.U sjećanje na gospođu doktor Itu Wegman
Wiesneck, kraj ožujka 1943.
Šokiran iznenadnom smrću gospođe doktorice Ite Wegman uzeo sam svoju olovku.
Za nekoliko dana ući ću u moju 75 godinu; svaki daljnji mjesec života je dar sudbine. Prije nego napustim ovaj zemaljski život, osjećam obvezu da napišem istinu o najvažnijem događaju na mom ezoterijskom putu razvoja. Bilo je to 1935. godine kada sam intervenirao u sudbinu Društva da bih pokušao održati jedinstvo Izvršnog odbora. Taj događaj je tako duboko povezan sa sudbinom dr. Ite Wegman da želim detaljnije napisati nešto o tome. Namjera nije opravdavanje već doprinos povijesti Antropozofskog društva. Kod takve svete namjere ne piše se o razmiricama. Ali moram napisati nešto što može baciti neko svijetlo na događaje koji su za mnoge obavijeni tamom, i bili su razlog mnogih nerazumijevanja i štetni po rad Rudolfa Steinera.
Nakon požara prve zgrade Goetheanuma na novogodišnju noć 1922/23, Rudolf Steiner nije vidio nikakvu drugu mogućnost nastavljanja svog rada nego da se žrtvuje i preuzme vođenje Društva koje se formiralo kao njegovo životno djelo. Ovo novo formiranje Društva je ostvareno na Božićnoj konferenciji 1923/24. Rudolf Steiner je utemeljio Izvršni odbor koji je kroz svoje utemeljenje postao ezoterijski Izvršni odbor jer je mogao percipirati pojedince u njemu, u njihovim sudbinama i sposobnostima. Imenovao je sebe kao prvog predsjednika, Alberta Steffen kao drugog predsjednika, gospođu doktor Wegman kao zapisničara, Mariu Steiner i gospođicu doktor Vreede kao članove odbora, gospodina Gunthner Wachsmuth-a kao tajnika i blagajnika.
Doktor Rudolf Steiner je bio dobro svjestan talenata i nedostataka ovih osobnosti i kod njihovog postavljanja je naglasio kako je morao izabrati takve osobnosti koje stanuju u Dornachu, koje su mu stoga uvijek dostupne; mogao je odabrati i druge osobnosti s periferije. Izvršni odbor je imao svoju ezoterijsku prirodu kroz njegovo imenovanje i njegovu prisutnost.
Za razna područja djelatnosti kreirani su odjeli. Sam dr. Steiner je uzeo odjel za opću antropozofiju i pedagogiju. Gđa. dr. Marie Steiner primila je odjel za euritmiju i formiranje govora, gdin Albert Steffen odjela za književnost, gđa liječnik Ita Wegman medicinski odjel, gđica dr. Vreede odjel za astronomiju i gdin dr. Guenther Wachsmuth odjel za prirodnu znanost. Kreiran je i odjel za plastičnu umjetnost za gđicu Maryon, premda je bila veoma bolesna i umrla 2. svibnja 1924. Rudolf Steiner nije ponovno popunio taj položaj.
Glavna promjena bila je prema volji Rudolfa Steinera a od sada nadalje, govorit će se samo ono što je zahtijevano od duhovnog svijeta, bez kompromisa. Do tada to nije bio slučaj. Rudolf Steiner je više puta rekao da od sada nadalje, novi impuls, novi stav i veća duhovna hrabrost treba zahvatiti Društvo. Velika, značajna konferencija je zatvorena uz večer uz druženje u predavaonici u stolariji.
Početkom veljače pojavilo se nešto iznimno značajno kao prvi rezultat novog utemeljenja. Gđa dr. Ita Wegman je uzela inicijativu i pitala Rudolfa Steinera da ponovno utemelji ezoterijsku instituciju. Rudolf Steiner je odmah spremno odgovorio na ovu inicijativu i utemeljio Mihaelovu školu na Zemlji, o kojoj je rekao da je bila nebeska institucija, željena od duhovnog svijeta. 'Vrijeme je došlo'. Označio je gđu dr. Itu Wegman kao svog kolegu i zamjenika na ovom ezoterijskom području. S time, teškoće, još neizrečene, odmah su počele u Izvršnom odboru. Izvana, nije se primjećivalo ništa. 15. veljače Rudolf Steiner je održao prvi sat Mihaelove škole, u stolariji. Prije toga nekoliko članova, kao što je bilo nužno, pismeno je zatražilo prijem u Školu. Primili su svoje vlastite iskaznice s imenima na njima.
Uzvišeno ezoterijsko raspoloženje i radost prošli su kroz cijelo Društvo. I na drugim mjestima, počeo je također novi život i nove nade. Formirali su se nacionalna društva i nekoliko nezavisnih ogranaka. Rudolf Steiner je radio neumorno i posjetio razne gradove. Bila je posebno je snažna reakcija iz Engleske na poziv ljudskim dušama koji je tekao iz Dornacha. U Dornachu su rađene pripreme za konferenciju na Miholje u rujnu, koja je trebala imati posebno bogati program. I ja sam također putovao tamo za konferenciju premda sam često bio u Dornachu u mjesecima prije, i također sam sudjelovao na poljoprivrednoj konferenciji u Koberwitz-u.
24. rujna primio sam od brata telegram da moja majka umire. Prije mog odlaska Rudolf Steiner me primio u ateljeu. Izgledao mi je nezadovoljan u vezi toga kako se stvari razvijaju u Dornachu i Stuttgart-u. Kada sam izrazio radost u vezi povećanja aktivnosti u Društvu, napravio je odbacujuću gestu rukom koja me tada zaprepastila ali je za mene ostala nezaboravna. Tom prilikom mi je dao dozvolu da održim ezoterni sat u Beču. Prvi sam održao na Miholje.
11. studenog bio sam opet u Dornachu. Rudolf Steiner je bio bolestan. Poslao je po mene, sjedio je na ležaljci, izgledao loše i veoma iscrpljen. Tada sam ga pitao kako da nastavim s ezoternim satima i dobio sljedeći odgovor: 'Radi kako hoćeš'.
Moja dva sina koja su stalno radila u Dornachu od 1920. a od požara stražarili na zemlji i u stolariji, kasnije su mi rekla, da su bez želje da prisluškuju, čuli kroz drvene zidove kako se na probama i sjedeći u Odboru, ovaj ili onaj član Odbora suprotstavlja Rudolfu Steineru. Gđa Ita Wegman nikada nije to napravila. Kada sam 1. studenog bio u Dornachu jasno sam uočio među nekoliko članova neprijateljsku atmosferu prema gđi dr. Wegman, premda je dr. Steiner uvijek pokazivao znakove najvećeg povjerenja u nju, izražavao to otvoreno i napisao u nekoliko članaka. Još tijekom njegove bolesti mogle su se osjetiti razne intrige protiv gđe dr. Wegman. Međutim, u početku nisam mogao razabrati što to znači. Svi smo računali na oporavak Rudolfa Steinera i da će opet biti sve u redu kako je bilo i prije.
Nekoliko godina prije svih ovih događaja gdin Roman Boos bio je žrtva nenormalnog mentalnog stanja i od tada je bio izvan onoga što se događa u Dornachu. Više nije posjećivao Rudolfa Steinera, premda je često bio viđen na imanju Goetheanuma. Rudolf Steiner ga je zatim predao dr. Kolisko na njegu, ali Roman Boos se povukao od toga. Jedva da je Rudolf Steiner umro a Roman Boos se ponovno pojavio i počeo aktivno uključivati u pokret.
Već oko svečanosti pogreba izbio je otvoreni konflikt između Marie Steiner i gospođe dr. Wegman. Agresivna strana je bila Maria Steiner, dok je gospođa dr. Wegman bila pomirljiva i svoje iznijela mirno.
Sada su se dvije vrlo aktivne strane formirale unutar članstva u Dornachu. Ta podjela se tek polako širila prema periferiji [pokreta]. Svuda je cijeli Odbor uživao iskreno povjerenje članstva. Na početku, osjećao sam se bliže Mariji Steiner, ženi Doktora, pošto u to vrijeme nisam dobro poznavao gđu Wegman, i imao sam prijateljski odnos s gđom Marijom Steiner. 3 ožujka bio sam opet s dr. Steinerom u njegovom ateljeu koji je pretvoren u bolesničku sobu u stolariji. Poslao je po mene; ležao je na krevetu i govorio teškim glasom. Želio je sa mnom govoriti nešto u vezi mojih sinova. O radu mi se uvijek obraćao vrlo izravno. Na dan njegove smrti, ujutro u deset sati 30. ožujka, primio sam od njega pismo koje je napisao 25 ožujka. Nekoliko sati kasnije vijest o njegovoj smrti došla je telegramom gdinu dr. Eiselt-u.
Pišem to jer je nužno za razumjeti zašto sam se osjećao obveznim, nakon smrti Rudolfa Steinera, učiniti napor da spriječim prijeteći raskol u Odboru koji je on utemeljio i u antropozofskom društvu.
Zatim sam često dolazio u Dornach i s pojedinim članovima razgovarao o Odboru. Odbor kao cjelina me ignorirao. Nadao sam se da će me pozvati da čuju što mi je Rudolf Steiner govorio u njegovom zadnjem periodu i za što me je ovlastio. Kasnije je postalo sasvim jasno da ni jedan član Odbora nije bio informiran o tome. Sa mnom su imali izvjesnu nelagodu jer su osjećali da mi je Rudolf Steiner govorio o mnogim stvarima i također o članovima Odbora. Možda su također mislili i da ću imati pretenzija da se pridružim Odboru. Nisam o tome razmišljao, jer 1915, kada mi je ponudio položaj u udruženju zgrade Goetheanum, koje je bio slobodan nakon smrti Sofije Stinde, došao je do istog zaključka kao i ja, da sam važniji za pokret u Austriji i Mađarskoj. Simptom me je učinio vrlo svjesnim srama, koji je Odbor prema meni pokazao prije smrti Rudolfa Steinera. Osim članova Odbora i uprave graditeljskog tima za drugi Goetheanum, nikome nije bilo dopušteno ući u bolesničku sobu dr. Steinera osim meni. Kada sam pozvan 3. ožujka, gdin dr. Noll došao mi je prije toga i nekako agitirajući, tražio da se ne miješam u liječničke recepte i aranžmane! Zaista sam bio iznenađen s ovim nerazumnim zahtjevom koji je izgledao kao da sugerira da postoji neka vrsta zavjere između dr. Steinera i mene. Pošto je gđa dr. Wegman, kao odgovorni liječnik, bila uvijek oko dr. Steinera, slutio sam da me je Odbor precijenio. Pošto nikome osim gore navedenih ljudi nije bilo dopušteno ući u bolesničku sobu, to što je meni dozvoljeno bilo je previsoko procijenjeno; nisam imao namjeru suprotstaviti se cijelom Odboru.
Kasnije 1925 g. Albert Steffen mi je rako da bi mogao ispravno raditi s gđom Marie Steiner a ne s gđom. dr. Wegman. Povremeno sam morao susresti Mariu Steiner u vezi s književnom ostavštinom Rudolfa Steinera; kao Austrijanac, ponudio sam se u vezi toga, i bio sam u dobrim odnosima s njom, ali uvijek osjećao da postoji nešto što me distancira od nje, posebno zbog njene često velike nedruželjubivosti prema mojoj ženi.
Vjerojatno je nekorektno da sam se, u početku, pridružio onima koji su prigovarali da gđa dr. Wegman nastavi Misli vodilje u časopisu Goetheanum. Znao sam da bi ove Misli vodilje bile napisane od drugih, jer gđa dr. Wegman nije dovoljno tečno govorila. Vjerojatno bi bilo bolje da joj se dalo vremena i da ju se podržalo s povjerenjem.
Ali obje žene su željele [...] sa mnom su željele zagovarati odvojeno da bi opravdale njihovu svjesnost povjerenja koje je Rudolf Steiner imao u njih da nastave njegov rad. Jednog dana Maria Steiner mi je pokazala zadnje pismo koje joj je napisao Rudolf Steiner. Pročitao sam ga cijelog ispred nje. Onda me je pozvala gđa dr. Wegman. Imala je cijelu hrpu papira ispred sebe; među njima je moglo biti nekih starih dokumenata. Osjećao sam se prilično neugodno. Uzela je dva papira i dala mi ih. Čitao sam - bio je to rukopis Rudolfa Steinera. Sadržaj je bio divan, nekako težak da se brzo razumije; nisam ga mogao ponoviti. Bio je divan, složen, isprepleten crtež kao zaglavlje iznad rečenica. Na neki način sam bio šokiran; ostavio je veliki utisak na mene. Pismo koje mi je gđa Marie Steiner pročitala bilo je napisano sa mnogo privrženosti ali uopće nije sadržavalo ništa ezoterijske prirode. Pokazalo je kako se Rudolf Steiner nježno bori da joj kaže nešto za što je znao da ne može razumjeti: 'Uvijek si me razumjela'. Između linija, takoreći, tražio je da razumije da je njegov zadatak na Zemlji previše višeznačan da bi ezoterijski bio povezan samo s njom. Za njega takva ekskluzivnost nije bila moguća. Nije se u svojoj misiji na Zemlji mogao ograničiti na 'buržoaski' način. Njegova sudbina je stala izvan onoga što je uobičajeno 'buržoaski'.
Stvarni razlog svađe - možda najznačajniji - je da su razni papiri i dokumenti iz spisa i posjeda dr. Steinera, bili na čuvanju kod gđe dr. Wegman. Gđa dr. Steiner na sve je to gledala kao da je ostavljeno njoj i kroz to bi samo njoj bili na raspolaganju. Ali izvjesno je da je gđa dr Wegman uzela samo ono što joj je dr. Steiner osobno dao. Kao što je također napravio sa križem kojeg je nosio na grudima, tako će biti i sa drugim stvarima. Rudolf Steiner se sigurno ne bi odrekao prava da uzme izvjesne stvari od onih koje je posjedovao i pokloni ih vjernom kolegi.
Jednog dana se dogodilo da je dr. Roman Boos agresivno upao gđi dr. Wegman da bi uzeo izvjesne dokumente. Međutim, nije mogao pobjeći ni s čime. Gđa dr. Wegman se unaprijed, kako sam kasnije čuo, pobrinula da osigura najvažnije dokumente.
Sada moram reći nešto drugo što mi je gđa dr. Wegman kazala osobno. Ubrzo nakon smrti Rudolfa Steinera, gđa Marie Steiner je došla k njoj i željela znati da li joj je Rudolf Steiner rekao nešto o inkarnacijama koje se tiču gđe Ite Wegman. Nekako je oklijevala i onda je Marie Steiner iznijela mišljenje da među ezotericima mora biti moguće da dođu do razumijevanja ovakvih stvari. Dok je gđa Wegman zatim govorila, Marie Steiner je ustala i otišla bez riječi.
Moja žena mi je rekla da je posjetila gđu Marie Steiner dan nakon smrti Rudolfa Steinera. Bilo joj je prilično teško; željela je pokazati koliko joj je bolno, zajedno s drugima, osjećala je gubitak Doktora i željela pokazati simpatiju. U što se posjeta pretvorila je šokiralo, našla je Marie Steiner u takvom duševnom stanju koje je bilo puno gnjeva i pritužbi. Čak je napravila uzrujane opaske o bratu i sestri Rudolfa Steinera. Kada se moja žena vraćala i susrela gđu dr Wegman, dobila je samo tople, privržene riječi. Toliko je različita duševna konstitucija dvije žene.
Mnogo kasnije, možda je bila 1937 [siječanj 1939] doživio sam san. Izgledalo mi je da san ima neke veze s događajem unutar tragičnog sukoba u Odboru. Do dubljeg se uvida u pitanja povijesne sudbine dolazi polako, kroz stalan napor da se prodre u stvarnost. Našao sam se u sakristiji crkve ili kapelice. Prišao mi je vrlo prijateljski kardinal s kojim sam se mogao prijatno i mirno razumjeti kroz oči i izražaje lica. Zatim sam osjetio, kao od straga, drugi svećenik se probio naprijed, koji je bjesnio protiv kardinala. Nisam uopće vidio ovog drugog [svećenika]. Zastrašujuća rasprava se odvijala između to dvoje. Čuo sam glas koji mi govori: 'Drugi je iz samostana u Santiago de Composteli. Iznutra sam se osjećao mirno, stojeći iznad rasprave. Jednom mi je rečeno da su važni dokumenti ukradeni iz samostana u Santiagu od Arapa i da su od njih dobiveni natrag nakon bitke kod Granade; ali nisu našli svoj put natrag u samostan. Ezoterijska situacija je zahtijevala da se sačuvaju drugdje. To bi trebali biti spisi Aristotela. Ovo pišem s dužnim oprezom, ali želim to spomenuti, jer mi je pristupilo izvana i iznutra.
Nerazumijevanje je stalno postajalo veće, oblici konflikta sve više nemogući za ezoterijski Odbor.
Do tada je asistent Rudolfa Steinera u njegovim ezoterijskim djelovanjima bila njegova žena. Nakon utemeljenja Mihaelove škole, gđa dr. Wegman je postala njegov asistent. Vremena su zahtijevala da žena dobije pristup u misterije. To je bila velika poteškoća u okultnom razvoju koju treba prevladati. Danas stojimo unutar toga.
Borba protiv gđe dr. Wegman poprimila je oblik koji je graničio s demonskim. Ovan za udaranje je bio g. dr. Roman Boos. Išao je do kraja. Bio sam tamo cijelo vrijeme.
Gđa dr. Wegman je držala sat. Slučajno sam sjedio blizu naprijed i mogao sve vidjeti. Gđa Wegman je upravo počela. Dr. Boos je nasrnuo od straga naprijed na podij s blijedim, iskrivljenim izrazom i počeo optužujući govoriti protiv gđe dr. Wegman. To je bio napad najgore vrste, ometanje ritualnog čina. Nakon ovog događaja, kada su se ostali članovi Odbora ponijeli kao slabi, znao sam gdje mi je mjesto. Unatoč ovom incidentu, progon se nastavio, a dr. Roman Boss je opet korišten kao ovan za udaranje.
Sljedećih godina svaka opća skupština uvijek je bila prigoda za napade na gđu dr. Wegman na najgori način. U Beču i Pragu bilo je moguće održati ravnotežu i miran rad sve do 1935. Nacionalni Odbor u Beču, koji je postavljen za Miholje 1923 u prisutnosti dr. Steinera nastavio je do opće skupštine u Dornachu 1935.
Za opću skupštinu 1929 [1930] razradio sam prijedlog kojeg sam želio iznijeti. Prije nego pišem o tome, želim prenijeti epizodu koju sam doživio ubrzo nakon smrti Rudolfa Steinera. Tada sam stao u domu grofa Lerchenfeld, gdje je živjela gospođa von Vocano. Tamo se uvijek odvijalo mnogo politikantstva u Društvu. Gospođa von Vocano fanatično se suprotstavljala gđi dr. Wegman, premda je pokušala povući gđu dr Wegman u svoj krug i prije smrti Rudolfa Steinera. Jedne večeri sam primijetio da se u kući zbiva neko politikantstvo. Gospodin dr. Unger došao je iz Stuttgarta. Te večeri sam odlučio otići i posjetiti dr. Steffena. Do 1935 uvijek sam s njim bio u prijateljskim odnosima. Otvorio je vrata i bio nekako iznenađen da sam došao u tako kasni sat. Vrata sale prema radnoj sobi su ostavljena otvorena, i on je pozvao: 'Gospodine dr Unger, smeta li vam ako pustim grofa Polzer unutra?' ali nije čekao odgovor i ja sam ušao i pozdravio dr. Ungera, koji se izgledao osramoćen. Došao sam baš u trenutku kada je dr. Unger pitao g. Steffena pitanje a g. Steffen još nije odgovorio. Sada, Steffen je rekao dr. Ungeru: 'Razmisliti ću o tvom prijedlogu i dati ti moj odgovor'. Dr. Unger je uskoro otišao. Steffen mi je rekao da je dr. Unger iznio želju nekih dama da Marie Steiner treba preuzeti odjel za opću antropozofiju i također ezoterijski rad. 'Što ti kažeš na to'? Pošto sam znao da se g. Steffen, kao potpredsjednik, nakon smrti Rudolfa Steinera, bavio mišlju i pretendirao da sada postane predsjednik, odgovorio sam da je položaj [vođe općeg] antropozofskog odjela bio sačuvan za predsjednika i da je gđa Marie Steiner u nekoliko navrata izjavila da neće uzeti položaj predsjednika. Bilo je to jasno protiv, na obje strane, od gđe Marie Steiner i od Steffena, bilo je objavljeno da se ne želi postati predsjednik a ipak su bile pretenzije. U slučaju Steffena također je bilo da je svakom prigodom prijetio da će se potpuno povući. Za mene je to bio simbol neodlučnosti, konstantno govoreći Ne i potom Da. Albert Steffen mi je također rekao da mu često dolaze stariji članovi i govore da kao mlađi član, ne zna ništa o onome što je Rudolf Steiner dao i utemeljio ezoterijski prije rata, i da je stoga moguće samo za Marie Steiner da u središtu pokreta nastavi ezoterijski rad.
Kasnije, u ovome sam osjetio odbacivanje onoga što je Rudolf Steiner napravio kao ponovno osnivanje Društva za Božićnu konferenciju 1923/24. To se čak dovodilo u vezu s bolešću koja se pokazala uskoro nakon toga. Na Steffenovu pritužbu da mu je rečeno da ne poznaje ezoterijski rad Rudolfa Steinera prije rata, samo sam rekao da bi ja bio sretan kada bi išao kod gđe Marie Steiner za njega i pitao je da mu kaže sve o tome i da mu da sve nužne dokumente i papire. Na to, Steffen je samo rekao da je mislio da je gđa Marie Steiner veoma suzdržana u vezi toga i olako sumnjičava.
Sljedećeg dana, otišao sam vidjeti gđu Marie Steiner. Rekao sam joj zašto je Steffen toliko nesiguran i da mu pristupaju stariji članovi u vezi ezoterijskih pitanja i da bi bilo nužno, da bi dobio sigurnost, da mu kaže o tome i dade što je potrebno, barem u vanjskom ezoterijskom smislu, da bi se s time mogao nositi. Gđa Marie Steiner je odgovorila da ne želi s time opteretiti slobodu Alberta Steffena. Tako sam vidimo da između Marie Steiner i Alberta Steffena nije bilo povjerenja koje je nužno između ezoterijskog Odbora u takvoj teškoj situaciji. Bio sam vrlo deprimiran i nisam više pokušavao olakšati sporazum. Sukob se nastavljao od jedne opće skupštine do druge opće skupštine.
Sada se vraćam na prijedlog koji sam pripremio za opću skupštinu 1929 [1930]. Napravio sam dvije pisane kopije, u kojima sam rekao da se vođe odjela trebaju ograničiti na vlastiti odjel i neko vrijeme ostaviti mjesto odjela za opću antropozofiju nezauzeto. S općim poslovima Društva ne bi se trebalo baviti samo iz ureda kao stvar administracije. Ni jedan vođa odjela ne bi trebao željeti da bude iznad drugih odjela. Nikakav autoritativan ton ne bi trebao prevladati između pojedinih vođa sekcija. Ako se to može postići, tada će sigurno doći pomoć iz duhovnog svijeta u doglednoj budućnosti. Pretenziju da se radi na takav način da bi predsjednik ili drugi član Odbora na mjestu Rudolfa Steinera nadgledao, treba odbaciti. To bi bila drskost jer nitko ne može tvrditi da djeluje na osnovu univerzalnog znanja. To je više manje bio sadržaj mog prijedloga. Na općoj skupštini nisam se želio odjednom pojaviti s ovim prijedlogom prije nego sam o njemu govorio osobno s gđom Marie Steiner i g. Steffen. Oboje, Albert Steffen i gđa Marie Steiner su bili veoma oprezni u vezi toga, a Albert Steffen je bio duboko uvrijeđen. Tako sam shvatio da je Albert Steffen doista mislio da on, kao predsjednik, može predstavljati Društvo koje je ranije vođeno na tako značajan način. Ostavio sam dvije kopije prijedloga u rukama dvije imenovane osobnosti i nisam se pojavio na općoj skupštini koja je trajala više od dvanaest sati. Od tada nadalje, do 1935, nisam više sudjelovao na općoj skupštini.
Na početku ožujka 1935 od Odbora u Dornachu, u Beč je stiglo povjerljivo pismo adresirano na dr. Lauer-a. On je trebao testirati situaciju za potez radne grupe koja je formirana u Dornachu s namjerom da se isključe gđa dr Wegman i gđica dr Vreede iz Odbora. On je trebao prikupiti glasove za taj potez. Dr Lauer je pročitao pismo odboru austrijskog nacionalnog društva. Učinak je bio potresan. Kao što udar munje razdvoji drvo, tako se razdvojio i Odbor, koji je do tada uvijek djelovao zajedno, prijateljski i ujedinjeno. U mojoj duši sam imao osjećaj elementarne katastrofe u ogromnoj agitaciji koja se sada pokazala. Do tada, bili smo 'u Austriji' a sada su nas zahvatile snage destrukcije. Dr Lauer, dr Thieben i g. Breitenstein izjasnili su se za prijedlog: gdin Alfred Zeissig, profesor Halla i ja, bili smo protiv. Sada sam odlučio ići ravno u Dornach da bi tražio od g. Steffena da ne nastavi sa svojom namjerom da se prijedlog tiska u novinama Goetheanum prije opće skupštine. Vrijeme je istjecalo: otišao sam sljedećeg dana. G. Steffen je bio zaprepašten kada sam se pokazao. Odmah sam ga upozorio, kazavši da će ovo izbacivanje biti kraj Društva i zavada u Odboru će se nastaviti. Albert Steffen je bio iznimno posramljen i oklijevao. Rekao mi je samo da mogu govoriti s gospodom u radnoj grupi, tako prebacivši stvar na njih, i također mi je rekao da on sam nije bio slobodan u svojoj odluci. Iznutra ogorčen, to sam energično odbacio. Ova radna grupa koja je nabacana zajedno kod raznih prigoda, nije imala ništa zajedničko s institucijom dr Steinera. Sastojala se samo od mlađih, vrlo stranačkih članova. Neki od njih su bili motivirani ekonomskim stajalištem. Smatrao sam ovaj nerazumni prijedlog za uvredljiv i rekao da sam došao razgovarati jedino s njim kao predsjednikom Odbora. Dakle u zadnjih deset godina Albert Steffen nije smatrao mogućim da svoj položaj napravi sigurnim uz duhovnu produktivnost i svrhovito vođenje, da bi uživao slobodu i povjerenje drugih. Otišao sam sljedećeg dana, ali sam prije otišao do gđe dr Wegman i rekao joj da bi govorio protiv prijedloga na općoj skupštini.
U Austriji je sazvan opći sastanak austrijskog nacionalnog društva koji se odvijao vrlo loše. Dr Thomsche je djelovao kao jezuit, a gosp Baltz kao maliciozni fanatik. Pribavio sam tekst s oko 50 potpisa protiv prijedloga da bi ga proslijedio u Dornach. Iz Bečkog odbora profesor Halla putovao je u Dornach da bi me podržao. Sa mnom je putovalo nekoliko prijatelja iz Praga. Na moju veliku žalost, moj dragi prijatelj dr Hans Eiselt je potpuno bio pod utjecajem dr Steffena i glasao za prijedlog. Ali ostali smo prijatelji; nije se pridružio osobnim napadima na mene.
Prije mog odlaska proveo sam gotovo tri tjedna u Mariensee na imanju gđe Dore Schenker i odlazio samo kratko, ako je bilo nužno, u Beč. Želio sam se pripremiti tamo u ruralnom miru šuma, i napisati govor koji sam potom ad libitum [slobodnom voljom, ne držeći se teksta, nap.pr.] održao u Dornachu. Međutim, trebalo ga je sačuvati za budućnost [ i tako sam] tekst dao dr Wachsmuth-u u trenutku kada sam se popeo na podij.
Prijedlozi su bili objavljeni kao novosti u časopisu Goetheanum prije opće skupštine; također i da navodni govornici njihovu namjeru trebaju najaviti unaprijed. Četrnaest dana prije mog odlaska za Dornach imao sam noćno iskustvo i čuo glas kako govori: 'Traži da govoriš u Dornachu, inače nećeš moći govoriti'. Stoga sam telegrafirao moju namjeru da govorim protiv prijedloga. Govornici su trebali govoriti po redu, u skladu s datumom kada su objavili svoju namjeru da govore. Nakon još jednog noćnog iskustva s dr Steinerom, moja namjera da govorim protiv prijedloga je potvrđena. U tome, postavio mi je pitanje da li poznajem jezuita u Društvu koji radi na destruktivan način. Dakle to je bio jezuitski duh! Ova naznaka kasnije je postala vodilja za moja promatranja unutar antropozofskog društva i izvan njega; borba protiv antropozofskog društva, borba protiv duha uvijek je ležala i još uvijek leži u pozadini svih unutarnjih i vanjskih događaja, posebno od Tridesetogodišnjeg rata. Od tada je moj cilj detaljno prodrijeti u to. Ovo noćno iskustvo prije opće skupštine pokazalo mi je kako trebam raditi da ne bi izgubio svoju vezu s velikim učiteljem. Pritiskalo me da je Schillerov Demetrius ostao nedovršen i nisam mogao umiriti moju čežnju da bi ga trebalo ponovno napisati na osnovu antropozofskog znanja. Zadnje obraćanje od Rudolfa Steinera, na kojem je skrenuo pažnju na veliki ezoterijski problem o dva Ivana, također je zadatak koji nam je ostavio. To me sve više okupiralo. Za treći zadatak izgledalo mi je kao da je to odnos između 'Ja' Isusa i Christiana Rosenkreutz - sve zadaci koje nam je Rudolf Steiner ostavio prije nego je otišao. U svima njima postoji opozicija od S.J. da se prevlada.
Uskrs 1935! Dva puta 33 godine od mog rođenja i od zadnjeg vatikanskog koncila u Rimu!
Kada sam stigao u Dornach, gđa Ita Wegman rekla mi je da Britanci i Nizozemci neće doći. Tako su grubo bili napadnuti na ranijoj općoj skupštini unatoč njihovom vjernom i požrtvovanom organiziranju događanja koje su tamo preuzeli na inicijativu Rudolfa Steinera i njegovog rada. U Dornachu su se ti događaji gledali kao konkurencija za Goetheanum i suprotstavljali su se. Tako sam znao da ću morati govoriti protiv velike većine. Nikada nisam vidio Goetheanum pun kao u to vrijeme. Auditorij i podij su bili popunjeni, iskorišten najmanji prostor i ispunjen sjedalicama. Moralo je biti 1500 [ c 1800] članova prisutno. Veliki dio je bio iz neposrednog okruženja i iz Dornacha i Arlesheima. Samo Albert Steffen i dr. Wachdmuth su sjedili za stolom Odbora; gđa Marie Steiner je slušala od iza zavjese, sjedeći na ležaljci. Dnevni red je bio ograničen na kratko vrijeme. Da nisam tako rano aplicirao da govorim, ne bih mogao reći ono što sam želio reći. Nakon umjerenog uvoda govorio je Steffen i postavio pitanje povjerenja. Prijedlozi su predstavljeni, i nekoliko govornika je o njima kratko govorilo. Došao sam za govornicu nakon 11 sati. Bio sam veoma miran, a ipak, dok sam govorio, ponijela me publika. Osjećao sam unutarnje zadovoljstvo da je unatoč velikoj većini koja je bila za, bio ponavljani aplauz. Nakon prve četvrtine sata usta su mi bila tako suha da sam tražio čašu vode. Prekid je bio vrlo kratak. Dr. Wachsmuth, koji mi je donio vode, napravio je neprimjereni vic u tome što je, smijući se onima okolo, stavio bocu ispod govornice. Na dio kada sam rekao da je kratko nakon smrti Rudolfa Steinera, Steffen meni napomenuo da bi mogao raditi samo s Marie Steiner, skočio je i želio znati koji je to bio datum. Mogao sam reći jedino da nisam zapisao datum i da je to sasvim nevažno jer se to pokazalo odmah nakon smrti Rudolfa Steinera. Nastavio sam mirno i u gotovo 40 minuta mogao sam reći sve što sam namjeravao. Nakon toga, nekolicina je kratko govorila vrlo osobno protiv mene. Ubrzo nakon 12 sati bila je pauza opće skupštine do 3 poslijepodne. Tijekom pauze za ručak, naoružali su se protiv mene i raspravljali kako da mi se suprotstave. Kao glavni govornik, dr Erhard Lauer je ustao i osjećao se obveznim zamahnuti drvenim Mihaelovim mačem na mene u klevetničkoj maniri. Onda je zatvorena sjednica završila i lokalni autoriteti su dopustili ulazak za glasanje. Većina za prijedloge je bila veoma velika [1691]; protiv je bio samo nekoliko preko 100 [76 protiv; 53 suzdržana]. Opće skupština je već bila gotova u 5 popodne.
Trideset tri godine od početka antropozofske aktivnosti Rudolfa Steinera, zadnje nastojanje u njegovom životu [antropozofsko društvo s ezoterijskim odborom], u koje je položio tolike nade, bilo je pokopano.
Večer sam proveo vrlo ugodno na klinici u Arlesheimu kod gđe dr Wegman s nekoliko prijatelja i razmišljao o onome što je Rudolf Steiner rekao na predavanju 20.2.1920. u Dornachu: ' Ništa stvarno ne dolazi od odluka većine, samo dominantna fraza'. Ezoterijski karakter Odbora je bio izgubljen. S time, vrijeme moga rada u Goetheanumu u Dornachu je bilo završeno. Novi, veoma bogat period rada u kojem sam se osjećao vrlo slobodan je počeo. Dao sam ostavku u austrijskom nacionalnom društvu, držeći sve autorizacije, uključujući ezoterijske, izravno od dr Steinera.
Prve noći nakon ovoga, koji je za mene bio tako značajan dan, imao sam iskustvo koje me veoma šokiralo. Zemljom je prolazila velika oluja, i visoki, moćni, željezni toranj se njihao. Bojao sam se da se svakog trenutka može srušiti. Zatim sam čuo glas poput groma koji mi je vikao poruku koja je za mene zvučala posebno zadovoljavajuće. Bila je tako divna, kao da je ono što sam napravio bilo odobreno s druge strane svijeta. Kroz to mi je dana hrabrost za život i rad.
Ubrzo nakon toga, Odbor u Dornachu mi je poslao pisani zahtjev da vratim tekstove prvog razreda i prestanem s mojom aktivnošću čitanja tekstova. Kratko sam odgovorio da ne priznajem nikakav ezoterijski karakter sadašnjeg tročlanog Odbora i da nije opravdano tražiti da mi se oduzme autorizacija koja i nije proizašla iz njega, nego izravno od Rudolfa Steinera. Sporazumio sam se s gđom dr Wegman i složio da joj pošaljem sve aplikacije za članstvo. Nada da će isključenje dva člana Odbora koristiti antropozofskom društvu nije ispunjena. Borba u Dornachu se nije smirila, Društvo se podijelilo na dvoje. Još se moglo govoriti o antropozofskom pokretu ali ne više o Društvu.
Tek poslije ovih događaja postao sam blizak s gđom dr Wegman i uživao u njenom toplom, mirnom načinu. U njenom društvu osjećali ste se u vezi s ezoterno-ritualnim bićem. U početku je često bilo šansi da je se susretne, ili u Arlesheimu ili u ljetnoj školi u Engleskoj, sjećam se divnih dana s njom u Parizu. Na um mi dolazi jedno sjećanje. Bilo je to nakon pokušaja ubojstva Rudolfa Steinera u Münchenu. Tada mi je rekao: Ako me Nijemci više ne žele, trebao bih otići drugima.
Sada je Rudolf Steiner sa sobom u duhovni svijet uzeo svog dragog kolegu. Na vjeran, posvećen način provela je godine nakon njegove smrti neumorno u službi medicinskog odjela i klinika i institucija koje je utemeljila, cijenjena od svojih kolega. Unatoč svim neopravdanim progonima, hrabro se kretala kroz život. Njena duboka i bliska sudbinska veza s Rudolfom Steinerom je, za ljude od ezoterijskog ugleda, izvjesna.