.- PETNAESTO PREDAVANJE, München, 12 ožujka 1913
Život između smrti i ponovnog rođenja 2
Tijekom mog zadnjeg posjeta ovdje govorio sam o čovjekovu životu između smrti i ponovnog rođenja i kako je taj život povezan s velikom oblasti kozmosa. Želio sam pokazati kako staza koju prolaze ljudska bića između smrti i novog rođenja u stvari vodi kroz kozmičke sfere. Rekapitulirajmo ukratko ono što je tada bilo kazano.
Prvi period nakon čovjekove smrti ispunjen je doživljajima koji su na neki način povezani s nedavnim životom na Zemlji. On iskrsava od, raste dalje od, njegova zadnjeg zemaljskog života, i tijekom prvog perioda nakon smrti, emocije, strasti i osjećaji koji su utjecali na njegovo astralno tijelo svi nastavljaju postojati. Pošto je tijekom fizičke inkarnacije čovjek svjestan tih osjećaja jedino kada je u stvari unutar svog fizičkog tijela, prirodno je da su njegovi doživljaji svih tih sila u astralnom tijelu esencijalno različiti kada prolazi kroz oblast egzistencije između smrti i ponovnog rođenja. U normalnim slučajevima, premda ima mnogo iznimaka, prisutan je osjećaj deprivacije tijekom prvog perioda nakon smrti. To je zbog činjenice da čovjek mora živjeti kroz doživljaje u njegovu astralnom tijelu bez da ima na raspolaganju svoje fizičko tijelo. Još teži za svojim fizičkim tijelom, i u normalnim slučajevima ta ga težnja drži natrag u sferi Zemlje u kraćem ili dužem periodu. Život u kamaloki odvija se u sferi između Zemlje i orbite Mjeseca, ali doživljaji u kamaloki koji su od esencijalne važnosti odvijaju se u oblasti bližoj Zemlji nego, recimo, orbiti Mjeseca.
Duše koje su razmotale samo neke osjećaje i sentimente u prekoračivanju stvari zemaljskog života ostaju povezane sa sferom Zemlje svojim žudnjama prilično vremena. Čak je i izvana lako razumjeti da čovjek koji je u svom životnom vijeku kultivirao samo takve osjećaje koji se mogu zadovoljiti pomoću tjelesnih organa i zemaljskih uvjeta može izvjesno vrijeme biti povezan s zemaljskom sferom. Impulsi i želje sasvim različiti od onih obično zamišljanih mogu također uzrokovati da duša ostane vezana za zemaljsku sferu. Ambiciozni ljudi, na primjer, koji gaje prekomjerne težnje za određenim stvarima unutar zemaljskih uvjeta i koji zavise od zahvalnosti drugih ljudi, time razviju emocionalni poremećaj u astralnom tijelu koji će rezultirati da su nakon smrti na duži period vezani za sferu Zemlje. Postoje mnogi razlozi zbog kojih se ljudske duše zadržavaju u sferi Zemlje. Daleko najviše komunikacije iz duhovnog svijeta od strane medija proizlazi iz takvih duša i u osnovi se sastoji od onog što se nastoji odbaciti.
Premda motivi koji vežu te duše za Zemlju u većini slučajeva nisu plemeniti, ne mora uvijek biti tako. To također može biti zbog strepnje za one koji su ostali iza na Zemlji. Briga za prijatelje, rodbinu i djecu može također djelovati kao vrsta gravitacije koja drži duše natrag u sferi Zemlje. Na to je važno obratiti pažnju jer uzimajući to u obzir možemo također i pomoći umrlima. Ako, na primjer, shvatimo da duša koja je otišla osjeća strepnju za živu osobu — i mnogo toga možemo saznati u vezi toga — umrloj osobi će pomoći u daljem razvoju ako se oslobodi te strepnje. Olakšavamo život nekog tko je umro oslobađajući ga, na primjer, strepnje o djetetu kojeg je ostavio iza nespremnog. Napravimo li nešto za dijete, oslobađamo mrtvu osobu strepnje, i to je prava usluga ljubavi. Opišimo ovakvu situaciju. Mrtva osoba nema dostupna sredstva da se oslobodi strepnje. Iz njegove oblasti on može biti nesposoban da bilo što napravi što bi olakšalo situaciju djetetu, rođaku ili prijatelju. Ona je često osuđena — u mnogim je slučajevima to za vidovnjaka preteško — nositi strepnju dok se situacija koju je ostavio ne popravi sama ili zbog okolnosti. Prema tome, ako nešto napravimo za popraviti situaciju napravili smo pravo djelo ljubavi za umrlog.
Često je promatrano da osoba koja je planirala napraviti nešto određeno u životu umre i zatim nastavi prianjati za plan nakon smrti. Pomažemo mu ako sami pokušamo napraviti ono što bi on volio. Ovakve situacije nisu teške za razumjeti. Moramo ih uzeti u obzir jer se podudaraju s vidovitim promatranjem.
Postoje mnoge druge činjenice koje mogu držati dušu u eterskoj sferi Zemlje. Na kraju ona raste iza ove sfere. Taj proces je djelomično već opisan. Naši koncepti se moraju promijeniti ako želimo doći do razumijevanja života između smrti i ponovnog rođenja. Nije stvarno nepodesno govoriti o umrlima s riječima uzetim iz uvjeta naše zemaljske egzistencije jer je naš jezik prilagođen ovim uvjetima. Premda se ono što se može izraziti riječima o životu nakon smrti podudara samo u slikovitom smislu, ne mora neophodno biti netočno.
Nikada nisu sasvim ažurni opisi koji prenose ideju da su mrtvi ograničeni na određenom mjestu kao bića koja žive u fizičkom tijelu. Ono što doživljavamo i nakon smrti i kod inicijacije je da izlazimo iz tijela i da se cijelo duševno biće širi. Kada pratimo dušu koja je dosegnula sferu Mjeseca kako je zovemo, “tijelo” označava širenje opsega doživljavanja. U stvari ljudsko biće zapravo raste, u duhovnom smislu, do gigantskih dimenzija. Ono raste u sfere, ali sfere umrlih nisu odvojene jedna od druge kao u slučaju ljudi na Zemlji. One se prostorno isprepliću. Osjećaj odvojenosti se javlja jer je svijest razdvojena. Bića mogu biti potpuno isprepletena bez da išta znaju jedno o drugom.
Osjećaj bilo izolacije bilo zajedništva nakon smrti o kojem sam govorio tijekom mog zadnjeg posjeta vezan je s povezanošću svijesti. To nije kao da je mrtva osoba bila na nekom izoliranom otoku u prostornom smislu. Ona prožima druga bića čije egzistencije uopće nije svjesna premda zauzimaju isti prostor.
Sada razmotrimo do čega obično dolazi kada je period kamaloke završen. Kada pojedinac ulazi u svoju devahansku egzistenciju nakon prolaza kroz sferu Mjeseca, kamaloka još nije sasvim gotova. To ne isključuje činjenicu da je to u sferi Mjeseca gdje se odigrava podešavanje koje je značajno ne samo kao doživljaji kamaloke, već i za kasniji život pojedinca kada ponovno preko rođenja ulazi u egzistenciju. Ono što je dodano kamaloka doživljajima možemo karakterizirati na slijedeći način. Čovjek u životu može biti toliko aktivan da svi njegovi talenti dolaze do izražaja. Ali postoje mnogi ljudi o kojima moramo reći, kada ih promatramo očima duše, da su prema njihovim sposobnostima i talentima mogli u životu postići nešto sasvim različito od onog što su u stvari postigli. Takvi ljudi su zaostali za svojim talentima.
Nešto drugo dolazi u razmatranje. Postoje ljudi koji njeguju veliki broj namjera tijekom njihova života. To ne mora biti stvar talenta, već namjera povezanih bilo s trivijalnim ili važnim ciljevima. Koliko toga u životu ostane samo na nivou namjere bez da se ostvari!
U ovoj kategoriji ima stvari koje ne treba smatrati pogrešnim. Da bi pokazao koliko značajne ove stvari mogu biti spomenuti ću primjer nekim prijateljima već poznat. Goethe se upustio u njegovu Pandoru na pjesnički način i u određenoj točci je došlo do zastoja. Jednom sam objasnio to što se desilo Goetheu pišući Pandoru na slijedeći način. Veličina kojom je zamišljen plan pjesme spriječila ga je u dovršenju djela. Nije bio sposoban otvoriti snagu s kojom se plan mogao ostvariti. To nije zbog mane već zbog veličine da je Goethe bio spriječen od završavanja Pandore. To je bio slučaj i kod nekih njegovih drugih radova, također. Ostavio ih je nezavršene. Dio Pandore pokazuje da je Goethe sebi postavio takve umjetničke zahtjeve da njegove snage, čak i u odnosu na vanjsku formu pjesme, jednostavno nisu mogle iznijeti čitavi moćni plan s jednakom lakoćom kao u dijelu u kojem je bio uspješan. To je očiti primjer neispunjene namjere.
Prema tome, u jednu ruku, čovjek može zaostati za svojim talentima zbog lijenosti ili mana u karakteru ili intelektu, ali druga mogućnost je da nije u stanju izvršiti svoje namjere u malim ili važnim stvarima. Postoji sada nešto veliko u pjesniku koji nije završio rad kakav je Pandora, ali svaku nesavršenost u čovjeku on upisuje u Akasha kroniku u sferi Mjeseca, i tako izobilje mana i nesavršenosti dolazi pred oči vidovnjaka u oblasti između Zemlje i Mjeseca. Ljudske nesavršenosti su, bile plemenite ili ne, tamo vjerno zabilježene. Mogu se naći primjeri u kojima bi, kroz tjelesno zdravlje, kroz tjelesnu konstituciju, obdaren dobrim temeljem za intelektualne darove, čovjek mogao postići određene stvari, ali to ne napravi. Ono što je mogao ali nije postao kada prolazi kroz vrata smrti — to je zapisano u Akasha kronici.
Nemojte misliti da je kraj Pandore na neki način zapisan u sferi Mjeseca. Ono što je zapisano ima veze s Goetheovim astralnim tijelom, naime, da je zamislio veliki, dalekosežni plan i ispunio ga samo dio. Sve ovakve stvari, uključujući trivijalne, zapisane su između sfera Zemlje i Mjeseca. Osoba koja formira odluku ali je ne ispuni prije svoje smrti, u toj sferi upisuje činjenicu neispunjenja. Sasvim točna karakterizacija se može dati o tome što je u ovoj oblasti otkriveno oku vidovnjaka. Obećanje koje nije ispunjeno, na primjer, zapisano je tek kasnije, u stvari tek kada se dosegne sfera Merkura. Neizvršena odluka, međutim, zapisana je u sferi Mjeseca. Sve što se tiče ne samo nas već i drugih nije zapisano odmah u sferi Mjeseca, tek kasnije. Sve što se tiče nas kao pojedinaca, što nas drži iza našeg osobnog stupnja evolucije i tako označava nesvršenost u našem osobnom razvoju, zapisano je u sferi Mjeseca.
Važno je shvatiti da su naše nesavršenosti, posebno one koje nisu bile neizbježne, zapisane u sferi Mjeseca.
Ne treba misliti da je u svim okolnostima ovakav zapis strašna stvar. U određenom smislu može biti od najveće vrijednosti i značaja. Za koji trenutak ćemo govoriti o značenju i svrsi ovih zapisa u Akasha kronici. Prvo treba naglasiti da kako se osoba širi u druge sfere, tamo su zapisane sve njene nesavršenosti. Ona se širi od sfere Mjeseca u sferu Merkura; Govorim potpuno iz aspekta okultizma, ne od onog obične astronomije. Od nje je nešto zapisano u svim sferama, u sferi Merkura, sferi Venere, sferi Sunca, sferi Marsa, sferi Jupitera, sferi Saturna i čak i iza.
Najviše zapisa je, međutim, napravljeno u sferi Sunca, jer kako smo čuli na zadnjem predavanju, izvan sfere Sunca čovjek uglavnom mora poravnati stvari koje nisu samo prepuštene njegovoj vlastitoj individualnoj slobodi.
Tako nakon što je više-manje potpuno odstranio ono što ga još privlači Zemlji, čovjek putuje kroz planetarne sfere i čak i iza njih. Tako ostvareni kontakti s odgovarajućim silama snabdijevaju ga onim što treba u njegovoj evoluciji između smrti i novog rođenja. Kada sam u posljednjem predavanju govorio da čovjek dolazi u kontakt s višim hijerarhijama i prima darove koje dodjeljuju, to je bilo isto kao reći da se njegovo biće širi u kozmos. Kada je širenje bilo završeno on se opet sažima dok ne postane dovoljno sićušan da se kao duhovno sjeme sjedini s onim što dolazi od roditelja. To je zaista predivna misterija. Kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti ono samo postaje sfera koja se stalno širi. Njegovi potencijali duše i duha se šire. Ono postaje gigantsko biće i zatim se ponovno skuplja. Ono što imamo unutar nas je u stvari skupljeno od planetarnog univerzuma. Sasvim doslovno mi u sebi nosimo ono što smo proživjeli u planetarnom svijetu.
Kada sam bio ovdje na kraju sam rekao neke stvari o prolazu kroz sferu Merkura, sferu Venere i sferu Sunca. Danas želim govoriti o nekim aspektima prolaza kroz sferu Marsa. Kada čovjek prijeđe iz sfere Sunca u sferu Marsa, uvjeti egzistencije u koju ulazi su sasvim su različiti u našem sadašnjem dobu od onog što su bili prije relativno kratkog vremena. Očima vidovnjaka je sasvim evidentno da su bili dobri razlozi za izjave, proizašle iz vidovitosti koje je jednom imalo čovječanstvo, o nekoliko tijela koja čine naš planetarni sustav. Bilo je potpuno u skladu s činjenicama da se o Marsu razmatralo kao o članu našeg planetarnog sustava povezanim sa svim ratobornim, agresivnim elementima u evoluciji čovječanstva. Fantastične teorije današnje fizikalne astronomije o mogućem obliku života na Marsu su bez osnova. Priroda bića kojeg bi mogli nazvati “Marsijanac”, ako želimo koristiti taj termin, potpuno je različita od one od čovjeka na Zemlji, i usporedba nije moguća. Do sedamnaestog stoljeća karakter bića Marsa nepromjenjivo je bio ratoborno agresivan. Zaraćenost je, ako možemo koristiti taj izraz, bila nerazdvojiva kvaliteta "kulture" Marsa. Temelj za nju je formiran suparništvom i sukobima između duša koje se stalno bore jedna s drugom. Kako pojedinac prolazi kroz sferu Marsa između smrti i ponovnog rođenja, dolazi u kontakt s ovim silama agresije i one nalaze put u njegovu dušu. Ako ga kada je ponovno rođen njegove urođene tendencije čine posebno sposobnim razviti i dati izraz tim snagama, to treba pripisati prolazu kroz sferu Marsa.
Ova tema je puna komplikacija. Na Zemlji živimo među bićima tri carstva prirode, i među ljudima. Različitim načinima dolazimo u kontakt s dušama koje u njihovom životu nakon smrti još zadržavaju neku vezu s Zemljom ali također susrećemo bića koja su sasvim strana za Zemlju. Što je više posvećenik sposoban proširiti svoju viziju, nalazi više duša koje su na Zemlji stranci, i više se shvaća da kroz sferu Zemlje prolaze lutalice. Oni su bića koja nisu povezana s zemaljskim životom na normalan način. To za nas kao ljude Zemlje nije različito od onog za stanovnike Mjeseca kroz čiju sferu života mi također prolazimo između smrti i novog rođenja. Kada prolazimo kroz sferu Marsa, na primjer, mi smo duhovi, aveti, za stanovnike Marsa. Prolazimo kroz njihovu sferu kao stranci, kao tuđinska bića. Ali bića Marsa, također, na određenom stupnju njihove egzistencije, osuđeni su proći kroz našu zemaljsku sferu i onaj tko posjeduje određene sposobnosti posvećenika susreće ih kada su povoljni uvjeti.
Bića našeg planetarnog sustava stalno struje jedni pored drugih. Dok živimo na Zemlji, često zamišljajući da smo okruženi samo bićima različitih carstava prirode, postoje putnici iz svih drugih planeta našeg okruženja. Tijekom određenog perioda između smrti i novog rođenja mi smo, također, putnici među ostalim planetarnim „ljudima", ako tako možemo reći. U našim životima na Zemlji moramo razviti glavne stvari naše posebne misije u sadašnjoj epohi kozmičke egzistencije. Drugim bićima su dodijeljeni drugi planetarni svjetovi, a između smrti i ponovnog rođenja mi moramo kontaktirati te svjetove, također. Prema tome, kada pravimo referencu na neku oblast života u devachanu, u stvari je slučaj, premda nije izričito navedeno, da se događaji odvijaju u nekoj oblasti našeg planetarnog sustava. To treba imati na umu. Tako u određeno vrijeme u životu između smrti i novog rođenja prolazimo kroz sferu Marsa.
Baš kao što je proces zemaljske evolucije proces silaska sve do vremena misterija na Golgoti, a od tada uzlaza, tako isto i drugi planeti prolaze evoluciju na svoj način. Od godine 33, datum je približno točan, Zemlja je ušla u uzlazni proces evolucije. Ta godina je bila od glavnog značaja za zemljinu evoluciju. Na Marsu je od glavnog značaja početak sedamnaestog stoljeća. Do tada, evolucija uvjeta na Marsu bila je silazna i od tada nadalje počeo je proces uspona jer se tada odigrao događaj od najvećeg značaja za planet.
U vezi s evolucijom Zemlje poznajemo iznimnu osobnost Gautama Budu. Bio je Bodhisattva dok se nije u dvadeset devetoj godini uzdigao na rang Bude i time bio predodređen da se nikada više ne inkarnira u fizičko tijelo na Zemlji. Iz ostalih predavanja čuti ćete, međutim, da je od tada Buda još radio u sferi Zemlje iz duhovnog svijeta. Slao je svoje snage u astralno tijelo djeteta Isusa iz Evanđelja po Luki. Ali i na drugi način, također, utjecao je na zemaljski život bez da se inkarnira u fizičko tijelo. U sedmom i osmom stoljeću bila je škola misterija na jugoistoku Europe za one koji su u to vrijeme bili obdareni nekim stupnjem vidovnjaštva. Učitelji u toj školi nisu bili samo fizički inkarnirani pojedinci već je također bilo i onih koji rade iz duhovnih visina samo što se tiče eterskog tijela. Za više razvijene ljude moguće je da primaju upute od pojedinaca koji nisu više, ili nisu nikada, sišli u fizičko tijelo. Sam Buda je bio učitelj u školi misterija. Između njegovih tadašnjih učenika bila je osobnost koja se rodila kasnije u svojoj slijedećoj inkarnaciji kao Franjo Asiški. Mnoge kvalitete tako impresivno pokazane u tom kasnijem životu treba tražiti u činjenici da je Franjo Asiški bio učenik Bude.
Tu vidimo kako je Buda nastavio raditi iz duhovnih visina u sferi Zemlje nakon misterija na Golgoti, i kako je bio povezan s životom ljudi između rođenja i smrti.
Zatim, u sedamnaestom stoljeću, Buda se povukao iz zemaljske egzistencije i za Mars izvršio djelo koje, premda ne magnitude misterija na Golgoti, ipak na njega nalikuje i na Marsu odgovara onom što je misterij Golgote na Zemlji. Početkom sedamnaestog stoljeća Buda je postao iskupitelj, spasitelj Marsa. On je bio osobnost čija misija je bila uliti mir i harmoniju u agresivnu prirodu Marsa. Od tada se Buda impuls može naći na Marsu, kao što se Krist impuls od misterija na Golgoti može naći na Zemlji.
Sudbina Bude na Marsu nije bila smrt kao u misteriju na Golgoti. Ipak u izvjesnom smislu, je, također, bila vrsta razapinjanja utoliko što je ta predivna osobnost, koja je u skladu sa svojim životom na Zemlji zračila univerzalni mir i ljubav, bila premještena usred onog što mu je bilo potpuno strano, u agresivan, ratoboran element na Marsu. Budina je misija bila izvršiti smirujući utjecaj na Mars. Za zurenje vidovnjaka postoji nešto iznimno impresivno u slici dvaju kolateralnih događaja. Buda se uzdigao do najviše točke koju je mogao postići u njegovoj zemaljskoj egzistenciji, do ranga Bude, i kao Buda je živio na Zemlji pedeset godina. Zatim u njegovim osamdesetim godinama, 13 listopada, 483 pr.n.e., u veličanstvenoj noći obasjanoj mjesečinom, izdahnuo je svoje biće u srebrnasti sjaj koji je svjetlucao preko Zemlje. Ovom događaju, koji čak i izvana izgleda kao manifestacija daha mira koji emanira od Bude, svjedoči činjenica da je postigao zenit u razvoju unutar zemaljske egzistencije. Duboko je impresivno kontemplirati njegov predivan događaj u vezi s trenutkom na početku sedamnaestog stoljeća kada je, sa svim svojim obilnim snagama mira i ljubavi, Buda otišao na Mars da bi te snage mogle od njega strujati u agresivnost koja tamo prevladava da postepeno inaugurira proces uzlazne evolucije Marsa.
Kada je duša prolazila kroz sferu Marsa u vremena prije Buda misterija, bila je prvenstveno obdarena snagama agresivnosti. Od Buda misterija duša prolazi esencijalno različite doživljaje ako je pogodne prirode da dobije nešto od snaga Marsa. Da izbjegnemo svaki nesporazum treba naglasiti da kao što je malo Zemlja već kristijanizirana, toliko je malo i Mars postao planet mira. Taj proces će trajati još dugo vremena tako da ako duša ima ikakvog talenta za primanje elemenata agresivnosti još za to postoje obilne mogućnosti. Ipak, ne smijemo izgubiti iz vida, duhovno, događaj o kojem smo govorili. Što dublje Zemlja ulazi u fazu materijalizma, to će manje, svatko tko razumije proces evolucije, priznati da bi za čovjeka bilo u njegovom životu između rođenja i smrti prirodno slijediti Budu na način na koji su ga ljudi slijedili u predkršćanska vremena. Razvoj prirode kakva je Franje Asiškog postupno će postati sve manje i manje moguća na Zemlji, sve manje pogodna za vanjsku civilizaciju. Ipak, između smrti i ponovnog rođenja duša je sposobna proći kroz taj doživljaj. Može se činiti groteskno, ipak odgovara činjenicama, za određeni period između smrti i novog rođenja, tijekom prolaza kroz sferu Marsa, svaka ljudska duša ima mogućnost biti franjevac ili budist i primati sve snage koje mogu utjecati iz osjećaja i doživljaja te vrste. Prolaz kroz sferu Marsa može prema tome biti od velike važnosti za ljudsku dušu. Čovjek, međutim, upisuje svoje savršenosti i nesavršenosti u bilo koju sferu u koju uđe prema njenoj sklonosti s karakterističnim kvalitetama te sfere.
Između smrti i ponovnog rođenja naše savršenosti i nesavršenosti vjerno su zapisane u Akasha kronici. Određeni atributi su upisani u sferi Marsa, drugi u sferi Venere, neki u sferi Marsa, neki u sferi Merkura, neki u sferi Jupitera, i tako dalje. Kada se vraćamo u inkarnaciju u fizičko tijelo i naše se biće polako sažima, susrećemo se sa svime što je upisano u putovanju prema vani. Na taj je način pripremljena naša karma. Na putu povratka možemo u naše vlastito biće upisati zapis nesavršenosti koji smo sami prije upisali u Akasha kroniku. Zatim stižemo na Zemlju. Jer je u nama sve što smo u naše biće upisali na putu povratka, i obvezni smo upisati veliki dio ako ne i sve, zbog toga se naša karma ostvaruje. Tamo gore, međutim, sve još ostaje upisano.
Sada ti upisi rade zajedno na izvanredan način. Oni su ugravirani u sfere, u sferu Marsa, sferu Venere, i tako dalje. Te sfere su uključene u neka kretanja tako da se može dogoditi slijedeće. Recimo da je čovjek upisao jednu od svojih nesavršenosti u sferu Mjeseca. Dok je prolazio kroz sferu Marsa upisao je tamo kvalitetu svog karaktera preko činjenice da je u toj sferi priskrbio određeni element agresivnosti koji prethodno nije bio u njemu. Sada na povratnom putovanju opet prolazi kroz sferu Marsa i vraća se na Zemlju. Živi na Zemlji a u svoju karmu je primio ono što je upisao u sferi Marsa ali u isto vrijeme to stoji zapisano iznad njega. Tamo gore je Mars, u određenom odnosu s Mjesecom. (Vanjski planeti naznačuju relativne pozicije sfera.) Pošto Mars stoji u određenom odnosu prema Mjesecu, zapis agresivnog elementa i čovjekovih nesavršenosti je, takoreći, u istoj konstelaciji. Posljedica je da kada jedan planet stoji iza drugog oni rade u konjukciji. To je vrijeme kada će se pojedinac o kojem se radi uhvatiti u koštac sa svojim nesavršenostima s agresivnom osobinom stečenom od Marsa. Dakle pozicije planeta stvarno naznačuju ono što je sam čovjek prvo upisao u te sfere.
Kada u astrologiji dokučimo pozicije planeta i također njihove relativne pozicije u odnosu na zvijezde stajaćice, to daje neke naznake o tome što smo sami upisali. Vanjski planeti su u ovom slučaju manje važan faktor. Ono što u stvari ima efekt na nas je ono što smo sami upisali u nekoliko sfera. Tu je pravi razlog zašto planetarne konstelacije imaju utjecaja na čovjekovu prirodu. To je zato jer on u stvari prolazi kroz nekoliko planetarnih sfera. Kada Mjesec stoji u određenom odnosu prema Marsu, i prema nekoj zvijezdi stajaćici, ta konstelacija djeluje kao cjelina. Odnosno, osobine Marsa, Mjeseca i zvijezde stajaćice djeluju na čovjeka u konjukciji i dovode do toga što ovaj je kombinirani utjecaj sposoban postići.
Dakle to je doista moralno naslijeđe koje smo deponirali između smrti i ponovnog rođenja što se ponovno javlja u novom životu kao zvjezdana konstelacija u našoj karmi. To je dublja osnova povezanosti između zvjezdane konstelacije i čovjekove karme. Tako ako proučavamo život čovjeka između smrti i novog rođenja opažamo kako je značajno povezan s cijelim kozmosom.
Element nužnosti ulazi u čovjekov odnos s oblastima koje leže iza sfere Sunca. Razmotrimo posebno sferu Saturna. Ako je tijekom sadašnjeg zemaljskog života čovjek napravio napor da ovlada konceptima znanosti duha, prolaz kroz sferu Saturna ima poseban značaj za njegov slijedeći život. Upravo u ovoj sferi su stvoreni uvjeti koji mu omogućuju preobraziti snage stečene kroz znanje o znanosti duha ili antropozofije u snage koje razrađuju njegovu tjelesnu konstituciju na takav način da u slijedećem životu ima prirodnu sklonost prema duhovnom. Ljudsko biće može danas rasti i biti obrazovan kao materijalist, protestant ili katolik. Znanost duha mu pristupa. On je prema njoj predusretljiv i ne odbija je. Iznutra je prihvaća. Sada prolazi kroz vrata smrti. Ulazi u sferu Saturna. Prolazeći kroz nju, apsorbira snage koje ga u slijedećem životu čine duhovnim čovjekom, pokazuje čak i kao dijete sklonost prema duhovnom.
Funkcija je svake sfere kroz koju prolazimo između smrti i ponovnog rođenja transformirati ono što su naše duše asimilirale tijekom inkarnacije u snage koje mogu postati tjelesne snage i obdariti nas s određenim sposobnostima. Jučer sam u javnom predavanju mogao ići samo toliko daleko kada sam rekao da su pravi kršćanski impulsi već bili u Rafaelu kada se rodio. To ne treba uzeti kao da nagovješćuje da je Rafael donio sa sobom neke određene kršćanske koncepte ili ideje. Rekao sam impulse, ne koncepte. Ono što je u jednoj inkarnaciji uzeto u konceptualni život ujedinjeno je s ljudskim bićem u sasvim drugačijem obliku. To se javlja kao impulsi ili sile. Snaga koja je omogućila Rafaelu stvoriti one delikatne, čudesne figure kršćanstva u njegovim slikama dolazi iz njegovih ranijih inkarnacija. Opravdano je govoriti o njemu kao „rođenom kršćaninu”. Većina vas zna da je Rafael bio prethodno inkarniran kao Ivan krstitelj, i tada su impulsi koji su se pojavili u egzistenciji Rafaela kao urođeni kršćanski impulsi prodrli u njegovu dušu.
Treba uvijek naglasiti da pretpostavke i usporedbe mogu voditi daleko od traga kada govorimo o uzastopnim inkarnacijama. Očima vidovnjaka predstavljaju se na takav način da se u većini slučajeva ne bi uzeo jedan život kao uzrok slijedećeg. Da bi nešto asimilirano u životu duše moglo u slijedećoj inkarnaciji razviti snage koje rade na tjelesnoj osnovi talenata, moramo proći period između od smrti do ponovnog rođenja. Na Zemlji i zemaljskim snagama nije moguće ono što su naše duše proživjele u zemaljskom životu transformirati u snage sposobne da rade na samoj tjelesnoj konstituciji. Čovjek u svojoj ukupnosti nije zemaljsko biće, i na osnovu modernih ideja njegov fizički oblik bi bio groteskan kada bi se na njegov fizički razvoj mogle primijeniti samo one snage koje su prisutne na Zemlji.
Kada pojedinac preko rođenja dolazi u egzistenciju mora u sebi nositi snage kozmosa, i te snage moraju nastaviti raditi unutar njega ako će na sebe preuzeti ljudski oblik. Snage koje grade i oblikuju ovakve forme ne mogu se naći u zemaljskoj sferi. To treba imati na umu. Dakle utoliko što je čovjek on nosi u sebi sliku kozmosa, ne samo onu od Zemlje. To je grijeh protiv prave prirode čovjeka pratiti njegov izvor i porijeklo do zemaljskih snaga, i proučavati samo ono što se može izvana promatrati u carstvima Zemlje preko prirodne znanosti. Niti bi trebali ignorirati činjenicu da nad svime što čovjek prima od Zemlje dominira ono što sobom donosi od onih nadzemaljskih sfera kroz koje prolazi između smrti i ponovnog rođenja. Unutar ovih nekoliko sfera on postaje sluga jednih ili drugih viših hijerarhija.
Ono što je zapisano u Akasha kronici između Zemlje i Mjeseca je od posebne važnosti jer su upravo tamo između ostalih stvari zapisane sve nesavršenosti. Treba shvatiti da je upisivanje tih nesavršenosti regulirano stavom da je svaki zapis tamo od značaja za vlastitu evoluciju pojedinca, bilo unaprjeđujući ili unazađujući njegov napredak. Pošto je to upisano tamo u Akasha kronici između Zemlje i Mjeseca, to također postaje značajno za evoluciju Zemlje kao cjeline. Nesavršenosti stvarno velikih ljudi su također zapisane u toj sferi. Primjer od ogromnog interesa za vidovito promatranje je Leonardo da Vinci. On je duh veličine i univerzalnosti ravnopravan s još nekima na Zemlji, ali uspoređujući ono što je namjeravao, njegova stvarna postignuća u vanjskom svijetu u mnogim su aspektima ostala nepotpuna. Ustvari, ni jedan čovjek slične eminencije nije ostavio toliko nepotpunih stvari kao Leonardo da Vinci. Posljedica toga je bila da je kolosalna količina upisana od njega u sferi Mjeseca, zaista toliko da smo često dužni uzviknuti, „Kako je sve što je upisano tamo uopće moglo dosegnuti perfekciju na Zemlji ”!
Sada vam želim reći nešto što mi je izgledalo sasvim značajno kada sam proučavao Leonarda da Vincija. Trebao sam održati predavanje o njemu u Berlinu i određena opservacija načinjena u vezi njega činila se iznimno važna. Ispunjava danas tugom vidjeti na zidu u crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu rapidno iščezavajuće boje koje danas ne prenose više od tihe sjene onog što je slika jednom bila. Ako se sjetimo da je Leonardu trebalo šesnaest godina da naslika tu sliku, i mislite kako ju je crtao, dobijemo nedvosmislenu impresiju. Poznato je da je često odlazio na duže vrijeme. Zatim bi se vratio slici, sjedio ispred nje mnoge sate, napravio par poteza kistom i opet odlazio. Također je poznato da se mnogo puta osjećao nesposoban izraziti na slici ono što je želio i patio od strašnih nastupa depresije na račun toga. Sada se dogodilo da je postavljen novi glavar samostana u vrijeme kad je Leonardo već bio radio na slici mnogo godina. Ovaj glavar je bio pedantan i strog starješina s malo razumijevanja za umjetnost. Pitao je nestrpljivo zašto slikar ne može završiti sliku, prekorio ga zbog toga a također se žalio i vojvodi Ludovicu. Vojvoda je Leonardu ponovio pritužbu i on je odgovorio, „Ne znam da li ću ikada moći završiti ovu sliku. Imam u životu prototip za sve likove osim za one Jude i Krista. Za njih nemam modele, premda u slučaju Jude, ako se ne pojavi ni jedan model mogu uvijek uzeti glavara. Ali za Krista nemam prototip”. To je, međutim, digresija.
Ono što želim reći je da kada danas pogledamo lik Jude na slici koja je gotovo potpuno izblijedjela, na tom liku se vidi sjena, sjena koja se ne može nikako objasniti, bilo strujanjem svijetla ili nekako drugačije. Okultno istraživanje nalazi da slika nikada nije bila kao što je Leonardo da Vinci stvarno želio da bude. S iznimkom likova Jude i Krista želio je portretirati sve kroz svijetlo i sjenu, ali Juda je trebao biti portretiran na takav način da daje impresiju da likom iznutra dominira tama. To nije trebalo biti prenijeto vanjskim kontrastima svijetla i sjene. Kod figure Krista impresija je trebala biti da svijetlo u Njegovom liku sjaji iznutra, iznutra zrači vani. Ali u tom je trenutku nesklad opsjedao Leonardov unutarnji život, i željeni efekt nikada nije napravljen. Time dobijemo trag kada promatramo mnoge preostale zapise napravljene od Leonarda u sferi Mjeseca. To je primjer nečega što se nije moglo dovesti do kraja u sferi Zemlje.
Kada se istražuje period koji je slijedio onaj od Leonarda da Vincija, nađe se da je Leonardo nastavio raditi kroz više onih koji su živjeli poslije njega. Čak se i izvana mogu naći u Leonardovim spisima stvari koje su kasnije demonstrirane od znanstvenika a također i umjetnika. U stvari, cijeli period koji je slijedio je bio pod njegovim utjecajem. Zatim je otkriveno da su zapisane nesavršenosti radile kao inspiracija u dušama Leonardovih nasljednika, u dušama ljudi koji su živjeli poslije njega.
Nesavršenosti ranije epohe su još uvijek važnije za slijedeću epohu nego njene savršenosti. Savršenosti su tamo da se proučavaju, ali ono što je na Zemlji razrađeno do određenog stupnja savršenosti, takoreći, dosegnulo je kraj, u evoluciji je došlo do kraja. Ono što nije usavršeno je sjeme slijedećeg evolucijskog procesa. Ovdje dolazimo do izvanrednog, veličanstvenog paradoksa. Najveći blagoslov za slijedeći u nizu period je plodna nesavršenost, plodna, opravdana nesavršenost ranijeg perioda. Ono što je u ranijoj epohi usavršeno tamo je da se može uživati. Nesavršenosti, međutim, nesavršenosti nastale u velikom čovjeku čiji utjecaji su ostali za potomstvo, pomažu unaprijediti kreativne aktivnosti u slijedećem periodu. Stoga, postoji očito ogromna mudrost u činjenici da nesavršenosti ostaju u susjedstvu Zemlje, upisane u zapise Akasha kronike između Zemlje i Mjeseca.
To nas dovodi do točke gdje počinjemo razumjeti princip da savršenost za razne epohe označava kraj evolucijske struje, a nesavršenost, početak evolucijske struje. Za nesavršenost u ovom smislu čovjek bi u stvari trebao biti zahvalan bogovima.
Koja je svrha proučavanja koja su sadržana u ovom predavanju? Svrha je napraviti čovjekovu vezu s makrokozmosom sve više shvatljivom, pokazati kako ljudi nose makrokozmos sažet unutar njih i također kako mogu biti povezani s njihovim duhovnim okruženjem. Shvaćanje što ove stvari znače može se transformirati u osjećaj koji čovjeka prožima na takav način da sa tim znanjem udružuje koncept dostojanstva koji ga ne čini arogantnim, već ga ispunjava osjećajem odgovornosti, potiče ga da vjeruje ne da može rasipati svoje snage, već da ih mora koristiti.
Mora, naravno, biti naglašeno da bi bilo uzaludno reći, „Bolje da ostavim nesavršene ove sposobnosti koje posjedujem”. Ništa se ne može postići tim stavom! Ako bi čovjek namjerno ignorirao svoje nesavršenosti, on bi ih, točno je, upisao kako je opisano, ali one ne bi imale svijetla niti bi mogle imati ikakvog efekta. Samo one nesavršenosti koje su upisane jer su bile potrebne a nisu rezultat lijenosti mogu djelovati na način koji je opisan.