.Napisano kao uvod za zbirku legendi objavljenu pod naslovom
Aus Michaels Wirken.
Zašto srca onih koji imaju smisla za duhovne stvari brže zakucaju kada god se izgovori ime Mihaela? Takvi ljudi u dubinama srca osjećaju da je Mihael biće koje je izvršilo djelo bez čijeg ispunjenja bi čovječanstvo moralo nastaviti sve dalje i dalje putem koji vodi na rub bezdana. Baš kao što je Krist izvršio djelo kroz koje je pobijedio smrt, tako je i Mihael, drugim djelom, učinio za čovjeka mogućim da se spasi od potpunog otvrdnuća u materijalnoj egzistenciji. Kada nađemo stare slike koje predstavljaju Mihaela zaraćenog sa zmajem, u tom zmaju moramo prepoznati utjecaj koji nastoji uvući čovjeka u zemaljsko otvrdnuće i rigidnost. To je utjecaj s kojim se Mihael bori. U njemu stoga, nema elementa otvrdnuća, samo dobrota, milosrđe i beskonačna pokretljivost.
Ovaj proces otvrdnuća koji se može opaziti u tijeku evolucije, i od kojeg Mihael želi zaštititi čovječanstvo, je zbog činjenice da je svijet kojem čovjek pripada sve manje prožet snagama bogova. Oni su se, božanska duhovna bića, sada povukla iz vidljivog svijeta osjetila. Iz toga razloga moderna fizika danas onako opisuje svijet. Jer čovjek koji vjeruje da je ovaj 'od bogova napušten' jedini svijet, žrtva je tog procesa otvrdnjavanja koji je spomenut. Mihael je biće koje neće napustiti čovjeka i ostaviti ga dalje na tom putu u otvrdnjeni, materijalizirani svijet. Dok su se druge duhovne moći povukle od čovjeka, Mihael ga je slijedio kao vjerni suputnik, gledajući kao svoj zadatak da čovjeka oslobodi upetljanosti u materiju, i da njegove mogućnosti spoznaje vodi na takav način da to opet bude spoznaja duha. Baš kao što je Krist, uzvišeno biće Sunca, u trenutku otajstva Golgote ujedinio Sebe sa Zemljom da bi Zemlji dao mogućnost za buduću, duhovnu egzistenciju, tako je i misija Mihaela da osvijetli moći spoznaje u čovjeku. Ljudskoj spoznaji Mihael donosi takvo svjetlo koje čini mogućim zaista razumjeti djelo Krista, i čuvar je misterijskih škola kroz epohe.
Pomoću duhovnog istraživanja, Rudolf Steiner je mogao pratiti razvoj ovih misterija sve do u vrijeme koje je prethodilo takozvanom ledenom dobu, u oblasti koja je iz davnine poznata kao Atlantida. U svojoj Tajnoj znanosti, Rudolf Steiner opisuje proročište Sunca na Atlantidi kao glavni centar učenja misterijske mudrosti; i iz tog središta zračile su snage za sav kulturalni razvoj kasnijih vremena. S tim proročištem Sunca bila su povezana planetarna proročišta, inspiratori kojih su bili Merkur, Mars, Jupiter i drugi bogovi opisani u grčkoj mitologiji.
Kada je tijekom dugih perioda vremena kontinent koji se jednom protezao nad oblašću koju danas znamo kao Atlantski ocean bio postupno potopljen - činjenica danas priznata od geologije - veliki dio čovječanstva je lutao prema Istoku pod vodstvom vođe atlantskog proročišta Sunca. Kada se odvijala ova migracija zemaljski globus je prolazio proces otvrdnjavanja i postupno poprimio konfiguraciju koja danas čini lice Zemlje. Proces otvrdnjavanja također se događao u organizaciji čovjeka i otišao toliko daleko da su se od tog vremena nadalje, koštani oblici ljudskog kostura mogli sačuvati kroz vjekove. Činjenica da nisu otkrivene kosti koje bi pripadale kosturu i datirale još iz ranijih vremena, već da su ostali samo kosturi životinja, dokaz je da su životinje u ovaj proces otvrdnjavanja bile uključene prije čovjeka. Tijekom svog lutanja prema Istoku, čovjek je u sprezi s indo-germanskim jezikom razvio prve početke mišljenja. U isto vrijeme pojavili su se počeci osjetilne percepcije; čovjek je svoju pozornost počeo usmjeravati na vidljivi svijet osjetila. Tragovi slika iz ledenog doba koji se nalaze na zidovima špilja u Francuskoj i Španjolskoj prekrasni su dokumenti koji svjedoče o obrazovanju čovječanstva za osjetilnu percepciju, obrazovanju koje su poduzeli veliki učitelji čovječanstva koji su bili sposobni voditi i sami anticipirajući normalno odvijanje evolucije.
Na ovom mjestu možda bi bilo dobro reći nešto o razvoju ljudskih misli. U svojoj knjizi Die Ratsel der Philosophie (Zagonetke filozofije), Rudolf Steiner prikazuje postupni razvoj modernog mišljenja iz slikovne svijesti kakva je bila izražena u mitologijama antike. Ova slikovna svijest bila je na vrhuncu u doba Atlantide, a pomoću nje je čovjeku bilo moguće imati izravan odnos s božansko-duhovnim bićima. Kroz cijelo razdoblje istočnjačke kulture, sve do Homerova vremena, sami bogovi pojavljivali su se među svećenicima dok su prinosili svoje žrtve ili bili zadubljeni u molitvu. Bogovi su čovjeku dali sve nebeske darove koje su oni mogli dati. U to je vrijeme bilo moguće stupiti u stvarnu vezu sa Suncem i Mjesecom, sa Saturnom i drugim planetima, a vjerski obredi bili su raspoređeni na takav način da budu u skladu s planetima koji su kružili u svojim različitim orbitama. Obredi su se razlikovali prema godišnjem dobu i prema mjestu na kojem su se izvodili. Vrlo su se razlikovala iskustva čovjeka na vrhu planine od njegovih iskustava u dubinama Zemlje; opet drugačija iskustva uz morsku obalu, ili daleko u unutrašnjosti, daleko od šumova mora. U ono doba ljudi su znali: bogovi su ti koji čovjeku donose dar mišljenja. Narodi koji su se razvili u dolinama Inda i Gangesa svoju su vezu s božanskim doživljavali drugačije od onih ljudi koji su bili izloženi surovijoj klimi iranskih visoravni. Zaštićen moćnim planinskim lancima koji se uzdižu prema nebu i okružen bogatim i plodnim krajolikom, u Indiji je bilo moguće da se razvije narod koji je bio ispunjen ljubavlju prema svakom živom stvorenju i koji je svoj pogled usmjeravao prema unutra, kao što je nešto kasnije, perzijski narod, usmjerio ne samo svoj pogled nego i svoja djela, prema vani u svijet.
U jednom indijskom dokumentu imamo zemaljski odraz, zrcalnu sliku one velike bitke na nebu koju je Mihael vodio sa svojim protivnicima. Taj dokument je Bhagavad-Gita i to čini predmet dvaju predavanja koja je održao Rudolf Steiner. Ova bitka na nebu je mitološki prikaz događaja koji se stvarno dogodio. Rudolf Steiner objašnjava postojanje tih zvjezdanih fragmenata poznatih modernoj astronomiji kao planetoidi koji kruže unutar sfere Marsa, govoreći da su oni kozmički svjedoci ove moćne borbe. Oni su uistinu povezani s onom bitkom između nebeskih legija koja je starim ljudima bila poznata pod najrazličitijim imenima, a čije srednjovjekovne oznake su vezne uz tradiciju koja se pripisuje Dionizu Areopagiti.
Kroz stoljeća čovječanstvo je nastojalo moćnim slikama prikazati ovu bitku između viših i nižih sila. Ove slike nalazimo u priči o Mihaelu koji se bori sa zmajem, i opet u priči o Mitri koji pobjeđuje bika. Sve ove slike predstavljaju nadvladavanje niže višom silom. Mihael djeluje kao ta viša sila; kod niže sile imamo posla, ne samo sa zmajem, već i bićem koje se nudi kao žrtva, i koje slijedi put zla, a da samo nije zlo. Ovo biće koje odabire niži put kao žrtvu je 'pripremač puta', onaj koji je pripremio put za Krista dok je silazio, stupanj po stupanj, u zemaljsku egzistenciju. On je anđeo kojeg je Krist poslao pred sobom, a koji je kasnije nosio ime Ilija. Mihael je arhanđel koji zasjenjuje ovog anđela. Sve što se na Zemlji događa kroz aktivnost osobnosti nadahnutih kroz Iliju, u sebi sadrži i vladajuću silu Mihaela. Postoje, dakle, dvije struje Mihaela: prva je izravno povezana s Mihaelom, samim sunčevim duhom; drugu vodi Ilija. Odnos između to dvoje je takav da se o njima može misliti kao da su, u određenom smislu, struja Sunca i struja Mjeseca; ipak su oboje pod utjecajem Mihaela. Gotovo isti odnos imaju jedna prema drugoj indijska i perzijska civilizacija. Zaratustrina kultura Perzije izravno je povezana sa Suncem. Bog Sunca Ormuzd pobjeđuje mračnog Ahrimana. Prethodno, i pripremajući put za ovu struju Sunca, imamo civilizaciju Indije sa svojim više lunarnim osobinama i njezinim kultom Some (Mjeseca). Tijekom indijske epohe čovjekov misaoni život bio je takav da je on sam misli doživljavao kao prožete dušom i duhom, koje stvarnu egzistenciju imaju u onoj oblasti u kojem čovjek živi sa svojim 'Ja'. Ta oblast je eterski svijet, o kojem se također može govoriti kao o kolektivnom tkanju i radu planeta unutar sfere Mjeseca. U epohi perzijske civilizacije čovjek je doživio promjenu u svom odnosu prema svijetu mišljenja. Misao je, u svojoj suštinskoj prirodi, za njega još uvijek bila oduhovljena i ispunjena životom; a ipak je osjećao da se ta konkretna duhovna bit postupno povlači iz njega. Iz takvih iskustava proizašla je njegova slika svijeta - slika u kojoj se činilo da su iskonski bogovi uključeni u bitku.
Mihael je doživio promjenu u misaonom životu čovječanstva kao vlastitu sudbinu. U drevnoj Indiji doživio je prijenos svog kraljevstva Sunca, sa svojim pritočnim planetima, iz oblasti prostora u tijek vremena. Kultura sedmorice Rishia sastojala se od postupnog razvijanja u vremenu svega onoga što su otkrila planetarna proročišta Atlantide dok su jedno kraj drugog postojali u prostoru, svega što je nastalo kroz prostornu, zemljopisnu distribuciju čovječanstva po licu Zemlje. Tako je Indija postala, takoreći, rodno mjesto vremena, jer su u Indiji različite epohe kulture prvi put postale sekvencionirane, prethodeći i slijedeći jedna drugu u vremenu. Indija je bila kolijevka svih kasnijih civilizacija. To biće koje je kroz vjekove bilo u stanju podariti snažne životne snage čovjeku, indijska je svijest percipirala u liku Indre, ranijem obliku Mihaela. Indra je postao Mihael kada ga je obasjalo Kristovo svijetlo. Pripreme za ovu iluminaciju su, međutim, došle iz Perzije. Ormuzd, okružen svojim slugama, veličanstvena je slika Krista sa svojim apostolima. Mihael kroz Zaratustrino učenje djeluje kao vjesnik, objavljujući ono što je u kasnijim vremenima postalo znanje i razumijevanje Krista. Unatoč tome, Mihael se u Perziji ne pojavljuje kao bog kojega se štuje u nekom posebnom kultu. On šalje sjaj svoje svjetlosti, sebe skriva, cijeli je iza slave. U pretkršćanskim vremenima Mihael se kao božanski lik pojavljivao u određenom obliku samo noćnoj svijesti čovjeka; i tako su 'drevni' narodi poput Perzijanaca, čija je svijest bila usmjerena više na svijet osjetila, znali ponešto o sjaju Mihaelove oblasti ispunjene mudrošću, ali nisu osjećali nikakav poriv obožavati božanski lik samog Mihaela u nekom posebnom kultu. Istina je da je u vrlo ranim indo-germanskim vremenima Mitra među ostalim bogovima bio poznat kao bog svijetla; ali tek su mnogo kasnije misteriji Mitre bili pridruženi perzijskim, zauzevši središnje mjesto među ostalim kultovima. Misteriji Mitre stvarno pripadaju onom stupnju religijske kulture u kojem je nastalo štovanje bika. U liku Mitre kasniji perzijski narod vidio je proročansku sliku budućeg stupnja evolucije. U misterijima Mitre, bila je predstavljena, kao poticaj prema budućnosti, slika čovjeka koji se izdiže iz upetljanosti u materiju i tako postaje Mitra, pobjednik nad bikom, pravi Mihael.
Duše onih koji su pripadali babilonskoj civilizaciji ušle su u sve ono što se otkriva čovjeku kada se, tijekom svog usnulog života, sjedini s duhovnim svijetom. Djelatnost Mihaela, koji se tada obožavao pod imenom Marduk, babilonska je kultura prikazala u velikoj i divnoj slici. Rudolf Steiner dao nam je konkretnu ideju o tome što je osjećalo i doživjelo čovječanstvo te epohe. Kada je, tijekom sna, čovjek prešao u oblast koju mi danas doživljavamo kao tamu, osjetio se sjedinjenim s bićem kojemu je dao ime Tiamat. Osjećao se tješnje povezan s bićem Tiamat nego sa svijetom minerala, biljaka i životinja. Ovaj svijet, svijet budne svijesti, nazvao je Apsu. Evolucija je u to vrijeme dosegnula točku u kojoj se čovjek postupno morao otrgnuti od ovog zajedničkog življenja s demonskim utjecajima noći i iskusiti mudrost u jasnoj, budnoj svijesti. U ovoj točci evolucije, Marduk-Mihael je došao kao moćni pomoćnik na strani čovjeka. On, Sin mudrosti, borio se sa zmajem sna, napravio rascjep; i iz demona Tiamata, iz tkanja njihove kože, pojavilo se Dolje i Gore, svjetlucavi svijet zvijezda, i iz mračnih dubina, pupajući život Zemlje. Kroz ovo djelo Mihaela, koje je bilo poznato u misterijskim školama Kaldeje, i čiji je odraz čovjek iskusio kada je u meditaciji napregnuo najjače snage, čovječanstvo je postupno postiglo punu budnu svijest. Mihael je stoga vođa čovjeka, koji ga vodi od jednog stupnja svijesti do drugog.
Dvije struje evolucije izlaze iz Kaldeje. Jedna vodi u povijest židovskog naroda koji je pod Abrahamom uz Ura u Kaldeji krenuo na svoja lutanja. Povijest židovskog naroda je povijest pripreme zemaljskog tijela Kristova kroz uzastopne generacije i intimno je povezana s impulsom 'Ja jesam' koji je iz generacije u generaciju djelovao u krvi. Mihael, kao 'lice Jehove' pojavljuje se u ovoj struji evolucije. Druga struja koja je izašla iz Kaldeje je manje jasna, jer se razvila duž čisto duhovnih putova. Vodi od Kaldeje do Grčke.
Ono što je u Kaldeji doživljeno kao kozmička mudrost otkrivena u hodu zvijezda, ponovno se pojavljuje u Grčkoj u iskustvu zemaljske zrcalne slike zvijezda, u spoznaju pupajućeg, klijajućeg života na Zemlji. Jer Grk je bio potpuno predan svijetu živih. Istina, za njega misli više nisu bile prožete dušom kao nekada, ali su i dalje bile prožete životom. Sedam slobodnih umjetnosti - kako su bile označene u Srednjem vijeku - one umjetnosti za koje je čovjek još osjećao da su povezane s planetarnom aktivnošću, imaju svoje podrijetlo u živom mišljenju koje se iz Male Azije proširilo u Grčku. Gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, glazba, astronomija - pojavljuju se u Srednjem vijeku kao sluge božice Nature, koja je, kako nas je učio Rudolf Steiner, isti biće koje je štovano u grčkim misterijima kao Perzefona. Ona, kći Demetre, koju je opljačkao Pluton, predstavnica je ljudske duše koju su zarobile zemaljske sile, ali koja je, iako zatočena u carstvu smrti, ostala živa. Sve što se kasnije razvilo kao logika, kao učenje, duhovna je slika duševne aktivnosti Perzefone.
Ono što je preživjelo i kasnije se razvilo u mit o Perzefoni čineći sadržaj misterija u Eleuzini, još uvijek je bila konkretna stvarnost u Efezu u dobu koje je prethodilo Platonovom. U Efezu je ono što se djelom Marduka formiralo u gornji i donji svijet, živjelo u dušama onih koji su poučavali i onih koji su bili upućeni. Ono što je kasnije postalo apstraktno iskustvo Nature, u Efezu je još uvijek bilo prožeto životom i egzistencijom. Oni koji su se u misterijima predali proučavanju onoga što bismo danas trebali nazvati prirodnom znanošću, tom su znanju pristupali na dva različita načina. Oni koji se slijedili jedan put iskusili su sve što se iz podzemlja uzdiglo u najdublji dio čovjeka, uhvativši se za ono duhovno kao što se duša čovjeka, nošena silama ljubavi, nastoji uhvatiti za Duh. Na drugom putu ljudi su iskusili sile koje su se slijevale iz zvjezdanih prostranstava, nastojeći mirnom mudrošću preobraziti sve što je plamtjelo iz podzemlja. I tako je kroz ovu intimnu razmjenu sila duše nastalo znanje o prirodi obogaćeno međusobnim iskustvima pojedinaca. Natura-Perzefona postala je jedno biće, koje predstavlja oboje, i ljudsku dušu i prirodu. Duše učenika, koje su, iako su gorjele ljubavlju prema duhu, još uvijek tražile silama podzemlja, bile su uzdignute smirenom mudrošću njihovih inicijata-učitelja u oblast gdje su u višem svijetu mogle promatrati te sile, gdje su forme stvorene iz vječnosti. Ovo čudesno intimno i osjetljivo znanje koje je u isto vrijeme bilo znanje o prirodi i živo iskustvo sila duše, u Aristotelovoj filozofiji je pretočeno u dva koncepta, forme i materije. I tako je divni život misterija nestao u mrtvom obliku filozofije, ali samo da bi bio sačuvan i prenesen u drugu epohu kada je čovjeku bilo suđeno odreći se nadosjetilnog iskustva kako bi neko vrijeme putovao čisto zemaljskim putem. Kao čuvar pred vratima ovih misterijskih iskustava, Aristotel je u sferi ljudske misli sačuvao onoliko mudrosti koliko je čovjeku bilo potrebno za njegovo duhovno podržavanje. Dok se to događalo u životu ljudske misli, i instrument se tako pripremao za razumijevanje Riječi koja je postala tijelom, tijelo koje je trebalo biti posuda za božanstvo koje silazi pripremao je židovski narod. Odrekli su se onoga što su u tako punoj i savršenoj mjeri razvili Grci. Hebreji nisu proizveli ni skulpturu ni arhitekturu. Sve njihove formativne snage bile su usredotočene na oblikovanje tijela koje je bilo djelo generacija.
Mihael, 'lice Jehove', doveo je do potpune promjene u svijesti hebrejskog naroda. Nakon dugih priprema ova je promjena konačno postignuta pomoću Mojsija. Priča koja je ispričana o anđelu Gospodnjem koji se ukazao Mojsiju u gorućem grmu na planini Horeb, ukazuje na to da je Mojsije, u viziji, nadahnut anđelom Gospodnjim, ušao u stanje svijesti u kojem je mogao doživjeti božansko. To je bio način na koji je, do ovog vremena, čovjek doživljavao svoje 'Ja', ugrađeno u grupnu svijest svog naroda i prožeto božanskim. U ovom anđelu djelovalo je biće Ilije, jedna manifestacija moći Mihaela. Druga se otkrila na Sinaju u grmljavini i munjama. Mojsije je u munji vidovito doživio ulazak u glavu te mudrosti koja stoji pod vodstvom Mihaela. Za Mojsija je ovo bilo doista vidovito iskustvo; ipak je posijano sjeme koje je kasnije trebalo izrasti iz vidovitosti i razviti se u snage čistog intelekta. Pomoću ovog intelektualnog razvoja čovjek se trebao naći kao 'Ja' u sferi mišljenja. Mihael je stoga bio poznat kao 'lik Jehove', kroz kojeg impuls 'Ja jesam' ulazi u evoluciju. I tako je pod utjecajem vodstva Mihaela, čovjek postajao sve više i više intelektualan, čvršće utemeljen u svom iskustvu zemaljske osobnosti.
Otprilike od 6. stoljeća pr.n.e. do vremena Aristotela i Aleksandra velikog, aktivnost Mihaela bila je još veća. Jer tijekom tog vremenskog razdoblja, čovječanstvo je bilo pod njegovim izravnim vodstvom, bez posredovanja bilo kojeg od drugih arhanđela. Tu imamo posla s dobom Mihaela.
Ono što se u određenim centrima njegovalo kao intenzivan duhovni život sada se proširilo velikim dijelom zemlje. Efez je bio jedno od najmoćnijih duhovnih središta i izvor mudrosti koja je strujala na sve strane. Postoji, naprimjer, jasna veza između misterija u Efezu i Ivanovog kršćanstva. Hram u Efezu je uništen u požaru 356. godine prije Krista i to je bio znak da će mudrost koja tamo bila koncentrirana od tada nadalje živjeti samo u dušama onih koji su je primili, i koji su je, radeći kreativno na svom duhovnom blagu, trebali nositi u bilo koji dio Zemlje, gdje god ih je sudbina vodila.
Kratil je bio Heraklitov učenik i posvećenik misterijske mudrosti Efeza. [Vidi: Fragment iz povijesti misterija, Ita Wegman] Glavni izvor informacija u vezi s njim nalazi se u Platonovom dijalogu koji nosi njegovo ime. Uz to postoje kratke reference na Kratila u Aristotelovim djelima. Heraklit je govorio o fluktuaciji stvari u suprotnosti sa svijetom vječnosti. Kratil je ovo učenje produbio; jer on u vječnom nije vidio ništa statično, ništa mirno, nego prije beskonačnu pokretljivost duhovnih prototipova. Dok je Heraklita Homer naljutio, jer je opisivao prolazni svijet, Kratil je bio Homerov obožavatelj. Volio je Homera jer je u njemu našao razumijevanje kontrasta između vječnih imena stvari koje su dali bogovi i proizvoljnih imena koja su dali ljudi. Bogovi daju stvarima i bićima imena koja im uistinu pripadaju i čije zvučenje izražava njihovu bitnu prirodu. Tu leži zametak Platonove filozofije. Platon je bio Kratilov učenik i on je uočio temeljnu ideju koja leži u pozadini stvari na isti način kao što je i Kratil uočio njihova vječna imena - imena koja izražavaju njihovu stvarnu prirodu. Stoga vidimo neprekinutu duhovnu struju koja teče od Efeza preko Kratila do Platona i Aristotela. Svi ti pojedinci bili su nadahnuti sa svrhom da zemaljski, prolazni svijet pretvore u sliku vječnoga. Odvojeno i u detalje osjetili su puls kozmičkog prostora. To je znak doba kojim je dominirao utjecaj Mihaela.
Aristotel, koji je poznavao tajne starih misterija, u svojim spisima je iznio velik dio misterijskih učenja, ali na takav način da je u obliku misli izrazio ono što je u ranijim vremenima bilo izravno viđenje. Bio je dakle prvi zapadni mislilac. Aristotela je do ove promjene - koja je postupno postala kritična za cijelu zapadnu kulturu - dovela duhovna vizija koja mu je došla na otoku Samotraki, divljem, izoliranom mjestu, koje se uzdiže iz mora i okruženo bijesom oluja. Samotraka je bilo središte misterija. Za vrijeme dok je bio učitelj Aleksandra velikog, Aristotel je jednom otišao boraviti na otoku, i došao je trenutak kada je svoj duhovni pogled usmjerio prema obali Male Azije. Zatim je u moćnoj viziji vidio sve što se dogodilo u vrijeme spaljivanja Efeza prije mnogo godina. Mudrost koja je bila sačuvana unutar misterija Efeza, tada je za čovjeka izgubljena kao zemaljsko znanje. Međutim, još uvijek je bilo upisano u kozmički eter, a Aristotel ga je iz etera mogao pročitati. Od ovog trenutka nadalje znao je da je kucnuo kozmički čas kada će drevni misteriji morati propasti, kada će živi odnos između bogova i ljudi morati završiti, kada čovjeku neće preostati ništa od sveg tog božanskog sjaja, osim onoga što je iz oblasti bogova moglo teći kao duhovna snaga u zemaljsku egzistenciju. Odsada će sjaj izravne duhovne vizije nestati, a priroda sa svojim mnogostrukim silama postati poljem ljudskog djelovanja. Aristotel je to shvatio. Znao je da od sada ljudska bića moraju živjeti odvojeno od božanskih hijerarhija; i, nadahnut moćnim otkrivenjem koje mu je stiglo, utemeljio je kozmički spis u kojem se mogu pročitati tajne kozmosa i čovjeka. Na ovaj način nam je Rudolf Steiner objasnio ono što je poznato kao Deset Aristotelovih kategorija. Ovih deset kategorija nikada nisu u potpunosti shvaćene ili cijenjene, jer one su više od golih, intelektualnih pojmova. Tretirane na živ način vode do duhovne spoznaje čovjeka i njegovog odnosa prema univerzumu.
Kako bismo u potpunosti cijenili potpunu promjenu koja se dogodila u ljudskoj svijesti - promjenu koju je Aristotel shvatio kada je iznio svojih Deset kategorija - ovdje se mora pozvati na učenje koje je dao Rudolf Steiner s obzirom na razvoj misterija. Postoje četiri vrste misterija koji su se smjenjivali tijekom vremena. Prvi od njih, takozvani drevni misteriji, bili su središta u kojima je inicirano ljudsko biće, svećenik, održavalo izravnu vezu s bogovima. Bogovi i ljudi stajali su licem u lice jedni s drugima. Tako je bilo i u proročištima Atlantide; te je još bilo i na onom mjestu koje je u velikom babilonskom epu opisano kao središte atlantskih misterija, Xisuthros, kamo je Gilgameš usmjerio svoje korake. Kasnije su ti misteriji zamijenjeni misterijima druge vrste, manje drevnim, koji su bili na pola puta između onih iz ranije i kasnije epohe. Kod Homera nalazimo prijelaz koji vodi u ovu drugu epohu misterija. U Homerovim epovima bogovi i ljudi su blisko povezani jedni s drugima, ali se bogovi više ne otkrivaju u svom božanskom, eterskom obliku. Umjesto toga, oni preuzimaju ljudski oblik, ulazeći u ljudska bića, iz kojih govore. Pojavljuju se u liku nekog ljudskog bića. U Homerovim djelima stalno nalazimo čovjeka suočenog s ovim problemom: 'Je li onaj koji sada razgovara sa mnom kao savjetnik bog ili čovjek?' Bogovi su se predstavili posredstvom ljudskih bića. To je bila druga faza misterija. Pretpostavka osobnosti, otkrivenje kroz ljudska usta - to je ono što se dogodilo od strane bogova. I tako se nastavilo od vremena Homera do Aristotela. Misteriji Efeza su još uvijek bili takvog karaktera. Božica Diana koju su štovali u Efezu otkrila se kroz instrument ljudskog bića, i govoreći kroz to ljudsko biće, obznanila je mudrost bogova.
Kao rezultat svog iskustva na otoku Samotraki, Aristotel je znao da je ovom obliku misterija došao kraj. Misteriji Samotrake bili su treće vrste. Pripadali su novijim misterijima dok su još uvijek zadržavali nešto od starih. U tim misterijima bogovi su se otkrivali u onom što se dogodilo pomoću magije i alkemije. Također su se otkrivali u prirodnim procesima, procesima koji su bili takve vrste da je u njima sama Natura, bez pomoći čovjeka, magično djelovala kao alkemičar. Rudolf Steiner opisao je što bi se dogodilo u misterijima Samotrake. Svete posude posvećene Kabirima sadržavale su tvar koju je svećenik zapalio; i dok se žrtveni dim dizao, on je u njega govorio određene mantričke riječi, tako ga oblikujući. U onome što je proizašlo iz kombinirane snage riječi i rada ruku koje su pripremale goruću tvar, otkriveni su nestalni oblici bogova. Svećenik je govorom stupio u kontakt s bogovima. Tu je, rekao nam je Rudolf Steiner, ishodište grčke plastične umjetnosti. Prije nego što je kipar dao oblik mramoru, svećenik je iz žrtvenog dima pomoću izgovorene riječi stvorio plastične oblike. Proročište u Delfiju je u mnogočemu bilo utemeljeno na sličnim načelima, ali ovdje je u igru ušlo djelovanje prirodnih sila izvan sfere čovjeka. Priroda je sama pripremala paru koja se uzdizala iz pukotina stijena i poput plutonskog zmaja projurila dolinom. Apolon je ubio ovog zmaja svojom zlatnom strijelom. Pitija, ustoličena na uzvišenom tronošcu visoko iznad sumporne pare, u stanju snene vidovitosti, izgovorila je određene riječi u dim koje je Apolonov svećenik preveo u divne stihove.
I tako su se ovi kasniji misteriji bavili pobjeđivanjem zmaja pomoću harmonizirajuće moći Apolona. Oni su, međutim, bili prepuni određene opasnosti, jer su bili podložniji dekadenciji nego raniji misteriji. Samo tamo gdje je Apolon stvarno pobijedio, gdje je plutonski zmaj bio stvarno transformiran snagom sunčeve riječi, samo u takvim središtima su misteriji zadržali svoju čistoću i svoje kozmičko opravdanje. Oblikovati ih na taj način bilo je jedno od djela Mihaela, a s tim je djelom bio povezan Aristotel. U svojim je Kategorijama stvorio oblik koji je kroz ovu treću epohu misterija trebao očuvati ono što su božanske hijerarhije podarile čovjeku kao dar. Ali budući da su se hijerarhije sada sve više počele povlačiti iz svijeta koji je, kao njihova kreacija, počeo pokazivati sve veći nedostatak duha, Aristotel u svojim Kategorijama više ne daje živu sliku duhovnih bića i otkrivenja tih bića, već koristi radnu terminologiju koja skriva duboko ezoterično znanje.
Tijekom Srednjeg vijeka i sve do modernih vremena, samo su mrtvi pojmovi formirani u pogledu Kategorija. Rudolf Steiner ispunio je te pojmove životom. Aristotel govori o 'odnosu'. Rudolf Steiner opisuje prilično konkretno, iz svog duhovnog iskustva, kako su duhovna bića aktivna u kozmosu i kako stupaju u odnos jedni s drugima. On također opisuje kako se u događajima današnjice ostvaruju impulsi koji su se pojavili u davnim vremenima. Tako se otkrivaju odnosi između događaja u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, i nastaje prekrasna slika svega što je uključeno u kategoriju 'odnos'. Još jedna od Aristotelovih kategorija je 'kvantitet', koja obuhvaća sve što je povezano s mjerom, brojem i težinom. Čovjek čije su duševne sile savršeno usklađene, u vlastitom biću je spoznao koju mjeru može dati njegovom mišljenju, osjećaju i volji. On je otkrio svoj poseban ton u glazbi sfera. Ono što je okarakterizirano kao 'kvalitet', u antropozofiji Rudolfa Steinera - u primjeni na ljudsko biće - pojavljuje se na takav način da otkriva postojanje ne samo fizičkih, već i nadosjetilnih sila koje u njega pritječu s planeta, zvijezda stajačica ili najdaljih granica univerzalnog prostora, a koje Rudolf Steiner naziva eterskom, astralnim i silama 'Ja'.
'Prostor' je 'smještanje', 'položaj' stvari u kozmosu. U sveobuhvatnoj kozmologiji Rudolf Steiner također opisuje sve što je po prirodi prostorno u svom postupnom procesu 'nastajanja'. Antropozofska slika svijeta uključuje koncept 'vremena', slijed jedne stvari za drugom, kozmološke uvjete uzastopnih razdoblja zemaljske evolucije s njima odgovarajućim geološkim promjenama i kulturnim epohama. Vrijeme se pokazuje diskontinuiranim, to jest isprekidanim, kad god se svjetski proces povuče iz sfere vanjske pojave u svoju čistu duhovnu bit, stupanj postojanja koji pripada sferi vječnosti. Prolaženje svjetskog procesa kroz različite regije ono je što je obuhvaćeno kategorijom 'položaj'. 'Položaj' se ovdje ne misli samo u prostornom smislu, već riječ opisuje na kojoj se kozmičkoj razini, odnosno u kojoj zemaljskoj ili nebeskoj sferi se nešto događa. Ovoj kategoriji pripada ono što Rudolf Steiner naziva eterskim svijetom ili zemljom duha. 'Činjenje' je sve što otkriva djelovanje duha i posljedično uključuje cijelo napredovanje evolucije. 'Patnja' je sve ono što koči tu evoluciju. Sve što se može okarakterizirati kao luciferska ili ahrimanska aktivnost spada u kategoriju 'patnje'. Sudbina [karma] također je povezana s ovim 'činjenjem' i 'patnjom'. 'Supstanca' je ono što ima neovisno postojanje; to je nedvosmisleno konkretno, naprimjer, individualizirano ljudsko biće. 'Supstanca' stoga nije samo materija, poput srebra ili zlata i njihovih transmutacija, već određeno, kozmološki uvjetovano stanje materije kakvo je prisutno ovdje i sada. Pa ipak, kategorija 'supstanca' uključuje dušu i duh čovjeka nakon smrti, sa svim različitim fazama preobrazbe. U višim svjetovima sila i materija nisu odvojene, tako da se za 'supstancu' može koristiti riječ sila i riječ 'supstanca' za silu. 'Ponašanje' je ona manifestacija bića kroz koju ono otkriva svoju auru, duševnu odjeću; manifestira svoju duševnu prirodu prema van, ne skrećući ni na stranu Lucifera, ni na stranu Ahrimana. To je očitovanje duše u stanju savršene ravnoteže i stoga uključuje sve što je povezano s Kristom. Ono što je rečeno nikako nije sveobuhvatan pregled učenja Kategorija, jer to učenje je tako bogato, tako neiscrpno, da ako živimo s njim, počinjemo prepoznavati da je u njemu sadržava sva mudrost svijeta, potencijalno, i mogu je iskoristiti oni koji su u stanju njime ovladati.
Kada se dogodio misterij na Golgoti, Mihael i njegova vojska bili su u sferi Sunca. Nisu sva ljudska bića inkarnirana na Zemlji u isto vrijeme; i znamo od Rudolfa Steinera da upravo one duše koje su živjele na Zemlji tijekom prethodnog doba Mihaela tada nisu bile u inkarnaciji. Na Zemlji su bile duše koje pripadaju drugoj struji Mihaela. Njihov vođa, kao što je već spomenuto, bio je biće Ilija, anđeo kojeg je Gospodin poslao ispred sebe. Ovo biće je reinkarnirano kao Ivan Krstitelj.
U duhovnim visinama, Mihael je bio čuvar misterija. U Kristovu životu na Zemlji očitovao se otvoreno pred očima svih ljudi sadržaj onoga što se u stara vremena dogodilo u najdubljem svetištu misterija. Ono što je do sada bila čisto mistična istina sada je otkriveno kao povijesni događaj. I ta mistična istina, to jest sadržaj prijašnje duhovne vizije, postala je vanjska, povijesna činjenica. Ovo otvaranje misterija donijelo je odlučujuću promjenu u sudbini Mihaela. Do sada je Mihael bio biće koje se otkrilo tijekom iskustva ove svijesti noći. Tek je u ovoj noćnoj svijesti očitovao svoju punu moć i snagu. Sada su misteriji javno objavljeni. Zastor koji je skrivao najsvetije Jehovino svetište razderao se. Do ovog vremena Mihael je bio 'lice Jehove'. Sada je postao 'Kristov sluga'. Prije Kristova dolaska, božansko-proroćki princip razgovarao je s čovjekom tijekom noćnih iskustava. Sada je čovjek morao kročiti drugim putem znanja. Morao je naučiti živjeti s božanskim u svojoj budnoj svijesti, a ne u noćnim snovima. Mihael je bio taj koji je pomogao da ova promjena bude moguća. Ali od sada je on sam trebao veću snagu. Prije otajstva Golgote bio je vodeći duh hebrejskog naroda. Kroz otajstvo Golgote postao je duh čija je zadaća izvan ograničenja određene zajednice ili rase. To se očituje u težnji koja se odmah pojavila u kršćanstvu, težnja da se okrene Grcima i poganima i da ih se u obzir uzme ravnopravno sa Židovima. Djelo svetog Pavla to vrlo snažno pokazuje. Na mjestu stare ovisnosti o Jehovi pojavio se kozmopolitski impuls. Sile Sunca su se aktivirale i prožele tamu. Iako ovo nije bilo doba Mihaela - Orifiel, duh tamnog Saturna, imao je tada vodstvo - silazak sunčevog duha na Zemlju imao je takav učinak da su svi narodi, iako pod vlašću Orifiela, razvili kozmopolitsku aktivnost povezanu uz utjecaj Mihaela. Tako je bilo moguće da se kršćanstvo proširi na najdivniji način, iako se to dogodilo uglavnom ispod površine, a značaj onoga što se dogodilo bio je najvećim dijelom od strane čovječanstva tog vremena. Jehovino doba Mjeseca prešlo je u doba Sunca.
Kad god se dogodi prijelaz iz aktivnosti Mjeseca u stanje u kojem najjače djeluju sunčeve sile, pojavljuje se Rafael, duh Merkura. Njegov utjecaj jasno se može vidjeti u vrijeme otajstva Golgote. Drevni su ga obdarili štapom oko kojeg su bile omotane bijele i crne zmije, simboli neprestanog izmjenjivanja plime i oseke, noćnih iskustava sa sviješću dana.
Tako Rafael igra svoju ulogu u ogromnoj promjeni koja se dogodila u svijesti raznih ljudi koji su, živeći u epohi kojom je vladao Orifiel, nastojali se osloboditi tame noći i okrenuti duhovnom Suncu. To je razlog zašto povijest tri stoljeća nakon otajstva Golgote tako često Mihaela prikazuje kao iscjelitelja. Rafael je čuvar umijeća liječenja; i baš kao što je Krist djelovao kao iscjelitelj, tako je također radio i Mihael.
Kao iscjelitelju mu je bilo posvećeno svetište u susjedstvu Efeza: Chonai. Legenda nam govori da je ovo svetište izgradio čovjek iz Laodiceje čija je kći tamo ozdravila vodama iz izvora koji je imao čudotvorna svojstva. To je vrelo imalo izvor na samom mjestu na kojemu su malo prije toga Ivan i Filip objavili ljudima da će se Mihael manifestirati. Josip iz Arimateje također, koji se tradicionalno prikazuje s kaležom i štapom s čvorovima, pojavljuje se kao preobrazba pretkršćanskog Asklepija. Grčki bog liječenja nosio je u jednoj ruci štap upleten u zmiju, a u drugoj kalež. Događajem na Golgoti zmija se pretvorila u golubicu koja lebdi nad kaležom. I ovaj kalež, zasjenjen krilima golubice, i ispunjen krvlju Krista, usko je povezan s legendom o svetom Gralu, koja je nastala u vrijeme kada je Rafael bio vodeći duh vremena. Tako se Rafael pojavljuje ujedinjen s novom aktivnošću Mihaela. Ružokrižari Srednjeg vijeka bili su svjesni ove misterije Rafaela. Otuda se nalaze ružokrižarska umjetnička djela koja predstavljaju Merkur kao kalež u koji Sunce i Mjesec ulijevaju svoju zlatnu i srebrnu svjetlost.
Budući da je moćni događaj na Golgoti postao dio ljudske povijesti, dogodilo se nešto što svaka ljudska duša mora naučiti razumjeti. Krist je prošao kroz otajstvo Golgote za dobrobit svih ljudi. Međutim, nije svaka duša iskusila otajstvo Golgote dok je bila fizički inkarnirana na Zemlji. Bilo je mnogo onih koji su u vrijeme Krista živjeli u duhovnom svijetu između svoje posljednje smrti i novog rođenja koje ih je čekalo u budućnosti. Prema duhovnom istraživanju Rudolfa Steinera među tim dušama je bilo onih koje su u svom prethodnom životu na Zemlji bili suvremenici Aristotela i koji su prihvatili njegovo učenje. Ta su ljudska bića stoga morala čekati sljedeću inkarnaciju prije nego što su mogla razumjeti kršćanstvo u njegovom zemaljskom obliku. Tijekom 9. stoljeća nove ere, mnoge od onih duša koje su živjele u Aristotelovo vrijeme ponovno su sišle na Zemlju. U međuvremenu se evolucija na Zemlji odvijala u određenim pravcima. Kulturni život ove epohe bio je koncentriran uglavnom u južnom dijelu Europe i u određenim regijama Sjeverne Afrike. Ljudi koji su živjeli u ovim krajevima, a koji su bili više ili manje pod utjecajem grčke filozofije, još uvijek su misao doživljavali kao nešto što je čovjek primio ili kao tradiciju ili kao izravnu objavu iz duhovnog svijeta. Iskustvo misli kao tvorevine samog čovjeka javilo se kasnije, a kod čovjeka ovih južnih krajeva to nije bilo sve do otprilike 4. stoljeća poslije Krista. Tek u vrijeme seobe sjevernih naroda, kada su se germanski narodi probijali prema jugu, pojavila su se određena ljudska bića koja su u svojim dušama nosila predispoziciju koja je trebala dovesti do doživljavanja misli kao proizvoda individualnog napora. Pa čak i tada je taj način doživljavanja mišljenja drijemao ispod površine, prekriven grčko-rimskom civilizacijom, sve dok u 11. stoljeću nije sam sebi prokrčio put. Ovdje opet imamo posla s promjenom ljudske svijesti. Pasivna receptivnost misli ustupila je mjesto aktivnom mišljenju. Pasivni misaoni sadržaj je odjek pasivnog, snenog raspoloženja duše koje je pripadalo pretkršćanskim vremenima. Aktivnost mišljenja je buđenje za sve što je Mihael nastojao dobiti za čovječanstvo od otajstva Golgote. Kada su se tijekom 9. stoljeća Aristotelovi suvremenici ponovno spustili u zemaljski život, susreli su se sa stavom duše koji je nekim pojedincima tu i tamo omogućio da još uvijek misao doživljavaju kao dar bogova. U ovoj inkarnaciji tijekom 9. stoljeća, za dušu koja je u prethodnom zemaljskom životu bila potpuno zaokupljena težnjom za mudrošću, bilo je moguće napredovati odricanjem mudrosti tijekom zemaljskog života, i umjesto toga vodeći život pobožnosti i predanosti. Moramo sebi zamisliti ljudsko biće ove vrste, ono koje se prethodno potpuno predalo filozofskim mislima, a koje je sada tu istu moć mišljenja pretočilo u nutrinu, i s tim stavom duše doživljavalo i promišljalo svijet oko sebe. Kao da je mudrost, ponovno rođena u individualiziranoj ljudskoj duši, doživjela preobrazbu i postala ljubav. - Te su duše postali kršćani. Sve se to dogodilo u krajevima gdje su sjeverni narodi susreli one s juga koji su u sebi još uvijek nosili kulturu starih vremena. Ovdje, usred prostranih šuma koje su u to vrijeme još uvijek prekrivale zapadni dio Europe, irsko je kršćanstvo objavilo svoju posebnu poruku. To se nije događalo u velikim naseljima, već u osami prirodnog okruženja, u šumama i špiljama. Tako se mudrost antike - prožeta ljubavlju i odanošću prirodi koja je rođena iz kršćanstva otvorenog srca - s godinama transformirala u prekrasan cvijet skolastike. Ono što se tako dogodilo u ljudskim dušama kao intimna preobrazba života misli, rezultat je djelatnosti Mihaela. On je čovjeka vodio od drevne mudrosti prema slobodi, slobodnoj djelatnosti individualne misli, kako bi u budućnosti, iz vlastite snage, ponovno pronašao put natrag k božanskom. Legende koje su nastale između 4. i 7. stoljeća prikazuju Mihaela kao čuvara ove voljne aktivnosti u mišljenju, kao biće koje je izvršilo golemu promjenu u životu ljudske misli. Zbog kristalne jasnoće i savršenstva oblika, kvaliteta misli koju su otkrili skolastici 13. stoljeća nikada nije nadmašena.
Potpuna promjena koju je skolastika 13. stoljeća izazvala u čovječanstvu bila je dalekosežna u svojim učincima. Baš kao što golemi geološki preokret potpuno mijenja liva Zemlje, tako da tamo gdje je prije bilo kopno sada postoji voda, a gdje je nekoć bio golemi ocean, sada nastaje novi kontinent - tako s neopisivom snagom, skolastika zahvaća duhovni ustroj čovječanstva, potpuno promijenivši njegove obrise. Do sada su mitovi i alegorije sačuvali koncepte filozofije u živopisnom, slikovitom obliku. Ovi su sada nestali i umjesto njih se sada razvio fino isklesan, plastičniji jezik, dobro prilagođen za izražavanje čiste misli. Sjedište ovoga učenja bilo je u samostanima. Za tumačenje prirode i kršćanstva korištena je Aristotelova filozofija, a slikovitiji jezik platonizma i neoplatonizma povukao se u drugi plan. Svijet poezije je nestao i ustupio mjesto svijetu kristalno jasne, oštro ocrtane misli, čiji su prozirni, nježni oblici u mnogim bojama zrcalili svjetlo duha. Tako se oblikovao i razrađivao instrument za stjecanje duhovnog i intelektualnog znanja, sve dok nekoliko stoljeća kasnije, još jednom nije potpuno promijenjen, manifestirajući se u obliku znanstvene misli modernog doba. Tijekom tih stoljeća određeni dio čovječanstva, povučen u osamu samostanskih ćelija, radio je na usavršavanju ovog instrumenta znanja. To je kao da su ta ljudska bića prošla kroz dio egzistencije nakon smrti prije vlastite smrti, dok su još živjeli na Zemlji, i time su od druge strane istrgnuli određene sile smrti koje su bile potrebne modernom čovječanstvu, i koje bi se tim putem mogle prenijeti u ljudski život. U vjerskim redovima Srednjeg vijeka njegovale su se i razvijale duševne sile svojstvene svakom ljudskom biću. Dominikanci su se posebno usredotočili na razvoj jasnog, racionalnog mišljenja, dok je poticaj cistercita, poticaj koji su cisterciti osjećali kao živi puls svoga Reda, bio odgoj volje. Franjevci su, s druge strane, prije svega nastojali razviti svoj život osjećaja. Svaki od ovih redova, u svom specijaliziranom području, njegovao je i poticao život potpune povučenosti. U slučaju Tome Akvinskog dogodilo se nešto čudesno; jer on je, uzdižući se daleko iznad svih svojih suvremenika, u svojoj duši kao živu snagu nosio taj izgubljeni svijet poezije koji je pretvoren u veličanstvenu arhitekturu misli. Sve je to nosio u sebi, proživljavajući to u potpunosti u dubini vlastitog duha, kako bi to, za dobrobit ljudskog napretka, mogao ponovno dati u novom obliku, obliku koji će postati prihvaćeni standard znanja u budućim stoljećima. Joachim iz Fiore bio je u pravu kada je o ovoj epohi govorio kao o vremenu zrelom za objavu novog i besmrtnog evanđelja, evanđelja koje bi trebalo nastati u dogledno vrijeme, kada je epoha Oca u pretkršćanskim vremenima, i Sina u kršćansko vrijeme, odumrla. Čovječanstvo nije moralo ući u treću fazu, epohu Duha.
U međuvremenu, Mihael, vladar inteligencije, pripremao je sve što će se u budućem vremenu okupiti u jednu moćnu cjelinu. Baš kao što su u 'Ja jesam' snage mišljenja, a osjećaja i htijenja sadržane su u: ja mislim, ja osjećam i ja hoću - tako u budućnosti sve što se odvijalo i razvijalo odvojeno u vjerskim redovima, mora biti ujedinjeno i okupljeno.
Međutim, zadatak 'Ja jesam' nije bio uroniti u sile duše na način na koji je do toga došlo padom Lucifera. Naprotiv, sada se moralo dogoditi nešto što je u potpunoj suprotnosti s luciferskim iskušenjem. U duhovnim svjetovima, ono što je na Zemlji bilo diferencirano moralo je biti zavareno zajedno. I to se dogodilo dok je na Zemlji na neko vrijeme trajala diferencijacija sila.
Ova ustrajna diferencijacija pokazuje se ne samo u ezoterijskom životu redovničkih redova, nego se otkriva i u vanjskoj povijesti. Rascjep između Engleske i Francuske postajao je sve širi. To je bio samo vanjski simbol postupnog razvoja nove intelektualne svijesti, one koja je, temeljena na samosvjesnom djelovanju i koristeći se silama mišljenja i promatranja, trebala stvoriti novu koncepciju kozmosa. Djevica od Orleansa duboko je zabrinuta za sve što se dogodilo u vezi s tim. Njezina je misija bila pomoći Mihaelu u njegovom zadatku izgradnje civilizacije temeljene na duši svijesti, obliku svijesti koji mora njegovati mišljenje oslobođeno elementa osjetila i promatranje posvećeno percepciji pojava kao takvih. U tu svrhu bilo je potrebno da se rimski i anglosaksonski narodi razdvoje. Tako vidimo Mihaela kako radi za jedinstvo u duhovnim visinama. za diferencijaciju na Zemlji, u toj dvostrukoj aktivnosti koja uvodi moderno doba. U razvoju pogleda na svijet koji odgovara ovom modernom dobu, vidimo kako nastaje slika svijeta koja stavlja Sunce - prebivalište Mihaela - u središte cijele sheme.
Kozmopolitski impuls koji stoji iza putovanja s otkrićima poduzetih u to vrijeme, svojevrsni je odraz na Zemlji onoga što se događalo u duhovnim svjetovima. Istraživači su bili ispunjeni hrabrošću nadahnutom Mihaelom dok su još pripadali epohi evolucije Marsa. Samuel, duh Marsa, djelovao je u njihovim nižim impulsima i instinktima, ali u njihovim kozmopolitskim i vjerskim težnjama vodio ih je Mihael. Potraga za misterioznim svećenikom-kraljem Ivanom, potraga koja je nadahnula mnoga putovanja, odraz je činjenice da su ljudska bića u to vrijeme nejasno i podsvjesno, svjesna rada Mihaela u duhovnim visinama. Mihael je duh koji u kasnije epohe evolucije nosi znanje o misterijima iz prošlosti, kako bi u današnje vrijeme i u onom koje dolazi, čovječanstvo moglo biti nadahnuto, iznova doživljavajući tu božansku slavu koja je obasjala da davno prošla razdoblja. Mihael je odgovoran za impuls koji je uzburkao srca ljudi na početku modernog doba, šaljući ih na putovanja i tako ih duhovno sjedinjujući s prošlošću.
Kraljevstvo svećenika-kralja Ivana, čija su pisma imala tako dalekosežan učinak na svjetske događaje, mora se tražiti u nadosjetilnim svjetovima. Samo u duhovnom svijetu naći će se ono središte koje se otkrilo na Zemlji, nadahnjujući ljudska bića na kozmopolitska djela.
Povijest pokazuje kako su mračne, suprotstavljene sile neprijatelja djelovale na Suncem obasjano kraljevstvo Mihaela, jer su pohlepa za zlatom i osobni interes uprljali prvi čisti impuls pronalaženja. Tako je naše moderno doba rođeno u vrijeme kada se vodio rat između Mihaela i njegovih protivnika. Izum tiskarskog stroja primjer je toga, jer je time čovječanstvu dan poticaj sposoban za promicanje duhovnog života u kozmopolitskom smislu, ali također sposoban i uništiti život duha. Ahriman je ušao u ljudsku kulturu, a pitanje je bilo: kako će čovječanstvo odgovoriti na njegov utjecaj?
Tako se tijekom 15. stoljeća dogodila ona golema promjena iz koje se postupno rađalo naše doba. Materijalističko poimanje svijeta postalo je opće, a njegovanje duhovnog načina života ograničeno, uglavnom na vrlo jednostavne ljude, koji su u osami ružokrižarskih utočišta, u svojim srcima sačuvali kontinuitet duhovnog razvoja. Takva djela kao što je Alkemijsko vjenčanje, Valentina Andreae, na čije je značenje ukazao Rudolf Steiner, daju neke naznake o tome što se tada prakticiralo u tajnosti. Ova ružokrižarska metoda razvoja sila duše i duha, iako potječe iz vrlo ranih kršćanskih vremena, ipak se razvila s razvojem čovječanstva, a od početka 13. stoljeća nadalje postojala je u onom posebnom obliku koji je bio poznat, nešto kasnije, kao ružokrižarstvo.
Kroz doba kada su ljudi padali u ralje sumnje zbog stalno rastuće suptilnosti misli dovedene do točke sofistike - razvoj o kojem svjedoče ne samo filozofski spisi već i zapisi mnogih vijeća - ružokrižarstvo je sačuvalo divnu vjeru i unutarnje uvjerenje u stvarnost duhovnog svijeta koja je iza svih fizičkih stvari. Ta su duhovna iskustva proizašla iz suštinskih sila i predanosti pri čemu je duša još uvijek bila u stanju steći znanje, dok je ostatak svijeta u vrijeme rađajuće duše svijesti bio zauzet traženjem intelektualnih dokaza. Iako je bilo samo nekolicina onih koji su možda skriveno njegovali to jedinstvo s nadosjetilnim svijetom u srcu i duši, oni su bili kanali neprekinute struje duhovnog života na Zemlji. Daleko od ljudskih očiju, ružokrižari su se s jedne strane mogli posvetiti duhu, a s druge strane isključiti se iz svojih duhovnih aktivnosti i raditi u praktičnom životu kako su to zahtijevale potrebe novog doba, baš kao i drugi ljudi. Vođe ružokrižara svjesno su težile ostvarivanju skladne interakcije ova dva aspekta života duše koji su u početku bili odvojeni. Mihael je stajao na strani onih koji su još uvijek duhovni svijet doživljavali u živim imaginacijama i također onih u kojima je ono što je nekoć bila imaginacija živjelo više u obliku ideja. Izgubio je pristup samo onim dušama koje su zbog sumnje i manije za intelektualnim dokazivanjem bile odsječene od duhovnog svijeta. Brak istinskog duhovnog iskustva sa životom čiste misli i ideje - takav je veliki ideal epohe duše svijesti. Jer život u svijetu čiste misli sama je priroda duše svijesti, a imaginacija je jedna od njenih viših sposobnosti. Na taj način Mihael jednako djeluje u čovjekovu životu nadosjetilnog iskustva i u njegovu životu misli i ideja.
U razdoblju od 15. do 19. stoljeća jasno je vidljivo da je pod Mihaelovim utjecajem čovječanstvo, osvrćući se najprije na renesansu i reformaciju, razvijalo snažnu svijet o sadašnjosti. Osobnost je snažno došla do izražaja. I konačno su ljudi počeli shvaćati nadolazeću fazu razvoja izazvanu njihovom vlastitom aktivnošću i koja u sebi nosi sjeme budućnosti. Ova težnja za novim uređenjem svih uvjeta ljudskog života otkrivena je u Francuskoj revoluciji, koja je bila rasplamsana ulijevanjem impulsa duše svijesti kroz Englesku u Francusku. Ali Francuska revolucija nije postigla sve što je trebalo postići u skladu sa stvarnom svrhom napretka. U tim su se vremenima narodi otvarali jedni drugima. Jedan narod je svoj život duše pretočio u drugi. Angloameričke ideje slobode tekle su u Francusku; francuska kultura u Njemačku; istok je pohlepno pio ono što je teklo u Njemačkoj. Tijek duševno-duhovnog života tako je tekao od Zapada prema Istoku, sadržavajući u sebi impuls koji je trebao proći Zemljom kao istinsko uređenje života naroda među sobom. Posljednji moćni napor da se ispravno usmjeri tijek događaja učinjen je uz pomoć grofa St. Germain, koji je pokušao probuditi francuski narod do spoznaje kako bi trebali djelovati u smislu svojih velikih umrlih, slušajući glasove onih koji su prešli prag duhovnog svijeta. Njihova je svrha bila stvoriti novi društveni poredak iz religijskog impulsa, ali njegova volja nije mogla prevladati. Odigrao je daleko veću ulogu u tadašnjim zbivanjima nego što mu povjesničari pripisuju. I tako se dogodilo da moćni duhovni impuls nije za sebe mogao naći nikakvo socijalno tijelo. Na poprištu se pojavio Napoleon i s njim se u europsko čovječanstvo izlila struja staroegipatskog 'doma faraona'. Impulsi proizašli iz krvi počeli su određivati sudbine naroda. Kroz Napoleonovu egipatsku kampanju Europa je upoznala mumije i egipatsko umjetničko blago, a ubrzo nakon toga - nakon otkrića Champollion-a - mogla čitati egipatske hijeroglife. Čisto vanjska kultura, lišena duše, tiranizirala je Europu.
A onda se, kao protest, pojavio Johann Gottlieb Fichte, u čijoj je filozofiji 'Ja' - kristijaniziranoj i odmaknutoj od starih impulsa krvi - Jehova-Mihael razgovarao s čovjekom jezikom njegove duše.Mihael je djelovao u Fichteovim hrabrim govorima koji su, kako je rekao Rudolf Steiner, stvorili naciju od njemačkog naroda koji je dotad bio podijeljen u više obitelji i ogranaka. Preko Fichtea i mnogih genijalnih pjesnika probuđen je entuzijazam i Napoleonova 'država-mumija' razbijena u komadiće. Plod Fichteove mihaeličke hrabrosti uništila je Metternichova politika panike. Srednja Europa nije mogla ispuniti svoju pravu zadaću i poslanje koje je, služeći duhu, bilo primjer za istinsko savezništvo naroda utemeljeno na dostojanstvu čovječnosti.
U svojim govorima njemačkom narodu, Fichte je rako da se sada mora dogoditi ono za što su se nerođeni zalagali. Molitve nerođenih djelovale su kao moćno nadahnuće već u Francuskoj revoluciji, kao poticaj Mihaela.
Rudolf Steiner nam je rekao da je Goetheova bajka 'Zelena zmija i lijepa Ljiljana' slika u malom, zbivanja u duhovnom svijetu tog vremena. Priča opisuje silazak duša, prelazak rijeke strasti pri utjelovljenju. Opisuje čežnju u srcu čovjeka koji tijekom inkarnacije mora shvatiti da duhovni svijet leži na onoj obali rijeke i da samo putem života prije rođenja ljudska duša koja traga, može biti ujedinjena s duhom koji joj je dao rođenje. Ali ono što je Goethe ostavio čovječanstvu u tako sjajnom obliku ostalo je puka književnost i sada, nakon Velikog rata, još uvijek čeka ispunjenje: traženje staze u duhovni svijet i formiranje čovječanstva u istinsko i dostojno društveno tijelo na cijeloj Zemlji. Cilj Mihaela je donijeti onu pravi spoznaju i razumijevanje Krista koji, sam živeći u moralnom djelovanju, vodi pojedinca do slobode, a svijet u njegovoj cjelovitosti do sklada.