Danas smo se okupili za svečanost posvećenja našeg antropozofskog ogranka u Malschu. Premda je ova „sekcija“ našeg Društva već neko vrijeme u punom pogonu, tek smo danas mogli službeno slaviti njeno otvorenje.
Mnogi naši antropozofski prijatelji su došli na ovu proslavu uz najrazličitijih krajeva u kojima se šire naše antropozofska stremljenja. Došavši ovdje, pokazali su želju da ujedine njihove antropozofske osjećaje i misli s onima od ozbiljnih i marljivih ljudi u ovoj grupi. Netko bi mogao reći da je ova grupa ljudi bačena u ove udaljene planine, ali okruženi svom ljepotom, veličinom, i plemenitim silama prirode, oni će uspješno razvijati antropozofski život. Oni od vas koji su mogli razgledati okolo u blizini ove gostoljubive kuće u Malschu primijetiti će da je mnogo napravljeno za njen vanjski izgled, kao da su odgovorni ljudi željeli reći izvana da će duhovni život kojim smo svi mi inspirirani naći poseban izraz na ovom predivnom mjestu.
Pogledajmo natrag na skromne početke našeg antropozofskog života pri osnivanju naše njemačke sekcije, u koju je ova sekcija u Malschu sada uključena. U to vrijeme smo počeli s malom grupom ljudi duhovno znanstvenih entuzijasta. Zatim, dok gledamo događaje kao što je ovaj danas i promatramo veliki broj duša koje su s nama ujedinjene u duhovno znanstvenim osjećajima i sentimentima, možemo biti zadovoljni s zadnjih nekoliko godina naših stremljenja.
Obitelj Stockmeyer nije štedjela napora da pomogne u razvoju duhovnog života na ovom predivnom komadu zemlje iako su duhovi prirode jasno pomogli njihovim naporima. Također, ova obitelj mora naći veliko zadovoljstvo vidjevši koliko je istinskih i pravih prijatelja požurilo na ovo gostoljubivo mjesto, i siguran sam da se svi antropozofski prijatelji mogu s pravom nazvati istinski i pravi prijatelji. To je tako jer antropozofija mora iznad svega biti istina u našim srcima, a istina je iskrena. Antropozofija, dakle, mora biti iskrena; i antropozofsko prijateljstvo je izraženo vašim sudjelovanjem u ovakvoj svečanosti posvećenja. Sve mora biti prožeto iskrenošću jer nas iskrenost u prijateljstvu ujedinjuje s onima koji su tako marljivo radili tako da bi i ovdje, također, nastala radna sfera antropozofske aktivnosti. Srca onih koji će doći ovdje biti će ispunjena zahvalnošću za napore obitelji Stockmeyer, koja može biti sigurna u našu doista iskrenu antropozofsku zahvalnost.
S druge strane, sam uspjeh ovakve svečanosti posvećenja s toliko mnogo prisutnih duša pokazuje da je znanost duha u naše vrijeme snažan magnet za čovjekova nastojanja, i ovakvom prigodom također može biti prikladno reći da sigurno možemo gledati izvan prostorija koje nas, okružene duhovima predivne prirode, danas ograđuju i pogledati na ostatak svijeta. Moguće je reći da se život i nastojanja znanosti duha danas pojavljuju kao fenomen čije postojanje je rezultat unutarnje nužnosti. Stvarno, to je kao da se mnoge stranice u knjizi o životu starih kultura, koje su održavale europsko i zapadno čovječanstvo tisućama godina i dale mu sigurnost i snagu za život, sada počinju sušiti i ljudskim srcima pojavljuju hladne i beživotne. To je razlog zašto danas vidimo čežnju za duhovno-znanstvenim istinama u mnogim područjima života. Ja, pošto mi je dopušteno da vam ovdje govorim, osjećam nešto kao buduću snagu na djelu zbog onog što se događa oko mene u posljednjih nekoliko dana.
Ovdje smo okruženi zelenim stablima, pupajućim životom prirode, i također s veličanstvenom sunčevom svjetlošću koja nas benevolentno obasjava na ovom posvećenju budući da sve oživljava i prožeto je duhom. Ovo je, dakle, idealno mjesto da se prenesu riječi naših velikih nagovještaja nove mudrosti, Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja.
Poteklo je nekoliko dana od kada mi je bilo dopušteno da u istom duhu govorim na ciklusu predavanja u Rimu, i taj događaj mi je simbolizirao to kakav su magnet duhovne težnje. Govorio sam onima koji duhovno znanstvene težnje njeguju u svojim srcima, ali njihove težnje su povremeno još uvijek prilično nedefinirane. Ipak mjesto gdje sam govorio izgledalo je drugačije, i to je bilo na tlu na koje su ulazili samo kardinali u potrazi za duhovnim nastojanjima ili drugi koji su radili iz uvjerenja o najpozitivnijem i pravovjernom katolicizmu. I tako je zrak u prostorijama, u kojima se obično ne objavljuje ništa osim službene poruke iz pravovjernog središta u Rimu, odjekivao slobodom duhovno znanstvenog pogleda na svijet.
To nam pokazuje da premda se slobodni suvremeni duhovi ovih sjevernih zemalja osjećaju više privučeni antropozofiji, mogu ipak gledati s određenim zadovoljstvom na duše koje teže pobjeći od stare, željezom oklopljene pravovjerne tradicije. To je sigurno dobar nagovještaj duha vremena da je moguće govoriti slobodno i iskreno o antropozofskim istinama na teritoriju koji je dosada bio rezerviran za kardinale, i to slobodno kao što bi to bilo moguće na sjeveru. Jer ono što je prije rečeno vrijedi svugdje: antropozofija je iskrenost; i gdje duše za njom imaju potrebu i poziv je upućen, antropozofija će ga slijediti. No ni u jednom trenutku antropozofija neće ni najmanje odstupiti od globalnih pouka koje nadahnjuju njene objave, samo radi uzimanja u obzir što ih teritorij na kojem su izjave dane može učiniti svrsishodnim.
Gdjegod je proglašena antropozofska istina i gdje je njegovan duhovni element koji kroz nas pulsira, tamo naša poruka mora biti dostavljena u svijetlu iskrenosti, čak i ako je još okružena mislima onih koji mrze antropozofiju. Međutim, usred onih koji mrze antropozofiju postoje duše koje, više ili manje svjesno, teže za svijetlom antropozofije. A posebno jak kontrast kao onaj što sam ga doživio tijekom proteklih četrnaest dana može nam pokazati kakav je jak magnet antropozofski život.
Promatranje naše neposredne sadašnjosti uči nas ta je ta antropozofska sila sada dovoljno snažna da opravda našu radost i zadovoljava nadu da će sada mala sjemenjača u budućnosti izrasti u moćno stablo. Kao teozofi, mi smo danas u istom položaju u kakvom je čovječanstvo bilo tijekom drevnog atlantskog vremena. I baš kao što je od tog vremena život postao različit, tako će se opet promijeniti u budućnosti, sve do vremena nakon katastrofe. Sada će se pred našim dušama pojaviti široka perspektiva.
Prisjetimo se sličnog pokreta u zadnjoj trećini atlantske epohe koji je počeo mali baš kao i naš. Atlantski život duše, koji je u mnogo pogleda još bio vidovit, tijekom tog vremena je dosegnuo visoku točku, ali još nije imao svijest o sebi, snažan osjećaj “Ja”. Umjesto toga, Atlantiđani su imali određenu mogućnost vidovitosti a također i određene magijske snage, i to im je omogućilo da gledaju u duhovni svijet. Oni koji su napredovali do vođa te civilizacije bili su oni koji su bili najsposobniji zuriti u duhovni svijet na stare načine i donijeti najviše znanja iz astralnih oblasti. Ta vidovitost je malo po malo nestajala; u stvari, čovječanstvo ju je potpuno moralo izgubiti da bi steklo svijest o sebi u fizičkom svijetu. Ali je sigurno da je vidovito znanje u zadnjoj trećini atlantskog doba dosegnulo poseban vrhunac.
Sjetiti ćete se tehnoloških postignuća Atlantiđana. Oni su letjeli iznad zemlje u malim vozilima — blizu zemlje jer je atmosfera bila zasićena gustim formacijama magle. Pogonili su njihova mala vozila preko tog mora zraka i vode s energijom izvedenom iz klijajućih biljaka. Vodeći kreatori te tehnologije mogu se usporediti s današnjim industrijskim čarobnjacima koji konstruiraju ingeniozne strojeve iz beživotnih sila. A oni Atlantiđani koji su mogli najviše prenositi iz duhovnog svijeta mogu se usporediti s današnjim vodećim učenjacima i prirodoznanstvenicima.
Međutim, unutar tog atlantskog čovječanstva počeo je evoluirati dio ljudi koji su imali samo minorne vidovite sposobnosti, ali su imali sposobnost vanjski svijet promatrati s ljubavlju. U tim ljudima se mogu promatrati prvi rudimentarni počeci aritmetike i računanja, ali njihovo učešće u velikom napretku atlantske industrije — konstrukciji sve moćnijih strojeva za to more zraka i vode — bilo je vrlo ograničeno. I tako se razvila mala, beznačajna grupa ljudi u zadnjoj trećini atlantskog perioda koji su, na neki način, bili prezirani zbog njihova relativnog nedostatka vidovnjačkih moći i njihove nemogućnosti da sudjeluju u toj velikoj industriji. Međutim, ta grupa ljudi je pripremila put za gledanje i znanje koje je danas rasprostranjeno, način gledanja i znanja na koji je vanjski svijet danas tako ponosan pošto se razvio na tako jednostran način.
Oni vođe atlantske civilizacije koji su ovladali svime što se moglo znati sa stajališta atlantske svijesti, uključujući tehnologiju, zamišljali su tehničku ideju, prema kraju atlantskog doba, koja je u moderna vremena postala potpuno produktivna. Možemo je usporediti s jednom drugom mjerom napretka u naše vrijeme koja će se prenijeti u slijedeću katastrofu. Za vrijeme zlatnog doba, Atlantiđani su imali vozila koja su se kretala kroz zrak koji je bio jako izmiješan s vodom. Međutim, kasnije, kada je njihova kultura već bila u stanju opadanja, također postaje nužno ploviti vodom, i to je vodilo zadnje kulturalne rase atlantskog doba najprije da obuhvate i zatim realiziraju ideju o plovidbi i osvajanju mora. Ta velika ideja atlantskog doba ne samo prolaska zrakom već također i plovidba oceanskom vodom bila je posve senzacionalna ideja koja je postala stvarnost s zadnjim atlantskim rasama. Nakon dugih pokusa plovidbe vodom, uspjeh je došao u vrijeme kada je atlantska kultura već bila u opadanju.
Oni odgovorni za ovaj ogroman napredak nisu bili i oni koji mogu biti regrutirani za zadatak prenošenja baštine aktualnog duhovnog života iz atlantskog doba u naše vlastito vrijeme. Preciznije, taj zadatak je bio rezerviran za obične i jednostavne ljude jer su oni bili prvi koji su bili obdareni sposobnošću da se povežu s fizičkim svijetom. Bili su oni čije vidovnjačke sposobnosti su, premda najviše pogoršane među raznim grupama naroda, još bile odgovarajuće za one koji su bili glasnici iz duhovnog svijeta. Ti ljudi su, prezirani od velikih učenjaka i izumitelja, bili okupljeni od eminentnog posvećenika koje zovemo Veliki posvećenik proročišta Sunca. Ta mala skupina se sastojala od ljudi koji su najmanje sačuvali njihove tehničke sposobnosti i koji su prezirani od vođa i velikih učenjaka i izumitelja. Ipak, upravo su oni bili oni koje je Veliki posvećenik proročišta Sunca vodio od Zapada na Istok, preko Europe i u Aziju. I to je također mala grupa ljudi koja je utemeljenje post-atlantske kulture učinila mogućim.
Najbolje od onog što je kasnije razvijeno od raznih kultura, moćno stablo post-atlantskog znanja i mudrosti, emaniralo je od potomaka prezrenih jednostavnih ljudi iz atlantskog doba. Iznad svega, još je nešto emaniralo iz sredine potomaka tih skromnih ljudi. Postavimo vanjske događaje rame uz rame s unutarnjim događajima naše evolucije. Pogledajmo veliku senzaciju atlantskog doba kada je sporedna radna grupa, čiji nasljednici su bili Feničani, izumila navigaciju. Što je postignuto tim izumom?
Trebamo se samo sjetiti velikih događaja od početka modernih vremena, kao što su velika istraživačka putovanja Kolumba i drugih moreplovaca, koja ne bi bila moguća bez navigacije i izuma broda, i vidjeti ćemo kako je ovo senzacionalno otkriće vodilo postupnom osvajanju fizičkog plana na Zemlji. Post-atlantski ljudi su bili ograničeni na mali radijus aktivnosti, ali preko izuma brodova krug koji opisuje Zemlju postao je zaokružen tako da sada imamo gotovu konfiguraciju fizičkog plana. I dakle, senzacionalno otkriće atlantskog svijeta doseže u naše vrijeme i potiče daljnji napredak na fizičkom planu.
Međutim, najveća pobjeda u atlantskom dobu emanirala je od nasljednika te grupe običnih ljudi okupljenih oko Velikog posvećenika proročišta Sunca. I kada su ti nasljednici, preko vlastitog razvoja, pripremili indijsku, perzijsku, egipatsku, grčko-latinsku, i našu kulturu, Zemlja postaje sposobna dati građu u kojoj Krist može biti rođen. Prema tome, najveći duhovni događaj i djelo post-atlantskog doba imao je svoj početak u ljudima koji su pripadali najprezrenijim ljudskim bićima u očima vođa atlantske civilizacije, i taj je događaj doveo do ogromnog duhovnog napretka koji podržava i održava sav duhovni život u našem vremenu — tka kroz njega i čini ga produktivnim.
Događaji u Atlantidi se podudaraju s onima u naše vrijeme. Budući da su začeci čovjekove sposobnosti da radi aritmetiku i da broji bili prisutni na Atlantidi, možemo prepoznati kako su te sposobnosti danas unaprijeđene čudesnim osvajanjem fizičkog plana i kako su dovele do raznovrsnog tehničkog napretka. Također vidimo kako su veliki pronalasci i otkrića danas dosegnuli kulminaciju, na neki način, primjenjujući one snage koje su bile u začetku kod male grupe prezrenih ljudi u atlantsko vrijeme. Ono što je tada bilo vidovito znanje danas je znanje o prirodi i o fizičkom svijetu. Također postoji i sličnost između duhovnih vođa atlantske civilizacije i današnjih prirodoznanstvenika i učenjaka. S druge strane, klasa običnih ljudi postoji svugdje — bez obzira koje položaje njeni članovi mogu imati u svijetu, čija srca su ispunjena moćnim magnetom koji nas privlači duhovnom životu, baš kao što su ljudi Atlantide bili privučeni životu u kojem su se mogle razviti vanjske sposobnosti za fizički plan.
Unatoč ovim sličnostima, postoji i izvjesna razlika između moderne i drevne situacije. U onim starim danima, zadnji ostaci vidovitosti još su bili prisutni u ljudima tako da su oni mogli promatrati Velikog posvećenika. Na neki način, stvari su za ljudska bića danas teže kada je poziv iz duhovnog svijeta upućen jednako maloj grupi ljudi, nešto što označavamo kao poziv Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja. Ali pošto su ljudi danas smješteni na fizičkom planu, i Učitelji mudrosti i Harmonije osjećaja su isprva nepoznati toj maloj jezgri ljudskih bića koja se kristalizirala iz mase ljudi. Kao što možemo zaključiti iz činjenica sadašnjeg vremena, ova mala grupa osjeća u svojim srcima da postoji tako nešto kao što je nova duhovna poruka koja bi trebala imati utjecaja na budućnost baš kao što je poruka u ranijim dobima imala utjecaja na sadašnjost. Ta ljudska bića koja danas dolaze iz svih okruženja i koja možemo naći svugdje, pravi su teozofi jer u svojim srcima nose težnju za duhovnim životom koji bi trebao postaviti temelj za buduće kulture. Pravi teozofi se pojavljuju u naše vrijeme — baš kao što se mi sada susrećemo sa senzacionalnim otkrićem sličnom onom u atlantskom dobu.
U drevna vremena voda je osvojena preko najvišeg tehnološkog procesa; isto vrijedi danas u slučaju zraka. Ovo osvajanje će se, naravno, protegnuti u kasniju epohu. Ali baš kao što su u naše vrijeme brodovi doveli do ovladavanja samo fizičkim planom, tako će zračni brodovi koji će voditi ljudska bića u atmosferu i dalje, osposobiti pilote da nađu samo materiju — materijalne stvari. Priznajem, biti će osvojene nove oblasti na fizičkom planu, i to će biti korisno za vanjski svijet. Međutim, unutarnji duhovni život se rađa u srcima onih koji se osjećaju duhovno ispunjenima obećanjem da će u budućnosti moći gledati u duhovni svijet, a biti svjesni sebe.
Pogledajte na život i tamo ćete naći naše vođe civilizacije, stupove vanjske kulture, aktivne kao izumitelji i pronalazači, kao učenjaci i prirodoznanstvenici. Oni gledaju s podcjenjivanjem i omalovažavanjem na malu grupu kao što je ova okupljena danas ovdje koja se ustanovljava kao novi nositelj kulture i koja svoje članove ujedinjuje s drugima u duhovno znanstvena udruženja. Događaji iz drevnog atlantskog doba se ponavljaju.
Međutim, kada duhovni život dotakne vaša srca s tolikom snagom da se dostojno možete usporediti s onima koji su bili okupljeni oko Velikog posvećenika proročišta Sunca, tada ćete vi biti nositelji duhovnog života u kasnijim dobima. Osim nuđenja čovječanstvu vanjskih, materijalnih, i tjelesnih stvarnosti, takav bi život također učinio mogućim obnovljeno uranjanje u duhovni svijet. Premda je u drevna vremena Veliki posvećenik okupio ljudska bića oko Sebe, danas Učitelji mudrosti i Harmonije osjećaja ispunjavaju sličnu ulogu i odašilju svoj poziv vama. Ako osjećate vašu misiju u smislu povijesti, tada će vaša srca postati dovoljno jaka da izdrže sav podsmijeh i prezir koji takozvani stupovi civilizacije izvana bacaju na znanost duha. I ako u tom duhu shvaćate vašu misiju, tada će vaše misli biti jake i svaka sumnja koja izvana može odjekivati u vašim dušama neće vas moći potresti u vašem uvjerenju. Vaše misli će biti duhovno pročišćene samom silom koja može proizaći iz takvog znanja o našoj misiji. Čak i ako moramo razmotriti tisuće godina i utemeljiti dalekosežne ideale, to je vrijedno truda jer kada su takvi ideali utemeljeni, život je preobražen, a kada su odsutni, život je umro. Ideali se preobražavaju u snagu trenutka čak i ako su bili uzeti iz ogromnih vremenskih perioda i mogu činiti da osoba koja se s njima slaže izgleda nekako sitno i potišteno. Biti ćete snažni i za najbeznačajniji zadatak ako ste svoj ideal sposobni izvući iz najuzvišenijih visina. To će učiniti da budete čvrsti kada oni koji vladaju svijetom s njihovom erudicijom s omalovažavanjem i prijezirom govore o malim duhovno znanstvenim udrugama gdje sjede oni ljudi koji „ne žele ići ukorak s suvremenom kulturom“. O da, žele ići ukorak, i također znaju cijeniti postignuća vanjskog, fizičkog svijeta, ali također znaju da baš kao što tijelo ne može biti bez duše, ni vanjska kultura ne može postojati bez duhovnog života.
Baš kao što su se gore okarakterizirana prezrena ljudska bića okupila oko Velikog posvećenika i nakon pokoljenja učinili egzistenciju Krista na Zemlji mogućom, tako i antropozofski pokret mora omogućiti cjelovito shvaćanje Krista. Krist je sišao na Zemlju u četvrtom velikom dobu, i oni koji ga žele razumjeti u cijelosti to će moći napraviti s antropozofskog gledišta.
Zašto ljudi koji su ranije bili hranjeni pozitivnim, pravovjernim religijama, dolaze do duhovne znanosti kao da reagiraju na nedefiniranu težnju u njihovoj svijesti? Zašto slušaju antropozofsku poruku kada su prije slušali samo Vatikan? Zašto? Je li danas još uvijek dopustivo reći da antropozofija postoji samo za one koji gledaju na najveći duhovnu činjenicu našeg doba— Krist impuls — s ravnodušnošću? Što ljudi koji nam dolaze trebaju od nas? Žele da im kažemo tko je Krist bio i što je izvršio! Dolaze k nama jer im oni koji danas sebe smatraju privilegiranim nositeljima Krist-imena ne mogu reći tko je Krist bio, dok antropozofija može. Današnji kulturalni vođe koriste poricanje Krista da se suprotstave vanjskoj tradiciji koja emanira iz raznih religija, ali ne mogu učinkovito izazvati utemeljene religijske pokrete na samrti. Oni koji ne znaju što veliki Krist jest, oni koji poriču Njegovu duhovnost neće biti pandan niti starim religijskim pokretima. Jedino duhovni pokreti koji se smjeste usred onih koji polažu ekskluzivno pravo na Krist-ime, pokreti koji znaju kako izraziti pravu bit Krista čak i onima koji bi željeli čuti suprotno, ljude će privući njihovoj stvari samo oni pokreti koji budućnost nose u svojim srcima. Drevni religijski trendovi će se pokazati jačima od sveg religijskog nihilizma.
Mi ne zamišljamo antropozofski život u sitničavom, dogmatičnom smislu, niti ga želimo obuhvatiti uz pomoć pojedinih načela i maksima, već radije prepoznajući i shvaćajući misiju i zadatak našeg vremena. Mi na takav način želimo obuhvatiti antropozofski život da nam se obraća pravi duh našeg vremena i da najznačajniji događaji našeg post-atlantskog doba mogu biti izraženi kroz riječi antropozofije. Ako ove riječi nisu samo recitirane već radije stavljene u praksu kao izraz duha našeg vremena, postati će dinamička snaga života u našim dušama, i to će učiniti da ljudi razumiju što antropozofski život jest.
Kada to zaista osjećamo, postajati ćemo sve jači, i novostečena snaga će nam pomoći da naš ideal snažno obuhvatimo. Tada ćemo znati kako taj ideal može biti opravdan, bez obzira da li se to događa u okruženju gdje stara kultura žudi za novim sadržajem, ili u ovom okruženju ovdje, gdje priroda i veličanstvene, duhom obdarene blistave sunčeve zrake oko nas okružuju ono što dnevni napori antropozofije postignu. Ponovno ćemo naučiti prepoznati duh unutar tih sunčevih zraka i znati da kada je Sunce zašlo, duh koji boravi u njemu će pogledati u naša srca. Također ćemo znati što znači promatrati Sunce i njegov duh u ponoć, i shvaćajući što taj duh jest, vidjeti ćemo kako je sišao i kako je sada ujedinjen s najvišim impulsima našeg doba. Nužno je da čovječanstvo razumije Krist-impuls i da može reći tko je Krist bio. Takvo razumijevanje je tek na početnim stupnjevima, ali direktno razmjerno njegovom sve većem duhovnom uvidu, čovječanstvo će postepeno razumjeti kako je Krist-impuls prodro u ovo zemaljsko zdanje.
Osjećati na ovaj način pri posvećenju ogranka našeg pokreta posebno je prikladno kada su članovi, kao što je ovdje slučaj, bili ujedinjeni u izrazu iskrene želje da ovaj ogranak nazovu po Franji Asiškom, čiji život je obavijen dubokom duhovnom tajnom.
Kada je Krist sišao na Zemlju, obavio je Sebe s trostrukim fizičkim, eterskim, i astralnim tijelom Isusa od Nazareta i tri godine živio u tom plaštu kao Krist, Duh-Sunca. S obzirom na Misterij Golgote, Krist je sišao na Zemlju; ali osim onog što vam je svima poznato, još nešto posebno se dogodilo na temelju činjenice da je Krist boravio u tri tijela Isusa od Nazareta, posebno astralnom i eterskom tijelu. Nakon što je Krist odbacio tijela Isusa iz Nazareta, ona su još bila prisutna kao duhovna supstanca u duhovnom svijetu, ali umnožena u velikom broju kopija. Ona nisu nestala u svjetskom eteru ili u astralnom svijetu, već su nastavila živjeti kao identične slike. Baš kao što se sjeme biljke, jednom zakopano u tlo, ponovno pojavljuje u mnogim kopijama prema misteriji broja, tako su i kopije eterskog i astralnog tijela Isusa od Nazareta bile prisutne u duhovnom svijetu. I u koju svrhu su bile prisutne, s obzirom na okvir duhovne iskoristivosti? Bili su tamo da budu sačuvana i služe ukupnom napretku ljudske rase.
Jedna od prvih osoba koja je imala koristi od blagoslovljene činjenice da su kopije Isusova eterskog tijela bile prisutne u duhovnom svijetu bio je Sv. Augustin. Kada se je nakon ranijeg utjelovljenja ponovno spustio na Zemlju, nije bilo utkano bilo koje etersko tijelo u njegovo vlastito, već kopija eterskog tijela Isusa od Nazareta. Augustin je imao vlastito astralno tijelo i ego, ali njegovo etersko tijelo je bilo isprepleteno sa slikom eterskog tijela Isusa. Morao je raditi kroz kulturu njegova ega i astralnog tijela, ali kada je našao put do eterskog tijela, shvatio je velike istine koje nalazimo u njegovim mističnim spisima.
Mnoga druga ljudska bića od šestog do devetog stoljeća su imala kopiju eterskog tijela Isusa utkanu u njihova vlastita eterska tijela. Mnogi od tih pojedinaca su zamislili kršćanske slike koje će kasnije biti slavljene u umjetnosti u formi Madone ili Krista na Križu. Oni su bili kreatori religijskih slika koji su doživjeli u sebi ono što su doživjeli ljudi koji su živjeli u vrijeme Misterija na Golgoti.
U razdoblju koje se proteže od jedanaestog do petnaestog stoljeća došlo je vrijeme kada su kopije astralnog tijela Isusa od Nazareta bile utkane u astralna tijela određenih utjelovljenih duša. Od jedanaestog do četrnaestog stoljeća mnoga ljudska bića, na primjer Franjo Asiški i Elizabeta od Thüringena, imala su otisak astralnog tijela Isusa od Nazareta utkana u njih dok su njihova vlastita astralna tijela — izvor njihova znanja — bila formirana tijekom utjelovljenja. To je omogućilo tim pojedincima da objave velike istine Kršćanstva u obliku prosudbi, logičkih konstrukcija, i znanstvene mudrosti. Ali, još k tome, također su mogli doživjeti osjećaj nošenja astralnog tijela Isusa od Nazareta unutar sebe.
Vaše će oči biti otvorene ako sebi dopustite da posredno doživite svu poniznost, odanost, i kršćansku ljubav koja je bila dio Franje Asiškog. Tada ćete znati kako gledati na njega kao na osobu sklonu da pravi greške — jer je posjedovao vlastiti ego — i kao na velikog pojedinca jer je unutar vlastitog astralnog tijela nosio kopiju astralnog tijela Isusa od Nazareta. Svi ponizni osjećaji, duboki misticizam, i duhovni život duše Franje Asiškog postaje shvatljiv ako poznajemo ovu tajnu njegova života.
Imajući takvo znanje, našim unutarnjim okom možemo vidjeti da budućnost ovog novog ogranka nagoviješta na dobro čim se uspinje pod svijećom vodiljom tog velikog pojedinca, jer oni koji su, kao Franjo Asiški, primili milost i poziv da vode kršćansko čovječanstvo na Zapadu uvijek će pustiti da njihovo duhovno svijetlo svijetli u oblasti duhovne aktivnosti. I posebno ako ovaj ogranak Franjo Asiški radi u istinskom duhovnom smislu, sloga misli i osjećaja ovog ogranka biti će odraz harmonizirajućeg svijetla Franje Asiškog, kojeg je on primio kao dar milosti, kako smo prije spomenuli, stapanjem njegova vlastitog astralnog tijela s kopijom astralnog tijela Isusa od Nazareta. Nešto od tog svijetla će zračiti u samom ovom ogranku.
Puštajući takve perspektive da se uvijaju našim unutarnjim okom, mi koji smo se danas okupili u ovom skromnom ogranku u svrhu njegova posvećenja kada otiđemo iza sebe ćemo ostaviti prave osjećaje. Pogledajmo svijetlo Franje Asiškog; ponesimo sa nama ono što u ovom trenutku može biti upaljeno, i sjetimo se sutra ovog ogranka. Radeći tako, naši osjećaji i misli će nevidljive lebdjeti nad ovim ogrankom Franjo Asiški, tako da impulsi koji se gore bore odozdo mogu dokazati da su vrijedni svijetla koje u naše duše sije izvana. U takvom trenutku postajemo svjesni činjenice da smo ovdje da bi zajedno radili za prave i istinske mjere napretka u našem post-atlantskom dobu. Zasigurno, kada su osnivači ovog ogranka osjećali potrebu da ga nazovu po Franji Asiškom, njihove duše su morale osjetiti nešto od velikog napretka.
Koja je bila najodlučnija prekretnica naše cijele evolucije? To je bilo vrijeme kada je Krist sišao na Zemlju. Vratimo se šest stotina godina natrag od tog događaja i zatim usporedimo Zemlju s onim što je bila šest stotina godina nakon Krista, razdoblje u rasponu od tisuću i dvjesto godina. Najprije, pogledajmo na Budu, koji je živio šest stotina godina prije Krista. U njemu vidimo osobnost takve veličine da bi riječi divljenja bile suvišne. Naročito, pogledajmo trenutak u kojem je izveden u život, ali ne u život koji je želio živjeti. Razmotrimo kako najprije sreće bespomoćno dijete i kako iz tog iskustva opaža da na putovanju koje ljudska bića počinju rođenjem postoji patnja. I ugledavši bolesnu osobu, kaže sebi, “Ne samo da u svijetu postoji patnja, već su ljudska bića na ovom planu također podložna bolesti”. Vidi staru osobu koja više ne može micati svoje udove i kaže sebi, “Starenje uključuje patnju”. I kada vidi leš, pogled na njega dočarava u njemu percepciju da je smrt patnja. Još jedna percepcija je da odvajanje od voljene osobe stvara patnju, kao u slučaju kada je netko ujedinjen s osobom koju ne voli. Konačno, ne dobiti ono što se želi također je patnja.
To je, dakle, učenje koje se proširilo kao učenje Bude, nekih šest stotina godina prije Krista. Fiksirajmo u našim umovima trenutak kada Buda zakorači u svijet, vidi leš, i stoji licem u lice sa smrću. Šest stotina godina nakon događaja na Golgoti po prvi puta je nastala jedna određena slika: slika križa s lešom Spasitelja kako na njemu visi. Tisuće ljudi su bile tamo da ga pogledaju. Sada, kada je Buda gledao na leš, za njega je to bila personifikacija sve patnje na Zemlji. Vjernici kršćanske zajednice šest stotina godina nakon Krista bi gledali na leš i vidjeli ga kao pobjedu svakog duhovnog života nad smrću, potvrdu blaženstva. I tu vidimo kako je odana zajednica gledala na mrtvo tijelo šest stotina godina prije Krista, i zatim šest stotina godina poslije događaj na Golgoti.
Što nam Krist-događaj može reći o ostalim izjavama o patnji? Da li je rođenje patnja, kako se Buda izrazio? Gledajući Krista na križu, dio čovječanstva koji Ga stvarno razumije će reći, “Kroz rođenje stupamo u egzistenciju — egzistenciju koja je bila dostojno utočište Krista. Rođeni smo u život u kojem se možemo ujediniti s Kristom”. Na isti način, bolest nije patnja ako se razumije Krista. Ljudi će preko Krist-impulsa morati shvatiti što, s duhovnog stajališta, stvara zdravlje. Bolesti će se liječiti duhovnim putem kroz najdublji, kristijanizirani život. Umirući za vanjski svijet, postajemo sigurni da je blago stečeno u vezi s Krist-impulsom preneseno u svaki drugi život. Kroz pobjedu Krista, smrt nam se čini kao most koji vodi u duhovni svijet, i kroz Krist-impuls učimo shvatiti značenje smrti za taj duhovni svijet.
Također, nije više moguće reći da odvajanje od predmeta nečije ljubavi stvara patnju objekta jer će nas moć Krista ujediniti, kao jednu dušu s drugom, sa svime što želimo voljeti. Nadalje, snaga Krista će vezati zajedno one koji se vole. Patnja koja može doći preko odvajanja onih koji se vole prevladana je preko Krista.
Naučimo voljeti sve ljude, neka naše tumačenje svijeta bude da biti ujedinjen s onim što se ne voli znači patnju. Točnije, naučimo voljeti svako stvorenje u njegovu vlastitu pravu, i kada naši duhovni izvori počnu teći, naše želje će biti pročišćene na takav način da možemo sudjelovati u svemu što su naše duše predodređene da prime, kada su prepreke u fizičkom svijetu jednom eliminirane. I ona duhovna vrela mogu početi teći kroz Krist-impuls. Ljudi koji će biti zadovoljni da preko Krist-impulsa dobiju ono što žele imati će svoje želje pročišćene.
Preko Krist-impulsa novi duhovni život se smjestio do starog duhovnog života. Tako se duboki napredak u duhovnom životu odvijao prije i poslije nego je Krist-impuls izbio na površinu. To se oduševljeno osjećalo od nekog koji se okreće najvatrenijem i najradosnijem poštovaocu i glasniku Krist-impulsa — Franji Asiškom; njegovo ime je, stoga, prikladno za udruženje u kojem će se njegovati duhovni život. Neka to ime bude dobar znamen, i neka se život u ovom ogranku odvija u pravom duhu vremena, prikladni shvaćenom, jer je to nužno za programe koje smo zamislili u našim dušama.
Posvetimo ovaj ogranak našeg pokreta u duhu izraženom prethodnim riječima i pozivajući na blagoslov kojeg smo jučer koristili kada smo prevrnuli zemlju za vanjski hram. Dočarajmo još jednom isti duh tako da dominira i tka u ogranku Franjo Asiški.
Neka se osjećaji onih koji su došli na ovu svečanost posvećenja ujedine s tim duhom i također se na bratski način ujedine s onima koji ovdje rade sa ozbiljnim, antropozofskim naporima tako da duhovni život može klijati usred drveća, šume, klijajućih biljaka ovog sunčanog dijela prirode. Nije važno da li sunčevo svijetlo izvana pokazuje ono što je predivno i veličanstveno u prirodi, ili se vani gomila snijeg, ili su se nadvili debeli oblaci da zamrače vanjsku, fizičku sunčevu svjetlost. U vrijeme kada se priroda obnavlja ili nosi njenu tmurnu odjeću, neka duh višeg života uvijek prožima one koji će biti uključeni u duhovne aktivnosti, i sada prizovimo taj duh da pomogne ljudskim bićima u ovom ogranku.
S ovime, neka nam se posveti, iz dubine naših srca, ogranak Franjo Asiški s željom da nastavi svoj rad u duhu s kojim je započeo — kroz duhovnu moć Učitelja istine i Harmonije osjećaja koja struji u svaki ogranak. Također neka nastavi rad kroz dobar duh s kojim se ogrnuo nazivajući se po divnom nositelju Krista.
Neka ovaj ogranak nastavi kako je započeo. Dobri duhovi će voditi njegov smjer dok postaje jedno od središta gdje je kultivirana takva vrsta života koju naše vrijeme jasno treba i gdje je zasijano sjeme za potrebe daleke budućnosti. Nadajmo se da će ljude koji će uskoro morati ovdje raditi u samoći osnažiti današnje svečanosti, gdje su mnogi iskreni prijatelji s njima ujedinili osjećaje! Tada će duhovni život njegovan na ovom mjestu teći natrag do svih ljudi uključenih i spojenih s velikom harmonijom antropozofskog života. Misli koje nastaju na ovom mjestu će se susresti s našim mislima, kao što će naše misli teći ovamo iz udaljenih mjesta. Ta harmonija je nešto kao vanjsko odijelo duhovnosti, i duhovnost mora proći kroz ljudsku evoluciju kao duhovni dah zraka ako blagonaklone snage budu vladale nad čovječanstvom.
Neka ovaj ogranak bude posvećen u punom smislu riječi; neka postane polje aktivnosti u koje uvijek možemo smjestiti naše nade s istom ljubavlju i unutarnjim zadovoljstvom kao u slučaju današnje svečanosti posvećenja.