Jedna neposredna prednost značajnih vremenskih simbola kao što je Uskrs je ta da ovaj blagdan čini naša srca i duše popustljivijim procesu sve dubljeg gledanja u zagonetke čovjeka i u njegovu prirodu. Stoga, postavimo još jednom pred naše duhovno oko legendu koja je jučer osvijetlila naše duše jer nam je dala nagovještaj da nam može nešto otkriti o zagonetkama čovjeka i o prirodi ljudskog bića. To je legenda o velikom mudracu Kashyapa, nadahnutom učeniku Shakyamuni-a. Kashyapa je obuhvatio svu mudrost Orijenta u velikom opsegu i s enormnim impulsom djelovanja. O njemu se s pravom govorilo da ni jedan od njegovih nasljednika nije ni blizu sposoban da očuva ono što je on obnovio od dubokog vrela mudrosti Shakyamuni-a ili da očuva ono što je on, Kashyapa — zadnji koji je to napravio — dao čovječanstvu iz prvobitne mudrosti svijeta.
Nastavimo s legendom. Kada se smrt približila, Kashyapa je osjećao da je blizu Nirvane i otišao u spilju na planini. Nakon što je tamo umro pri punoj svjesnosti, njegovo fizičko tijelo je ostalo u nepromjenjivom stanju ali je moglo biti otkriveno jedino od onih koji su bili dovoljno zreli da prodru u takve tajne. Dok je neprolazno tijelo Kashyapa-e ležalo misteriozno prikriveno u planinskoj spilji, bilo je prorokovano da će se novi veliki navjestitelj prvobitne mudrosti svijeta pojaviti u obliku Maitreya-Bude koji će, nakon što dosegne vrh njegove zemaljske egzistencije, otići u spilju u kojoj je bio leš Kashyape. On će dodirnuti Kashyapu s desnom rukom, i zatim će čudesna vatra sići dolje iz univerzuma, obuhvatiti neprolazno tijelo Kashyape, i ponijeti ga u više duhovne svjetove.
Istočnjak koji razumije ovakvu mudrost očekuje ponovnu pojavu Maitreya-Bude i njegovo djelo na neprolaznom tijelu Kashyape. Da li će se ta dva događaja zaista dogoditi? Hoće li se Maitreya-Buda pojaviti? I ako hoće, da li će neprolazni ostaci krenuti gore kroz čudesnu nebesku vatru? Moći ćemo dobiti predosjećaj o dubokoj mudrosti koja je ugrađena u ovu legendu ako pokušamo razumjeti prirodu čudesne vatre u kojoj će ostaci Kashyape biti primljeni.
Jučer smo vidjeli kako u naše vrijeme božanstvo Sebe otkriva preko dva pola: s jedne strane preko vatre munje, i s druge strane kroz mikrokozmičku vatru krvi. Vidjeli smo da se Krist Mojsiju objavio u gorućem grmu gloga i u gromu i vatri munje na Sinaju. Mojsiju nije govorila ni jedna druga snaga već Krist, objavivši Sebe kao Ja sam koji jesam, i iz vatre munje na Sinaju dala mu Deset zapovijedi. Nakon što se na ovaj način očitovao, pojavio se na mikrokozmičkom polju u Palestini. Vatra koja živi u našoj krvi sadrži istog Boga koji se objavio u nebeskoj vatri i koji se zatim utjelovio u ljudskom tijelu u Misteriju u Palestini tako da je sa svojom snagom mogao prožeti krv koja sadrži čovjekovu vatru. I ako slijedimo posljedice koje je ovaj događaj imao za zemaljsku egzistenciju, moći ćemo kroz taj događaj naći goruću vatru koja će prihvatiti ostatke Kashyape.
Sve što se događa u svijetu je takvo da materijalne stvari postaju malo po malo produhovljene. Vanjski znak Božje moći Mojsiju se pojavio u materijalnoj vatri gorućeg grma gloga i na brdu Sinaj. Međutim, ta vatra je produhovljena kroz Krist-događaj, i tko može percipirati goruću duhovnu vatru nakon što je Krist-snaga ulila sebe u Zemlju? Samo duhovno oko koje je otvoreno i probuđeno preko Krist-impulsa može vidjeti tu vatru jer ono tu čulno opazivu vatru grma gloga vidi u eteriziranom i produhovljenom obliku. I nakon što je Krist-impuls probudio duhovno oko ljudskih bića, ta vatra je također imala duhovni učinak na naš svijet.
Kada je ova vatra opet opažena? Opet je opažena kada je Savao otvorio svoje oči na njegovu putu u Damask, našavši da su postale osvijetljene i vidovite, i u nebeskoj vatri prepoznao Onog koji je izvršio Misterij na Golgoti. I Savao, koji postaje Pavao, i Mojsije su vidjeli Krista. Mojsije Ga je vidio u materijalnoj vatri — u gorućem grmu gloga i u vatri munje na Sinaju — i samo mu je njegovo unutarnje biće moglo reći da mu se obratio Krist. S druge strane, Krist se pojavio prosvijetljenom oku Pavla iz produhovljene i eterizirane vatre. Baš kao što materija i duh stoje u odnosu jedno s drugim u evoluciji svijeta, tako također u odvijanju svijeta postoji odnos između misteriozne vatre grma gloga i Sinaja s jedne strane, i čudesne prikaze Savla na drugoj — odnosno, vatre koja ga obasjava iz oblaka i transformira ga u Pavla. I što je ovaj događaj napravio za evoluciju svijeta kao cjeline?
Pogledajmo natrag na veliki broj osobnosti koje su bile predodređene da beatificiraju i spase čovječanstvo. Oni su bili vanjski izraz avatara, božanskih duhovnih snaga koje su se u raznim epohama spustile iz duhovnih visina i uzele ljudski oblik, kao što je Krishna, Vishnu, i drugi. Ti dobročinitelji i spasitelji čovječanstva morali su se pojaviti tako da čovječanstvo može naći svoj put natrag u duhovne svjetove, i u drevna vremena za to je trebao zagovor božanskoj moći. Međutim, kada se dogodio Misterij na Golgoti, ljudska bića su primila sposobnost da iznutra formiraju snagu neophodnu da se podignu i sebe odvedu gore u duhovne svjetove. Krist se spustio mnogo dublje nego prethodni vođe svijeta i čovječanstva: ne samo da je donio nebeske snage u zemaljsko tijelo, već je također produhovio to zemaljsko tijelo na takav način da je sada za ljudska bića postalo moguće da nađu put natrag u duhovni svijet uz pomoć upravo tih snaga. Premda su pretkršćanski spasitelji koristili božanske moći, Krist je koristio čovjekove snage da spasi čovječanstvo. I s tim činom ljudske snage su postavljene pred naše duše s njihovim iskonskim potencijalom. Što bi se dogodilo na našoj Zemlji da se Krist nije pojavio? To ozbiljno i duboko pitanje je ono s kojim se danas želimo baviti.
Nije važno koliko je mnogo spasitelja svijeta moglo sići iz duhovnih svjetova; u krajnjoj liniji, svi bi oni dolje našli jedino ljudska bića koja su toliko zaglavila u materijalnom svijetu i tako ušančena u materiji da ih čiste duhovne sile ne bi mogle podići gore iz ove nečastive, nečiste materije. Istočni mudraci bili su duboko potreseni i tužno gledali na budućnost, koju su vidjeli na ovaj način: Maitreya-Buda će se pojaviti da obnovi prvobitnu mudrost svijeta, ali neće biti postojećeg učenika da apsorbira takvu mudrost. Da se svjetski proces nastavio odvijati na taj način, Maitreya-Buda bi propovijedao gluhim ušima i ne bi bio shvaćen od ljudskih bića koja su potpuno uronjena u materijalne stvari. Zemlja je lako mogla postati dovoljno materijalistička da uvene tijelo Kashyapea tako da Maitreya-Buda ne bi bio sposoban nositi ostatke Kashyape gore u božanske duhovne visine. Najobrazovaniji pojedinci orijentalne mudrosti su, stoga, bili duboko tužni posebno kada su gledali u budućnost i pitali se da li će Zemlja još biti sposobna proizvesti neko razumijevanje i osjećaje za pojavu Maitreya-Bude.
Jaka nebeska sila je morala zračiti u fizičku materiju i u toj materiji žrtvovati sebe. Ono što je bilo potrebno bilo je više od Boga koji nosi masku ljudske vanjštine; ono što je bilo potrebno bilo je pravo ljudsko biće s ljudskim snagama koje je Boga nosilo u sebi. Događaj na Golgoti se morao desiti tako da materija u koju su smještena ljudska bića može biti podesna, pročišćena, i oplemenjena. Kada su komponente materije pročišćene i posvećene, to će shvaćanje iskonske mudrosti ponovno učiniti mogućim u budućim utjelovljenjima. Čovječanstvo mora biti vođeno do pravog razumijevanja kako je Događaj na Golgoti zaista djelovao u tom smislu. Kako je važan taj događaj bio čovječanstvu, i kako je britko utjecao na esenciju i biće čovječanstva?
Pogledajmo period od dvanaest stoljeća: šest stoljeća prije i šest stoljeća nakon Događaja na Golgoti. I razmotrimo određene događaje koji su se odvili u ljudskim dušama u tom periodu vremena. Uistinu, ništa važnije i značajnije ne može se staviti pred osjetljivu ljudsku dušu od onih snažnih trenutaka u prosvjetljenju Bude, kakvi su povezani s legendom o Budi. On nije rođen u štali, među siromašnim pastirima, već je ostavio kraljevsko okruženje u kojem je odrastao. Sama ta činjenica nije ono što treba naglasiti, već prije činjenica da je uvidio da u takvom kraljevskom okruženju ne može doživjeti život u njegovim raznim manifestacijama.
Našao je slabo i jadno dijete čije rođenje u ovoj egzistenciji nije stvorilo ništa osim patnje za dijete, i tako je Buda osjetio da je rođenje patnja. Zatim je Buda sa svojom osjetljivom dušom vidio bolesnu osobu i tako shvatio da je to ono što se događa ljudskom biću kada je dovedeno u zemaljski svijet zbog njegove ili njene žudnje za egzistencijom. Zaključio je da je bolest patnja. Kada je našao starca čija poodmakla dob ga je učinila invalidom, upitao se: “Kakav je to dar života čovjek dobio da postepeno čini da gubi kontrolu nad svojim udovima?” Starost je bila patnja. Vidjevši leš, Buda je bio suočen sa snagama smrti koje uništavaju i gase život, i zaključio je da je i smrt, također, bila patnja. Dok je Buda nastavio gledati manifestacije života, našao je da je odvajanje od onog što se voli stvorilo patnju; biti ujedinjen s onim što netko nije volio također je stvorilo patnju; i, konačno, patnju je uzrokovalo ne primanje onog što se željelo.
Budina doktrina o patnji imala je moćan i živopisan učinak na srca ljudskih bića. Bezbrojni ljudi su naučili veliku istinu da su patnje oslobođeni kroz nestanak žeđi da budu, i također su naučili kako da teže vani iz njihovih zemaljskih utjelovljenja. Uistinu, s takvim nastojanjima najviši vrh čovjekove evolucije je pred našim dušama.
Pogledajmo sada razdoblje koje obuhvaća dvanaest stoljeća — šest stotina godina prije i poslije rođenja Krista. Treba naglasiti da se Misterij na Golgoti dogodio u sredini tog perioda. U doba Bude, šest stotina godina prije Golgote, sada posebnu pažnju obratimo na ono što je Buda osjećao pri pogledu na leš i što je u odnosu na to učio. Sada kada smo to napravili, odmah uzmimo u obzir vrijeme šest stotina godina nakon Misterija na Golgoti, kada su se bezbrojne duše i oči okrenule križu na kojem je visio leš. Iz tog su leša emanirali impulsi koji su produhovili život i označili radosnu vijest da se smrt može pobijediti životom. To je, dakle, upravo suprotno od onog što je Buda osjećao kada je vidio mrtvo tijelo.
Buda je u lešu vidio nagovještaj o beznačajnosti i uzaludnosti života. Suprotno tome, šest stotina godina nakon Događaja na Golgoti ljudska bića su gledala leš na križu u duhu pobožnog zanosa. Za njih je bio znak života, i njihove duše su postale prožete s izvjesnošću da egzistencija nije patnja, već da poslije smrti prelazi u stanje blaženstva. Razapeti križ Isusa Krista šest stotina godina nakon Događaja na Golgoti postaje memorijalni simbol života, uskrsnuća života, i pobjede nad smrću i svom patnjom; šest stotina godina prije Misterija na Golgoti leš je bio memorijalni simbol za činjenicu da su ljudska bića podložna jadu i patnji jer njihova žeđ za egzistencijom uzrokuje da uđu u fizički svijet. Nikada nije bilo većeg preokreta u cijeloj evoluciji ljudske rase.
Ako se ulazak ljudskih bića u fizički svijet smatrao patnjom šest stotina godina prije Događaja na Golgoti, kako duša percipira veliku istinu o jadu života nakon tog događaja? Kako je ta bivša istina percipirana od ljudi koji križ Golgote gledaju s visokim stupnjem razumijevanja? Da li je rođenje patnja, kao što je Buda rekao? Oni koji gledaju gore na križ Golgote s educiranom dušom i koji se s njim osjećaju ujedinjeni reći će sebi: “To rođenje vodi ljudska bića u svijet koji je imao mogućnost da odjene Krista sa svojim vlastitim elementima”. Bili su sretni da uđu u ovu Zemlju na kojoj je Krist hodao. I preko veze s Kristom, duša je dobila snagu da nađe svoj put do duhovnih svjetova, a isto tako i znanje da rođenje nije patnja; rođenje je prije prolaz kroz koji se treba proći da se nađe Spasitelja — Spasitelja koji je Sebe umotao u iste zemaljske materijale koje čine i ljudski fizički ovoj.
Da li je bolest patnja? Oni koji impuls Golgote shvaćaju u pravom smislu su rekli: “Ne, nije”! Čak iako čovječanstvo danas još ne može razumjeti što je pravi duhovni život koji u njih struji s Kristom, ljudi će u budućnosti to naučiti. Znati će da osoba čije najdublje biće prožeto snagom Krista, da će onaj ili ona koja sebi dopusti da postane prožeta Krist-impulsom moći nadvladati sve bolesti uz pomoć snage i snaga zdravlja koje on ili ona razvija od iznutra. To je tako jer je Krist veliki iscjelitelj čovječanstva. Njegova snaga obuhvaća sve što emanira iz duhovnog izvora i zaista može razviti jaku, iscjeljujuću snagu koja može pobijediti bolest. Ne, bolest nije patnja, već prije šansa za prevladavanje prepreke ili hendikepa razvijanjem Krist-snage unutar nas.
Na isti način moramo doći do jasnog razumijevanja o teškoćama starosti. Što naši udovi postaju slabiji, veća je za nas šansa da rastemo u duhu i nadvladamo našu slabost kroz snagu Krista u nama. Starost nije patnja jer svakim danom rastemo dalje u duhovni svijet. A ni smrt nije patnja jer je pobijeđena uskrsnućem. Smrt je pobijeđena preko Događaja na Golgoti.
Nadalje, možemo li reći da odvajanje od onog što volimo predstavlja patnju? Ne! Duše koje sebe prožmu Krist-snagom znaju da ljubav može skovati neuništive duhovne veze izvan svih materijalnih prepreka. I nema ničeg u životu između rođenja i smrti i između smrti i ponovnog rođenja do čega ne možemo duhovno naći put preko Krist-impulsa. Ako se prožmemo Krist-impulsom, nezamislivo je da možemo biti odvojeni od onog što volimo na duže staze. Krist nas povezuje s onim što volimo.
Po istoj logici, “biti ujedinjen s onim što ne volimo” ne može biti patnja jer nas Krist-impuls uči da jednom kada smo ga prihvatili u našim dušama, moramo voljeti sve u svojoj mjeri. Krist-impuls nam pokazuje put, i kada smo pronašli taj put, “biti ujedinjeni s onim što ne volimo” nikada ne može uzrokovati patnju jer tada neće više biti ničeg što ne prihvaćamo s ljubavlju. I “ne postići ono što se želi” više ne može biti patnja ako se prihvaća Krista, jer ljudski senzibiliteti, osjećaji, i želje su pročišćene i oplemenjene na takav način da ljudska bića žele samo ono što bi trebala dobiti. Više ne pate od nedostatka stvari, jer ako bi trebali biti bez nečega ili nekoga, takav nedostatak je za njihovo oplemenjivanje; i Krist-moć im daje snage da to dožive kao pročišćavanje. Kada se to događa, osjećaj nedostatka stvari više ne priziva patnju.
Dakle što je Događaj na Golgoti? To je postepeno ukidanje učenja velikog Bude da je život patnja. Ni jedan drugi događaj nije imao veći utjecaj na evoluciju i prirodu života u ovom svijetu od Događaja na Golgoti, i zato možemo razumjeti da će nastaviti imati utjecaja na čovječanstvo i imati ogromne pozitivne posljedice za čovječanstvo u budućnosti. Krist je bio najveći avatar koji se ikada spustio na Zemlju; i kada takvo biće dolazi dolje u našu egzistenciju, kao što se Krist spustio u tijelo Isusa od Nazareta, događa se nešto misteriozno i veoma značajno. Pogledajmo na mikrokozmički svijet. Kada zrno pšenice položimo u tlo, ono klija, raste stabljika, i mnogo klasja pšenice, i mnogo, mnogo dobivenih zrna pšenice su kopije zrna izvorno zasađenog u tlo. Taj proces se također odvija u makrokozmičkom, duhovnom svijetu. Jer “sve što je prolazno samo je prispodoba”, [Napomena 38] i u umnažanju zrna pšenice možemo vidjeti sliku, prispodobu, duhovnih svjetova. I s time, zaključujemo našu usporedbu. Kada se dogodio Događaj na Golgoti, nešto se dogodilo eterskom i astralnom tijelu Isusa od Nazareta: bili su umnoženi kroz snagu Krista koja je živjela u njemu, i mnoge kopije ta dva tijela su otada bile prisutne u duhovnom svijetu i nastavile djelovati.
Kada ljudska individualnost silazi iz duhovnih visina u fizičku egzistenciju, obavija se eterskim i astralnim tijelom. Ali kada su u duhovnim svjetovima prisutne nešto kao kopije eterskog i astralnog tijela Isusa od Nazareta, tada se nešto veoma posebno događa ljudskim bićima čija karma to osigurava. Nakon što je Misterij na Golgoti bio izvršen, pojedinac čija je karma to dopustila, primio je ili je primila kopiju eterskog ili astralnog tijela Isusa od Nazareta utkanu u sebe. To je bio slučaj u prvim stoljećima kršćanskog doba, na primjer kod Sv. Augustina. Kada je takva individualnost sišla iz duhovnih visina i zaogrnula sebe u etersko tijelo, primila je kopiju eterskog tijela Isusa od Nazareta utkanu u njeno vlastito etersko tijelo, ali je imala vlastito astralno tijelo i ego.
I dakle, ono što je obavijalo Boga utjelovljenog u Palestini sada je preneseno na druga ljudska bića koja su trebala prenijeti poticaj tog velikog impulsa ostatku čovječanstva. Pošto je Augustin morao zavisiti o njegovu vlastitu egu i vlastitu astralnom tijelu, bio je podložan sumnjama, usponima i padovima, i pogrešnom ponašanju; i pošto su te mane proizlazile iz još uvijek nesavršenih dijelova njegova bića, bilo mu je teško da ih prevlada. Ono kroz što je morao proći bilo je uzrokovano pogreškama u njegovoj prosudbi i zabludjelim egom. Ali nakon što se borio s tim problemima i njegovo etersko tijelo počelo biti aktivirano, susreo se sa snagama u njemu koje su bile utkane u to etersko tijelo iz kopije eterskog tijela Isusa od Nazareta. I sada postaje individua koja je ljudima na Zapadu mogla objaviti dio uzvišenih misterijskih istina.
Tako su mnogi pojedinci koje mi na Zapadu poznajemo kao važne stupove kršćanstva bili pozvani da promiču nastavljanje kršćanstva u četvrtom, petom, i šestom stoljeću, i u desetom stoljeću. Ti uzorni ljudi su mogli apsorbirati velike ideje jer je njihovo etersko tijelo bilo isprepleteno s eterskim tijelom Isusa od Nazareta. Iz tog razloga su mogli proniknuti u uzvišene vizije i uzorne ideje koje će kasnije biti postavljene u artistički oblik od čuvenih slikara i kipara.
Kako su nastali ti uzorci za slike koje nam pružaju radost čak i danas? Nastali su kada su ljudska bića petog, šestog, sedmog, i osmog stoljeća nakon Krista primila velika prosvjetljenja o kršćanstvu koja nisu morala shvatiti uz pomoć povijesnih iskaza. Zbog kopije posvećenog eterskog tijela Isusa od Nazareta utkane u njih, ta ljudska bića su mogla apsorbirati sadržaj Kristova učenja bez poznavanja povijesno prenesenih činjenica o kršćanstvu. Jer su unutar sebe nosili dio Isusa od Nazareta, iz osjećaja unutarnje prosvjetljenja znali su da je Krist bio živ. Znali su kao što je znao i Pavao kada je vidio Krist-prikazu u gorućoj produhovljenoj vatri nebesa. Da li bi Pavao prije toga želio biti konvertiran na osnovu priča koje su kružile o događajima u Palestini? Ni jedan od događaja koje mu je itko mogao reći ne bi imao snagu da iz Savla napravi Pavla, a ipak je najvažniji impuls za širenje kršćanstva emanirao od Pavla. On je ostao skeptičan na priče o Kristu na fizičkom planu a vjernik je postao tek kroz okultni događaj koji se odigrao u duhovnom svijetu. Čudni su zaista oni ljudi koji žele kršćanstvo bez duhovnog prosvjetljenja! Vanjsko širenje kršćanstva bilo je zbog nadosjetilnog događaja; nikada se ne bi dogodilo bez Pavlova duhovnog prosvjetljenja.
U kasnija vremena, kršćanstvo je nastavilo rasti kroz aktivnosti onih koji su mogli doživjeti Krista, kao što je gore opisano, kao rezultat unutarnjeg prosvjetljenja, i ti su pojedinci također bili sposobni doživjeti povijesnog Krista jer su unutar sebe nosili ono što je preostalo od povijesnog Krista i njegovih tijela. U vremenu od jedanaestog do četrnaestog stoljeća drugi pojedinci su primili kopije astralnog, radije nego eterskog, tijela Isusa od Nazareta utkana u njih kada u bili dovoljno zreli i kada je njihova karma to tražila. Franjo Asiški i Elizabeta od Thüringena, među ostalima, bili su takva ljudska bića čiji bi nam životi ostali neshvatljivi ukoliko ne poznajemo ove činjenice. Sve u životu Franje Asiškog što nam se čini čudno proizlazi iz činjenice da je njegov ego bio ljudski ego te ljudske individualnosti, ali poniznost, posvećenost, i zanos kojima se kod Franje Asiškog toliko divimo dolaze od toga što je u njegovo astralno tijelo imao utkanu kopiju astralnog tijela Isusa od Nazareta. Mnoge druge osobnosti tog vremena imaju takve kopije utkane u njihovo vlastito biće; i kada to znamo, oni za nas postaju modeli za oponašanje. Ako bi netko želio ići do dna s ovom stvari bez da je Elizabeta od Thuringena imala kopiju astralnog tijela Isusa od Nazareta utkanu u nju, kako on ili ona može potpuno razumjeti život te svetačke žene? Mnogi, mnogi pojedinci su pozvani preko tog nastavljanja Krist-snage da njen moćni impuls nose u budućnost.
Kao dodatak kopijama eterskog i astralnog tijela Isusa od Nazareta, bezbrojne kopije njegova ega su isto tako sačuvane za potomstvo. Njegov ego je nestao iz tri omotača kada je u njih ušao Krist, ali kopija tog ega — uzvišenog kroz Krist-događaj — ostala je i bila umnožena u beskonačan broj kopija. U toj kopiji ega Isusa iz Nazareta imamo nešto još je danas još prisutno u duhovnom svijetu, i ljudska bića koja su dovoljno zrela to mogu naći i, s time, sjaj Krist-snage i Krist-impulsa kojeg nosi u sebi.
Vanjski izraz za ego je krv. To je velika tajna, ali uvijek je bilo ljudskih bića koja su s njom upoznata i koja su bila svjesna da su kopije ega Isusa iz Nazareta prisutna u duhovnom svijetu. I od Događaja na Golgoti, uvijek je kroz stoljeća bilo ljudskih bića koja su morala vidjeti da je čovječanstvo polako sazrijevalo do točke gdje su neki pojedinci mogli prihvatiti kopije ega Isusa Krista, baš kao što su neka ljudska bića primila Njegovo etersko i astralno tijelo. Trebalo je naći tajni način za sačuvati taj ego u tihoj, dubokoj misteriji do vremena kada će pogodan trenutak za njegovo korištenje biti pri ruci. Da bi se sačuvala ta tajna, formirano je bratstvo posvećenika: Bratstvo svetog grala. To bratstvo ide natrag u vrijeme kada je, kao što je izvješteno, njegov osnivač uzeo kalež koji je Krist Isus koristio na Posljednjoj večeri i u njemu skupio krv koja je kapala iz rana Spasitelja dok je visio na križu. Taj osnivač bratstva je sakupio krv Krista Isusa, izraz i kopiju Njegova ega, u kalež koji je nazvan Sveti gral. Držan je na svetom mjestu — u bratstvu — koje je kroz njegove institucije i obrede inicijacije obuhvatilo Braću svetog grala.
Danas je došlo vrijeme kada te tajne mogu biti otkrivene jer srca ljudskih bića kroz duhovni život mogu postati zrela u mjeri da se mogu podići do razumijevanja ove velike misterije. Ako duhovna znanost može zapaliti duše tako da se one zagriju do angažiranog i živog razumijevanja ovakvih misterija, upravo će te duše postati dovoljno zrele, bacajući pogled na taj Sveti gral, da upoznaju misteriju Krist-ega — vječnog ega u koji se svaki ljudski ego može transformirati. Ova misterija je stvarnost. Sve što ljudi moraju napraviti je slijediti poziv duhovne znanosti da ovu misteriju razumiju kao danu činjenicu tako da mogu primiti Krist-Ego pri samom pogledu na Sveti gral. Da bi se to ostvarilo, nužno je samo shvatiti i prihvatiti te događaje kao činjenicu.
U buduće vrijeme kada će ljudi sve više biti pripremljeni da prime Krist-ego, on će u sve većem stupnju prožeti ljudska bića tako da mogu stremiti gore da pristupe položaju gdje je bio njihov veliki model Krist Isus. Jedino će kroz ovaj proces ljudska bića naučiti u kom je smislu Krist Isus veliki model čovječanstva, i tek tada će početi shvaćati da izvjesnost i istina vječnog života emaniraju od leša na drvenom križu na Golgoti. Oni kršćani budućnosti koji su inspirirani i prožeti Krist-egom također će razumjeti nešto što prije nije bilo poznato nikom osim prosvijetljenima. Ne samo da će razumjeti Krista koji je otišao kroz smrt, već će također razumjeti pobjedonosnog Krista Apokalipse, čiji dolazak je prethodno prorokovan i koji je uskrsnuo iz mrtvih u duhovnoj vatri. Uskrs nam uvijek može biti simbol uskrslog Krista, poveznica od Krista na križu do pobjedonosnog, uskrsnulog, podignutog Krista koji sva ljudska bića povlači gore dok sjedi na desnoj strani Oca.
Simbol Uskrsa otvara perspektivu ne samo za budućnost cijele Zemlje već također i za ljudsku evoluciju. Uskrs je naše osiguranje da će se jednog dana ljudska bića inspirirana Kristom sve više mijenjati od individualnosti Savla do Pavla i sve više postajati sposobna vidjeti duhovnu vatru. Zasigurno, baš kao što se Krist objavio Mojsiju i onima koji su objavili njihovu vjeru u Njega u fizičkoj vatri glogova grma i u munji na Sinaju kao proročanstvo Njegova vlastitog dolaska, tako će se On objaviti i nama u produhovljenoj vatri budućnosti. “On je s nama svaki dan do kraja svijeta”, i oni koji su dopustili njihovoj percepciji da bude prosvijetljena Događajem na Golgoti, njima će se pojaviti u duhovnoj vatri čak i ako su ga najprije vidjeli u drugačijem obliku.
Od kada je Krist izvršio tako dubok utjecaj na sve aspekte zemaljskog života, sve dolje do čovjekova kostura, ono što je formiralo Njegovo smrtno tijelo iz elemenata Zemlje također je pročistilo i posvetilo sve supstance na Zemlji u tolikoj mjeri da svijet više nikada ne može postati ono što su se Mudraci Istoka nažalost bojali da će zauvijek biti. Oni su vjerovali da prosvijetljeni budućnosti, Maitreya-Buda, neće na Zemlji moći naći ljude koji se mogu uzdići do toga da ga razumiju jer će previše duboko uroniti u materijalni svijet.
Krist je vođen na Golgotu da sublimira materiju i preusmjeri je u duhovne visine i da spriječi da vatra na Zemlji postane šljaka umjesto produhovljena esencija. Kada su sama ljudska bića produhovljena, ponovno će razumjeti prvobitnu mudrost o duhovnom svijetu iz kojeg su ranije došli. I dakle, nakon što ljudska bića prođu sve dublje razumijevanje, Maitreya-Buddha će na Zemlji naći zahvalnost s kojom se inače ne bi mogao susreti. Sve što smo naučili u mladosti bolje razumijemo nakon što postanemo zreliji kroz naša iskušenja i nakon što možemo pogledati natrag na iskustva naše mladosti. Slično, čovječanstvo će razumjeti prvobitnu mudrost svijeta gledajući na nju natrag u svijetlu Krista i preko Događaja na Golgoti.
I sada, kako neprolazni ostaci Kashyape mogu biti spašeni, i za koje odredište su spašeni? Napisano je da će se Maitreya-Buda pojaviti i dodirnuti ga s desnom rukom, i zatim će tijelo biti uklonjeno u vatri. Vatra koju je Pavao vidio na putu za Damask bila je ista čudesna, produhovljena vatra unutar koje će tijelo Kashyape biti sigurno preneseno gore; i u toj vatri će sve veliko i plemenito drevnih vremena biti spašeno. Vidjeti ćemo snage prošlosti koje su bile uzvišene, veličanstvene, i pune mudrosti kako struje i utječu u ono što je čovječanstvo steklo kao rezultat Misterija na Golgoti.
U uskršnjim zvonima, susrećemo se sa simbolom uskrsnuća samog duha Zemlje i spasa čovječanstva. U prošlosti, nije postojao nitko s pravim razumijevanjem tog simbola koji nije znao kako uzdići sebe do duhovnih visina kroz misterij Uskrsa. Nije bez značaja da je Faust, kada je blizu smrti, vraćen natrag u novi život od uskršnjih zvona. To vodi do velikog trenutka u njegovoj staroj dobi kada konačno postaje slijep pred licem smrti i može reći, “Ipak unutar mene sjaji blistavo svijetlo”. [Napomena 39] Sada je spreman prodrijeti gore u duhovne svjetove gdje svi plemeniti članovi čovječanstva nalaze spasenje.
Sve što je jednom bilo živo u prošlosti je bilo spašeno, pročišćeno, i sklonjeno u eteriziranoj duhovnosti koja je Misterijem na Golgoti dospjela na Zemlju i u čovječanstvo. Jednog dana kada se Maitreya-Buda pojavi, neprolazno tijelo velikog mudraca Kashyape će proći slično pročišćenje u čudesnoj vatri, u velikom svijetlu Krista, koje se pojavilo Pavlu na putu za Damask.