Moji dragi prijatelji,
Da bi produbili naše duhovno razumijevanje stvari, trebat ćemo sve više usmjeravati našu pažnju na određene povijesne činjenice. Tijekom zadnjih desetljeća naši članovi su vodili ugodan život, potpuno posvećeni stjecanju znanja iz predavanja i rasprava koje su održavane na različitim mjestima. Ipak, to je načinilo neprobojan zid, i u mnogim je slučajevima bilo velikog opiranja pogledati preko, vani u ono što se događa u vanjskom svijetu. Ali, ako želimo u pravom svijetlu vidjeti što se događa u svijetu, ako ne želimo osnovati sektu već povijesni pokret — nešto što ni jedan pokret osim našeg ne može biti — tada trebamo znati povijesnu pozadinu svega što je oko nas u svijetu. I način na koji smo mi sami tretirani, posebno ovdje na ovom mjestu, gdje nikada nismo napravili ništa ni u najmanjoj mjeri agresivno, čini za nas dvostruko neophodnim pogledati preko zida i razumjeti nešto što se zbiva u svijetu. Prema tome, želio bih ono što imam za reći slijedećih nekoliko dana kombinirati s nekim povijesnim komentarima, da bih skrenuo pažnju na neke činjenice, bez čijeg poznavanja vjerojatno nećemo moći ići dalje.
Danas najprije želim ukazati na jednu stvar. Znate da je početkom zadnje trećine devetnaestog stoljeća nešto našlo utočište u raznim civiliziranim državama Europe i Amerike, što je poznato kao realistički koncept života, koncept života koji je esencijalno temeljen na postignućima devetnaestog stoljeća i na onima koji su pripremili put za to stoljeće. Početkom zadnje trećine devetnaestog stoljeća ljudi su svugdje govorili na sasvim različit način, njihov ton je bio različit od onog kakav je postao u kasnijim dekadama, a još više u dekadama dvadesetog stoljeća. Oblici misli koji su dominirali u širokim krugovima postali su u to vrijeme bitno različiti. Danas ću spomenuti samo jedan primjer. Početkom zadnje trećine devetnaestog stoljeća između obrazovanih ljudi prevladavalo je mišljenje da ljudska bića trebaju formirati vlastita uvjerenja iz vlastitog unutarnjeg bića, o najvažnijim stvarima u životu; i da čak i ako, potpomognuti znanstvenim otkrićima, tako naprave, zajednički socijalni život je, ipak, u civiliziranom svijetu moguć. Bila je to, takoreći, vrsta dogme, ali dogme slobodno priznate u najširim krugovima, da je, kod ljudi koji su dosegnuli određeni stupanj kulture, bila moguća sloboda svijesti. Točno je da u dekadama koje su slijedile nitko nije imao hrabrosti otvoreno napasti ovu dogmu; ali je postojala više ili manje nesvjesna opozicija prema njoj. A u sadašnje vrijeme, nakon velike svjetske katastrofe [Prvi svjetski rat], upravo ova dogma je nešto što je u najširim krugovima suzbijano, poništavano, premda, naravno, stvar je više ili manje prikrivena. U šezdesetim devetnaestog stoljeća u najširim krugovima je prevladavalo vjerovanje da ljudska bića moraju imati izvjesnu slobodu s obzirom na sve što je povezano s njihovom religijom. Iskrsavanje ovog vjerovanja je primijećeno u određenim centrima, i ja sam već ukazao kako je 8 prosinca, 1864, Rim poduzeo napad protiv toga. Često sam govorio kako je cijeli ovaj pokret upravljan od Rima, kako u Papinskoj Enciklici 1864, koja se pojavila u isto vrijeme kao i Syllabus (popis grešaka našeg vremena, nap.pr.), stoji naglašeno: “Gledanje da je sloboda svijesti i religije dana svakom ljudskom biću kao njegovo vlastito pravo je ludost i obmana.”
U vrijeme kada je Europa doživljavala veliku uzburkanost, privremenu veliku uzburkanost, s ovim konceptom slobode svijesti i religijskog bogoslužja, Rim je službeno objavio da je to obmana.
Želim vam to predstaviti samo kao povijesnu činjenicu; i time želim privući vašu pažnju na ono što se odigralo u vrijeme kada se, za veliki broj ljudi, pojavilo ovo pitanje i tražio odgovor na samom izvoru ljudske svijesti — pitanje: “Kako mi kao ljudska bića napredujemo u našem religioznom životu?” To pitanje, postavljeno dubokom iskrenošću i zaista na takav način da pokaže da je uključena svjesnost, bilo je značajno pitanje tog vremena. Želio bih vam samo pročitati nešto što ilustrira kako su kulturni ljudi bili duboko zaokupljeni s njim.
Sačuvani su govori Rumelina kojeg sam spominjao u vezi s Julius Robert Mayerom i Zakonom očuvanja energije. Postoje govori Rumelina održani godine 1875, dakle baš u onom periodu o kojem sada govorim. U njima je analizirao poteškoće koje čovječanstvo doživljava upravo u daljem proučavanju religijskih pitanja. On također ukazuje koliko je neophodno slijediti te poteškoće s jasnim uvidom. Svatko s intimnijim znanjem o tom periodu zna da slijedeće riječi Rumelina izražavaju uvjerenje mnogo stotina ljudi. Naravno da ne trebamo braniti osobitu formu znanosti koja se pojavila u to vrijeme; utoliko što smo antropozofi opremljeni smo za dalje razvijanje tih znanstvenih tendencija, s jasnom percepcijom njihovih relativnih pogrešaka; i također smo opremljeni za prepoznavanje da ako znanost ostane nepokretna na tom stajalištu mi s time nikako ne možemo dalje. U najširim krugovima javile su se prosudbe mnogih stvari u vezi religije, i danas se na njih trebamo podsjetiti. Misli tisuća ljudi u to vrijeme su bile izražene od Rumelina 1875 sa slijedećim riječima: “Zaista je u svim vremenima postojala demarkacijska linija između znanja i vjerovanja, ali nikada između njih nije bio takav nepremostivi jaz kakav je sagrađen danas sa konceptom čuda. Znanost je postala tako jaka svojim vlastitim razvojem, tako dosljednim u različitim granama i smjerovima, da izričito i bez daljih poteškoća pokazuje na vrata svakom čudu u svim oblicima i formama. Ona priznaje samo čudo nad čudima, da svijet postoji, i to samo ovaj svijet. Ali unutar kozmosa ona odbija apsolutno svaku tvrdnju da je ometanje njenog reda i njenih zakona nešto razumljivo ili na bilo koji način poželjnije nego njena nepromjenjiva vrijednost. Jer za sve prirodno-povijesne i filozofske znanosti čudo sa svim svojim implikacijama je besmislica, direktna sramota za sav razum i najelementarnije osnove ljudskog znanja. Znanost i čudo su kontradiktorni kao razumnost i nerazumnost”.
Kada sam, otprilike na prekretnici devetnaestog i dvadesetog stoljeća, počeo na javnim predavanjima govoriti o određenim antropozofskim pitanjima, zadnji odjek raspoloženja koje sam upravo opisao još je postojao. Ne znam da li su ovdje mnogi koji su pratili ta moja prva predavanja, ali u mnogima sam skrenuo pažnju na probleme ponovnih ljudskih života i sudbine ljudskih bića kako prolaze kroz jedan život nakon drugog. Baveći se ovim problemima naći ćete da sam uvijek na kraju predavanja ukazivao da ako netko vjeruje u staru aristotelovsku ideju da svaki puta kada je osoba rođena da je stvorena nova duša koja treba biti usađena u ljudski embrio, čudo je time dosuđeno svakom pojedinom životu. Koncept čuda se na opravdan način može prevladati jedino ako se prihvati reinkarnacija, čime svaki pojedini život može biti povezan sa prethodnim životom na Zemlji bez bilo kakvog čuda. Još se dobro sjećam da sam zaključio jedno od mojih berlinskih predavanja s riječima: “Mi ćemo na pravi način prevladati tu najvažniju stvar, koncept čuda”.
Od tada, naravno, stvari su se u civiliziranom svijetu skroz promijenile. To je primarno povijesna činjenica, moji dragi prijatelji, ali uključuje nešto što je za nas od krajnjeg interesa. Odnosno, da u mjeri u kojoj je čovjek izgubio sposobnost da u svijetu vidi duhovno, da svijet prirode oko sebe objasni pomoću duha, u toj istoj mjeri mora smjestiti poseban svijet usporedo s prirodom i običnim svijetom, koji ima kao svoj sadržaj svijet čuda. Što više prirodna znanost zauzima svoje stajalište na samoj kauzalnosti, to je više život ljudskog bića upravljan, preko sasvim prirodne reakcije, da prihvati koncept čuda. Što više prirodna znanost nastavlja duž sadašnjih linija, brojniji će biti oni koji traže utočište u religiji koja uključuje čuda. Zato je danas toliko ljudi prigrlilo katolicizam, jer jednostavno ne mogu podnijeti prirodno-znanstvenu koncepciju svijeta.
Uzmite onu rečenicu koju sam upravo pročitao, i usporedite je s onim što sam ovdje rekao u nedavnim predavanjima, i odmah ćete vidjeti o čemu se radi. U ovom izlaganju Rumelina postoji rečenica: “ Ona priznaje samo čudo nad čudima, da svijet postoji, i to samo ovaj svijet. Ali unutar kozmosa ona odbija apsolutno svaku tvrdnju da je ometanje njenog reda i njenih zakona nešto razumljivo ili na bilo koji način poželjnije nego njena nepromjenjiva vrijednost”. Tako netko promišlja prvobitno čudo, da je kozmos napokon nastao, ali tada, unutar kozmosa, netko proučava Zakone o neuništivosti materije i očuvanju energije, a zatim se sve odvija po određenoj nužnosti, takoreći fatalistički.
Ta koncepcija svijeta je neobranjiva, ali se može prevladati jedino preko znanja kojeg sam se usudio staviti ispred vas prošlog tjedna, kada sam vam pokazao da Zakoni o neuništivosti materije i očuvanju energije čine grešku, i ta greška je ono s čime se u naše vrijeme trebamo energično boriti. Moramo se baviti ne samo stalnim očuvanjem univerzuma, već njegovom stalnom destrukcijom i dovođenjem u svježu egzistenciju. I ako u kozmosu ne uspostavimo ideju o stalnom rastu i opadanju, obvezni smo jer smo ljudi ustanoviti posebni svijet pored kozmosa, svijet koji nema nikakve veze s zakonima prirode koje prikazujemo tako jednostrano, i koji mora uključivati čudo. Taj neopravdani koncept čuda biti će prevladan tek u mjeri u kojoj razumijemo da sve u svijetu stoji u duhovnom poretku u kojem više ne moramo imati posla s željeznom nužnošću prirode već sa kozmičkim vođenjem punim mudrosti. Što više ustaljeno zurimo u duhovni svijet kao takav i u ono što stječemo kroz duhovnu znanost, više shvaćamo da ono što prirodna znanost danas stavlja ispred nas treba biti prožeto duhovnim znanjem. Prema tome naš zadatak mora postati usmjeriti našu pažnju sve više na sve znanosti i sve grane života na takav način da postanu prožeti s onim što samo duhovna znanost ima za reći. Medicina, pravna znanost i sociologija moraju sve biti prožete s onim što se može saznati i vidjeti kroz duhovnu znanost. Duhovna znanost ne treba nikakvu organizaciju sličnu onima od starih crkava, jer apelira na svaku pojedinu osobu; i svaka pojedina osoba, iz vlastite unutarnje savjesti, preko vlastitog zdravog rasuđivanja, može potvrditi rezultate duhovno znanstvenog istraživanja, i u tom smislu može postati sljedbenik duhovne znanosti. Ona u prvi plan stavlja nešto što čini direktan poziv svakoj pojedinoj osobi upravo u traženju istine. To je istinsko ispunjenje onog što su ljudi tražili u vremenu koje je sada prošlost, u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća — istinska sloboda — sloboda u njihovoj koncepciji svijeta, u njihovom istraživanju i čak i u mišljenjima. Upravo je to zadatak duhovne znanosti — osigurati izvorne opravdane zahtjeve koje je napravila svijest modernog čovječanstva. Stoga u duhovnoj znanosti ne postoji takva stvar kao zatvorene dogme, jedino nesputano istraživanje koje u strahu ne vuče natrag na granicu bilo duhovnog svijeta ili svijeta prirode, već koja koristi ljudsku snagu spoznaje koja najprije treba biti izvučena iz dubina ljudskih osjećaja, baš kao što također koristi one snage koje su nam došle kroz obično nasljeđivanje i preko običnog obrazovanja.
Osnovna tendencija duhovne znanosti je sasvim prirodno trn u oku onima koji su prisiljeni podučavati u skladu s nepromjenjivim, dogmatskim, zaokruženim ciljem. I to nas dovodi do činjenice od priličnog interesa za duhovnu znanost, i jedne od osvjetljavajućih prilika koja čini mogućim ovu sadašnju neistinitu borbu protiv nas danas; to nas dovodi do nečeg što je samo rezultat onoga što je počelo 1864 s Enciklikom i Syllabusom tog vremena; to nas dovodi do činjenice da se cijeli katolički kler i posebno nastavni kler, preko Enciklike 8-og rujna, 1907: Pascendi Dominici gregis, koja je napravila tako dubok rez u moderni život, morao zakleti na takozvani zavjet protiv modernizma. Taj zavjet se sastoji u ovome — da je svaki katolički svećenik ili teolog koji podučava bilo s propovjedaonice ili govornice obvezan prihvatiti gledanje da nikakvo znanje bilo koje vrste ne može proturječiti onome što je kao doktrina položeno od rimske crkve. To znači da u svakom katoličkom svećeniku koji podučava ili propovijeda imamo posla s osobom koja se zavjetovala da svaka istina koja se bilo kako može ukorijeniti u čovječanstvu mora biti u skladu s onim što je od Rima dano kao istina. To je bio snažan pokret koji je, u vrijeme kada se enciklika “Pascendi Dominici gregis” pojavila, prokrstario cijelim katoličkim klerom; jer cijeli civilizirani svijet, čak i kler, bio je na neki način pod utjecajem raspoloženja koje sam opisao kao karakteristično za zadnju trećinu devetnaestog stoljeća. Uvijek je bilo određenog klera koji je pokušavao u katolicizam donijeti određenu slobodu.
Govorim sasvim iskreno da je u šezdesetima devetnaestog stoljeća kod velikog broja katoličkog klera bilo prisutno sjeme razvoja katoličkog načela koje je, da je prešlo u slobodnu znanost, moglo u velikoj mjeri voditi do oslobođenja modernog čovječanstva. Postojalo je obećavajuće sjeme u onom što je u to vrijeme pokušavano u različitim sferama od dijela katoličkog klera. Jednog dana moramo ići u sve to pobliže i detaljnije. Ali danas vam na to samo želim skrenuti pažnju. I upravo protiv te tendencije unutar Crkve objavljena je Enciklika iz 1864 sa svojim Syllabusom, i tako dovela da je na neko vrijeme taj konflikt završio sa zavjetom protiv modernizma. Moram reći da je u podsvijesti velikog broja katoličkog klera, čak tako kasno kao 1907, bio trag unutarnjeg revolta, ali u Katoličkoj crkvi ne postoji takva stvar kao revolt. Tu je bilo pitanje neprestanog utiskivanja aksioma da ono što je objavljeno od Rima kao doktrina mora biti prihvaćeno. Tada su se oni koji su bili obvezni nastaviti podučavati morali pomiriti s onim što nisu imali hrabrosti poricati, slobodom znanosti. Pod utjecajem onog što se pojavilo u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća, sloboda znanosti je postala udomaćena riječ, udomaćena riječ koja, naravno, čak i u liberalnim krugovima, nije bila više od toga, ali je ipak bila udomaćena riječ, i čak i učeni katolici nisu imali hrabrosti reći da će prekinuti sa slobodom znanosti i neće dalje s njom imati posla. Imali su dakle zadatak dokazati da se može podučavati samo ono što je priznato od Rima kao doktrinarno valjano (to su se morali zavjetovati) i da je sloboda znanosti s time konzistentna. Želio bih vam pročitati nekoliko rečenica koje ilustriraju takvu metodu dokazivanja, danu od katoličkog teologa Webera iz Freiburga u ovoj knjizi Katolička doktrina i sloboda znanosti. On tu posebno pokušava dokazati da premda može kao što je svima poznato biti obvezan prema zavjetu podučavati sadržaj koji je od Rima upućen da se podučava, može usprkos svemu tome ostati slobodan znanstvenik. Nakon duge rasprave da je čak i matematika nešto dano i da se netko ne odriče slobode znanosti jer je ograničen matematičkim istinama, nastavlja pokazujući da se netko ne odriče slobode jer je prisiljen podučavati istinu koja je dana od Rima; a jedna od njegovih rečenica je slijedeća: “Predavač je ograničen specifičnim metodama objašnjavanja ili dokazivanja; kao što dužnost vojnika da se pridruži svojoj regimenti u određeno vrijeme ne oduzima njegovu slobodu, jer može ići pješice ili kočijom, sporim ili brzim vlakom, tako učitelj ostaje slobodan u svom znanstvenom zadatku usprkos zavjetu ”.
To znači da je netko osuđen podučavati određeni doktrinarni skup, i dokazivati upravo taj skup doktrina; u tome kako će to napraviti ima slobodu. Slobodu baš kao i vojnik koji se priključuje svojoj regimenti u određeno vrijeme, i koji može putovati pješke ili kočijom, sporim ili brzim vlakom. Netko se treba pitati kako će to hodanje ili vožnja kočijom, putovanje sporim ili brzim vlakom završiti. Pod svim okolnostima mora završiti pridruživanjem regimenti. Ne polemiziram, jednostavno citiram povijesnu činjenicu.
Vidite da se kroz zadnja stoljeća i kulminirajući u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća u najširim krugovima kultiviranog svijeta postupno razvilo raspoloženje koje je mnogo obećavalo. Ali sve je to sada uspavano; duše su otišle na spavanje. Oni koji dijele raspoloženje tog vremena očito su sada vrlo stari, među starim odbačenim liberalima, a oni koji su tijekom zadnjih desetljeća bili mladi nisu svjesni veoma važnih zahtjeva čovječanstva. Stoga ako nazadovanje neće ići dalje današnju mladost moramo izazvati da djeluje drugačije. Generacija koja je živjela u šezdesetima devetnaestog stoljeća mogla je postati generacija Liberala ali nije mogla davati liberalno obrazovanje. Za to je morala podučavati koncept čuda na sasvim različit način od načina koji je usvojila prirodna znanost. Za to je koncept čuda trebao biti svladan duhom a ne mehaničkim poretkom prirode. I tako, dok se ovo raspoloženje nadvilo nad moderno čovječanstvo kao vrsta sna, oni koji su radili protiv toga bili su naveliko budni, i iz njihove budne svijesti rodile su se takve stvari kao Enciklika i Syllabus godine 1864, s njegovih osamdeset grešaka u koje ni jedan katolik ne smije vjerovati. Među ovih osamdeset grešaka može se naći sve što implicira modernu koncepciju svijeta. Sada još jednom iz najbudnije svijesti dolazi, zadnje neizbježno postignuće, Enciklika godine 1907, kulminirajući zavjetom protiv modernizma. Nisu samo ti ljudi bili budni od zadnje trećine devetnaestog stoljeća, već mnogo duže vremena u kojem su radili radikalno, energično i intenzivno i zadatak koji su izvršili je ono što bih mogao nazvati koncentracija sveg katolicizma u Rimu — suzbijanje u katolicizmu svega što je neizbježno oduzelo najslobodnijoj od svih crkava njenu slobodu; jer u svojoj esencijalnoj prirodi katolička crkva je sposobna za najveću slobodu. Možda ćete biti zaprepašteni da sam to rekao. Ali krenimo malo natrag od naše prosvijećene slobode do autoriteta u trinaestom stoljeću, koje smo nedavno raspravljali na javnom predavanju. U vezi toga bi želio prizvati u vaše umove dokument iz trinaestog stoljeća, kada je katolicizam u Europi bio u punom procvatu.
To se odnosi na pitanje nominacije od Rima Albertusa Magnusa, jednog od osnivača skolastike, kao biskupa od Regensburga. Ne treba reći da u katoličkoj crkvi danas ne mogu biti dva mišljenja ali ova nominacija za jednu od najistaknutijih biskupija je veoma povećala dostojanstvo dominikanca koji je položio temelje ugleda do tada samo brojnim važnim spisima i pobožnim životom baveći se stvarima svog Reda. Jer danas je katolička crkva kompaktan organizam, i takva je postala pošto se potpuno transformirala. Kada je Albertus Magnus trebao biti nominiran biskupom od Regensburga, glava njegova reda mu je poslala pismo koje glasi otprilike ovako: “Glava reda preklinje Albertusa Magnusa da ne prihvati biskupstvo, da ne stavlja takvu mrlju na njegovo dobro ime i reputaciju njegova reda. Ne bi se smio podčiniti željama rimskog dvora, gdje se stvari ne uzimaju ozbiljno. Sva dobra služba koju je do tada izvršavao svojim pobožnim životom i pisanjem bila bi ugrožena ako bi postao biskup i upetljan u posao koji bi kao biskup morao upražnjavati; ne bi trebao uroniti svoj Red u tako veliku tugu.”
Moji dragi prijatelji, u to vrijeme je u Crkvi bilo glasova koji su tako govorili. U to vrijeme katolička crkva nije bila kompaktna masa; unutar Crkve bilo je moguće biti uronjen u duboku tugu ako je netko bio izabran za dužnost za koju je znao da se u Rimu ne gleda ozbiljno. U biografiji sv.Tome Akvinskog nalazimo da se stalno spominje da je odbio položaj kardinala. Danas vam dajem neke od stvarnih razloga zašto je to bilo tako; u biografijama ćete naći golu činjenicu njegova odbijanja. Nije lako dati razloge nakon što je napravljen službenim filozofom Crkve!
Ali želio bih doslovno prevesti jednu rečenicu iz pisma koje sam spomenuo, od Glavara njegova Reda za Albertusa Magnusa: “Radije bi čuo da je moj dragi sin u grobu nego na episkopskom prijestolju Regensburga”.
Moji dragi prijatelji, nije dovoljno jednostavno govoriti o mračnom dobu i uspoređivati ga s našim vlastitim vremenom, za koje se pretpostavlja da smo napravili takav veličanstveni napredak; ali, ako želimo napraviti prosudbe, moramo poznavati neke povijesne činjenice kao o tome kako su se stvari razvijale tijekom vremena. Nema sumnje da ste svjesni da je jezuitski utjecaj iza mnogih napada na nas. Znate, na primjer, da su sa jezuitske strane došle najflagrantnije laži; na primjer, optužba da sam ja sam jednom bio svećenik i da sam napustio svećenstvo. I znate da par godina kasnije osoba koja je izustila tu laž nije mogla kazati ništa drugo osim da ta hipoteza nije održiva. U austrijskom parlamentu član koji se zove Walterkirchen jednom je povikao na ministra: “Ako je čovjek jednom lagao, nitko mu više ne vjeruje čak i ako kasnije govori istinu.” Ali jezuitizam stoji iza svih tih stvari; može se ukazati na mnoge stvari koje rastu na tlu jezuitizma, ali i u tom smislu također samo želim ukazati na povijesnu činjenicu.
Fundamentalna je točka jezuitskog vladanja da izražavaju apsolutnu pokornost Papi. U osamnaestom je stoljeću živio Papa koji je neopozivo zabranio Jezuitski red za vjeke vjekova — doslovno za vjeke vjekova. Da su Jezuiti ostali dosljedni vlastitom pravilu ne bi se, naravno, ponovno pojavili na sceni. Međutim, nisu nestali već su izbjegli u zemlje gdje su vladari u to vrijeme bili manje skloni Rimu, vladari koji su mislili da služeći jezuitizmu mogu služiti budućnosti, ne čovječanstva već sebe i svojih nasljednika. Jer Jezuitski red je spašen od dva vladara, Fredericka II od Prusije i Katarine od Rusije. U katoličkim zemljama jezuitskom redu nije bila priznata valjana egzistencija. Današnji jezuiti duguju Fredericku II od Prusije i Katarini od Rusije da su mogli preživjeti taj period kada su bili progonjeni od Rima. Ne polemiziram, samo izjavljujem povijesne činjenice. Ali te su povijesne činjenice mnogim ljudima nepoznate, i neophodno je te stvari imati na umu, jer mi ne možemo više biti sekta koja je oko sebe podigla zid. Moramo gledati u ono što je oko nas i učiti to razumjeti. To je nedvojbeno naša dužnost ako želimo biti iskreni prema onom pokretu za kojeg izjavljujemo da u njemu živimo.
Vidite, to je jedan od najgorih i najštetnijih znakova vremena da se ljudi toliko malo zamaraju činjenicama i nemaju sklonosti pitati kako je do njih došlo, pitati odakle je došao sadašnji revolt protiv nas, sa kojeg izvora je bio hranjen. Ovakve prosudbe kako proizlaze iz raspoloženja koje sam karakterizirao kao raspoloženje zadnje trećine devetnaestog stoljeća danas se sve manje mogu čuti. Stvarno je zapanjujuće koliko malo ljudska bića znaju o tome što se zbiva u svijetu. Jer su prespavali događaj Enciklike “Pascendi Dominici gregis” 8 rujna 1907, preko čega je zavjet protiv modernizma nametnut katoličkom kleru. Glasovi kakvi bi sigurno bili podignuti od čovjeka kakav je dominikanski general koji bi radije vidio sina mrtvog u grobu nego na episkopskom prijestolju Regensburga, više se ne čuju; umjesto toga, sada ljudi slušaju glasove koji objašnjavaju da čovjek još može biti slobodni znanstvenik ako se zaklinje da može koristiti metodu koju god želi da dokaže ono što podučava; nije bitno da li putuje brzim ili sporim vlakom, u kočiji ili pješice.
Kakve skokove logika treba raditi ako će se takvi dokazi koristiti! Ne trebam to naglašavati. Ali većina ljudi nema pojma o snazi laži koja je u današnje vrijeme posebno usmjerena protiv nas, koji nikada nismo nikog napali, i što ta laž označava. Nije dovoljno reći da su te stvari doista preglupe da ih se zabilježi. Jer, moji dragi prijatelji, u navodima koji se stalno rade o nama, naći ćete samo dvije stvari koje se mogu potvrditi istinom. Na primjer, kada je “Spectatoru” prigovoreno da je rekao da mu je izvor bila knjiga, “Akasha zapis”, i rečeno je da to mora da je bila promišljena laž, jer je morao znati da u svojoj knjižnici ne posjeduje “Akasha zapis”, on se ispetljao na slijedeći način: “Najprije, reći ću da se tiskarska greška uvukla u naš drugi članak. Akaska zapis umjesto Akasha zapis. Tu grešku je Dr. Boos primijetio razdragano. Čini se da se istegnuo za komarcima i progutao devu. U istom članku je još nešto krivo otisnuto; umjesto Apollinaris, naravno, treba čitati Apollonius od Ryana! To je Dr. Boos previdio — možda namjerno!”
Sada, moji dragi prijatelji, da je Akaska zapis mogao ostati, ja se ne bih žalio, jer bi to mogla biti tiskarska greška! Išao bih čak tako daleko i prihvatiti je da čovjek intelektualnog kalibra kojem članak svjedoči mogao napisati Apollinaris umjesto Apollonius od Tyane. Uopće mu ne zamjeram da citira kao da je među izvorima iz kojih mi crpimo, netko koga on dublira s imenom Apollinaris! Ali, moji dragi prijatelji, to treba biti nazvano otvorena laž kada se tvrdi da je Akasha zapis nešto iz čega je antropozofija neopravdano izvučena kao iz drevne knjige. Kako se gospodin izvlači iz ovoga? Ne priznaje da tu ima bilo što za zamjeriti mu. On kaže: “Taj Akasha zapis je legendarni tajni spis koji sadrži tragove sve drevne mudrosti; igra ulogu sličnu onoj od nerazumljive knjige ‘Strofe od Dzyana’ za koju Madame Blavatsky tvrdi da je našla u špilji u Tibetu, itd. itd”. Tako objašnjava svome stadu da može govoriti o ovom Akasha zapisu kao o bilo kojem napisanom zapisu; i naravno oni mu vjeruju. Ali želim skrenuti pažnju na dvije stvari. Jedna je njegova izjava: “Steiner smatra da je napravio veliku uslugu pomlađivanjem budizma i obogaćujući ga uvođenjem doktrina o reinkarnaciji i karmi, njegovim specijalitetima”.
Nepotrebno je reći da nisam nikada napravio takav zahtjev, niti je i jedna stvar od onog do sada objavljenog točna, ili najviše jedna stvar, stvar koja će možda uvijek zadavati glavobolju onima koji pišu na tom tragu. Jedina stvar koju bi se ikako moglo smatrati istinom je u pasusu u kojem kaže: “ Gnostici su također predavali ezoternu doktrinu i podijelili ljude u Tjelesne (obični ljudi, općeniti ljudi) i Pneumatike (teozofi) u kojima je bila punoća duha i među kojima je dakle prevladavalo više znanje (inicijacija). Ovi potonji su se suzdržavali od mesa i vina”.
Rečenica: “suzdržati se od mesa i vina” jedina je za koju možemo reći da je, kako tu stoji, potpuno točna; i doktrina koju predstavlja je mnogima nelagodna. Ali sada ovaj gospodin (jer se čini da želi da se misli o njemu kao gospodinu) nastavlja: “To, međutim, nije točno”. Što nije točno? “Budizam govori o migraciji duša, Steiner o reinkarnaciji; oboje je isto. Prema toj teoriji Krist nije ništa drugo nego reinkarnirani Buda, ili Buda koji se ponovno pojavio. Bilo da se kaže da se osoba reinkarnira ili da je njen zemaljski život ponavljan, dođe se do iste stvari. Svi ti dugi argumenti otkrivaju sofistiku Steinera i njegova takozvanog znanstvenog uma”.
Molim vas da primijetite da je u obje ove forme stavljen zaista jedan on najštetnijih djelića najvećeg mogućeg nepoštenja. Uklonjena je svaka mogućnost koja bi omogućila onom tko čita da prosudi što je istina. Sve do sada, u svim tim dugim člancima, ni jedna bilješka nije preuzeta iz Dr. Boosova odgovora na prvi napad, u kojem on spominje, mislim, dvadeset tri laži. Drugi dio nepoštenja leži u slijedećoj rečenici: “Taj put, međutim, nije pogrešan već ispravan”. Prethodno je govorio mnogo besmislica o volji, i onda nastavlja govoriti: “Taj put, međutim, nije pogrešan već ispravan, jer su tvrdnje Krista temeljene na volji. Sam Krist kaže: ‘Došao sam u svijet izvršiti volju mog Oca. ’”
Dakle, više nije dopustivo reći da je to pitanje duhovne inicijative ili bilo čega te prirode. Onda nastavlja: “Ovaj mali primjer pokazuje koliko je Steiner daleko od pravog kršćanskog impulsa, i dokazuje da za njega Krist ne može biti božanska vladavina (Put, istina i život) već samo ‘mudri čovjek iz Nazareta’, ili teozofskim rječnikom, Jesu ben Pandira ili Gautama Buddha”.
Sada to usporedite sa svime što je ovdje rečeno u opovrgavanju modernog teološkog pogleda da u Kristu Isusu treba vidjeti samo mudrog čovjeka iz Nazareta. Pomislite na sve što je na ovom mjestu rečeno protiv te materijalističke teorije! Ipak ovdje, od naših najbližih susjeda, mi smo klevetani, i ono protiv čega se neprestano borim širi se okolo kao moje vlastito vjerovanje. Pitam vas, da li je moguća veća laž? Ima li nečasnije metode od ovoga? Nije dovoljno prepoznati glupost ovih stvari, jer ćete sve više postati svjesni efekata ovakve taktike. Prema tome, bitno je da ove stvari ne prespavamo, već da ih shvatimo u njihovoj potpunoj ozbiljnosti, jer danas zaista nije pitanje male zajednice ovdje, već je to veliko ljudsko pitanje; i to veliko ljudsko pitanje treba jasno vidjeti. To je pitanje istine i laži. Ove stvari treba uzeti ozbiljno.
Moji dragi prijatelji, ova promatranja ćemo nastaviti ovdje sljedećeg četvrtka u isto vrijeme, i kao i danas, nekoliko vježbi euritmije će prethoditi predavanju. Zatim želim iskoristiti priliku, možda slijedeće subote, održati javno predavanje sa ove govornice, bez polemike, čisto povijesno predavanje pokazujući povijesnu osnovu svega što je prethodilo i dovelo do papinske enciklike “Pascendi Dominici gregis” iz rujna 1907, i rezultate koji su iz nje slijedili. Dakle, ako bude moguće, sljedeće subote ćemo pokušati ovdje organizirati javno predavanje. Slijedećeg četvrtka biti će neka vrsta nastavka današnje teme, kada ćemo ići dublje i posebno vidjeti što sam duhovni život ima za reći o onom što se danas događa.