.- 25. Dvadeset peto predavanje, Dornach, 30. siječnja 1917
O povijesti antropozofskog pokreta. Saint Martin. stara mudrost i eterska vidovitost budućnosti. Srednjoeuropski intelektualni život u njemačkom idealizmu: Novalis, Schlegel, Steffens, Schubert, Troxler. Karl Christian Planck. Problem paralelnih pravaca.
Danas se čini prikladno spomenuti određene misli o značenju i prirodi našeg duhovnog pokreta — antropozofske znanosti duha, kako je zovemo. Da bi to napravili neophodno je ukazati na neke događaje u periodu vremena koji su doprinijeli pripremi i otvaranju ovog Pokreta. Ako bi, tijekom ovih napomena, neka od njih izgledala nekako više osobna — to bi, u svakom slučaju, samo tako izgledalo — to ne bi bilo iz osobnih razloga već zato jer nešto osobno može biti polazna osnova na nešto objektivno. Potreba za duhovnim pokretom koji omogućava ljudima da znaju dublje izvore egzistencije, posebno ljudske egzistencije, može se lako prepoznati u putu kojim se današnja civilizacija razvila duž linija koje postaju sve više apsurdne. Nitko neće, nakon ozbiljnog razmišljanja, opisati današnje događaje kao bilo što drugo osim apsurdnog uveličavanja onog što je živjelo u nedavnoj evoluciji.
Iz onog što ste saznali u znanosti duha, dobili ste osjećaj da sve, čak i ono što je očito samo vanjsko, ima svoj temelj u mislima ljudskih bića. Djela koja su napravljena, događaji koji se odvijaju u materijalnom životu — sve ovo je posljedica onog što ljudska bića misle i zamišljaju. I gledanje na vanjski svijet, koje se danas ukorjenjuje među ljudskim bićima, daje nam indikaciju nekih vrlo neadekvatnih misaonih sila. Već sam izrekao činjenicu da su događaji narasli iznad ljudskih bića, izašli su van kontrole, jer je njihovo razmišljanje postalo stišano i nije više dovoljno jako da odredi stvarnost. Koncepte kao onaj o iluziji, vanjskoj sličnosti koja upravlja stvarima na fizičkom planu, oni upoznati s njima trebaju uzimati mnogo ozbiljnije nego je to, u stvari, često slučaj. Trebaju biti duboko utisnuti u sadašnju svijest u cjelini. Samo ovo može voditi do saniranja štete koja je — u nekoj mjeri opravdano — nanesena čovječanstvu. Oni koji nastoje razumjeti funkcioniranje čovjekovih djela — to jest, način na koji funkcioniraju refleksije čovjekovih misli — prepoznati će unutarnju potrebu za razumijevanjem ljudske duše do čega se može doći jačim, više realističnim mislima.
U stvari, naš cijeli Pokret je osnovan sa zadatkom davanja ljudskim dušama misli koje su primjerenije stvarnosti, misli više utkane u stvarnost, nego što su apstraktni uzorci današnjih koncepata. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je čovječanstvo danas u ljubavi s apstraktnim, nemajući želje shvatiti da sanjalački koncepti ne mogu, u stvarnosti, imati utjecaj na tkanje egzistencije. To je najjasnije izraženo u četrnaesto-, petnaestogodišnjoj povijesti našeg antropozofskog pokreta. Sada postaje sve važnije za naše prijatelje da prihvate ono što posebno pripada ovom antropozofskom pokretu. Znate koliko su često ljudi naglašavali da bi voljeli dati lijepoj riječi 'teozofija' čast kakvu zaslužuje, i kako su se opirali od toga da odustanemo od nje kao ključne riječi za Pokret. Ali također znate i situaciju koja je to napravila neophodnim.
Dobro je o ovome biti potpuno svjestan u duši. Znate — zaista, mnogi su od vas podijelili — dobru volju s kojom smo povezali naš rad s onim od teozofskog pokreta na način kako je utemeljila Blavatsky, i kako su onda nastavili s naporima Besant i Sinnett, i tako dalje. Zaista nije neophodno za naše članove, u svijetlu svih zlonamjernih pogrešnih interpretacija koje su na nas pale izvana, ustrajati na naglašavanju da naš antropozofski pokret ima nezavisnu startnu poziciju i da je ono što sada postoji izraslo iz sjemena onih predavanja koje sam dao u Berlinu koja su kasnije objavljena u knjizi o misticizmu Srednjeg vijeka. Moramo stalno naglašavati u vezi ove knjige da je teozofski pokret bio onaj koji je prišao nama, ne obrnuto. Ovaj teozofski pokret, u čijem je tragu bila naša sudbina za vrijeme ranih godina, nije bio bez veza s drugim okultnim strujama devetnaestog stoljeća, i u predavanju danom ovdje ukazao sam na te veze. Ali trebamo pogledati što je karakteristično za taj pokret.
Ako bi bio upitam da ukažem na jednu karakterističnu osobinu, izabrao bih onu koju sam spominjao više puta, koja je povezana s periodom kada sam pisao u časopisu Lucifer-Gnosis čemu je kasnije dan naslov Kozmička memorija. Predstavnik teozofskog društva, koji je to pročitao, pitao me je s kojom metodom su te stvari sakupljene iz duhovnog svijeta. Daljnja konverzacija je pokazala da je on očito želio znati koja više ili manje medijumska metoda je korištena za to. Članovi tih krugova nisu mogli ni zamisliti neku drugu metodu osim onu od ljudi s medijumskim darom, koji spuštaju svoju svijest i zapišu ono što je došlo od podsvijesti.
Na čemu leži ovakav pristup? Čak iako je vrlo kompetentan i iznimno kulturan predstavnik teozofskog pokreta, čovjek koji mi se obratio za ovo nije bio sposoban zamisliti da je moguće istraživati ove stvari pri punoj svjesnosti. Mnogi članovi pokreta su imali isti problem jer su dijelili nešto što je u najvećem stupnju prisutno u današnjem duhovnom životu, naime, određenu sumnju u individualnu sposobnost za znanje. Ljudi ne vjeruju u naslijeđenu sposobnost za znanje, oni ne vjeruju da pojedinac može imati snage da prodre stvarno do esencijalne srži stvari. Oni smatraju da je ljudska sposobnost za znanje ograničena; oni nalaze da intelektualno razumijevanje stoji na putu ako netko želi prodrijeti do srži stvari i da je prema tome bolje prigušiti ga dolje i gurnuti naprijed do srži stvari bez da sudjeluje u igri. To je ono što stvarno mediji rade; za njih, nepovjerenje u ljudsko razumijevanje je osnovni impuls. Oni nastoje, čisto eksperimentalno, pustiti duh da govori dok isključuju aktivno razumijevanje.
Može se reći da je ovakvo raspoloženje posebno prevladavalo u teozofskom pokretu kakav je postojao početkom stoljeća. To se moglo osjetiti kada bi se pokušalo prodrijeti u neke stvari, neka mišljenja i poglede, koji su bili zaživjeli u teozofskom pokretu. Znate da je u devedesetima devetnaestog stoljeća i zatim u dvadesetom stoljeću, gđa. Besant igrala važnu ulogu u teozofskom pokretu. Njeno je mišljenje bilo važno. Njena predavanja su oblikovala središnjicu teozofskog rada i u Londonu i u Indiji. A ipak je bilo čudno čuti što ljudi oko gđe. Besant govore o njoj. Ovo sam jako primijetio već 1902. Na mnogo načina, posebno od akademskih ljudi oko nje, na nju se gledalo kao na sasvim neakademsku ženu. Ipak, dok su u jednu ruku naglašavali kako je neakademska bila, u drugu ruku su gledali na medijumsku metodu po kojoj je bila poznata, nesputanu sa znanstvenom kakva je bila, kao kanal za stjecanje znanja. Rekao bih da ti ljudi sami nisu imali hrabrosti ciljati na znanje. Niti su imali ikakvo povjerenje u budnu svijest gđe. Besant. Ali pošto ona nije bila potpuno budna kao rezultat nekog znanstvenog treninga, gledali su na nju do neke mjere kao sredstvo pomoću kojeg se znanje duhovnog svijeta može dovesti u fizički svijet. Ovakav stav je bio izvanredno prevladavajući kod onih koji su je neposredno okruživali. Početkom dvadesetog stoljeća ljudi su o njoj govorili kao da je neka vrsta moderne proročice. Oni najbliži su formirali ponižavajuće mišljenje o njenoj akademskoj sposobnosti i držali da ona nema kritičku sposobnost suditi svoja unutarnja iskustva. Ovo je zasigurno bilo raspoloženje oko nje, iako pažljivo prikrivano — neću reći držano tajnom — od šireg kruga teozofskih vođa.
Dodatno uz ono što je došlo na svijetlo proročkim načinom kroz gđu.Besant, i kroz Blavatsky-u Tajnu doktrinu, teozofski pokret je krajem devetnaestog stoljeća također imao Sinnettovu knjigu ili, prije, knjige. Način na koji su ljudi govorili o njima privatno teško da je bio, obraćanje čovjekovoj vlastitoj snazi znanja. Dosta se pričalo privatno o činjenici da u onom što je Sinnett objavio nije bilo ničeg čime je doprinio iz vlastitog iskustva. Vrijednost knjige kao što je njegova Ezoterični budizam je gledana kao da posebno leži u činjenici da mu je cijeli sadržaj došao u obliku ‘magičnih pisama’, koji su pali — nitko ne zna odakle — na fizički plan — može se gotovo reći, bačena dolje na fizički plan — koja je on onda obradio u knjizi Ezoterični Budizam.
Sve ove stvari su vodile do raspoloženja u širim krugovima teozofskih vođa, koje je bilo sentimentalno i odano u najvišem stupnju. Gledali su gore, na neki način, na mudrost koja je pala sa nebesa, i — ljudski, sasvim razumljivo — ova odanost je prenesena na pojedine osobnosti. Međutim, to je postalo poticaj za veći stupanj neiskrenosti koju je lako primijetiti u brojnim fenomenima.
Tako sam, na primjer, čak 1902 čuo za više privatno okupljanje u Londonu na kojem je Sinnett bio, u stvari, inferiorni duh. Jedna od vodećih osoba tada mi je rekla: Sinnett se može usporediti s novinarom — recimo, Frankfurter Zeitunga — koji je bio raspodijeljen u Indiju; on je novinarski duh koji je jednostavno imao sreću primiti ‘Majstorova pisma’ i iskoristio ih u svojoj knjizi na novinarski način što je u skladu s modernim čovječanstvom!
Znate, ipak, da je sve ovo jedan aspekt širokog spektra literature. Jer u zadnjem desetljeću devetnaestog stoljeća i prvom desetljećima dvadesetog, tamo se činilo — ako ne biblijska poplava, onda sigurno poplava od — pisanog materijala čija je intencija voditi čovječanstvo jednim ili drugim putem u duhovni svijet. Nešto od ovog materijala direktno je evocirao drevne tradicije koje se bile sačuvane od svakakvih tajnih bratstava. Vrlo je interesantno pratiti razvoj ove tradicije.
Često sam naznačivao kako su se, u drugoj polovini osamnaestog stoljeća, stare tradicije mogle naći u krugu koji je vodio Saint-Martin, philosophe inconnu (nepoznati filozof). U Saint-Martinovim spisima, posebno u Des erreurs et de la vérité, ima dosta toga što je došlo od drevnih tradicija, odjeveno u novo ruho. Ako slijedimo ove tradicije dalje natrag, zaista dolazimo do ideja koje mogu pobijediti konkretne situacije, koje mogu utjecati na stvarnost. U vrijeme kada su sišli do Saint-Martina, ovi koncepti su postali previše sjenoviti, ali su ipak bili sjene koncepata koji su nekoć bili vrlo živi; drevne tradicije su živjele posljednji puta u sjenovitoj formi. Tako u radu Saint-Martina nalazimo najzdravije koncepte odjevene u formu koja je zadnje treptaj. Posebno je zanimljivo vidjeti kako se Saint-Martin bori protiv koncepta materije, koji je već bio u prvom planu. Što je ovaj koncept materije postepeno postao? Postao je pogled u kojem je svijet gledan kao magla sačinjena od atoma koji se kreću i sudaraju i formiraju konfiguracije koje su u korijenu svih stvari koje poprimaju oblik oko nas. U teoriji materijalizam je dosegao zenit u točci kada je egzistencija svega osim atoma poricana. Saint-Martin je još zadržavao gledište da je cijela znanost o atomima, i zaista cijelo vjerovanje da je materija nešto stvarno, bila besmislena; što zaista i je. Ako se zadubimo u sve oko nas, kemijski, fizikalno, u konačnoj analizi dolazimo ne do atoma, ne do bilo čega materijalnog, već do duhovnog postojanja. Koncept materije je pomoć; ali ne korespondira ni s čime stvarnim. Gdje god — da uzmem frazu skovanu od Bois-Reymond — ‘materija pliva u prostoru kao duh’: tamo se može naći duh. Jedini način da se govori o atomu je govoriti o malom udaru duha, čak ahrimaničkog duha. To je bila zdrava ideja Saint-Martina da se bori protiv koncepta materije.
Druga silno zdrava ideja Saint-Martina bila je živi način na koji je ukazao na činjenicu da su svi odvojeni, konkretni ljudski jezici temeljeni na jednom univerzalnom jeziku. To je bilo lakše u njegovo doba nego je danas, jer je u njegovo doba još postojao živi odnos s hebrejskim jezikom koji je, između svih modernih jezika, jedan od najbližih arhetipskom univerzalnom jeziku. U to vrijeme je još bilo moguće osjetiti način na koji je duh plivao kroz hebrejski jezik, dajući samim riječima nešto izvorno idealističko i duhovno. Tako u Saint-Martinovu djelu nalazimo indikaciju, konkretnu i duhovnu, značenja riječi ‘Židov’. U samom načinu na koji je ovo shvaćao nalazimo živu svijest o odnosu ljudskih bića s duhovnim svijetom. Ova riječ ‘Židov’ povezana je s ‘na putovanje’. Židov je onaj koji putuje kroz život, onaj tko sakuplja iskustva kao na putovanju. Stojeći u svijetu na živi način — ovo je temelj ove riječi i svih drugih riječi u hebrejskom jeziku ako ih se osjeti u njihovoj stvarnosti.
Međutim, u njegovo vlastito vrijeme Saint-Martin nije više mogao naći ideje koje bi ukazivale preciznije, jače, na ono što pripada arhetipskom jeziku. Ovo će trebati ponovno otkriti znanost duha. Ali on je pred svojom dušom imao duboku misao o tome što je bio arhetipski jezik. Zbog ovoga njegov koncept jedinstva ljudske rase bio je više konkretan i manje apstraktan nego onaj što ga je devetnaesto stoljeće napravilo za sebe. Ovakav koncept jedinstva ljudske rase učinio je za njega mogućim, barem unutar vlastitog kruga, da potpuno oživi izvjesne duhovne istine, na primjer, istinu da ljudsko biće, ako ono samo to želi, zaista može ući u odnos sa bićima viših hijerarhija. To je jedan od njegovih kardinalnih principa, koji kaže da je svako ljudsko biće sposobno ući u odnos s duhovnim bićima viših hijerarhija. Zbog ovog u njemu je još živjelo nešto od tog drevnog, izvornog mističnog raspoloženja koje je znalo da to znanje, ako bi to bilo pravo znanje, ne može biti apsorbirano samo u konceptualnom obliku, već mora biti apsorbirano u određenom duševnom raspoloženju — to jest nakon određene pripreme duše. Tada ono postaje dio duhovnog života duše.
Ruku pod ruku s ovim, međutim, išla je određena količina očekivanja, evolucijskih očekivanja usmjerenih na one ljudske duše koje su željele zahtijevati pravo da na neki način sudjeluju u evoluciji. a ovog stajališta vrlo je zanimljivo vidjeti kako Saint-Martin pravi tranziciju od onog što je dobio kroz znanje, kroz znanost — koja je znanost duha u ovom slučaju — do politike, kako dolazi do političkih koncepata. Jer ovdje navodi preciznu potrebu, govoreći da svaki vladar treba biti neka vrsta Melchizedeka, vrsta svećeničkog kralja.
Samo zamislite da je ova potreba, stavljena pred relativno mali krug prije izbijanja Francuske revolucije, bila bi zora umjesto sumraka; samo zamislite da je ova ideja — da onaj čiji koncepti i snage utječu na ljudsku sudbinu mora u osnovi imati osobine Melchizedeka — bila apsorbirana, barem djelomično, u svijest vremena, kako bi devetnaesto stoljeće bilo različito! Jer je devetnaesto stoljeće bilo, u stvari, bilo daleko koliko je god moglo od ovog koncepta. Zahtjev da političari trebaju prvo učiti u školi o Melchizedeku bila bi, naravno, odbačena slijeganjem ramena.
Na Saint-Martina je trebalo ukazati jer on nosi u sebi nešto što su zadnje iskre mudrosti koja je sišla iz drevnih vremena. Ono je trebalo odumrijeti jer se čovječanstvo u budućnosti mora uspeti do duhovnog života na novi način. Čovječanstvo se mora penjati na novi način jer samo tradicionalno nastavljanje starih ideja nikada nije bilo u korak s klijajućim silama ljudske duše. Ove nerazvijene sile ljudske duše težiti će, tijekom dvadesetog stoljeća, u značajnom broju pojedinaca — ovo je dosta često rečeno — da vode do pravog uvida u eterske procese. Na prvu trećinu dvadesetog stoljeća može se gledati kao kritični period za vrijeme kojeg će znatan broj ljudskih bića težiti da budu svjesni činjenice da treba promatrati događaje u eterskom svijetu koji živi svuda oko nas, upravo onako kao i zrak. Nedvosmisleno smo ukazali na određeni događaj koji mora biti viđen u eterskom svijetu ako čovječanstvo neće pasti u dekadenciju, i to je pojava eterskog Krista. To je neophodno. Čovječanstvo mora biti spremno da ne uvenu one sile koje već bujaju.
Ovim silama ne smije se dopustiti da uvenu, jer inače, što bi se dogodilo? U četrdesetima i pedesetima dvadesetog stoljeća ljudska duša bi prisvojila previše čudne karakteristike u najširim krugovima. U ljudskoj duši bi se pojavili koncepti koji bi imali despotski efekt. Ako bi materijalizam bila jedina stvar koja bi se nastavila, koncepti koji postoje u ljudskoj duši bi izniknuli, ali oni bi nikli iz nesvijesti na način koji ljudi ne bi razumjeli. Budna noćna mora, vrsta općeg stanja neurastenije, nanijela bi bol velikom broju ljudi. Našli bi sebe kako moraju misliti o stvarima bez razumijevanja zašto misle.
Jedini protuotrov za ovo je zasaditi, u ljudskim dušama, koncepte koji potječu od znanosti duha. Bez njih, snage uvida u one koncepte koji će izniknuti, u one ideje koje će se pojaviti, bile bi paralizirane. Tada, ne samo Krist, već i drugi fenomeni u eterskom svijetu, koje ljudska bića trebaju vidjeti, povukli bi se od čovjeka, prošli bi neopaženi. To ne bi bio samo veliki gubitak, već bi ljudska bića morala razviti patološke zamjenske snage umjesto onih koje bi se trebale razviti na zdrav način.
To je bilo iz instinktivne potrebe u širim krugovima čovječanstva da su izniknula nastojanja koja su se izrazila kroz poplavu literature i pisanog materijala koji smo ranije spominjali. Sada, zbog jedinstvenog fenomena, antropozofski pokret Srednje Europe je bio u jedinstvenom položaju prema teozofskom pokretu — posebno prema teozofskom društvu — kao i prema ostaloj poplavi pisanog materijala o duhovnim stvarima. Zbog evolucijske situacije devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća, za veliki broj ljudi je bilo moguće da nađu duhovnu hranu u svoj ovoj literaturi; i također je bilo moguće da veliki broj ljudi bude krajnje zaprepašten onim što je došlo na svijetlo kroz Sinnett i Blavatsky. Međutim, sve to nije bilo sasvim u harmoniji sa srednjoeuropskom sviješću. Oni koji poznaju srednjoeuropsku literaturu ne sumnjaju da nije nužno moguće živjeti u elementu ove srednjoeuropske literature dok u isto vrijeme preuzimati stav toliko drugih iz te poplave. To je zato jer srednjoeuropska literatura zaokružuje nemjerljivo mnogo onog za čime tragač za duhom čezne — samo je to skriveno iza jedinstvenog jezika s kojim toliko mnogo ljudi radije ne bi imalo ništa.
Često smo govorili o onim duhovima koji su dokazali da duhovni svijet radi i tka u artističkoj literaturi, u beletristici: Novalis. Za više prozaična raspoloženja mogli smo jednako spomenuti Friedrich Schlegela, koji je pisao o mudrosti drevne Indije na način da nije samo reproducirao tu mudrost već je ponovno oživio iz zapadnog kulturalnog duha. Postoji mnogo toga na što smo mogli ukazati a da nema nikakve veze s tom poplavom pisanog materijala, već što sam skicirao u mojoj knjizi Misterij čovjeka. Ljudi kao Steffens, kao Schubert, kao Troxler, pisali su o ovim stvarima daleko preciznije i na mnogo modernijem nivou od bilo čega što se nalazi u toj poplavi literature koja je izvirala tijekom zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća. Morate priznati da, u usporedbi s dubinom Goethea, Schlegela, Schellinga, one stvari za koje se drži da su čudesno mudre nisu ništa više nego trivijalne, krajnja trivijalnost. Nekome tko je apsorbirao duh Goethea čak i radovi poput Svijetlo na putu nisu više od banalnosti. To se ne smije zaboraviti. Onima koji su apsorbirali inspiraciju Novalisa ili Friedrich Schlegela, ili uživali u Schellingovu Bruno, sva ova teozofska literatura može izgledati ne više od vulgarnosti i obična. Stoga jedinstveni fenomen da ima mnogo ljudi koji imaju ozbiljnu, iskrenu želju doseći duhovni život ali koji su, zbog njihove mentalne izmišljotine bili, na kraju, u nekom stupnju zadovoljni s površnošću opisane literature.
U drugu ruku, devetnaesto stoljeće se razvilo na takav način da su oni koji su bili znanstveno obrazovani postali — iz razloga koje sam često navodio — materijalistički mislioci s kojima ništa ne može biti učinjeno. Međutim, da bi netko kompetentno našao svoj put kroz ono što je došlo na svijetlo na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće kroz Schellinga, Schlegela, Fichtea, treba barem nekakav znanstveni koncept. Nema načina nastaviti bez njega. Posljedica je bila ovaj osobiti fenomen: Nije bilo moguće da dođe do situacije — koja bi bila poželjna — u kojoj bi nekolicina znanstveno obrazovanih ljudi, bez obzira koliko malo, mogli raditi iz znanstvenih koncepata na takav način da bi mogli napraviti most ka znanosti duha. Takvi ljudi se nisu mogli naći. To je poteškoća koja još postoji i koje moramo biti vrlo svjesni.
Pretpostavimo da želimo prići onima koji su prošli znanstveno obrazovanje, s namjerom da ih upoznamo s antropozofijom: odvjetnicima, liječnicima, filolozima — da ne spominjem teologe — kada su završili akademsko obrazovanje i dosegli određeni stupanj u životu u kojem je za njih neophodno, u skladu s zahtjevima života, da iskoriste ono što su apsorbirali, da ne kažem, naučili. Tada oni više nemaju ni sklonosti ni pokretljivosti da se izdvoje iz svojih koncepata i traže druge. To je zašto su znanstveno educirani ljudi najviše skloni odbaciti antropozofiju, premda bi to bio mali korak za modernu znanost da napravi most. Ali on to ne želi. To ga zbunjuje. Što bi to njemu trebalo? On je naučio što je od njega život zahtijevao, tako vjeruje, ne želi stvari koje ga jedino zbunjuju i potkopavaju povjerenje. Trebati će značajno vrijeme prije nego ovi ljudi koji su prošli kroz obrazovanje svog vremena počnu graditi mostove u iole značajnijem broju. Morati ćemo biti strpljivi. Do toga neće lako doći, posebno na nekim poljima. I kada se gradnje mostova ozbiljno prihvate na određenom polju, susresti će se sa velikim preprekama i smetnjama. Iznad svega će biti neophodno izgraditi mostove na poljima koja zaokružuju različite fakultete, s izuzetkom teologije.
Na polju zakona izrađeni koncepti postaju sve više i više stereotipni i sasvim neprikladni za regulaciju stvarnog života. Ali oni ga reguliraju jer je život na fizičkom planu maya; ako ne bi bio maya, oni ga ne bi bili sposobni regulirati. Ovako kako je, njihovi zahtjevi dovode sve više konfuzije u svijet. Primjena današnje pravne znanosti, posebno civilnog prava, ne čini ništa osim dovodi konfuziju u situaciju. Ali to nije jasno viđeno. Zaista, kako to treba gledati? Nitko ne prati posljedice primjene stereotipnih koncepata na stvarnost. Ljudi studiraju pravo, postaju zastupnici ili suci, apsorbiraju koncepte i primjenjuju ih. Što se događa kao posljedica njihove primjene to nije važno. Ili život je viđen onakav kakav je — usprkos postojanju zakona, koji je iz mnogo razloga vrlo težak predmet za studiranje, ne samo zato jer studenti prava naginju potrošiti prvih par uvjeta — život je viđen onakav kakav je; vidimo da je sve u zbrci i ne činimo ništa nego kukamo.
Na polju medicine situacija je ozbiljnija. Ako se medicina nastavi razvijati na tragu materijalizma kao što to radi od druge trećine devetnaestog stoljeća, eventualno će doći do krajnje besmislene situacije, jer će završiti u apsurdnim medicinskim specijalizacijama. Situacija je ovdje ozbiljnija jer je ova tendencija bila, u stvari, neophodna i dobra stvar. Ali sada je vrijeme da je se prevlada. Materijalistička tendencija u medicini znači da je kirurgija dosegla visoki stupanj specijalizacije, što je bilo moguće jedino zbog ove jednostrane tendencije. Posljedica je da je patila medicina kao takva. Dakle sada se treba potpuno okrenuti i gledati prema pravoj duhovnosti — ali otpor ovom je enorman.
Obrazovanje je polje koje, više nego bilo koje drugo, treba biti prožeto duhovnošću, kako smo često govorili. Mostovi trebaju biti izgrađeni svugdje.
U tehnologiji — premda se ona čini da je najdalje od duha — najviše od svega je nužno napraviti mostove za život duha, direktno iz praktičnog života. Peti post-atlantski period je onaj kojeg se tiče razvoj materijalnog svijeta, i ako ljudsko biće neće potpuno degenerirati samo u suučesnika strojeva — što bi ga napravilo ne većim od životinje — tada treba naći put koji vodi od samih strojeva do života duha. Prioritet za one koji praktično rade s strojevima je da uzmu duhovne impulse u svoju vlastitu dušu. To će se dogoditi u trenutku kada studente tehnologije budu učili da misle samo malo više nego je to sada slučaj; u trenutku kada budu učeni da misle na takav način da vide povezanost između različitih stvari koje uče. Za sada nisu to u mogućnosti. Oni pohađaju predavanja o matematici, o opisnoj geometriji, čak ponekad i o topologiji; o čistoj mehanici, analitičkoj mehanici, industrijskoj mehanici, i također o svakakvim praktičnim predmetima. Ali se uopće ne dogodi da pokušaju tražiti veze između svih ovih različitih stvari. Čim su ljudi dužni primjenjivati vlastiti zdrav razum na stvari, biti će prisiljeni — jednostavno na račun stupnja razvoja koji su ovi različiti predmeti dosegnuli — gurati naprijed u prirodu ovih stvari i onda u duhovnu oblast. Za strojeve, posebno, zaista će trebati naći stazu u duhovni svijet.
Govorim sve ovo da bih pokazao s kakvim se teškoćama suočava duhovno znanstveni pokret, jer se za sada ne mogu naći pojedinci sposobni generirati atmosferu uzimanja stvari ozbiljno. Ovaj pokret najviše pati od toga da ga se ne uzima ozbiljno. To je izvanredno kako to dolazi do izražaja u svakakvim detaljima. Mnogo toga što smo objavili uzimalo bi se ozbiljno, bilo bi viđeno u sasvim drugom svijetlu, kada ne bi bilo poznato da potječe od nekog tko pripada teozofskom pokretu. Jednostavno zato što je osoba o kojoj se radi bila u teozofskom pokretu, njegov rad je obilježen kao nešto što ne treba uzeti ozbiljno. Ovo je važno shvatiti, i to su samo sitne pojedinosti koje to čine običnim. Ne iz neke lude taštine već da bi pokazao što sam mislio, dati ću vam primjer jedne od sitnica na koje sam naišao.
U mojoj knjizi Misterij čovjeka pisao sam o Karl Christian Plancku kao o jednom od onih duhova koji su, iz određenih unutarnjih osnova, radili prema duhovnoj oblasti, čak iako samo na apstraktan način. Nisam samo pisao o njemu u ovoj knjizi, već također — kroz prošlih nekoliko zima — i govorio o njemu u detaljima u nekoliko gradova, pokazujući kako je prošao nezapaženo, ili bio krivo shvaćen, i ukazao posebno na jednu osobitu okolnost. To je bila činjenica da je, u osamdesetima, sedamdesetima, šezdesetima, pedesetima, ovaj čovjek imao ideje i misli u vezi s industrijskim i socijalnim životom koje je trebalo primijeniti. Da je barem bio netko u to vrijeme sposoban u socijalnom životu primijeniti velike ideje koje je imao ovaj čovjek, ideje kompatibilne sa stvarnošću, tada — i ne pretjerujem — čovječanstvo vjerojatno ne bi patilo zbog svega ovog što se danas zbiva, jer je to većim dijelom, posljedica potpuno pogrešne socijalne strukture u kojoj živimo.
Rekao sam vam da je to prava dužnost ne dopustiti da ljudska bića ne dođu do prijelaza kakav je dosegnuo Karl Christian Planck, koji je na kraju postao krajnje lišen bilo kakve ljubavi za svijet vanjske fizičke stvarnosti. On je bio Švabo koji je živio u Stuttgartu. Odbio je mjesto na odjelu za filozofiju sveučilišta Tübingen, gdje bi imao mogućnost iznijeti neke svoje ideje. Sasvim namjerno sam spomenuo činjenicu da, kada je pisao predgovor za svoju knjigu Testament Nijemca, osjećao se potaknutim kazati, ‘Čak se ni moje kosti ne bi trebale odmarati u tlu moje nezahvalne domovine’. Teške riječi. Ovakve riječi mogu ljude voditi u krajnost kada se suoče s glupošću svojih dragih ljudskih bića, koja odbijaju vidjeti što je stvarno kompatibilno sa stvarnošću. U Stuttgartu sam namjerno citirao ove riječi o njegovim kostima, jer Stuttgart je Planckova domovina u najužem smislu. Bilo je malo reakcije, usprkos činjenici da su događaji već bili došli do stadija da je bilo mnogo razloga da se shvate stvari koje je rekao.
Sada, Međutim, godinu i pol kasnije, slijedeća nota se može naći u švapskim novinama:
‘Karl Christian Planck. Više je dalekovidnih duhova proreklo sadašnji Svjetski rat. Ali nitko nije naslutio njegov stupanj ni razumio njegove uzroke i efekte jasno kao švapski sunarodnjak Planck.’
Rekao sam u mom predavanju da je Karl Christian Planck predvidio sadašnji Svjetski rat, i da je čak naročito naglasio da Italija neće biti na strani Centralnih sila, čak iako je govorio u vrijeme kada savez još nije bio zaključen, već se tek stvarao.
‘Za njega je ovaj rat izgledao kao neizbježan cilj prema kojem se politički i ekonomski razvoj neumoljivo kreće posljednjih pedeset godina.’
To je zaista slučaj!
‘Kao što je razotkrio napravljenu štetu, također je ukazao i na način koji nas može voditi do drugačijih situacija.’
Ovo je važno. Ali nitko nije slušao!
‘Preko njega su nam kazani dublji razlozi koji leže ispod ratnog profiterstva i drugih crnih tržišta što sprječava toliko dobrih i prijatnih aspekata u današnjem životu nacije. On zna gdje leže dublje, više unutarnje snage nacije i može nam reći kako ih osloboditi tako da može doći moral i socijalna obnova kojoj teže najbolji od nas. Usprkos svim bolnim razočaranjima koja su došla od njegovih suvremenika, on nastavlja vjerovati u te snage i njihov trijumfalan dolazak.’
Bilo kako bilo, njega je dovelo do toga da izusti riječi koje sam citirao!
‘Prema tome vijesti će biti dobrodošle da se filozofova kćerka sprema dati uvod u Planckovo socijalno i političko razmišljanje u nekoliko javnih predavanja.’
Zanimljivo je da se godinu i pol kasnije morala pojaviti njegova kćerka. Ta se nota pojavila u Stuttgartu u novinama. Ali prije godinu i pol, kada sam u Stuttgartu usmjeravao pažnju što je moguće jasnije na filozofa Karl Christian Plancka, nitko to nije ni najmanje primijetio, i nitko nije bio ponukan da objavi što sam kazao. Sada se pojavila njegova kćerka. Njen je otac umro 1880, i po svoj prilici je ona do tada bila rođena. Ipak je čekala sve ovo vrijeme prije nego ustane za njega držeći javna predavanja.
Ovaj primjer može biti pomnožen ne sa deset, već sa sto. On ponovno pokazuje kako je teško sastaviti sveobuhvatne aspekte znanosti duha sa svakodnevnim praktičnim detaljima, usprkos činjenici da je apsolutno esencijalno ta se to napravi. Samo kroz sveobuhvatnu prirodu znanosti duha — ovo se treba razumjeti — može doći izlječenje onog što živi u današnjoj kulturi.
To je zašto je bilo esencijalno nastaviti ploviti u antropozofskoj znanosti duha, na svaki mogući način, uzduž ozbiljnijih kanala koje je sve više napuštao teozofski pokret. Duhu koji je još bio poznat drevnim grčkim filozofima mora se dopustiti da slobodno dođe, premda je to vodilo do mišljenja da je ono što je kao posljedica napisano teško za čitati. To često nije bilo lako. Posebno smo se unutar pokreta susreli s najvećim teškoćama. I jedna od najvećih poteškoća bila je činjenica da je zaista trebalo više od desetljeća da prevladamo jednu temeljnu apstrakciju. Težak i strpljiv rad je bio potreban za prevladati temeljnu apstrakciju koja je bila jedna od najštetnijih stvari za naš pokret. Temeljna apstrakcija sastojala je jednostavno od odanosti riječi ‘teozofija’, bez obzira da li se ono što je rečeno da je 'teozofsko' odnosi na nešto ispunjeno s duhovnošću modernog života, ili to nije više od gluposti objavljenih od Rohma ili nekog drugog. Sve ‘teozofsko’ je imalo jednako opravdanje, jer je to bila ‘teozofska tolerancija’.
Protiv ovih stvari je bilo moguće raditi samo vrlo postepeno. Na početku se na to nije moglo direktno ukazati, jer bi to bilo izgledalo arogantno. Samo postepeno je bilo moguće probuditi osjećaj za činjenicu da postoje razlike, i ta tolerancija u vezi ovoga nije ništa drugo nego izraz potpunog nedostatka karaktera na kojem bi se temeljio sud. Ono što je sada bitno je raditi prema znanju takve vrste koja se ispunjava stvarnošću, koja se može uhvatiti u koštac s stvarnošću. Samo znanost duha koja radi s konceptima našeg vremena može se uhvatiti u koštac sa zahtjevima stvarnosti. Ne živjeti u udobnim teozofskim idejama već se hrvati za duhovnu stvarnost — to mora biti smjer naših stremljenja.
Neki ljudi još nemaju pojma na što se misli po hrvanje za stvarnost, jer oni se stidljivo bore da jasno shvate kako su otrcani koncepti s kojima oni danas rade. Dati ću vam mali primjer, o naizgled nepovezanoj stvari, o tome što znači hrvati se za stvarnost u konceptima. Biti ću kratak, pa molim budite strpljivi dok objasnim nešto što može izgledati dosta daleko.
Bilo je uvijek izoliranih pojedinaca u devetnaestom stoljeću koji su bili spremni suočiti se s pitanjem stvarnosti. Jer stvarnost je tada trebala izbiti u čovječanstvo s potpuno svježim idejama o životu, ne samo o nevažnim aspektima već posebno u osnovnim praktičnim aspektima života. Tako je u određenom trenutku devetnaestog stoljeća izazvan Euclidov postulat o paralelnim pravcima. Kada su dvije linije paralelne? Tko se neće složiti da su dvije linije paralelne ako se nikada ne susreću, bez obzira koliko su duge! Jer što je definicija: Da su dvije ravne linije paralelne ako se nikada ne susreću, bez obzira na udaljenost do koje su produžene. U devetnaestom stoljeću bilo je pojedinaca koji su posvetili cijeli život razjašnjenju ovog koncepta, jer nije u skladu s egzaktnim razmišljanjem. Da bi vam pokazao što znači hrvati se za koncepte, pročitat ću vam pismo koje je napisao Wolfgang Bolyai. Matematičar Gauss je počeo shvaćati da je definicija da su dvije ravne linije paralelne ako se sretnu u beskonačnosti, ili uopće ne, ne više od praznih riječi i ne znači ništa. Stariji Bolyai, otac, bio je prijatelj i učenik Gaussa, koji je također poticao mlađeg Bolyaia, sina. I otac je pisao sinu:
Ovaj primjer može biti pomnožen ne sa deset, već sa sto. On ponovno pokazuje kako je teško sastaviti sveobuhvatne aspekte znanosti duha sa svakodnevnim praktičnim detaljima, usprkos činjenici da je apsolutno esencijalno ta se to napravi. Samo kroz sveobuhvatnu prirodu znanosti duha — ovo se treba razumjeti — može doći izlječenje onog što živi u današnjoj kulturi.
To je zašto je bilo esencijalno nastaviti ploviti u antropozofskoj znanosti duha, na svaki mogući način, uzduž ozbiljnijih kanala koje je sve više napuštao teozofski pokret. Duhu koji je još bio poznat drevnim grčkim filozofima mora se dopustiti da slobodno dođe, premda je to vodilo do mišljenja da je ono što je kao posljedica napisano teško za čitati. To često nije bilo lako. Posebno smo se unutar pokreta susreli s najvećim teškoćama. I jedna od najvećih poteškoća bila je činjenica da je zaista trebalo više od desetljeća da prevladamo jednu temeljnu apstrakciju. Težak i strpljiv rad je bio potreban za prevladati temeljnu apstrakciju koja je bila jedna od najštetnijih stvari za naš pokret. Temeljna apstrakcija sastojala je jednostavno od odanosti riječi ‘teozofija’, bez obzira da li se ono što je rečeno da je 'teozofsko' odnosi na nešto ispunjeno s duhovnošću modernog života, ili to nije više od gluposti objavljenih od Rohma ili nekog drugog. Sve ‘teozofsko’ je imalo jednako opravdanje, jer je to bila ‘teozofska tolerancija’.
Protiv ovih stvari je bilo moguće raditi samo vrlo postepeno. Na početku se na to nije moglo direktno ukazati, jer bi to bilo izgledalo arogantno. Samo postepeno je bilo moguće probuditi osjećaj za činjenicu da postoje razlike, i ta tolerancija u vezi ovoga nije ništa drugo nego izraz potpunog nedostatka karaktera na kojem bi se temeljio sud. Ono što je sada bitno je raditi prema znanju takve vrste koja se ispunjava stvarnošću, koja se može uhvatiti u koštac s stvarnošću. Samo znanost duha koja radi s konceptima našeg vremena može se uhvatiti u koštac sa zahtjevima stvarnosti. Ne živjeti u udobnim teozofskim idejama već se hrvati za duhovnu stvarnost — to mora biti smjer naših stremljenja.
Neki ljudi još nemaju pojma na što se misli po hrvanje za stvarnost, jer oni se stidljivo bore da jasno shvate kako su otrcani koncepti s kojima oni danas rade. Dati ću vam mali primjer, o naizgled nepovezanoj stvari, o tome što znači hrvati se za stvarnost u konceptima. Biti ću kratak, pa molim budite strpljivi dok objasnim nešto što može izgledati dosta daleko.
Bilo je uvijek izoliranih pojedinaca u devetnaestom stoljeću koji su bili spremni suočiti se s pitanjem stvarnosti. Jer stvarnost je tada trebala izbiti u čovječanstvo s potpuno svježim idejama o životu, ne samo o nevažnim aspektima već posebno u osnovnim praktičnim aspektima života. Tako je u određenom trenutku devetnaestog stoljeća izazvan Euclidov postulat o paralelnim pravcima. Kada su dvije linije paralelne? Tko se neće složiti da su dvije linije paralelne ako se nikada ne susreću, bez obzira koliko su duge! Jer što je definicija: Da su dvije ravne linije paralelne ako se nikada ne susreću, bez obzira na udaljenost do koje su produžene. U devetnaestom stoljeću bilo je pojedinaca koji su posvetili cijeli život razjašnjenju ovog koncepta, jer nije u skladu s egzaktnim razmišljanjem. Da bi vam pokazao što znači hrvati se za koncepte, pročitat ću vam pismo koje je napisao Wolfgang Bolyai. Matematičar Gauss je počeo shvaćati da je definicija da su dvije ravne linije paralelne ako se sretnu u beskonačnosti, ili uopće ne, ne više od praznih riječi i ne znači ništa. Stariji Bolyai, otac, bio je prijatelj i učenik Gaussa, koji je također poticao mlađeg Bolyaia, sina. I otac je pisao sinu:
‘Ne traži paralelnost u tom smjeru. Ja sam taj put prošao do kraja; Prošao sam neizmjernu noć u kojoj je svako svijetlo, svaka radost mog života ugašena. Bogom te preklinjem da ostaviš postulat o paralelnim pravcima na miru! Izbjegni ga kao što bi raskalašeno društvo, jer te može lišiti svog tvog slobodnog vremena, tvog zdravlja, tvog mira u umu i svih zadovoljstava u životu. Nikada svijetlo neće obasjati zemlju i nesretna ljudska rasa nikada neće doći do nečeg savršeno čistog, čak ni do same geometrije. U mojoj duši postoji duboka i vanjska rana. Neka te Bog spasi da te ne izjeda takva stvar. To me lišilo slasti u geometriji, i zaista života na zemlji. Bio sam se odlučio žrtvovati za istinu. Bio sam spreman na mučeništvo da sam samo mogao geometriju vratiti čovječanstvu natrag očišćenu od ove ljage. Ostvario sam strašna, gigantska djela, došao dalje nego ikada prije, ali nikada nisam našao potpunu satisfakciju. Si paullum a summo discessit, vergit ad imum. Kada sam vidio da se temelji ove noći ne mogu doseći sa zemlje okrenuo sam se, neutješan, žaleći sebe i ljudsku rasu. Uči na mom primjeru. Želeći objasniti paralele, ostao sam bez znanja. I one su me lišile svega cvijeća mog života i vremena. One su postale korijen svih mojih daljnjih pogrešaka, i mnogo kiše je palo na njih iz naših niskih domaćih oblaka. Da sam mogao otkriti paralele postao bi anđeo, čak i ako nitko nikada ne bi znao za moje otkriće.
... Ne pokušavaj to ... To je labirint koji zauvijek blokira tvoj put. Ako uđeš postati ćeš siromašan, kao lovac na blago, i tvoje neznanje neće nestati. Ako bi došao do bilo kakvog apsurdnog otkrića, to bi bilo ništavno, neobranjivo kao aksiom ...
... Stupovi Herkulesa su smješteni u toj oblasti. Ne čini korak naprijed, ili ćeš biti izgubljen.’
... Ne pokušavaj to ... To je labirint koji zauvijek blokira tvoj put. Ako uđeš postati ćeš siromašan, kao lovac na blago, i tvoje neznanje neće nestati. Ako bi došao do bilo kakvog apsurdnog otkrića, to bi bilo ništavno, neobranjivo kao aksiom ...
... Stupovi Herkulesa su smješteni u toj oblasti. Ne čini korak naprijed, ili ćeš biti izgubljen.’
Bilo kako bilo, mlađi Bolyai je išao dalje, čak i dalje nego što je njegov otac, i posvetio svoj cijeli život tražeći konkretan koncept na polju gdje je izgledalo da takav koncept postoji, ali koji je bio, međutim, prazne riječi. Želio je otkriti da li stvarno postoji takva stvar kao što su dvije ravne linije koje se ne susreću, čak ni u beskonačnosti. Nitko nikada nije prešao tu beskonačnu udaljenost, jer bi to trajalo beskonačno vremena, ali to vrijeme još nije prošlo. To nije ništa više osim samih riječi. Takve prazne riječi, takve konceptualne sjene, mogu se naći iza svakakvih koncepata. Jednostavno sam želio naglasiti kako su čak i najtemeljitiji duhovi devetnaestog stoljeća patili zbog apstraktnosti ovih koncepata! Zanimljivo je vidjeti da dok se djeci u svakoj školi govori da su paralelne linije one koje se nikada ne sijeku, bez obzira koliko su duge, bilo je pojedinih duhova za koje je rad na ovakvim konceptima postao pakao, jer su tražili da se pogura pravi koncept umjesto stereotipnog koncepta.
Hrvanje sa stvarnošću — to je ono što je bitno, ipak to je upravo ono što naši suvremenici izbjegavaju, više ili manje, pošto oni ‘uviđaju’, ili misle da uviđaju, da imaju ‘visoke ideale’! Nisu ideali ono što je bitno, već impulsi koji rade sa stvarnošću. Zamislite da je netko dao predivnu izjavu kao što je: Napokon mora doći vrijeme kada će razmatranja biti usuglašena prema onima koji su najsposobniji. Kakav divan program! Sva društva mogu biti utemeljena u skladu s ovim programom. Čak se i političke znanosti mogu na ovome temeljiti. Ali to nije izjava koja je bitna. Bitan je stupanj do kojeg je prožeta stvarnošću. Jer kakva je korist — bez obzira koliko je valjana izjava, i koliko je mnogo društava izabere za svoju glavnu točku u svojim programima — ako oni koji imaju moć vide samo svoje nećake kao najsposobnije? Nije stvar utemeljiti valjanost izjave da najsposobnijima treba dati priznanje. Važno je imati sposobnost naći one koji su najsposobniji, bez obzira da li su nečiji nećaci ili ne! Moramo se učiti da shvatimo da apstraktni koncepti uvijek padaju kroz pukotine života, i da nikada ništa ne znače, i da je sve naše vrijeme potrošeno na svim ovim predivnim konceptima. Nemam primjedbe na njihovu ljepotu, ali bitno je naše razumijevanje i znanje o stvarnosti.
Pretpostavimo da je lav došao do socijalnog poretka za životinje, dijeleći kraljevstvo zemlje na pravedan način. Što bi on napravio? Ne vjerujem da bi mu došlo da gura situaciju u kojoj bi manje pustinjske životinje, koje lav obično jede, došle do mogućnosti da ih lav ne jede! On će uzeti u obzir svoje lavlje pravo da jede manje životinje koje sreće u pustinji. Shvatljivo je, ipak, da će za ocean misliti da je ispravno zabraniti morskim psima da jedu male ribe. To se lako može dogoditi. Lav može utemeljiti iznimno pravedan socijalni sustav u oceanima, na Sjevernom polu ili bilo gdje kamo on sam nije kod kuće, dajući svim životinjama njihovu slobodu. Ali je zaista upitno da li bi bio zadovoljan da uspostavi takav poredak u svojoj vlastitoj oblasti. On dobro zna što je pravedno u socijalnom poretku, i to će efikasno uvesti u praksu u kraljevstvu morskih pasa.
Okrenimo se sada od lavova prema Hungaricusu. Prije dva dana sam vam rekao o malom pamfletu Conditions de Paix de l'Allemagne. Ovaj pamflet pliva u potpunosti s strujom od one karte Europe koja je prvo spominjana u noti Antante za Wilsona o podjeli Austrije. O njoj smo govorili. S izuzetkom Švicarske, Hungaricus je prilično zadovoljan s ovom kartom. Počinje govoriti veoma mudro — kao što većina ljudi danas govori mudro — o pravima nacija, čak i pravima malih nacija, i o pravu države da se podudara sa snagom nacije, i tako dalje. Sve je ovo vrlo lijepo, na isti način kako je lijepa i izjava, o tome da se najsposobnijima da pravo. Dok god koncepti ostaju sjenoviti možemo, ako smo idealisti, biti ushićeni dok čitamo Hungaricusa. Za Švicarsku, pamflet je čak i ljepši nego karta, jer umjesto da izbriše Švicarsku s karte, Hungaricus dodaje Vorarlberg i Tyrol. Dakle preporučujem švicarcima da pročitaju pamflet radije nego da gledaju kartu. Ali sada Hungaricus nastavlja dijeliti ostatak svijeta. Na svoj vlastiti način daje za pravo svakoj naciji, čak i najmanjima, apsolutno pravo za slobodan razvoj — ukoliko on ne misli da je to uvreda za Antantu. On malo skraćuje svoje riječi, naravno, govoreći ‘nezavisnost’ kada se odnosi na Bohemiu, i očito ‘autonomiju’ s obzirom na Irsku. Dobro, ovo je gotova stvar, zar nije! Sasvim je prihvatljivo malo stvari staviti u drugo ruho. On sasvim lijepo dijeli svijet Europe, dakle izuzevši stvari koje sam spominjao — koje su da se izbjegne uvrijeđenost — on zbilja nastoji odmjeriti najmanje nacije onim državama kojim predstavnici Antante vjeruju da pripadaju. To nije toliko pitanje da li su ovi mali teritoriji stvarno naseljeni tim nacionalnostima, već da li Antanta stvarno vjeruje da je to slučaj. On čini svaki napor da lijepo podijeli svijet, s izuzetkom pustinje — o, oprostite mi — s izuzetkom Mađarske, što je gdje on prakticira svoje lavlje pravo! Savršena sloboda je postavljena za kraljevstvo morskih pasa. Ali mađarska nacija je njegova nacija, i tu je uključeno ne samo što je uključeno danas — iako bi bez toga samo manjina populacije bila mađarska, većina su ostali — već također i ostale teritorije. Ovdje dobro i potpuno igra ulogu lava.
Ovdje vidimo kako su u današnje vrijeme formulirani koncepti i kako ljudi razmišljaju. To nam daje šansu da proučimo koliko je hitno naći tranziciju prema mišljenju koje je prožeto stvarnošću. Za to, koncepti kao oni koje sam vam dao su neophodni. Želim vam pokazati — zaista, moram vam pokazati — kako duhovno mišljenje vodi do ideja koje su kompatibilne sa stvarnošću. Uvijek treba kombinirati ispravnu misao s objektom; tada se može prepoznati da li taj objekt odgovara stvarnosti ili ne.
Uzmite Wilsonovu notu Senatu. Kao uzorak mogla bi čak i imati neke efekte. Ali nije to ono što je bitno. Ono što je bitno je da sadrži ‘sjenovite koncepte’. Ako bi usprkos tome imala efekta, to je zbog uznemirujuće prirode našeg vremena na koju se može utjecati uznemirujućim mjerama. Pogledajte na ovu stvar objektivno i pokušajte formirati koncept nasuprot kojeg možete procijeniti stvarnost, stvarni koncept sa kojim ovaj sjenoviti koncept može biti povezan. Treba samo postaviti jedno pitanje: Bili ova nota mogla isto tako biti napisana 1913? Ne sadrži ništa idealističko što ne bi moglo jednako lako biti izraženo 1913! Vidite, mišljenje koje vjeruje u apsolutno nije temeljeno na stvarnosti. Nerealistično je misliti da će nešto ‘apsolutno’ svaki puta dati rezultat. Sadašnje doba nema talenta da vidi kroz nedostatak stvarnosti u mišljenju jer ono uvijek polazi od toga što je ‘ispravno’ radije nego od toga što je ukorak sa stvarnošću.
To je zašto sam u mojoj knjizi Misterij čovjeka jako naglasio važnost ne samo onog što je logično već također i onog što je ukorak sa stvarnošću. Pojedina odluka koja uzima u obzir činjenice onakve kakve jesu u ovom bi osobitom momentu bila vrijednija nego sve prazne fraze zajedno. Povijesni dokumenti su možda najbolje sredstvo za pokazati da se ono što govorim odnosi na stvarnost, jer kako je vrijeme prolazilo jedini ljudi koji su izbijali na površinu su oni koji žele vladati svijetom pomoću apstrakcija, i to je vodilo do neprilika u svijetu danas. Odgovarajuće mišljenje, koje uzima u obzir stvari onakve kakve jesu, otkriti će stvarnosti gdje god da jesu. Zaista, one su na dohvat ruke! Uzmite stvarni koncept koji sam vam predstavio sa drugog stajališta nekidan: Iz onog što je kasnije postalo Italija na Jugu je iznikao svećenički element kulta koji je stvorio svoju opoziciju u protestantizmu Srednje Europe; od Zapada je formiran diplomatski, politički element koji je također kreirao svoju opoziciju; i od sjeverozapada je formiran trgovački element koji je opet kreirao za sebe opoziciju; i u Srednjoj Europi opozicija dolazi iz općeg, humanog elementa koji je nužno iznikao. Pogledajmo još jednom kako stvari struje prema vani. (vidi dijagram.)
Čak i za četvrti post-atlantski period — nastavljajući od stare četverostruke klasifikacije u kojoj se govori o kastama — možemo početi opisivati ovu strukturu na ponešto drugačiji način: Platon je govorio o ‘čuvarima-vladarima’; to je oblast u kojoj se Rim — svećenički, papski Rim — dočepao monopola, postigavši situaciju u kojoj je samo njemu bilo dopušteno utemeljiti doktrinarne istine. On je bio jedini izvor doktrine, čak najveći.
U različitoj oblasti, politički, diplomatski element nije ništa drugo do Platonovi ‘čuvari-pomoćnici’. Pokazao sam vam da, bez obzira što ljudi zovu pruski militarizam, stvarni vojni element je formiran s Francuskom kao polaznom točkom, nakon što su prvi temelji postavljeni u Švicarskoj. To je gdje je vojni element započeo, ali naravno on je sebi kreirao opoziciju odričući drugima ono što smatra za vlastitu povlasticu. On želi dominirati svijetom na vojnički način, tako da kada dođe nešto vojno od bilo kuda on nalazi da je to neopravdano, kao što i Rim smatra da je neopravdano sve što dolazi prema njemu i tiče se velikih istina univerzuma.
Hrvanje sa stvarnošću — to je ono što je bitno, ipak to je upravo ono što naši suvremenici izbjegavaju, više ili manje, pošto oni ‘uviđaju’, ili misle da uviđaju, da imaju ‘visoke ideale’! Nisu ideali ono što je bitno, već impulsi koji rade sa stvarnošću. Zamislite da je netko dao predivnu izjavu kao što je: Napokon mora doći vrijeme kada će razmatranja biti usuglašena prema onima koji su najsposobniji. Kakav divan program! Sva društva mogu biti utemeljena u skladu s ovim programom. Čak se i političke znanosti mogu na ovome temeljiti. Ali to nije izjava koja je bitna. Bitan je stupanj do kojeg je prožeta stvarnošću. Jer kakva je korist — bez obzira koliko je valjana izjava, i koliko je mnogo društava izabere za svoju glavnu točku u svojim programima — ako oni koji imaju moć vide samo svoje nećake kao najsposobnije? Nije stvar utemeljiti valjanost izjave da najsposobnijima treba dati priznanje. Važno je imati sposobnost naći one koji su najsposobniji, bez obzira da li su nečiji nećaci ili ne! Moramo se učiti da shvatimo da apstraktni koncepti uvijek padaju kroz pukotine života, i da nikada ništa ne znače, i da je sve naše vrijeme potrošeno na svim ovim predivnim konceptima. Nemam primjedbe na njihovu ljepotu, ali bitno je naše razumijevanje i znanje o stvarnosti.
Pretpostavimo da je lav došao do socijalnog poretka za životinje, dijeleći kraljevstvo zemlje na pravedan način. Što bi on napravio? Ne vjerujem da bi mu došlo da gura situaciju u kojoj bi manje pustinjske životinje, koje lav obično jede, došle do mogućnosti da ih lav ne jede! On će uzeti u obzir svoje lavlje pravo da jede manje životinje koje sreće u pustinji. Shvatljivo je, ipak, da će za ocean misliti da je ispravno zabraniti morskim psima da jedu male ribe. To se lako može dogoditi. Lav može utemeljiti iznimno pravedan socijalni sustav u oceanima, na Sjevernom polu ili bilo gdje kamo on sam nije kod kuće, dajući svim životinjama njihovu slobodu. Ali je zaista upitno da li bi bio zadovoljan da uspostavi takav poredak u svojoj vlastitoj oblasti. On dobro zna što je pravedno u socijalnom poretku, i to će efikasno uvesti u praksu u kraljevstvu morskih pasa.
Okrenimo se sada od lavova prema Hungaricusu. Prije dva dana sam vam rekao o malom pamfletu Conditions de Paix de l'Allemagne. Ovaj pamflet pliva u potpunosti s strujom od one karte Europe koja je prvo spominjana u noti Antante za Wilsona o podjeli Austrije. O njoj smo govorili. S izuzetkom Švicarske, Hungaricus je prilično zadovoljan s ovom kartom. Počinje govoriti veoma mudro — kao što većina ljudi danas govori mudro — o pravima nacija, čak i pravima malih nacija, i o pravu države da se podudara sa snagom nacije, i tako dalje. Sve je ovo vrlo lijepo, na isti način kako je lijepa i izjava, o tome da se najsposobnijima da pravo. Dok god koncepti ostaju sjenoviti možemo, ako smo idealisti, biti ushićeni dok čitamo Hungaricusa. Za Švicarsku, pamflet je čak i ljepši nego karta, jer umjesto da izbriše Švicarsku s karte, Hungaricus dodaje Vorarlberg i Tyrol. Dakle preporučujem švicarcima da pročitaju pamflet radije nego da gledaju kartu. Ali sada Hungaricus nastavlja dijeliti ostatak svijeta. Na svoj vlastiti način daje za pravo svakoj naciji, čak i najmanjima, apsolutno pravo za slobodan razvoj — ukoliko on ne misli da je to uvreda za Antantu. On malo skraćuje svoje riječi, naravno, govoreći ‘nezavisnost’ kada se odnosi na Bohemiu, i očito ‘autonomiju’ s obzirom na Irsku. Dobro, ovo je gotova stvar, zar nije! Sasvim je prihvatljivo malo stvari staviti u drugo ruho. On sasvim lijepo dijeli svijet Europe, dakle izuzevši stvari koje sam spominjao — koje su da se izbjegne uvrijeđenost — on zbilja nastoji odmjeriti najmanje nacije onim državama kojim predstavnici Antante vjeruju da pripadaju. To nije toliko pitanje da li su ovi mali teritoriji stvarno naseljeni tim nacionalnostima, već da li Antanta stvarno vjeruje da je to slučaj. On čini svaki napor da lijepo podijeli svijet, s izuzetkom pustinje — o, oprostite mi — s izuzetkom Mađarske, što je gdje on prakticira svoje lavlje pravo! Savršena sloboda je postavljena za kraljevstvo morskih pasa. Ali mađarska nacija je njegova nacija, i tu je uključeno ne samo što je uključeno danas — iako bi bez toga samo manjina populacije bila mađarska, većina su ostali — već također i ostale teritorije. Ovdje dobro i potpuno igra ulogu lava.
Ovdje vidimo kako su u današnje vrijeme formulirani koncepti i kako ljudi razmišljaju. To nam daje šansu da proučimo koliko je hitno naći tranziciju prema mišljenju koje je prožeto stvarnošću. Za to, koncepti kao oni koje sam vam dao su neophodni. Želim vam pokazati — zaista, moram vam pokazati — kako duhovno mišljenje vodi do ideja koje su kompatibilne sa stvarnošću. Uvijek treba kombinirati ispravnu misao s objektom; tada se može prepoznati da li taj objekt odgovara stvarnosti ili ne.
Uzmite Wilsonovu notu Senatu. Kao uzorak mogla bi čak i imati neke efekte. Ali nije to ono što je bitno. Ono što je bitno je da sadrži ‘sjenovite koncepte’. Ako bi usprkos tome imala efekta, to je zbog uznemirujuće prirode našeg vremena na koju se može utjecati uznemirujućim mjerama. Pogledajte na ovu stvar objektivno i pokušajte formirati koncept nasuprot kojeg možete procijeniti stvarnost, stvarni koncept sa kojim ovaj sjenoviti koncept može biti povezan. Treba samo postaviti jedno pitanje: Bili ova nota mogla isto tako biti napisana 1913? Ne sadrži ništa idealističko što ne bi moglo jednako lako biti izraženo 1913! Vidite, mišljenje koje vjeruje u apsolutno nije temeljeno na stvarnosti. Nerealistično je misliti da će nešto ‘apsolutno’ svaki puta dati rezultat. Sadašnje doba nema talenta da vidi kroz nedostatak stvarnosti u mišljenju jer ono uvijek polazi od toga što je ‘ispravno’ radije nego od toga što je ukorak sa stvarnošću.
To je zašto sam u mojoj knjizi Misterij čovjeka jako naglasio važnost ne samo onog što je logično već također i onog što je ukorak sa stvarnošću. Pojedina odluka koja uzima u obzir činjenice onakve kakve jesu u ovom bi osobitom momentu bila vrijednija nego sve prazne fraze zajedno. Povijesni dokumenti su možda najbolje sredstvo za pokazati da se ono što govorim odnosi na stvarnost, jer kako je vrijeme prolazilo jedini ljudi koji su izbijali na površinu su oni koji žele vladati svijetom pomoću apstrakcija, i to je vodilo do neprilika u svijetu danas. Odgovarajuće mišljenje, koje uzima u obzir stvari onakve kakve jesu, otkriti će stvarnosti gdje god da jesu. Zaista, one su na dohvat ruke! Uzmite stvarni koncept koji sam vam predstavio sa drugog stajališta nekidan: Iz onog što je kasnije postalo Italija na Jugu je iznikao svećenički element kulta koji je stvorio svoju opoziciju u protestantizmu Srednje Europe; od Zapada je formiran diplomatski, politički element koji je također kreirao svoju opoziciju; i od sjeverozapada je formiran trgovački element koji je opet kreirao za sebe opoziciju; i u Srednjoj Europi opozicija dolazi iz općeg, humanog elementa koji je nužno iznikao. Pogledajmo još jednom kako stvari struje prema vani. (vidi dijagram.)
Čak i za četvrti post-atlantski period — nastavljajući od stare četverostruke klasifikacije u kojoj se govori o kastama — možemo početi opisivati ovu strukturu na ponešto drugačiji način: Platon je govorio o ‘čuvarima-vladarima’; to je oblast u kojoj se Rim — svećenički, papski Rim — dočepao monopola, postigavši situaciju u kojoj je samo njemu bilo dopušteno utemeljiti doktrinarne istine. On je bio jedini izvor doktrine, čak najveći.
U različitoj oblasti, politički, diplomatski element nije ništa drugo do Platonovi ‘čuvari-pomoćnici’. Pokazao sam vam da, bez obzira što ljudi zovu pruski militarizam, stvarni vojni element je formiran s Francuskom kao polaznom točkom, nakon što su prvi temelji postavljeni u Švicarskoj. To je gdje je vojni element započeo, ali naravno on je sebi kreirao opoziciju odričući drugima ono što smatra za vlastitu povlasticu. On želi dominirati svijetom na vojnički način, tako da kada dođe nešto vojno od bilo kuda on nalazi da je to neopravdano, kao što i Rim smatra da je neopravdano sve što dolazi prema njemu i tiče se velikih istina univerzuma.
I ovdje, umjesto trgovačke, možemo isto tako napisati ‘industrijska i poljoprivredna klasa’. Mislite na ovo, meditirajte na to, i doći ćete do razumijevanja da ovaj treći faktor korespondira snabdijevanju materijalnih potreba. Dakle što je uskraćeno? Namirnice, naravno!
Ako primjereno primijenite platonove koncepte, u skladu sa stvarnošću, tada ćete stvarnost naći svugdje, jer ćete s ovim konceptima moći potpuno ući u stvarnost. Počevši od koncepta, morate naći put ka stvarnosti, i koncept će biti u mogućnosti uroniti dolje u najkonkretnije dijelove. Sjenoviti koncepti, u drugu ruku, nikada ne nalaze stvarnost, ali se pružaju iznimno dobro u idealističko ćaskanje. Sa stvarnim konceptima, zaista, možete krčiti svoj put do razumijevanja stvarnosti u svakom detalju. Tu leži zadatak znanosti duha. Znanost duha vodi do koncepata kroz koje možete stvarno otkriti život, koji je naravno kreiran od duha, i kroz koje ćete se moći na konstruktivan način pridružiti na radu u formiranju ovog života.
Jedan koncept, posebno, zahtijeva realističko mišljenje, zbog strašne sudbine koja se sada sručila na čovječanstvo, jer je odgovarajući nerealni koncept posebno postojan u vezi s tim. Oni koji govore na najviše nerealističan od svih, ovih dana, su svećenici. Što izražavaju o kršćanstvu ili o svjesnosti Boga, odnosno rata, dovoljno je da bilo koga pošalje pred zid, kako kažu. Oni tako užasno iskrivljuju stvari. Naravno da su stvari izobličene i u vezi drugih, ali u ovoj oblasti stupanj apsurdnosti je čak još i veći.
Pogledajte propovijedi ili rasprave koje sada izviru iz tog izvora; primijenite na njih svoj dobar zdrav razum. Naravno da je razumljivo da se trebaju pitati: Treba li čovječanstvo biti predmet ove strašne, bolne sudbine? Zar ne mogu božanske snage intervenirati na strani čovječanstva da donesu spasenje? Opravdanje za ovako govoriti zaista izgleda apsolutno. Ali iza toga nema realnog koncepta. To nije primjenjivo na stvarnost situacije. Poslužiti ću se usporedbom da bi pokazao što mislim.
Ljudska bića imaju određenu fizičku konstituciju. Ona uzimaju hranu takve vrste koja im omogućava da žive. Ako bi odbili hranu, oni bi mršavjeli, postali bolesni, i konačno izgladnjeli do smrti. Da li je sada prirodno žaliti se da ako ljudska bića odbijaju jesti da je to slabost ili pakost od strane Boga da ih pusti da izgladne? To zaista nije slabost s Božje strane. On je stvorio hranu; ljudska bića je samo trebaju jesti. Mudrost Boga otkrivena je u načinu kako hrana održava ljudska bića. Ako je oni odbiju jesti, ne mogu se okrenuti i optužiti Boga da ih je pustio da izgladne.
Sada ovo primijenite na ono što govorim. Čovječanstvo mora gledati na duhovni život kao na hranu. To je dano od bogova, ali čovjek to treba uzeti. Reći da bogovi trebaju intervenirati direktno ravno je kao reći da ako ja odbijem jesti Bog treba utažiti moju glad na neki drugi način. Mudrošću ispunjen red univerzuma osigurava da je ono što je potrebno za spas uvijek dostupno, ali je na ljudskim bićima da naprave odnos s tim. Tako duhovni život neophodan za dvadeseto stoljeće neće sam ući u ljudska bića. Oni moraju stremiti k njemu i uzeti ga u sebe. Ako ga propuste uzeti u sebe, vremena će postajati sve više sumorna. Ono što se događa na površini samo je maya. Ono što se događa iznutra, je da se staro doba hrva s novim. Opći, ljudski element raste posvuda u opoziciji prema specijaliziranim elementima. Maya je vjerovati da se nacija bori protiv nacije — i govorio sam o ovoj mayi u vezi drugih stvari također. Do bitke nacije s nacijom dolazi samo jer se stvari grupiraju na određeni način ali, u stvarnosti, unutarnje snage koje su sučeljene nešto su sasvim različito. Opozicija je između starog i novog. Zakoni koji se sada bore da uđu u igru sasvim su različiti od onih koji su tradicionalno vladali po svijetu.
I to je ponovno maya — to jest, nešto što se pojavljuje u lažnom odijelu — reći da se oni drugi zakoni pojavljuju u korist socijalizma. Socijalizam nije nešto povezano s istinom; iznad svega nije povezano s duhovnim životom, jer ono što on želi je povezati se s materijalizmom. Ono što stvarno želi prokrčiti svoj put u postojanje je višestrani, harmonični element čovječanstva, u opoziciji prema jednostranom svećeničkim, političkim ili trgovačkim elementima. Ova bitka će bjesniti dugo vremena, ali ona može biti vođena na svakakve različite načine. Ako zdrav način vođenja života, kao onaj kojeg je opisao Planck u devetnaestom stoljeću, bude usvojen, tada će krvavo vođenje prve trećine dvadesetog stoljeća biti, barem, poboljšano. Idealizmi ne vode do poboljšanja, ali realistično mišljenje da, i realističko mišljenje također uvijek znači duhovno mišljenje.
Jednako tako, možemo reći da sve što se mora dogoditi da će se i dogoditi. Što god da je to što se hrva za svoj put vani, mora proći kroz sva ta iskustva da bi došlo do stupnja na kojem duhovnost može biti ujedinjena s dušom, tako da čovjek može duhovno rasti. Današnja tragična sudbina čovječanstva je da u stremljenju prema gore danas, ljudska bića to nastoje ne pod znakom duhovnosti već pod znakom materijalizma. To je ono što ih je u prvom redu dovelo do konflikta s onim bratstvima koja žele razviti impulse trgovačkog elementa, trgovine i industrije, na materijalistički način u velikoj mjeri. To je današnji glavni konflikt. Sve druge stvari su popratni efekti, često strašni popratni efekti. To nam pokazuje kako strašna maya može biti. Ali moguće je stremiti za nešto na različite načine. Kada bi moć imali drugi umjesto agenata ovih bratstava, tada bi mi danas, bili zauzeti mirovnim pregovorima, i božićni apel za mir ne bi bio ušutkan!
Biti će neizmjerno teško naći jasne i realistične koncepte i ideje u vezi nekih stvari; ali mi svi moramo tražiti da ih nađemo u našim vlastitim područjima. Oni koji su nešto ušli u značenje znanosti duha, i usporedili znanost duha sa drugim stvarima koje se upravo sada pojavljuju, vidjeti će da je znanost duha jedini put koji vodi do koncepata koji su ispunjeni stvarnošću.
Želio sam vam to ovog puta kazati vrlo ozbiljno. Usprkos činjenici da se zadatak znanosti duha može dokučiti jedino iz samog duha, iz znanja, a ne iz onog što smo mi danas raspravljali, želio sam vam pokazati značaj, esencijalnu prirodu, znanosti duha za sadašnje vrijeme. Želio sam vam pokazati koliko je hitno napraviti sve moguće da bi znanost duha učinili šire poznatom. Tako je neophodno u ovim teškim vremenima da primimo znanost duha ne samo u naše glave već zaista i u naša topla srca. Samo ako je uzmemo u toplinu naših srca biti ćemo sposobni generirati snagu koju zahtijeva sadašnje vrijeme.
Nitko od nas ne smije sebi dopustiti da misli da možda nismo u pogodnom položaju, ili da nismo dovoljno jaki, da bi napravili ono što nam je esencijalno da napravimo. Karma će sigurno dati svakom od nas, bez obzira na naš položaj, mogućnost da postavi sudbini pravo pitanje u pravom trenutku. Čak iako taj pravi trenutak nije ni danas niti sutra, sigurno je da će u svakom slučaju doći. Tako kada jednom shvatimo impulse ovog duhovnog Pokreta moramo stati čvrsto i postojano iza njih. Danas je posebno nužno postaviti sebi cilj čvrstoće i postojanosti. Jer nešto važno mora doći s jedne ili druge strane — premda se na to ne može računati — u vrlo bliskoj budućnosti, ili će svi uvjeti života postajati sve teži. Bilo bi krajnje lakomisleno odbijati da nam to bude jasno. Jer dvije i pol godine bilo je moguće za ono što sada zovemo rat da traje, dok su uvjeti ostajali podnošljivi kakvi su sada. Ali to se ne može nastaviti još jednu godinu. Pokreti kakav je naš biti će na raznim kušnjama. Neće biti stvar pitati kada ćemo se sljedeći puta naći, ili zašto se nismo našli, ili zašto ovo ili ono nije objavljeno. Ne, zaista. To će biti stvar nošenja u našim srcima, čak i kroz dugi period opasnosti, postojani osjećaj pripadanja.
Ovo sam vam danas želio reći jer je moguće da u ne dalekoj budućnosti neće biti sredstava prijevoza koji bi nam omogućili da ponovno dođemo zajedno; Ne govorim samo o dozvolama za putovanje već o stvarnim sredstvima transporta. Dugoročno, neće biti moguće da idu dalje stvari koje čine našu modernu civilizaciju, ako nešto upadne u ovu civilizaciju što je, premda je iz nje proizašlo, usprkos tome u apsolutnoj opoziciji s njom. To je kako je situacija apsurdna: Sam život dovodi u prvi plan stvari koje su apsolutnoj opoziciji s njim.
Dakle moramo prihvatiti da su teška vremena na čekanju i za naš Pokret također. Ali ne bi smjeli zalutati ako u sebe primimo unutarnju postojanost, jasnoću i prave osjećaje za važnost i prirodu našeg Pokreta, i ako u ova teška vremena možemo vidjeti iza naših sitnih razlika. To, naš Pokret teži da može postići; mi težimo da možemo gledati iza naših sitnih razlika na veće stvari za čovječanstvo, koje su sada na čekanju. Najveća od njih je doći do razumijevanja o tome što znači temeljiti mišljenje na stvarnosti. Gdje god da pogledamo suočeni smo s nemogućnosti da nađemo mišljenje koje je u skladu sa stvarnošću. Trebali bi unijeti srce i dušu u tu potragu da ne bi zalutali u egoističke distrakcije.
To je ono što sam vam želio reći kao moj oproštaj danas, pošto ćemo se upravo rastati na neko vrijeme. Postanite toliko jaki — čak i ako bi ispalo da nije potrebno — da, čak i u usamljenosti duše, vaša srca nose puls duhovne znanosti sa kojom se ovdje bavimo. Čak i misao da trebamo biti uporni pomoći će jako mnogo; jer misli su stvarnosti. Mnoge potencijalne teškoće mogu biti izbrisane ako održimo pošteno, ozbiljno ispitivanje u smjeru o kojem smo toliko često raspravljali.
Sada kada se moramo razdvojiti na neko vrijeme ne smijemo dopustiti sebi da klonemo, već se trebamo osigurati da se vratimo ako je to moguće. Ali čak iako to bude dosta vremena kao rezultat okolnosti koje su izvan naše kontrole, nikada ne smijemo izgubiti misao iz naših srca i duša da je ovo mjesto — gdje je naš pokret čak podigao vidljivu zgradu — gdje postoji najintenzivniji zahtjev da nosi ovaj Pokret tako pozitivno, tako konkretno, tako energično, da ga zajedno možemo voditi kroz, ono što može doći. Dakle gdje god da jesmo, budimo skupa u misli, vjerno, energično, srdačno, i slušajmo jedni druge, čak iako to neće biti moguće našim fizičkim ušima. Ali čuti jedni druge možemo samo ako slušamo s jakim mislima i bez sentimentalnosti, jer vremena nisu pogodna za sentimentalnost.
U tom smislu, ja se opraštam s vama. Moje riječi su također i pozdrav, jer u danima koji će doći opet ćemo se sresti, iako više u duhu nego na fizičkom planu. Nadajmo se da će i ovo drugo, također, opet biti moguće u ne tako dalekoj budućnosti.
Ako primjereno primijenite platonove koncepte, u skladu sa stvarnošću, tada ćete stvarnost naći svugdje, jer ćete s ovim konceptima moći potpuno ući u stvarnost. Počevši od koncepta, morate naći put ka stvarnosti, i koncept će biti u mogućnosti uroniti dolje u najkonkretnije dijelove. Sjenoviti koncepti, u drugu ruku, nikada ne nalaze stvarnost, ali se pružaju iznimno dobro u idealističko ćaskanje. Sa stvarnim konceptima, zaista, možete krčiti svoj put do razumijevanja stvarnosti u svakom detalju. Tu leži zadatak znanosti duha. Znanost duha vodi do koncepata kroz koje možete stvarno otkriti život, koji je naravno kreiran od duha, i kroz koje ćete se moći na konstruktivan način pridružiti na radu u formiranju ovog života.
Jedan koncept, posebno, zahtijeva realističko mišljenje, zbog strašne sudbine koja se sada sručila na čovječanstvo, jer je odgovarajući nerealni koncept posebno postojan u vezi s tim. Oni koji govore na najviše nerealističan od svih, ovih dana, su svećenici. Što izražavaju o kršćanstvu ili o svjesnosti Boga, odnosno rata, dovoljno je da bilo koga pošalje pred zid, kako kažu. Oni tako užasno iskrivljuju stvari. Naravno da su stvari izobličene i u vezi drugih, ali u ovoj oblasti stupanj apsurdnosti je čak još i veći.
Pogledajte propovijedi ili rasprave koje sada izviru iz tog izvora; primijenite na njih svoj dobar zdrav razum. Naravno da je razumljivo da se trebaju pitati: Treba li čovječanstvo biti predmet ove strašne, bolne sudbine? Zar ne mogu božanske snage intervenirati na strani čovječanstva da donesu spasenje? Opravdanje za ovako govoriti zaista izgleda apsolutno. Ali iza toga nema realnog koncepta. To nije primjenjivo na stvarnost situacije. Poslužiti ću se usporedbom da bi pokazao što mislim.
Ljudska bića imaju određenu fizičku konstituciju. Ona uzimaju hranu takve vrste koja im omogućava da žive. Ako bi odbili hranu, oni bi mršavjeli, postali bolesni, i konačno izgladnjeli do smrti. Da li je sada prirodno žaliti se da ako ljudska bića odbijaju jesti da je to slabost ili pakost od strane Boga da ih pusti da izgladne? To zaista nije slabost s Božje strane. On je stvorio hranu; ljudska bića je samo trebaju jesti. Mudrost Boga otkrivena je u načinu kako hrana održava ljudska bića. Ako je oni odbiju jesti, ne mogu se okrenuti i optužiti Boga da ih je pustio da izgladne.
Sada ovo primijenite na ono što govorim. Čovječanstvo mora gledati na duhovni život kao na hranu. To je dano od bogova, ali čovjek to treba uzeti. Reći da bogovi trebaju intervenirati direktno ravno je kao reći da ako ja odbijem jesti Bog treba utažiti moju glad na neki drugi način. Mudrošću ispunjen red univerzuma osigurava da je ono što je potrebno za spas uvijek dostupno, ali je na ljudskim bićima da naprave odnos s tim. Tako duhovni život neophodan za dvadeseto stoljeće neće sam ući u ljudska bića. Oni moraju stremiti k njemu i uzeti ga u sebe. Ako ga propuste uzeti u sebe, vremena će postajati sve više sumorna. Ono što se događa na površini samo je maya. Ono što se događa iznutra, je da se staro doba hrva s novim. Opći, ljudski element raste posvuda u opoziciji prema specijaliziranim elementima. Maya je vjerovati da se nacija bori protiv nacije — i govorio sam o ovoj mayi u vezi drugih stvari također. Do bitke nacije s nacijom dolazi samo jer se stvari grupiraju na određeni način ali, u stvarnosti, unutarnje snage koje su sučeljene nešto su sasvim različito. Opozicija je između starog i novog. Zakoni koji se sada bore da uđu u igru sasvim su različiti od onih koji su tradicionalno vladali po svijetu.
I to je ponovno maya — to jest, nešto što se pojavljuje u lažnom odijelu — reći da se oni drugi zakoni pojavljuju u korist socijalizma. Socijalizam nije nešto povezano s istinom; iznad svega nije povezano s duhovnim životom, jer ono što on želi je povezati se s materijalizmom. Ono što stvarno želi prokrčiti svoj put u postojanje je višestrani, harmonični element čovječanstva, u opoziciji prema jednostranom svećeničkim, političkim ili trgovačkim elementima. Ova bitka će bjesniti dugo vremena, ali ona može biti vođena na svakakve različite načine. Ako zdrav način vođenja života, kao onaj kojeg je opisao Planck u devetnaestom stoljeću, bude usvojen, tada će krvavo vođenje prve trećine dvadesetog stoljeća biti, barem, poboljšano. Idealizmi ne vode do poboljšanja, ali realistično mišljenje da, i realističko mišljenje također uvijek znači duhovno mišljenje.
Jednako tako, možemo reći da sve što se mora dogoditi da će se i dogoditi. Što god da je to što se hrva za svoj put vani, mora proći kroz sva ta iskustva da bi došlo do stupnja na kojem duhovnost može biti ujedinjena s dušom, tako da čovjek može duhovno rasti. Današnja tragična sudbina čovječanstva je da u stremljenju prema gore danas, ljudska bića to nastoje ne pod znakom duhovnosti već pod znakom materijalizma. To je ono što ih je u prvom redu dovelo do konflikta s onim bratstvima koja žele razviti impulse trgovačkog elementa, trgovine i industrije, na materijalistički način u velikoj mjeri. To je današnji glavni konflikt. Sve druge stvari su popratni efekti, često strašni popratni efekti. To nam pokazuje kako strašna maya može biti. Ali moguće je stremiti za nešto na različite načine. Kada bi moć imali drugi umjesto agenata ovih bratstava, tada bi mi danas, bili zauzeti mirovnim pregovorima, i božićni apel za mir ne bi bio ušutkan!
Biti će neizmjerno teško naći jasne i realistične koncepte i ideje u vezi nekih stvari; ali mi svi moramo tražiti da ih nađemo u našim vlastitim područjima. Oni koji su nešto ušli u značenje znanosti duha, i usporedili znanost duha sa drugim stvarima koje se upravo sada pojavljuju, vidjeti će da je znanost duha jedini put koji vodi do koncepata koji su ispunjeni stvarnošću.
Želio sam vam to ovog puta kazati vrlo ozbiljno. Usprkos činjenici da se zadatak znanosti duha može dokučiti jedino iz samog duha, iz znanja, a ne iz onog što smo mi danas raspravljali, želio sam vam pokazati značaj, esencijalnu prirodu, znanosti duha za sadašnje vrijeme. Želio sam vam pokazati koliko je hitno napraviti sve moguće da bi znanost duha učinili šire poznatom. Tako je neophodno u ovim teškim vremenima da primimo znanost duha ne samo u naše glave već zaista i u naša topla srca. Samo ako je uzmemo u toplinu naših srca biti ćemo sposobni generirati snagu koju zahtijeva sadašnje vrijeme.
Nitko od nas ne smije sebi dopustiti da misli da možda nismo u pogodnom položaju, ili da nismo dovoljno jaki, da bi napravili ono što nam je esencijalno da napravimo. Karma će sigurno dati svakom od nas, bez obzira na naš položaj, mogućnost da postavi sudbini pravo pitanje u pravom trenutku. Čak iako taj pravi trenutak nije ni danas niti sutra, sigurno je da će u svakom slučaju doći. Tako kada jednom shvatimo impulse ovog duhovnog Pokreta moramo stati čvrsto i postojano iza njih. Danas je posebno nužno postaviti sebi cilj čvrstoće i postojanosti. Jer nešto važno mora doći s jedne ili druge strane — premda se na to ne može računati — u vrlo bliskoj budućnosti, ili će svi uvjeti života postajati sve teži. Bilo bi krajnje lakomisleno odbijati da nam to bude jasno. Jer dvije i pol godine bilo je moguće za ono što sada zovemo rat da traje, dok su uvjeti ostajali podnošljivi kakvi su sada. Ali to se ne može nastaviti još jednu godinu. Pokreti kakav je naš biti će na raznim kušnjama. Neće biti stvar pitati kada ćemo se sljedeći puta naći, ili zašto se nismo našli, ili zašto ovo ili ono nije objavljeno. Ne, zaista. To će biti stvar nošenja u našim srcima, čak i kroz dugi period opasnosti, postojani osjećaj pripadanja.
Ovo sam vam danas želio reći jer je moguće da u ne dalekoj budućnosti neće biti sredstava prijevoza koji bi nam omogućili da ponovno dođemo zajedno; Ne govorim samo o dozvolama za putovanje već o stvarnim sredstvima transporta. Dugoročno, neće biti moguće da idu dalje stvari koje čine našu modernu civilizaciju, ako nešto upadne u ovu civilizaciju što je, premda je iz nje proizašlo, usprkos tome u apsolutnoj opoziciji s njom. To je kako je situacija apsurdna: Sam život dovodi u prvi plan stvari koje su apsolutnoj opoziciji s njim.
Dakle moramo prihvatiti da su teška vremena na čekanju i za naš Pokret također. Ali ne bi smjeli zalutati ako u sebe primimo unutarnju postojanost, jasnoću i prave osjećaje za važnost i prirodu našeg Pokreta, i ako u ova teška vremena možemo vidjeti iza naših sitnih razlika. To, naš Pokret teži da može postići; mi težimo da možemo gledati iza naših sitnih razlika na veće stvari za čovječanstvo, koje su sada na čekanju. Najveća od njih je doći do razumijevanja o tome što znači temeljiti mišljenje na stvarnosti. Gdje god da pogledamo suočeni smo s nemogućnosti da nađemo mišljenje koje je u skladu sa stvarnošću. Trebali bi unijeti srce i dušu u tu potragu da ne bi zalutali u egoističke distrakcije.
To je ono što sam vam želio reći kao moj oproštaj danas, pošto ćemo se upravo rastati na neko vrijeme. Postanite toliko jaki — čak i ako bi ispalo da nije potrebno — da, čak i u usamljenosti duše, vaša srca nose puls duhovne znanosti sa kojom se ovdje bavimo. Čak i misao da trebamo biti uporni pomoći će jako mnogo; jer misli su stvarnosti. Mnoge potencijalne teškoće mogu biti izbrisane ako održimo pošteno, ozbiljno ispitivanje u smjeru o kojem smo toliko često raspravljali.
Sada kada se moramo razdvojiti na neko vrijeme ne smijemo dopustiti sebi da klonemo, već se trebamo osigurati da se vratimo ako je to moguće. Ali čak iako to bude dosta vremena kao rezultat okolnosti koje su izvan naše kontrole, nikada ne smijemo izgubiti misao iz naših srca i duša da je ovo mjesto — gdje je naš pokret čak podigao vidljivu zgradu — gdje postoji najintenzivniji zahtjev da nosi ovaj Pokret tako pozitivno, tako konkretno, tako energično, da ga zajedno možemo voditi kroz, ono što može doći. Dakle gdje god da jesmo, budimo skupa u misli, vjerno, energično, srdačno, i slušajmo jedni druge, čak iako to neće biti moguće našim fizičkim ušima. Ali čuti jedni druge možemo samo ako slušamo s jakim mislima i bez sentimentalnosti, jer vremena nisu pogodna za sentimentalnost.
U tom smislu, ja se opraštam s vama. Moje riječi su također i pozdrav, jer u danima koji će doći opet ćemo se sresti, iako više u duhu nego na fizičkom planu. Nadajmo se da će i ovo drugo, također, opet biti moguće u ne tako dalekoj budućnosti.