Ono što se dogodilo na Golgoti kao začetni događaj pretrpjelo je spor i postepen razvoj. Taj misterij je sagradio most od prošlosti do budućnosti jer je duševni život čovječanstva doživio duboku metamorfozu. To postaje naročito jasno kada se pogleda na dva pojedinca koji su kršćanstvu utrli put: Sv. Augustin i Sv. Toma Akvinski. Da bi ispravno razumjeli ova dva čovjeka, biti će nužno da pogledamo stare misterijske centre gdje se podučavalo najviše znanje. Bez da to napravimo neće biti moguće doći do razumijevanja tih osobnosti.
Kao što znamo, sve nacije ili narodi u prošlosti su imali takozvane misterijske centre. Ovdje ćemo naglasiti samo njihove najosnovnije značajke i odsada ćemo na njih referirati kao na “Misterije”. Najprije, to su bile institucije u kojima je bila obuhvaćena i crkva i škola. Najprije su podučavale porijeklo stvaranja i njegovo nastavljanje, ali njihovo učenje nije bila suhoparna doktrina kao moderna doktrina stvaranja, već prije tijelo znanja koje je kulminiralo vidovitom percepcijom. U pravim Misterijima nije bilo odvajanja vjerovanja i znanja. Bili su podijeljeni u više i niže Misterije, ove potonje opisujući evoluciju Zemlje u veličanstvenim slikama, tako da je sve bilo prožeto umjetnošću i ljepotom. Umjetnost, religija, i znanje su svi izvedeni iz istog izvora.
Pojedincu koji je želio dalje napredovati dana je elementarna i općenita vježba. Ono što danas zovemo teozofsko znanje tada je bilo samo priprema. Tome su slijedile vježbe slične onima koje smo opisali na nedavnim predavanjima, premda su provođene na drugačiji način i nisu bile kršćanske ili ružokrižarske po prirodi. Tako je astralno tijelo bilo organizirano mnogo godina. Zatim se dogodilo slijedeće, nešto što danas više nije nužno zbog promijenjenih uvjeta: kada je hijerofant vidio da je astralno tijelo osobe koja će biti inicirana dovoljno zrelo, u podčinjenom je inducirano stanje slično smrti na period od tri i po dana tako da je tijelo bilo slično onom od Lazara. To je također bila prigoda kada je etersko tijelo, zajedno s druga dva viša tijela, bilo gotovo potpuno uklonjeno iz fizičkog tijela. Učenik je tijekom ta tri i po dana imao viziju duhovnog svijeta i doživio stanje prosvjetljenja koje mu je omogućilo da dosegne više oblasti i percipira sve što je povezano s prošlošću i budućnošću. Nakon tri i po dana, učenik je probuđen i potom je mogao kazivati što se događa u višim sferama. Mogao je vidjeti da će Krist, vodeći Duh u našoj evoluciji, ležati u grobu tri i po dana. To je činjenica koja Misterije čini povijesnom stvarnošću.
Misterij na Golgoti je bio vrhunac onog što se događalo u nižim Misterijima jer je ranija slutnja u njemu postala činjenica. Dok je “Ja” učenika ranije bilo uspješno u mijenjanju astralnog tijela preko vježbi imaginacije, Misterij na Golgoti doveo je do metamorfoze eterskog tijela. Što god da je promijenjeno u astralnom tijelu postaje manas, ili duh sam — stvarni duh, više “Ja”. S druge strane, kojigod dio eterskog tijela je promijenjen činio je buddhi, ili životni duh. Zatim je učenik mogao pokušati također promijeniti njegovo fizičko tijelo, i to je rezultiralo u atmu: Atmung, [Napomena 32] tako nazvanu jer je u stvari transformacija fizičkog tijela bila postignuta preko posebnih vježbi disanja. Samo kroz formiranje buddhi-a ljudsko biće može prepoznati i percipirati Krista kao duhovnu esenciju.
Zašto je bilo potrebno najprije odstraniti astralno tijelo? Da je astralno tijelo nastavilo biti vezano s fizičkim tijelom, ne bi imao snagu da u etersko tijelo utisne određene utiske. Krist nas je oslobodio od ovog tri i po dnevnog testa, i to je po njemu, da su navedene vježbe postale moguće i bez posredovanja hijerofanta. Prvi primjer toga vidimo kada Savao postaje Pavao. Ono što mu se dogodilo na putu za Damask mora biti interpretirano kao nešto slično inicijaciji. Razlog da je za nju trebao samo nekoliko minuta je bilo to da je u prethodnom životu stekao određenu zrelost. Linija između točke spajanja u sadašnjem životu i one u prethodnoj inkarnaciji, u kojem se odvilo određeno iskustvo učenja, može biti prekinuta s nekoliko posrednih inkarnacija, a također je moguće da takvo prethodno iskustvo učenja ne dođe na površinu sve do kasno u sadašnjem životu. To objašnjava zašto se konverzija Savla, odnosno njegovo povezivanje s prethodnim razvojem, dogodilo u relativno zreloj dobi. Još k tomu, Pavao se nije morao projektirati u više svjetove da bi percipirao Krista, kao što je bilo nužno za druge posvećenike pretkršćanskog doba. Napokon, Krist je ostao na Zemlji kako bi bio intimno ujedinjen s njenim astralnim tijelom. Da je vidoviti promatrač percipirao događaje s druge zvijezde, mogao bi vidjeti ogromnu transformaciju koju je donio Misterij na Golgoti.
Da bi se u drevna vremena steklo znanje, sve je trebalo naučiti i shvatiti u Misterijima, ali stvari su u novija vremena drugačije, kao što dokazuju životi Sv. Augustina i Tome Akvinskog. Prije nego su ti ljudi živjeli, bilo bi uzaludno govoriti o duhovnim hijerarhijama jer onaj tko nije bio iniciran nije ih mogao percipirati. Tu nemogućnost zurenja u duhovni svijet možemo pripisati činjenici da su Misteriji prestali postojati šest stotina godina prije Krista, i nakon toga se više nisu događale inicijacije. Škole filozofije su zauzele mjesto izvornih Misterija, a sama filozofija je uzela mjesto inicijacije. Međutim, filozofija nije uvijek bila tako apstraktan sustav kakav je danas; upravo suprotno, posebno u početku je više-manje potpuno podsjećala na Misterije. Aristotel [Napomena 33] je bio zadnji od koga imamo takvu filozofiju, ali rezonancija Misterija u njegovoj filozofiji je već bila svedena na goli minimum. Nakon Aristotela, stvari su otišle toliko daleko da su ljudi zaboravili da se svaka filozofija mora pratiti natrag do mudrosti Misterija. Ono što je došlo kasnije samo je infiltracija apstraktnih izraza, slična konstrukciji slamnatog krova.
Prvi korak naprijed obilježen je Misterijem na Golgoti. Do tog vremena čovjekove sposobnosti, na primjer razum, bile su malo razvijene. Ljudska bića nisu mogla napredovati jer su im umovi bili vezani s osjetilnim organima, i vrijeme kada se um mogao razviti nezavisno još nije bilo na dohvat ruke. Ono što se dogodilo na Golgoti ne može se dohvatiti samo koristeći um. Međutim, kada je Krist napustio materijalni svijet, nastale su bezbrojne kopije Njegova eterskog i astralnog tijela; bilo je suđeno da budu utkane u tijela ljudskih bića pogodna za širenje kršćanstva. Jedan od njih je bio Augustin, koji je sišao na fizički plan za novu inkarnaciju i želio za sebe formirati novo etersko tijelo. I tada je jedna od kopija eterskog tijela Krista bila utkana u njegovo vlastito etersko tijelo, i tako je za njega postalo moguće u sebi pronaći izvore svoje doktrine o pravom obliku kršćanskog misticizma. Ali jer je primio samo etersko tijelo Krista, njegov ego je bio podvrgnut grešci, i za njega je bilo moguće da podlegne svojim strastima. I tako je Augustin razvio svoj ego, ali također i počinio greške i prošao kroz sve stupnjeve sumnje u pogledu Kristova učenja. Ono što u njemu vidimo je vrsta višeg materijalizma jer su čak i u tim danima ljudi padali u grešku želeći da sve materijaliziraju. Jedino osoba koja se oslobodi te tendencije razumjeti će duhovne stvari. Kada je Augustin konačno pronašao duh kršćanstva u riječima Ivana i Pavla, etersko tijelo Krista je u njemu počelo raditi, jer on govori ne o fizičkom tijelu već o eterskom tijelu, koje je isto ono koje on zove “soma”. Govoreći o “osjećaju”, referira na astralno tijelo, i govori o egu koji se u njemu može uzdići kroz pročišćenje. Transformaciju astralnog tijela on zove “dočepati se istine”, a onu od eterskog tijela opisuje kao “biti radostan i uživati duhovne stvari”. Konačno, njegov izraz za najviši stupanj produhovljenosti je “vizija”. Spisi Augustina su za nas dobra priprema jer predstavljaju unutarnji razvoj mistika. Može se jasno prepoznati trenutak u kojem on ulazi u duhovni svijet. Augustin je najbolji tumač pavlovih poslanica.
Sada pogledajmo drugog velikog predstavnika kršćanstva: Tomu Akvinskog. Uspoređujući ga s Augustinom, vidimo da on nije bio uhvaćen u greške Augustina i da, počevši od godina njegova djetinjstva, nije doživio sumnju ili nedostatak vjere. To nije iznenađujuće jer prosudbe i uvjerenja prebivaju u astralnom tijelu, a Kristovo astralno tijelo je bilo utkano u njegovo vlastito. Usađivanje bilo kojeg principa u ljudsko tijelo može se odviti jedino kada vanjski događaj promijeni prirodni tijek stvari. Kada je Toma bio još dijete, u blizini je udario grom i ubio njegovu malu sestru. Taj naizgled čisto fizički događaj učinio ga je pogodnim da u vlastito astralno tijelo primi ono od Krista.
Tomizam se poklapa s vremenom kada se ljudski um kao što znamo počeo razvijati. Najjači impuls za taj formativni proces dolazi od arabizma, istinski intelektualne znanosti. Dok su prije stari mudraci znali zato što su mogli zuriti direktno u duhovni svijet, nova filozofija je dobro mogla koristiti Aristotela jer je on bio jedan od prvim velikih mislioca koji su davali prednost intelektualnom radu pred mudrosti Misterija. Ovi potonji su potpuno nestali s čisto intelektualnim špekulacijama arabizma. Takve špekulacije bi u najboljem slučaju kulminirale u panteizmu racionalnih koncepata, ali on nije mogao pojmiti više od te ideje jedinstvene cjeline. Sada, Toma je usvojio dostupnu mu intelektualnu znanost, ali je otkriveno znanje ostavio netaknuto i koristio dijalektiku da bi ga razumio.
Novi zavjet sadrži sve od objavljenog znanja, tako je Toma samo morao dodati fino poliranu znanost objašnjenjima. Skolastika, koja ovih dana nije mnogo na cijeni, učinila je tu intelektualnu znanost mogućom; ali koristeći progresivnu dijalektiku, Toma je za ljude napravio mogućim da se opet uzdignu do božanske ideje. Skolastika dolazi od grčke scole i stoga znači “obraćati pažnju”, ali je bila pogrešno prevedena kao scuola, škola. Sustav skolastike je bio najsavršenija mreža logike, i ona je Tomi omogućila da ponovno promišlja pred-stvaralačke božanske misli, oslobođene greške i obmane kakve mogu biti zamišljene jedino u samostanskoj odvojenosti daleko od buke svijeta.
Ljudska bića žele shvatiti brzo, usvojiti ideju i učiniti je vlastitom, i sve pojednostaviti. Ali božansko nije tako jednostavno! S Tomom Akvinskim ljudska misao se uzdiže u nove visine. Bijući ne manje mistik nego skolastik, Toma nam je mogao dati tako živopisne opise, slične onima vidovnjaka Dionysiusa Areopagite [Napomena 34] jer je on vidio duhovne hijerarhije i tako je mogao riješiti najteže probleme tijekom njegovih dugih noćnih meditacija ispred oltara. Prema tome, u njemu nalazimo kombinirane kvalitete mistika i briljantnog mislioca koji nije pod utjecajem osjetila. Ni jedan važan koncept nije dodan nakon njega, čak ni izraz “evolucija”, koji se, usput rečeno, može naći već u spisima Aristotela i možda je tamo čak i bolje opisan.
Već smo prije rekli da Novi zavjet sadrži sve. Posebno, također sadrži i sjeme misticizma, i vidjeli smo kako je to sjeme zrelo i kako su beskonačna blaga iskopana u Evanđelju. Sada, imamo teozofiju; kasnije će biti drugih duhovnih valova, i u evanđeljima će biti nađena nova blaga. Otkrivenje Ivana zaključuje budućnost Zemlje.
Danas sam vam pokušao pokazati kako je oslobođenje intelekta bio prvi stupanj kršćanstva. To je samo jedan list, ali i drugi će rasti na moćnom stablu kršćanstva, jedan za drugim. Cvjetanje će biti ukupna ljepota Zemlje, obnovljene preko kršćanstva, a plod će biti novi svijet za koji je današnja Zemlja priprema.
Kao što je Krist podučavao, još podučava, i podučavati će do kraja, Njega mogu naći oni koji Ga traže.