. Na taj način, život napreduje od forme do forme. Sam život je bez forme, i sam po sebi ne može doći do vidljivog izražaja ... To što se pojavljuje u ograničenoj formi, to je zbog suženja ovog univerzalno protočnog životnog elementa” (GA 93).
Dakle forma je prepreka postavljena na put života; kada je dosegnula kompletnost ona se kristalizira i počinje dominirati, stvrdnjavati, okoštavati — tada život napušta formu, s posljedicom da obnova više nije moguća. Život metamorfozira formu biljke od izdanka do stabljike do listova, zatim do cvijeta, do sjemena, itd. Rudolf Steiner je tražio formu u kojoj bi protječući, stalno promjenjivi duhovni život mogao naći svoj izražaj. U isto vrijeme želio je izbjeći odvajanje pokreta od društva. Iz tog razloga forma društva trebala je biti dinamična i mobilna, sposobna za metamorfozu, ostati fluidna, nikada ne prestati prilagođavati se životu. Arhetip za takvu formu treba tražiti u biljnom carstvu, ne u onom od minerala.
Tako Stih kamena temeljca, koji govori o životu koji se razmotava u antropozofskom društvu, nikako ne bi trebao biti stijena (mineral), ili objekt kao što je sveti kalež. Antropozofsko društvo koje želi biti jedno s pokretom, ne može se oslanjati na nepokretnoj ,,stijeni”. Prokofievi neumorni napori da kristalizira formu društva, da je učini vječnom, uspjeti će jedino u tjeranju pokreta vani. Ali sveto mjesto nikada nije nenaseljeno — biti će ispunjeno drugim sadržajem. To je ono što se dogodilo s kršćanskom crkvom kada je u nju utisnuta ,,vječno-trajna” forma, a živa struja kršćanskog života je time istjerana. Antropozofija je u opasnosti da pretrpi istu sudbine. Ako je se napravi ,,Crkvom”, institucionalizira, onda će biti transformirana s jedne strane u egzoternu, crkvoliku antropozofiju, a s druge strane u pravu, ezoterijsku antropozofiju predstavljanu od ,,heretika”. Oni će, u skladu s diktiranjem (negativnog) Zeitgeista, biti izbačeni i proganjani od ,,crkvenih” antropozofa. — Zaista, povijest se ponavlja; maske su nove, izvođači su isti! Upravo to su jezuiti bili u stanju napraviti sa slobodnim zidarstvom, kada su njegove okoštale forme uveli strani element, modificirane ,,više stupnjeve”. A sada je na redu antropozofsko društvo — njegovu formu treba umrtviti a zatim ispuniti drugim sadržajem; biti će dobra bilo koja vrsta pseudo ezoterije, umotana u antropozofske koncepte.
Vratimo se ponovno prvoj knjizi Prokofieva. U njoj su sadržane, u formi embrija, gotovo sve teme koje je kasnije potpunije elaborirao. Gledana tako, ta knjiga može biti smatrana kao vrsta manifesta, programa, u kojoj autor s značajnom iskrenošću obznanjuje što namjerava napraviti u antropozofskom društvu. Učiteljski ton odzvanja čitatelju sa svake stranice; može se pojaviti utisak da se kroz njega direktno otkriva duhovni svijet, i da je sa tog izvora antropozofima poslana nova poruka. Rigidna forma društva je idealno pogodna za Prokofieva da u nju ulije novi sadržaj. Njegov ,,program” je cijenjen od većine antropozofa — i tragedija uzima svoj kurs. Gdje leži tajna uspjeha njegova ,,poduhvata”? Zar nitko nije pogođen čudnom osobinom njegove knjige, čiji stilski izraz podsjeća na ,,remek-djela” partijske ideologije, ali koja je iz tog razloga neumjesna u duhovnoj, kao i u svakoj drugoj, znanosti. I kako je moguće da nitko nije postavio pitanje: S kakvim pravom i kakvim opravdanjem autor čitatelju daje instrukcije? Zašto to ne pobuđuje sumnju? — Da li je Prokofiev stvarno u pravu kada napominje da antropozofi još uvijek spavaju?
Skloni smo to pripisati sugestivnom utjecaju, pošto nadahnuti tekstovi posjeduju posebnu snagu. Naš je zadatak bio slijediti tragove njegova izvora inspiracije i razotkriti strategiju tog izvora koji čini sve što može da zatamni i zbuni. Može učiniti da autor ne može naći izlaz iz ne posebno teške situacije, ili, kao što se kaže u Rusiji, ,,izgubi se između tri jele”. Ali dok tka svoje impulse ostavlja sasvim jasne otiske ne samo u sadržaju, već čak i u općem tijeku i stilu teksta — stilu koji začarava, i paralizira svijest preko bezbrojnih ponavljanja i monotonih rečenica. Ponekad se protežu pola stranice, sastoje se primarno od klauzula podređenih jedna drugoj, i od tablica sadržaja cijelih navedenih poglavlja ponekad sažetih u jednu izjavu. Samouvjereni, uzvišen i svečani ton, podižući se ponekad do ekstaze, onaj je obično pridružen objavama himni; ova knjiga zapravo nije štivo — ona treba biti otpjevana. Čitatelj je prenesen u posebnu, snoliku, svijest drugog svijeta — ako ne padne u san, time riskirajući da iznutra slijedi osobiti ritam teksta. To stanje uma pobuđuje zadovoljstvo, očaravanje, entuzijazam, podiže nas iznad zemaljskog plana, i ulijeva nam osjećaj našeg vlastitog elitnog statusa i posebnog poziva. Može mu se stalno poželjeti vraćati.
S druge strane iznenađenje je siromaštvo nivoa misli. Može se pojaviti utisak da je ovakva knjiga bila napisana samo da unutar nje sakrije nadute forme nekih od učenja koja smo analizirali, koja su antropozofiji strana. U svrhu maskiranja korištena je zbrka citata. Ako bi se mogla ukloniti sva lažna učenja i citati, ostale bi jedino povezujuće rečenice, ponavljanja — i slogani ili pozivi na akciju, s njihovom sugestivnom snagom. U paragrafu 4.4. citirali smo takav ratni poklič iz prve knjige (I, str. 137). Kako predivno i opojno zvuči, ispunjavajući nas entuzijazmom! Za razumijevanje on ostaje lišen značenja, ali što je veći zaglupljujući učinak, jači je utjecaj na osjećaje i sferu volje. Svako ime i koncept koji se pojavi u toj konfuziji povezan je s nakupljanjem mentalnih slika (Vorstellungen) i sažet je s velikom jezgrovitošću. Cijela stvar je okultni otrov ,,najviše kvalitete” — narkotik za ‘Ja’- svijest.
Na ovaj su način ispunjene stotine stranica, unaprijeđene citatima i meditacijama Rudolfa Steinera kao pečatom mirnoće.
Jezuiti žele upotrijebiti Isusa da blokiraju put do Krista. U tu je svrhu u treningu novaka (mladih redovnika) primijenjena posebno pripremljena imaginacija Isusa kao zapovjednika i Kralja. Te posebne i, kako Rudolf Steiner kaže, zasićene (saftig) imaginacije jačaju volju učenika i, u skladu s zakonom polariteta, potiskuju mišljenje. Umjesto onih misaonih formi koje su od njihove škole bile primljene kao nasljeđe skolastike i koje bi, u slučaju da su razvijane, vodile do znanosti duha, učenicima je — kaže Rudolf Steiner — ,,davana dogma, koja ne dopušta da se dogodi ništa, razvoj čega bi uzrokovao da se pojavi u duši” (22.8.1920, GA 199). Jezuitski učenici su osjećali da je Isus, njihov General, bio usred njih, da su oni bili njegovi ratnici. Neka je sram bilo koga tko je dezertirao!
Rudolf Steiner kaže da je volja ljudskog bića koje se stavi u službu bilo koje stvari tako bezuvjetno, bez razmišljanja, i s odgovarajućom odanošću, enormno ojačana. Takva volja može djelovati direktno na volju drugog ljudskog bića (cf. 21.8.1924, GA 240 i 4.10.1911, GA 131).
Slično načinu na koji jezuiti stvaraju specifičnu, novu Isus sliku da služi njihovoj svrsi, Prokofiev stvara novu sliku Božićnog zasjedanja. On objavljuje budući ,,... istinski blagdan Duhova za antropozofe kada je impuls Božićnog zasjedanja shvaćen, prihvaćen i doveden do realizacije” (I, str. 355). Tako on nama sada objavljuje njegovo skriveno biće i predstavlja ga kao čin sugestivne masovne inicijacije. Sebično i u isto vrijeme s fanatizmom Prokofiev sebe smješta u službu te nove stvarnosti od njega propagirane, i kod njegovih čitatelja za nju pokušava pobuditi entuzijazam: ,,Stoga je naš zadatak danas težiti sve boljem razumijevanju (u njegovu vlastitom smislu) Božićnog zasjedanja ... i aktivnom primanju njegova impulsa ... kao izvora živih i djelotvornih nadčulnih snaga, samo uz čiju ćemo pomoć moći ispuniti onaj uzvišeni zadatak koji je dodijeljen nama antropozofima u suvremenom svijetu” (ibid., str. 391).
Krist je rekao: ,,I evo, ja sam s vama do svršetka svijeta” (Matej 28, 20). Zar ove riječi ne vrijede za nas kao antropozofe, jer smo mi takva posebno izabrana zajednica? Ako je vjerovati Prokofievu, Krist nam ne bi mogao pomoći, jer On nije ,,izvor istinskih, živih nadčulnih snaga”.
Baš kao što su se jezuiti borili protiv živog, nadčulnog Krista preko lika njihova ,,Isusa, našeg generala”, tako Prokofiev izbacuje živog Krista iz života antropozofa, zamjenjujući Ga s onim što on zove ,,impuls Božićnog zasjedanja”, i zataškava Ga u kristologiji preko stalnog naglašavanja Natan-duše.
Antropozofi bi se trebali — prema Prokofievu — koncentrirati, s nepopustljivom voljom, na pripremnom radu (ovo je, također, sovjetski ideološki cliché) prema razumijevanju Božićnog zasjedanja i primanju (Aufnahme; — također ,,prihvaćena” fraza) njegova impulsa. I baš kao što dobro izvježbani jezuitski ratnik uzvikuje u njegovu entuzijazmu: ,,Isus, naš kralj i general, među nama je!” Ili komunisti na njihovim mitinzima: ,,Lenjin je živio, Lenjin živi, Lenjin će živjeti!” ili ,,Lenjin (Staljin) je sa nama!”, tako Prokofiev ekstatično kliče: ,,Božićno zasjedanje živi! Ono je ovdje! Među nama je i djeluje . . .“ (ibid., str. 297). Kao i: ,,Božićno zasjedanje je među nama! Trebali bi stremiti svim našim snagama u napredovanju do mjesta gdje postoji kao neugasiva stvarnost!” (ibid., str. 356). Jezuiti bi se s pravom mogli žaliti na nas: Tko mislimo da su oni, zapravo? Sva ova negodovanja sigurno se mogu primijeniti jedino na šamane!
Ali možemo li u ovom beskrajnom deklaratornom bjesnilu pronaći onaj konzistentni napor mišljenja koji sebi ne dopušta da bude pod utjecajem uzburkanih osjećaja ili instinkta, gdje izvorna duhovno znanstvena spoznaja vodi do razumijevanja Božićnog zasjedanja i prodiranja u koncept Kamena temeljca? Kod Prokofieva se to ne može naći. On može ponuditi samo dogme ispražnjene od esencijalnog sadržaja. U nemilosrdnoj struji svijesti (ili radije podsvijesti) izgleda kao da Prokofiev pjeva; on udružuje materijal koji nije razumio, od Rudolfa Steinera, lomi ga u odvojene riječi i kombinacije riječi, i iz njih konstruira njegove dogme i slogane; oni se provlače neopaženo, jer su lišene značenja, kroz naša osjetila, i kao grumenčići olova padaju u oblast naše volje, jedva dotičući osjećaje. Još uvijek nakon toliko mnogo godina on širi uporno i s nepokolebljivom voljom, u brošurama, knjigama, na predavanjima, potpuno jednaku sliku o Božićnom zasjedanju, ne pridonoseći bilo čime njenom razumijevanju.
Rudolf Steiner kaže: ,,U kulturalnom razvoju zadnjih stoljeća teško da postoji veći kontrast nego što je između jezuitizma i ružokrižarstva, jer u jezuitizmu nije sadržano ništa što ružokrižari vide kao najviši ideal ...; jer ružokrižarstvo je uvijek željelo potisnuti čak i najmanji utjecaj od onog što se može nazvati jezuitski element” (5.10.1911, GA 131). Ta fundamentalna opozicija nalazi izraz u razlici između dva puta inicijacije: ,,Inicijacija ružokrižara je bila duhovna inicijacija. Stoga nikada nije bila inicijacija volje; jer volja ljudskog bića je bila poštovana kao nešto sveto u najdubljem dijelu duše ... Nije bilo dopušteno da se dogodi bilo kakav utjecaj na element volje, jer jezuitski put uvijek cilja da direktno utječe na volju, uvijek želi volju zgrabiti direktno” (5.10.1911, ibid.) A zainteresirani čitatelj nije malo iznenađen kada nađe da Prokofiev govori o ,,modernoj inicijaciji volje, novoj ružokrižarskoj inicijaciji” (I, str. 303). I to je napisano od nekoga tko nikada ne govori o ,,običnim”, već uvijek samo o ,,pravim” ružokrižarima, moderna varijacija za koju on bez sumnje tvrdi da joj sam pripada. Ako se uzme ono što je do sada rečeno, da bi se osvijetlila ova nečuvena izjava, tada je objašnjenje jednostavno vidjeti. Ako bi ga netko u vezi ovoga ,,potapšao po ramenu”, vjerojatno bi se opravdao da je mislio na unošenje volje u mišljenje, itd. (Ili možda ne bi mogao naći izgovor.) Međutim, mi ne pokušavamo izlagati njegova opravdanja, već istražiti duh njegova rada u njegovoj ukupnosti, i razotkriti metode iza njegovih falsifikata.
Tu također spada njegova nevjerojatna tvrdnja u vezi prvog dijela Meditacije kamena temeljca. Preko nekoliko stranica, ustrajno, ali bez pretendiranja da dublje ispita temu, on ponavlja ono što je ranije pročitao kod Rudolfa Steinera u vezi s ružokrižarskom inicijacijom, i naravno govori o radu na ,,Kamenu mudrosti”, itd. Konačno svečano objavljuje: ,,Dakle prvi dio Meditacije kamena temeljca sadrži u novom obliku i najtajniji ideal težnji ružokrižara, i cijelu esenciju njihova puta inicijacije ..., gdje je transformacija čovjekova fizičkog tijela u novo uskrsnulo tijelo preko pounutrašnjenja snage Krist-impuls glavni cilj i kruna cijelog puta inicijacije” (I, str. 307 [str. 340]).
Ovdje će simpatizer Prokofieva pronaći dovoljno materijala u njegovu obranu. Neka to napravi, ako tako želi. Mi, međutim, osjećamo određenu tugu u to ime, a ne više nego smatramo potrebnim. Najprije moramo predložiti jednostavnu analogiju. Kada je dijete u prvom razredu podučavano elementarnim vještinama čitanja i pisanja, netko će, naravno, između i drugih stvari, uzimati u obzir njegovu budućnost: On/ona će jednog dana moći čitati i pisati dobro, studirati osnovne elemente raznih grana znanja, napustiti školu, možda upisati studij više matematike. U svijetlu svega ovoga, možemo li tvrditi da je esencijalni faktor u procesu učenja tog djeteta ovladavanje višom matematikom?
Na početku zadnjeg poglavlja ukazali smo na zapanjujuću činjenicu da je Prokofiev iz misterioznog, nedokučivog razloga, pokušao njegov duhovni razvoj opisati od kraja unatrag, a također njegov pristup preporučio i drugim ljudima. I tako je on stajao na početku tog puta koji je, zahvaljujući ovoj enigmatičnoj tendenciji, u isto vrijeme i njegov zaključak, i odlučio svijetu pružiti znanje o ,,esencijalnoj jezgri ružokrižarske inicijacije”. Sada bilo tko, tko danas, u inat nužnosti vremena, želi tu inicijaciju umotati u guste oblake magle i tragatelju ulaz učiniti nedostupan — kao što je bio običaj u starijim vremenima — za to će Prokofievu biti veoma zahvalan. — Zašto dakle? Pokušajmo, počinjući upravo od početka, naći našu orijentaciju.
Po našem viđenju, netko tko kreće opisati ,,esenciju” (Wesen), ili zaista ,,cijelu esenciju” određenog puta inicijacije, najprije treba poznavati osnove, elementarna načela, bez kojih korak dalje nije moguć. Ružokrižari ne počinju od kraja, već od onog što je dano u sadašnjoj stvarnosti; s nivoom razvoja osobe koja se poduhvatila ezoterijskog rada. Na tom putu vodilo se strogo računa o faktoru vremena, o prirodnim zakonima, i o nizu stupnjeva razvoja. Put se sastoji od stupnjeva koji se u pravilu provode dosljedno, a ponekad i usporedo jedan s drugim, ali nikada u skokovima preko više stupnjeva, a nikako ne unatrag. Naravno, može se reći da cijeli taj put predstavlja rad napravljen na uskrslom tijelu, i također je točno da svatko tko se uhvati proučavanja duhovne znanosti je, zahvaljujući samo tome, već započeo rad u tom smjeru.
Ali naglasili bismo da to nije ono na što Prokofiev misli. On njegovo učenje u vezi inicijacije volje povezuje s prvim dijelom Meditacije kamena temeljca, koji govori o sferi Oca, o svjetskoj volji; predstavljeno mikrokozmički, na nivou tjelesne organizacije, do sustava metabolizma-udova; i, s obzirom na put inicijacije, do elaboriranja višeg duhovnog člana — Atme. Navod Prokofieva u tom kontekstu je ovo: Esencijalni faktor ružokrižarskog puta inicijacije je njegov sedmi, t.j. finalni, stupanj (u našem evolucijskom ciklusu). Sada, zar to nije apsurd?
Za koga dakle Prokofiev piše njegovu knjigu? — Možda za učitelje, koji su postignuli Buddhi-stupanj? Nadamo se da nam naši čitatelji neće prigovoriti za nedostatak respekta za Prokofieva ako kažemo da ljudska bića tako uzvišenog ranga ne trebaju njegovo učenje. Stoga bi se vratili na Zemlju, ljudskim bićima naše vlastite vrste, koja su manje napredna i moraju ispuniti elementarne životne zadatke — ali također i jezuitizmu. Što, dakle, slijedeća gesta znači? U vezi s prvim dijelom Meditacije kamena temeljca, živeći ovdje i sada, i — što je također važno — unutar specifičnog konteksta u djelu našeg autora, on izjavljuje da je ružokrižarska inicijacija moderna inicijacija volje, i objavljuje da je želi — Bože sačuvaj! — staviti u praksu. To bi značilo da na putu okultnog učenja netko apelira na najviše nesvjestan dio ljudskog bića; ukratko, da bi se osposobljavala volja (naravno on kaže — inicirala). Na ovom mjestu sada se sjetimo što Prokofiev kaže u ,,Okultnom značaju opraštanja” o radu (takozvanog) višeg ‘Ja’ ljudskog bića na (opet takozvanom) nižem ‘Ja’ drugog, sve dolje do njegovih ,,karmičkih temelja” — t.j. do sfere volje (cf. paragraf 4.3.). To je ono u čemu sudjeluju mentori jezuita.
Ovdje nas imaginarni branitelji Prokofieva mogu posramiti s pitanjem: ,,Zar ne znate što Rudolf Steiner kaže o značaju volje u modernoj inicijaciji, vježbe volje, itd.? (cf. n.pr. 12.2.1922, GA 210). Da možda nije proturječio sam sebi?” — Upravo je to ono što bi netko mogao pretpostaviti, kada čita radove Prokofieva s njihovim nemogućim tezama. Pokušajmo iznijeti daljnju razliku, da bi detaljnije pojasnili situaciju ,,odboru za obranu”.
Što mislimo govoreći, na primjer, da je u mišljene penetrirala volja? Uzmimo bilo koje riječi Rudolfa Steinera koje su namijenjene meditaciji, kao što su ,,Istina živi u svijetlu”. Pretpostavlja se da učenik isključi sve druge misli iz njegove svijesti, i u dodijeljenom vremenu se koncentrira samo na ovu rečenicu. Treba li ponavljati ovih nekoliko riječi u mislima, zamisliti nešto u isto vrijeme, ili isto tako raditi nešto drugo? Rudolf Steiner nije ovu vježbu ponudio ,,na tanjuru”, jer netko treba sam postati aktivan. Neki ljudi očajavaju, odustaju, jer ne mogu zadovoljiti prvi uvjet — koji općenito ispada težak, naime, da se ne misli ni na što drugo. Tko god ne odustane unatoč neuspjehu, samo u tome pokazuje snagu volje.
Kroz ljudsku svijest stalno teče struja misli, i ‘Ja’ nehotice pušta da bude vođeno u ovom ili onom smjeru. Dok se to odvija, ljudsko biće može reći — ,,Ja mislim”. Zapravo bi trebalo reći — ,,nešto misli kroz mene”. Ovdje je nužan napor volje: Iz ‘Ja’ toj struji razbacanih misli i misaonih asocijacija ljudsko biće kaže — ,,Ne!”. To znači dolaženje do zaustavljanja u struji koja je do tada nosila nekog sa sobom, i zadržavanje sebe na čvrstom unutarnjem temelju; ta čvrstina je nečije ‘Ja’. Ono jača i ono samo počinje producirati potrebne misli. Ono nije više promatrač, već kreator njegova mišljenja. Svaki trenutak takve meditacije dokazuje da je to čin stvaranja misli, polazeći od ‘Ja’, i da je u isto vrijeme čin produktivne volje. U tome netko može razumjeti riječi Rudolfa Steinera u smislu da su misao i volja, u konačnici, isto. Takvo mišljenje-volja je u najvišem stupnju svjesna aktivnost ‘Ja’.
Sada, postoji još jedan aspekt volje — onaj koji živi u instinktima, u tami podsvijesti, u metabolizmu. Iza toga tka aktivnost uzvišenih duhovnih bića čiji rad ostaje izvan dosega čovjekove svijesti. Kada netko vrši aktivnost s njegovim udovima, oni su pokrenuti odgovarajućim mišićima, preko pojave određenih metaboličkih procesa kojih ljudsko biće ostaje nesvjesno. Tu se odvija na jedva promotrivoj granici između razrijeđenog materijalnog svijeta i toplinskog etera, velika misterija alkemije materijalnih i duhovnih supstanci koje znanost naziva ,,nestanak materije”, onaj proces izgaranja sumpora koji se odvija i u dubinama Zemlje i u unutarnjoj oblasti mikro strukture fizičkog tijela. Taj proces je spomenut od Prokofieva u njegovu razmišljanju o ,,inicijaciji volje”, ali on ga naziva, potpuno u duhu svoje naklonosti, ,,neposredna žrtvena predaja visokim bogovima (kojima?), samožrtvovanje na oltaru svijeta” (I, str. 379).
Koju ,,volju”, dakle, Prokofiev želi inicirati? — Onu koja je kontrolirana samo od Duhovnog-čovjeka koji je postigao sedmi stupanj, i ,,istinski živi”, u smislu prvog dijela Meditacije kamena temeljca? ,,Kada ljudsko biće na jedan dan može ovladati snagama njihova vlastita fizičkog tijela — o kojima materijalisti govore kao o silama prirode — tada bi ono postalo Bog” — kaže Rudolf Steiner (5.6.1905, GA 93).
Jadno ljudsko biće koje postane plijen iskušenju predstavljenom danas od Prokofieva, a koje je stoljećima usađivalo u slabe i prijašnje nezrele duše nadu postizanja, jednostavnim metodama uz pomoć raznih dubioznih trikova, besmrtnost tijela (čak i oni koji su u ranija vremena voljeli sebe nazivati ,,ružokrižari”). Zemlja riskira da na ovaj način bude pretvorena u utočište za čudovišta! Ali svijet je — hvala svemogućem Bogu — stvoren iz mudrosti i povoda. U njega je ugrađen (a također i u ezoterijske vježbe) (koristeći programski izraz) ,,sigurnosni” sustav. Tako mi vidimo, umjesto zastrašujućih čudovišta, jedino čudne, uzburkane sjenke koje lutaju nad Zemljom, koje su odavno zaboravile kako se ljudsko biće može smijati; slijedeći njihovu podsvijest, žele potpuno osjetiti zadnje ostatke onog sjaja u dubinama njihova metabolizma, starih strasti koje još nisu proživljene.
Cijena koju treba platiti za nepravodobno upaljenje volje je gašenje individualne svijesti. Naša knjiga opisuje, uistinu, ,,vječno vraćanje na isto”. Ili ne bi morao, u konačnici, ,,svaki put voditi u Rim”?
No, sada romantičnu vezu koju je Prokofiev sklopio s jezuitizmom želimo dovesti do konačnog zaključka. (Ima izreka, da dvoje ljubavnika jedno od drugog mogu skriti jedino njihovu ljubav.) Sasvim osobita pojava, koja ima direktan utjecaj na našu temu, je aktivnost Prokofieva kao predavača. Ljudi na njegova predavanja hrle u velikom broju. Ako u auditoriju nema dovoljno sjedala, oni stoje okupljeni u predvorju po dva sata, da slušaju. — Što je to što ljude na ovaj način privlači? Kako to da su spremni, u takvim uvjetima, žrtvovati njihovo vrijeme i energiju? Ako netko propituje o sadržaju predavanja, gotovo uvijek dobije isti odgovor: ,,Ništa posebno”, ,,uobičajeno”, ili: ,,isto što kaže u knjigama”. Ali postoji zajednički element koji odzvanja kao stalno ponavljani refren kroz sve te odgovore: ,,Bilo ga je tako predivno čuti da govori. Šteta da niste došli.”
Dakle: bilo je divno (schön)! Naravno, gledano s artističkog stajališta, predavanja Prokofieva su estetski fenomen. Ono što pogrešne i dubiozne prirode izražava na tim predavanjima prolazi neopaženo; samo povremeno se njegovi slušatelji prisjete takvih stvari nakon dužeg perioda vremena (kada se probude), ali u svakom slučaju tek kada ih se na njih podsjeti. Tada su ljudi zapanjeni kada shvate da takve stvari mogu potpuno izbjeći njihovoj svjesnoj budnosti.
Jednom prilikom kada se povukla rasprava o Prokofievim greškama, imali smo priliku čuti kako jedna od slušateljica iskreno priznaje da je primijetila neke od njih, ali da je to nije zabrinulo, jer je bila ,,oduševljena predavačem”. Nakon jednog predavanja publika je ostala tiha oko jednu minutu, kao nakon arije otpjevane od nadarenog pjevača; nakon toga oklijevajući pljesak jednog slušatelja, nije prihvaćen od govornika; jedna je osoba tu ganuta do suza, druga se penje gore do predavača da izrazi osobnu zahvalnost ... I sve se to događa nakon predavanja u kojem nitko nije dobio ,,ništa posebno” uz pomoć znanja. Što se, dakle, odvijalo?
Naravno u takvom ozračju nema govora o pitanju sadržaja. A čak i ako bi netko postavio pitanje svejedno, to je tretirano kao poseban slučaj (tako da se ostali ne probude). Ali ako bi nezavisni napor misli počeo odmah nakon predavanja, sva ,,čarolija” bi nestala, zdrava rasprava bi mogla početi. Ali to nije dopušteno! Sadržaj mora biti primljen u najdublje oblasti duše u obliku u kojem je dan, i otuda se izliti u volju. Nakon predavanja svijest ne smije biti probuđena, jer ,,doživljaj” mora neko vrijeme vibrirati u astralnom tijelu. S pitanjima i komentarima se bavi tek kada je publika raspršena. Tek tada će govornik i nekolicina onih nesretnih pojedinaca koji postavljaju pitanja jer pate od nesanice, ući u konverzaciju.
Gledajući na aktivnost Prokofieva kao cjelinu, najistaknutiji faktor je njegova govornička sposobnost. (Kada je ova autorica po prvi puta srela osobu koja je uključena u antropozofiju, i pitala koje osobe igraju vodeću ulogu u pokretu, spomenuto je dvoje ljudi, jedno od njih je bio Prokofiev. Na pitanje: tko je bio taj Prokofiev? — antropozof je odgovorio: ,,O, kakav glas ima! I drži predavanja bez ikakvog zastajkivanja!” Ali više se informacija nije imalo.) Ova autorica zna da Prokofiev također ima slušatelje koji nemaju pojma o antropozofiji, ali uživaju u njegovom načinu govora. Također je izvanredno da prisustvuju njegovim predavanjima nesmanjenim oduševljenjem, ali ne pokazuju interes za antropozofiju kao takvu.
Netko bi mogao pitati: Što je to loše u umjetnosti retorike — briljantno održana predavanja koja imaju uzvišen utjecaj na dušu? Ništa, naravno, jedino što ona nisu održavana u dvorani antropozofskog društva. Jer na slušanje ovakvih predavanja može se gledati kao na formu ezoterijske prakse (čiji prvi korak je ,,proučavanje” — zašto bi ih inače bilo nužno održavati unutar antropozofskog društva?).
Od krucijalne je važnosti da ona nemaju prava biti nazvana ,,antropozofska”, jer je antropozofskom govorniku dopušteno da se obraća samo budnoj ‘Ja’-svijesti i nezavisnom mišljenju njegovih slušatelja; predavanja trebaju sadržavati bogatstvo duhovno-znanstvenog sadržaja i osigurati hranu za razumijevanje — takve vrste da stvori, preko medija znanja, topli odjek u srcu.
Od toga nema traga u predavanjima Prokofieva; umjesto toga nalazimo mnogo toga izvučenog iz onog ,,arsenala” koji je — prema Rudolfu Steineru — posebno karakterističan za jezuite. On nam govori da jezuiti preko posebnih metoda stječu kolosalnu moć izgovorene riječi. Njihovi govornici znaju kako graditi obraćanje tako da djeluje na slušatelja: ,,Sve školovanje dano od jezuitizma cilja da jezuitu dade moć da uredi njegove riječi, da oblikuje način njegova govora, na takav način da ono što on prezentira ili čini, potajno jezdi, moglo bi se reći, u astralne impulse ljudskog bića” (9.5.1916, GA 167; cf. također 4.4.1916, ibid.). Iz tog razloga u njihovim predavanjima nije sadržano ,,ništa posebnog” sa gledišta znanja.
A ako Prokofiev vjeruje da je esencijalna osobina Božićnog zasjedanja sugestivna masovna inicijacija, onda on radi — po vlastitom svjedočenju — konzistentno u njihovu duhu.
U fenomenu Prokofieva nalazimo i druge usporedbe s jezuitizmom. Već je napomenuto da prenaglašavanje (Uberspannung) Isus principa — kako to zove Rudolf Steiner — kod Prokofieva odgovara prenaglašavanju Natan-duše — s jedinom razlikom da je prvo zemaljsko a ono od Prokofieva nebesko ljudsko biće; ali u oba slučaja ljudsko biće je u prvom planu, a Krist mora odstupiti u pozadinu. Kako je izrazito surov kontrast između, s jedne strane, nižeg, griješnog ‘Ja’ čovjeka (opterećenog svakakvim porocima), kako je oslikano od Prokofieva u njegovoj knjizi o opraštanju, i sve-opraštajućeg, besprijekornog višeg ‘Ja’, u formi anđela koji ljudsko biće iskupljuje tako da preuzima kontrolu njegove volje (ili jedino živuće, nebeske Nahan-duše), s druge strane; sve to odgovara onoj disciplini volje, koja je njegovana u jezuitskim školama. Tamo na prvom stupnju učenik razvija sliku ljudskog bića palog u grijeh, koje se okrenulo od Boga, i sada mora čekati strašnu kaznu; a na drugom stupnju, onu od milostivog Boga koji iskupljuje čovjeka (cf. 5.10.1911, GA 131).
U novostima za članove tjednika ,,Das Goetheanum” (Br. 4 od 20.4.1997), Prokoflev je objavio, kao nastavak ,,optužbi” protiv sljedbenika Tomberga koje je započeo u prvom izdanju knjige ,,Slučaj Tomberg”, članak u kojem ih optužuje da su pokušali ukazati na sličnost između ružokrižarskog i jezuitskog puta inicijacije. Ta ,,bitka za istinu” izgleda kao čudno nerazumijevanje sa strane Prokofieva, kada sasvim otvoreno izjavljuje da je ružokrižarska inicijacija, inicijacija volje. Time je ta dva puta prikazao ne samo kao povezana, već identična. Ali Prokofiev podriva put školovanja ne samo riječima, jer manipulira njegove čitatelje i slušatelje zanosnim plodovima njegove atavističke vidovitosti i putem sugestivnih metoda, on podriva i uništava taj put školovanja sasvim konkretno.
Ali čak i u drugoj točci njegove optužbe protiv sljedbenika Tomberga, naime da oni namjeravaju skrenuti povratak Krista u eterskom na jezuitski put, on mora ići protiv sebe. Što drugo inače radi, kada cijelu pažnju njegove publike usmjerava prema takozvanom impulsu Božićnog zasjedanja i objavljuje da je to impuls novih kršćanskih misterija? I kao najviši cilj i najviši ideal tih misterija on u žarište smješta njegovo ,,nebesko ljudsko biće”, Natan-dušu.
Sljedbenici Tomberga simpatiziraju jezuitizam. Prokofiev ga kritizira, ali ga prikriveno iza te kritike prakticira sa sve većim žarom i učinkom. Ali riječi Evanđelja u njihovoj mudrosti objavljuju: Prepoznati ćete ih po plodovima njihovim (Matej 7, 20).
Ovaj slučaj je karakteriziran na posebno živopisan način sa slijedećim riječima Marije Steiner: ,,Na najrazličitijim točkama periferije uvijek je bilo medijumskih osobnosti koje mogu ponuditi minorne demonstracije vidovitosti i koje su u startu impresionirale čak i istaknute članove. Većina je njih njegovala želju doći u Domach i, kao emisari Učitelja ili ‘od Istoka’, spasiti Goetheanum. Dok se konačno sav sjaj izgrađen na medijumskim sposobnostima nije raspršio u magli i maglovitosti i oči većine ljudi su bile otvorene. Ali to je proizvelo strašne cvjetove i donijelo plodove koji nalikuju na smrtonosno velebilje. A možda je ono što je u najdubljem i krajnjem smislu urodilo poteškoćama u Društvu bitka s onim elementima koji stalno iznova pokušavaju probiti strogost i čistoću duhovno znanstvene metode rada Dr. Steinera, i odvesti Društvo na put psihičkog senzacionalizma. U ‘slobodnom društvu’ oni su podlegli toj opasnosti, krajnji dokaz za to je još aktivni slučaj Benthien (,,Vidovnjakinja” koja je, s njenim mističnim izjavama u vezi inkarnacija, igrala veliku ulogu u određenim krugovima u Društvu u l920-im i l930-im .), koji predstavlja vrhunac takve štete. Do toga je došlo jer su mladi ljudi primili nezdravi savjet. Ali vrata su uvijek otvorena za svaku opasnost, čim se taština i ambicija udruže s nekontroliranim psihičkim snagama” (Marija Steiner, ibid., str. 326-327).