Goethe, [Napomena 35] jedan od najnadahnutijih duhova u moderno vrijeme, znao je kako na dirljiv način prikazati snagu i moć uskršnjih zvukova — zvuk uskršnjih zvona. Kada je njegov lik Faust, predstavnik čovječanstva koje stremi, dosegnuo vanjsku granicu zemaljske egzistencije, on traži smrt. Goethe, međutim, čini jasnim kako zvukovi uskršnjih zvona, slično sjaju samog Uskrsa, mogu pobijediti misao i impuls smrti u Faustovu srcu.
Unutarnji impuls zvukova Uskrsa koji Goethe stavlja pred nas isti je impuls koji se provlači cijelim razvojem čovječanstva. U ne tako dalekoj budućnosti, ljudska bića će shvatiti kroz obnovljenu zadubljenost u duhovne stvari kako naši blagdani imaju namjeru povezati ljudske duše sa svime što tka i živi u univerzumu. Tada će ljudi na novi način osjećati kako se njihove duše s radošću šire tijekom ovih prvih dana proljeća i razumjeti način na koji nas izvori duhovnog života mogu osloboditi materijalnog svijeta i tjeskobe egzistencije koja je vezana za materijalne stvari.
Posebno će tijekom Uskrsa ljudska duša najgorljivije osjetiti kako se u nju izlijeva nepokolebljiva vjera, što pokazuje da postoji zdenac vječne, božanske egzistencije duboko u svakom ljudskom biću. Ovo vrelo nas udaljava od svih suženja i dopušta nam da budemo jedno s izvorom univerzalne egzistencije bez da izgubimo sebe. U tom izvoru uvijek možemo naći nov život, pod uvjetom da se možemo uzdići do njegova znanja preko prosvjetljenja. Ono što čini pravu bit Uskrsa nije ništa drugo nego vanjski znak kršćanskog misterija, najdubljeg iskustva koje je čovječanstvo ikada imalo. I tako, u ovo doba godine osjećamo to da su vanjske svečanosti i manifestacije Uskrsa bile simbol istina koje su ljudska bića mogla otkriti jedino na početku evolucije, kao i simbol znanja koje im je bilo ekskluzivno dostupno iz dubina Svetih misterija. Slavljenje onoga što zovemo Uskrs bilo je rasprostranjeno kod drevnih naroda, i kada god je bilo slavljeno, izraslo je iz Svetih misterija. I svugdje su takve proslave dočaravale ideju i uvjerenje da život koji se živi u duhu može nadvladati smrt, jer smrt prebiva u materijalnom svijetu. Na koji god način je u drevna vremena duša postala uvjerena u ovu istinu, supstanca tog uvjerenja je konačno izvedena iz same jezgre Svetih misterija.
Međutim, napredak ljudske evolucije sastoji se upravo u činjenici da su tajne koje su prije bile poznate samo na svetim mjestima i u misterijskim središtima sada sve više dostupne cijelom čovječanstvu i konačno će postati opće znanje. U današnjim i sutrašnjim svečanostima ćemo stoga promatrati, i pokušati predstaviti, kako je taj pojam — taj osjećaj — u početku u drevna vremena bio ograničen na nekolicinu ali se tijekom čovjekova razvoja sve više prihvaćao i sada je poznat sve većem broju ljudi. Danas pogledajmo u prošlost tako da sutra možemo opisati osjećaje koje ljudi u naše vrijeme imaju prema Uskrsu.
Naš kršćanski Uskrs je samo jedan od mnogih oblika kako čovječanstvo slavi Uskrs, i što su mudraci čovječanstva morali reći o nadvladavanju smrti kroz život bilo je rezultat najjačih uvjerenja i nastalo je iz najdubljih izvora mudrosti. Ove spoznaje su ugrađene u uskrsne simbole, i nalazimo tri elementa koja su oblikovana da u nama probude razumijevanje Uskrsa, uskrsno slavljenje duha. Predivna i duboka orijentalna legenda kaže nam slijedeće.
Shakyamuni, Buda, bio je veliki orijentalni učitelj koji je mnoge orijentalne religije usrećio dubokom mudrošću. Pošto je ta mudrost izvirala iz prvobitnih izvora duhovne egzistencije, zagrijao je srca čovječanstva i ispunio ih potpunim blaženstvom. Shakyamuni je sačuvao za kasnija doba onu drevnu mudrost božanskog duhovnog svijeta koja je učinila blaženim srca ljudskih bića dok su još mogla gledati u božanski svijet. Buda je imao jednog velikog učenika, Kashyapa-u, koji je mogao razumjeti njegova učenja, dok njegovi ostali učenici više ili manje nisu bili sposobni dohvatiti sveobuhvatnu mudrost koju je Buda podučavao. On je bio jedan od posvećenika najdublje usuglašen s učenjem Bude i jedan od njegovih najvažnijih nasljednika. Legenda nam kaže da kada je bilo vrijeme da Kashyapa umre i kada je, zbog njegove starosti, bio spreman ući u stanje nirvane, otišao je na strmu planinu i skrio se u špilji. Tamo je nakon njegove smrti njegovo tijelo ostalo u stanju truljenja; samo su posvećenici znali njegovu tajnu i lokaciju njegova tijela. Međutim, sam Buda je jednom predvidio dolazak Maitreya-Buddhe, svog velikog nasljednika koji će postati novi učitelj i vođa čovječanstva i koji će, kada dosegne zenit svoje predodređene zemaljske egzistencije, potražiti spilju obasjanog Kashyapa da dodirne njegov neprolazan leš s desnom rukom. Tada će s nebesa doći vatra u kojoj će tijelo Kashyapa biti preneseno u duhovni svijet.
Sam stupanj u kojem se orijentalna legenda razlikuje od onoga što znamo kao sadržaj priče o Uskrsu daje nam šansu da dođemo do dubljeg razumijevanja Uskrsa. Jedino postepenim pristupom možemo doći do prvobitne mudrosti sadržane u ovoj legendi. Možemo početi pitajući zašto Kashyapa — za razliku od Spasitelja u kršćanskom izvješću o Uskrsu — ne nadvlada smrt nakon tri dana; ili bi mogli pitati zašto leš orijentalnog ostaje u neprolaznom stanju toliko dugo vremena dok konačno ne bude premješten gore na nebeske sfere čudotvornom vatrom.
Danas možemo samo aludirati na skrivene dubine ovakvih stvari, i korak po korak doći do ideje o mudrosti izraženoj u ovako dubokim legendama. Posebno je važno na svetkovinama kao što je Uskrs držati skromnu i pristojnu udaljenost i postepeno podići našu svijest u visine mudrosti uključujući se u ritual svečanosti. Ne smijemo podleći iskušenju želeći dohvatiti značenje ovih legendi brzo s našim suhim intelektom. Ne, tim istinama se može pristupiti i konačno ih se shvatiti jedino postepenim prilagođavanjem naše perceptivne osjetljivosti i osjećaja za njih. Tek nakon tog procesa sazrijevanja možemo shvatiti velike istine s žarom i punom toplinom našeg senzibiliteta.
Za današnje čovječanstvo, dvije tijesno povezane istine sjaje kao moćna svijetla i amblemi na horizontu duha — važne referentne točke za čovječanstvo u razvoju koje stremi u duhovnu oblast. Prvi amblem je gorući glogov grm Mojsija, a drugi je vatra koja se pojavljuje pod munjom i gromom na Sinaju iz koje Mojsije prima objavu od “Ja sam koji jesam”. [Napomena 36] Tko je to duhovno biće koje se u dva ukazanja objavljuje Mojsiju?
Svatko tko kršćansku poruku razumije u duhovnom smislu također će shvatiti riječi koje je Mojsiju objavilo Biće u gorućem glogovu grmu, i kasnije u vatri na brdu Sinaj — Biće koje pred njegovu dušu smješta Deset zapovijedi. Pisac evanđelja po Sv. Ivanu nam kaže da je Mojsije prorokovao dolazak Krista Isusa, i evanđelist Ivan mu izričito pušta da ukazuje na ona mjesta u Bibliji gdje sila u gorućem grmu gloga i kasnije u vatri na Sinaju objavljuje Sebe kao Biće koje će kasnije biti nazvano “Krist”. Ni jedno božanstvo osim Krista ne bi trebalo biti uvedeno riječima “Ja sam koji jesam”.
Bog koji se kasnije pojavio u ljudskom tijelu i koji je čovječanstvo suočio s Misterijem na Golgoti vlada nevidljivo nakon što Se ranije najavio u elementu vatre u prirodi, u gorućem grmu, i u vatri munje Sinaja. I Stari i Novi zavjet možete razumjeti jedino ako znate da je Bog kojeg je objavio Mojsije Krist koji se trebao pojaviti među ljudima. Tako Bog koji je trebao donijeti ljudskim bićima Spasenje objavljuje Sebe na način kako ne bi ni jedno biće u ljudskom obliku. Objavljuje se u vatrenom elementu prirode, elementu u kojem Krist živi. Njegova božanska esencija predstavlja se u mnogim oblicima. Isto božansko biće koje vlada kroz cijelu starinu sada se vidljivo pojavljuje preko Događaja u Palestini.
Pogledajmo natrag na Stari zavjet i upitajmo se koga su drevni Hebreji u stvari duboko poštovali. Tko je njihov Bog? Članovi hebrejskih misterijskih centara su to znali; obožavali su Krista i prepoznali ga kao onog tko izgovara riječi, “Reci mom narodu: Ja sam koji jesam”. Ali čak i ako ništa od toga nije bilo poznato, sama činjenica da Bog, unutar našeg kruga ljudi, objavljuje Sebe u vatri bila bi dovoljno autentičan dokaz osobi sposobnoj gledati u duboke misterije prirode da je Bog iz gorućeg grma gloga identičan Bogu koji Se objavljuje na brdu Sinaj. Sišao je iz duhovnih visina da bi izvršio Misterij na Golgoti preko Njegova silaska u ljudsko tijelo. Jer postoji tajanstvena veza između vatre koja vani pali elemente prirode i vatre koja pulsira kroz našu krv u obliku tjelesne temperature. Često smo naglašavali u našoj duhovnoj znanosti da je ljudsko biće mikrokozmos podređeno velikom svijetu, makrokozmosu. Stoga, kada percipiramo stvari na ispravan način, unutarnji procesi ljudskog bića moraju odgovarati procesima koji se odigravaju vani u univerzumu. Za svaki unutarnji proces moramo biti u stanju naći odgovarajući vanjski proces, ali razumjeti značenje toga traži da uđemo u duboka okna znanosti duha. Mi ovdje dodirujemo skute duboke tajne, istine koja je odgovor na pitanje: Što u vanjskom makrokozmosu odgovara podrijetlu ljudske misli unutar nas?
Ljudska bića su jedina stvorenja na Zemlji koja zaista misle, i preko njihovih misli mogu doživjeti svijet koji se širi izvan Zemlje. Način na koji misli bljesnu u ljudskom biću nema usporedbe s bilo kojim stvorenjem na Zemlji. Što se događa unutar nas kada je misao upaljena, kada najjednostavnija ili najprosvjetljenija misao bljesne u našim umovima? Da bi odgovorili na ovo pitanje, recimo da su ego i astralno tijelo simultano aktivirani unutar nas kada pustimo da naše misli prođu kroz naše duše. Naša krv je fizički izraz našeg ega, a ono što je u našem nervnom sustavu nazvano “život” fizički je izraz našeg astralnog tijela. Ni jedna misao ne bi planula u našim dušama da ego i astralno tijelo nisu radili usuglašeno, tako doveli do srazmjernog, međuzavisnog funkcioniranja krvi i nervnog sustava. Buduća znanost ljudskih bića jednog će dana biti zaprepaštena današnjom znanstvenom teorijom, koja drži da misli nastaju isključivo u nervnom sustavu. To vjerovanje je netočno jer proces odgovoran za nastanak misli treba gledati kao dinamičku interakciju između krvi i nervnog sustava.
Misao bljesne u našoj duši kada naša krv, naša unutarnja vatra, nervni sustav, i zrak surađuju na ovakav način. Nastanak misli unutar naše duše odgovara valjanju groma u kozmosu. Na isti način, kada munja bljesne u zraku, i kada su zrak i vatra u interakciji da proizvedu grom, to odgovara vatri naše krvi i aktivnosti našeg nervnog sustava. To proizvodi ono što bi mogli metaforički nazvati unutarnji grom koji odjekuje u našim mislima, iako nježno, tiho, i neosjetno. Munja u oblacima odgovara vatri i toplini u našoj krvi, dok zrak vani, uključujući sve elemente koje sadrži u univerzumu, odgovara svemu što prolazi kroz naš nervni sustav. I baš kao što munja u njenom protudjelovanju s elementima proizvodi grom, tako i protudjelovanje krvi i živaca proizvodi misao koja bljesne u duši. Recimo da smo gledali u svijet koji nas okružuje, vidjeli munju kako bljesne u zraku, i čuli valjanje groma koji se prazni. Zatim recimo da smo, dok smo gledali u našu dušu, osjetili unutarnju toplinu kako pulsira u našoj krvi i osjetili život koji prolazi kroz naš nervni sustav, misao bi bljesnula u nama da nam kaže da su i vanjski i unutarnji događaj bili jedno.
To je zaista istina! Premda se naše misli odvijaju unutar nas samih, grom koji se valja na nebu nije samo fizički, materijalni fenomen. Izjaviti da je to tako bilo bi ništa drugo nego materijalistička mitologija. Međutim, pojedinci koji mogu percipirati da duhovna bića tkaju i zrače kroz materijalnu egzistenciju pogledati će gore na nebo, vidjeti munju, čuti grom, i za njih će to biti prava i stvarna indikacija o misli Boga u vatri, o Njegovoj namjeri da nam se objavi. To je nevidljivi Bog koji tka i zrači kroz univerzum. Njegova toplina je u munji, Njegovi nervi su u zraku, Njegove misli u valjanju groma; i to je bio On koji se obratio Mojsiju u gorućem grmu gloga i u vatri munje Sinaja.
Elementi vatre i zraka u makrokozmosu odgovaraju krvi i nervima u čovjekovu mikrokozmosu. Misli su u ljudskom biću ono što su munja i grom u makrokozmosu. Po analogiji, Bog kojeg je Mojsije vidio i čuo u gorećem grmu i koji mu se obratio u vatri munje Sinaja javlja se kao Krist u krvi Isusa od Nazareta. Misleći kao ljudsko biće i bijući u ljudskom tijelu, Kristov utjecaj kao velikog modela za ljudsku evoluciju proteže se u daleku budućnost. I dakle, dva pola u ljudskoj evoluciji susreću jedan drugog: makrokozmički Bog na brdu Sinaj koji se objavljuje u gromu i vatri munje, i isti mikrokozmički Bog koji je utjelovljen u ljudskom biću Palestine.
Uzvišene misterije čovječanstva izvedene su iz duboke mudrosti. One nisu izmišljene legende, već tako duboka istina da trebamo sva sredstva dostupna duhovnoj znanosti da bi razotkrili misterije koje su utkane oko te istine. Upitajmo se kakav je impuls čovječanstvo primilo preko svog velikog modela, Krist-Bića, koje se spustilo na Zemlju i ujedinilo Sebe s mikrokozmičkim kopijama elemenata koje su prisutne u ljudskom tijelu.
Pogledajmo još jedan put natrag na proročanstva drevnih kultura. Sva od njih, sve do u veoma daleku prošlost post-atlantskog doba, vjerojatno su znali kakav bi tijek ljudskog razvoja trebao biti. Misterijski centri su svugdje podučavali ono što sada duhovna znanost proglašava kako slijedi: Ljudska bića se sastoje od četiri dijela: fizičkog, eterskog, i astralnog tijela, i ega. Ona se mogu uzdići na više stupnjeve razvoja: preko individualnih napora od strane njihova ega, kada transformiraju njihova astralna tijela u duh sam — manas, kada transformiraju njihova eterska tijela u životni duh—buddhi, i kada produhove fizičko tijelo u duhovnog čovjeka—atmana. U našem životu na Zemlji svi članovi fizičkog tijela moraju biti produhovljeni tako da je sve što od nas čini ljudska bića kroz priljev božanskog daha duboko produhovljeno. I pošto produhovljavanje fizičkog tijela počinje produhovljavanjem daha —odem-a, transformirano, produhovljeno fizičko tijelo je nazvano atma ili atman, iz čega se izvlači njemačka riječ za dah, atem. Stari zavjet nam priča da je ljudsko biće na početku svoje zemaljske egzistencije primilo dah života. Slično, sve drevne škole mudrosti su percipirale taj dah života kao nešto što od ljudskog bića postepeno mora biti produhovljeno, i atmana su vidjeli kao oboženje daha — kao veliki ideal kojem ljudska bića moraju težiti — tako da budu prožeta duhovnim dahom zraka.
Ali ima još toga u ljudskom biću što treba biti produhovljeno. Ako će cijelo tijelo biti produhovljeno, nužno je ne samo da dah bude produhovljen već također da i krv — izraz ega koji je stalno obnovljen od daha — bude produhovljena. Krv mora biti inficirana snažnim poticajem prema duhovnom. Kršćanstvo je drevnim misterijima dodalo misterij krvi i vatre koja je zatvorena u ljudskom biću. Drevne misterije kažu da su se ljudska bića spustila na Zemlju u njihovom sadašnjem zemaljskom obliku i fizičkoj tjelesnosti iz duhovnih visina. Izgubivši njihovu duhovnu esenciju i umotavši se u fizičku tjelesnost, moraju se vratiti duhovnosti odbacujući fizički oklop i uspinjući se ka duhovnoj egzistenciji.
Religije nisu mogle učiti ono što bi mogli zvati samo-inducirano spasenje ljudskog ega dok god ego, čiji fizički izraz je u krvi, nije bio dodirnut impulsom koji je sada prisutan na Zemlji. I tako nam je kazano kako velika duhovna bića — veliki avatari — s vremena na vrijeme silaze i utjelovljuju se u ljudskim tijelima, posebno kada čovječanstvo treba pomoć. To su bića koja ne trebaju sići u ljudsko tijelo da unaprijede vlastiti razvoj jer su njihov vlastiti ljudski razvoj završili u ranijem ciklusu svijeta. Silaze jedino u svrhu pomoći ljudskim bićima. Na primjer, kada čovječanstvo treba pomoć, povremeno veliki bog Vishnu silazi u zemaljsku egzistenciju. Krishna, jedno od utjelovljenja Vishnu-a, govori o sebi i jasno objašnjava kakva je esencija avatara. U božanskoj pjesmi, Bhagavad Gita, on sam objašnjava što on jest. Tu imamo predivne riječi koje Krishna, u kojem kao avatar živi Vishnu, govori o sebi: “Ja sam duh stvaranja, njegov početak, njegova sredina, njegov kraj; Ja sam Sunce među zvijezdama, vatra među elementima, veliki ocean među vodama, vječna zmija među svim zmijama. Ja sam osnova svega”. [Napomena 37]
Ni jedne riječi ne mogu ljepše i veličanstvenije objaviti sveobuhvatno, svemoguće božanstvo. Božanstvo kojeg je Mojsije vidio u elementima vatre ne samo da tka i zrači kroz makrokozmos već ga se također može naći i unutar ljudskog bića. Zato Krishna-Biće boravi unutra u svemu ljudskom kao veliki ideal kojem čovjekova jezgra teži da se razvije od iznutra. I ako, kao što je to stremila mudrost davnine, čovjekov dah može biti produhovljen kroz impuls kojeg apsorbiramo preko Misterija na Golgoti, tada smo načelo spasenja shvatili kroz ono što živi u nama. Svi avatari su spašavali čovječanstvo preko sila koje uzrokuju da iz duhovnih visina zrače dolje na Zemlju. Avatar Krist je, međutim, spasio čovječanstvo pomoću onoga što je On sam izvukao iz snage čovječanstva, i pokazao nam kako sačuvati snagu i pobijediti materiju preko duha koji se može naći unutar nas samih.
Sada možemo vidjeti kako čak ni takav prosvijetljeni kao što je Kashyapa još nije mogao biti potpuno spašen premda je učinio svoje tijelo neprolaznim. To tijelo je moralo ostati u tajnoj spilji dok Maitreya-Buda nije došao po njega. Jedino kada je fizičko tijelo toliko produhovljeno kroz ego da u njega može strujati Krist-impuls više nije potrebna čudesna kozmička vatra da se postigne spasenje; ono što je potrebno za spasenje je vatra koja bjesni u krvi unutarnjeg ljudskog bića. I zato možemo koristiti svijetlo koje zrači od Misterija na Golgoti u tako predivno duboku legendu kao što je ona ispričana o Kashyapa.
Na prvi pogled, svijet nam se čini mračan i pun zagonetki, ali to možemo usporediti s tamnom prostorijom koja sadrži mnoge sjajne objekte koje kada tek uđemo ne možemo vidjeti. Međutim, kada upalimo svijetlo, ono osvjetljava svu divotu objekata u prostoriji i sve što je predstavljeno od tih objekata. Isto vrijedi i za ljudsko biće koje teži za mudrošću. Ljudsko biće najprije stremi u mraku; gledajući u ovom svijetu najprije na prošlost a zatim na budućnost, on ili ona u početku ne može vidjeti ništa osim tame. Međutim, jednom kada je svijetlo koje dolazi od Golgote upaljeno, sve od najdalje prošlosti do najudaljenije budućnosti postaje osvijetljeno. Pošto je sve materijalno rođeno iz duha, duh će se ponovno dići iz materije. Izraziti tu izvjesnost značenje je današnje proslave Uskrsa — blagdana koji je povezan s događajima u svijetu. Čovječanstvo mora shvatiti što može dobiti kroz duhovnu znanost: ako čovjekova duša, stječući znanje o misterijima egzistencije, može dobiti živopisni osjećaj za misterije univerzuma u važnim simboličkim prigodama kao što je Uskrs, tada će također osjetiti nešto o tome što znači živjeti, ne jednostavno u nečijem vlastitom tjesnacu, osobnoj egzistenciji već također i u simbiozi sa svijetlom zvijezda, sjaju Sunca, i sa svime što živi u univerzumu. Duša će postajati sve više duhovna kako se osjeća protegnuta u univerzum.
Duhovna zvona Uskrsa odzvanjaju kroz naša srca, označavajući da moramo prijeći od ljudskog na univerzalni život kroz uskrsnuće. Slušanje tih duhovnih zvona Uskrsa učinit će da izgubimo svaku sumnju koju smo mogli imati o duhovnom svijetu, i tada ćemo biti sigurni da nam smrt u materijalnom svijetu ne može naštetiti. Kada razumijemo ta uskršnja zvona, vratiti ćemo se životu u duhu.