Moji dragi prijatelji,
namjera mi je danas nastaviti s temom s kojom smo započeli u nedjelju, i želio bih se prvo podsjetiti na par riječi koje sam rekao u vezi anti-modernističkog zavjeta. Opisao sam njegovu prirodu govoreći da od kada je inauguriran svatko tko podučava u rimskoj katoličkoj crkvi, bilo kao teolog ili propovjednik, morao je dati zavjet koji zabranjuje svakom tko je uključen u katoličko podučavanje da odstupi od onoga što je kao dogmatska istina priznato od rimske katoličke crkve; što znači, u stvari, onog što je priznato kao dogma od rimske kurije.
Sada pred licem ovakve činjenice važno pitanje za upitati se je: “Što je tu u stvari novo u vezi s tim anti-modernističkim zavjetom?”
Nema ničeg novog u privrženosti katoličkog propovjednika ili teologa doktrinama rimske katoličke crkve; molim da to bude jasno. Ono što je novo je da osoba o kojoj se radi mora se zavjetovati na ono što je doktrina crkve. Najprije to želim razjasniti, i zatim to pogledati u odnosu na činjenicu da je bilo čudesno gomilanje povijesnih djela u rimskoj katoličkoj crkvi tijekom zadnjih pola stoljeća. Počelo je s definicijom Dogme o bezgrješnom začeću; zatim dolazi daljnji izniman, suptilan, i pametan korak u Enciklici i Syllabusu šezdesetih, u kojima je Papa Pio IX u svojih osamdeset članaka deklarirao svo moderno razmišljanje kao heretičko. Zatim povrh toga dolazi Dogma o nepogrešivosti, opet veoma važan i iznimno pametan i suptilan napredak. Slijedeći iznimno logičan korak je bila enciklika “Aeterni Patris”, koja je proglasila doktrinu Tome Akvinskog za službenu doktrinu rimske katoličke crkve. Kruna te cijele strukture je za sada ovaj zavjet protiv modernizma, što u stvari nije ništa drugo osim prenošenja nečeg što je uvijek bilo intelektualno prisutno u sferi ljudskih osjećaja, sferi volje i osjećaja. Ono što se uvijek moralo priznavati moralo se, od godine 1907, također prisegnuti na zavjet.
Svatko tko razumije ovaj grandiozan dramatičan razvoj zasigurno neće podcijeniti njegovu važnost, jer demonstrira jedinu budnu svijest unutar naše uspavane civilizacije. Zanimalo bi me koliko ljudi se osjeća kao da ih je ubola zmija otrovnica kada čitaju određenu rečenicu u zadnjem broju “Basler Vorwarts”-a, koja kao munjom osvjetljava cijelu sadašnju situaciju. Zaista bih želio znati koliko se ljudi, dok čitaju to, osjećaju kao ubodeni od otrovnice! Rečenica ide: “Religija, koja predstavlja fantastičan refleks u umovima ljudskih bića u vezi njihova odnosa jednog prema drugom i prema prirodi, osuđena je na prirodno raspadanje preko pobjedničkog razvoja znanstvenog, jasnog i naturalističkog shvaćanja stvarnosti koji je dužan razvijati se usporedo s uspostavom planiranog društva”. Ova rečenica se nalazi u članku koji se još nije pojavio u potpunosti, već još treba biti zaključen. Može se naći u članku o mjerama poduzetim od Lenjina i Trockog protiv ruske katoličke crkve i ruskih vjerskih zajednica općenito. Ovaj članak je u isto vrijeme i naznaka o tome što se gleda kao program za budućnost u tim centrima.
Sigurno znamo da je broj Lenjinovih oponenata koji su se osjetili kao ubodeni od otrovnice čitajući ovakvu rečenicu veoma mali. Želim naglasiti da to nije bez značaja, jer to pokazuje u kojoj mjeri moderno čovječanstvo olako prelazi preko stvari, obično uspavano — kako prelazi preko najtežih činjenica, činjenica koje su odlučujuće za život čovječanstva na ovoj Zemlji. To nije, naravno, pitanje bilo koje rečenice; stvar je da će u izvjesnim centrima vidjeti da će sadržaj onog što je izraženo postati poznat u svijetu, da će u najširim krugovima europske populacije doći do gledanja koje može biti tako izraženo: “Religija koja predstavlja fantastičan refleks u umovima ljudskih bića u vezi njihova odnosa jednog prema drugom i prema prirodi, osuđena je na prirodno raspadanje”. Današnje takozvano ‘prosvijetljeno’ čovječanstvo još čvrsto spava u odnosu na činjenicu da dolazi ovakvo gledanje. Ali rimska katolička crkva je budna; ona je u stvari jedina budna i sustavno radi protiv nadolazeće oluje. Radi protiv nje na svoj način. I veoma je važno da shvatimo taj način, jer imam mnogo toga za reći o napadima iz tog centra koji su krivotvoreni protiv onog što mi moramo podržati. U međuvremenu oblaci se sakupljaju. Najnovije je da nas je čovjek koji je jutros u Reinachu trebao zalijepiti plakat o subotnjem predavanju morao obavijestiti da su mu plakati oduzeti i spaljeni. Vidite, stvari postaju sve gore, čak i ako sistematski postaju gore.
Ono što je napisano od čovjeka koji se često skriva iza grmova i sebe zove ‘Promatrač’ — svežanj čistih laži, zadnji puta sam vam kazao za najnečuvenije od njih — sada ide kroz cijeli rimski katolički tisak, i to paljenje naših plakata zaista nas iz modernih vremena potpuno vraća natrag.
Sada, moji dragi prijatelji, već sam postavio važno pitanje o tome zašto se danas kler rimske katoličke crkve treba zavjetovati kao potporu onom što su se već obvezali podržavati. Nitko neće poreći da pojačanje takvog zavjeta jača vanjsko razumijevanje stvari. Niti će itko poreći da ako se osjećalo nužnim da se ljudi obvežu na takav zavjet, pretpostavka je da bez takvog zavjeta ne bi tako čvrsto išli naprijed. Ali, moji dragi prijatelji, postoji, naravno, još i treća točka, o kojoj bi bilo dobro da razmislite. Jer bez sumnje stvari unijete ovdje ne smiju se još zvati njihovim pravim imenima; ipak pitanje može unatoč tome biti ostavljeno po strani. Zar povjerenje u stvar ne bi u određenoj mjeri već trebalo biti uzdrmano ako se treba zavjetovati pod prisegom? Je li moguće zavjetu pripisati istinu? Ima li takve mogućnosti? Zar nije nužno pretpostaviti da je istina sa vlastitim neodvojivim snagama vlastito jamstvo u ljudskoj duši? Možda nije toliko važno pitati da li je zavjet moralan ili dobar ili koristan; možda se daleko važnije povijesno upitati da li će postati neophodan, i ako da, zašto?
U licu ove prisege nešto drugo je sada potrebno. Potrebno je da određeni broj ljudskih bića treba osjetiti kako bez duhovne znanosti mora nad Europom neizbježno doći posljedica uokvirenog uma izraženog u riječima “Religija, koja predstavlja fantastični refleks u umovima ljudskih bića u vezi njihova odnosa jednog prema drugom i prema prirodi, osuđena je na prirodno raspadanje preko pobjedničkog razvoja znanstvenog, jasnog i naturalističkog shvaćanja stvarnosti koji je dužan razvijati se usporedo s uspostavom planiranog društva”.
Što je to što će dovesti do raspadanja starih religija? To je sve što se pojavilo tijekom zadnjih tri do četiri stoljeća kao moderna znanost, prosvijetljena znanost — sve što je podučavano kao objektivna znanost u obrazovnim institucijama civiliziranog društva. Buržoaska učenja i buržoaske metode upravljanja su usvojene od proletarijata. Što su učitelji na sveučilištima i visokim školama sve dolje do osnovnih škola stavili u duše ljudi, izlazi kroz Lenjina i Trockog. Oni ne iznose ništa osim onog što je već podučavano u institucijama civiliziranog društva.
Moji dragi prijatelji, danas postoji suprotnost koju treba kontemplirati bez predrasuda. To je ovo. Što treba napraviti da bi spriječili utjecaj Lenjina i Trockog da se raširi cijelim civiliziranim svijetom? Primarna nužnost nije više dopustiti našoj djeci i omladini da ih se podučava sve što ih se podučavalo sve do dvadesetog stoljeća na našim sveučilištima i u našim srednjim i osnovnim školama. Da bismo shvatili ovu naizgled kontradikciju zahtijeva hrabrost, i pošto ljudi ne žele imati tu hrabrost, oni spavaju. Zato treba reći da tko god čita izjavu kao što je ova koju sam upravo citirao, čak i ako se pojavljuje u samo par linija članka, treba se osjećati kao da ga je ubola otrovnica; jer je to kao da je cijela situacija sadašnje civilizacije osvijetljena bljeskom munje.
Suočena s ovom situacijom, što bi duhovna znanost sa svom svojom detaljnom konkretnošću imala? Ono što bi duhovna znanost imala, ja bi okarakterizirao ovako. Rimska katolička crkva, kao moćna korporacija, predstavlja zadnje uvenule ostatke četvrte post-atlantske epohe. Može se u svim detaljima dokazati da Rimska Katolička crkva predstavlja zadnji ostatak onog što je bila ispravna civilizacija za četvrtu post-atlantsku epohu, što je bilo ispravno sve do sredine petnaestog stoljeća, ali što je sada postala sjena. Naravno proizvodi kasnije evolucije često najavljuju svoj dolazak u ranijem periodu, i njeni raniji proizvodi razvlače se u kasniju epohu; ali u biti rimska katolička crkva predstavlja ono što je bilo ispravno za Europu i njene kolonije sve do sredine petnaestog stoljeća.
Znanost duha, međutim, kako je mi shvaćamo, mora dopunjavati potrebe pete post-atlantske civilizacije. Rimska katolička crkva predstavlja se u brojnim dogmama, kao samostalna struktura koja je mrtva, ali koja još postoji kao leš, nešto što zajedno visi iznutra preko dobro uređene logike, logike stvarnosti. U toj strukturi je duh, duh prošle epohe, ali to je duh. Način na koji je u njoj sadržan duh pokazao sam, mislim, u predavanjima koje sam ovdje držao o sv.Tomi Akvinskom. U tim učenjima je bio duh, u tim dogmama rimske katoličke crkve, duh koji je opažen od onih velikana čije posljednje zaostatke nalazimo kod Plotina, i drugih, i s kojim se sv.Augustin ipak na zanimljiv način morao boriti.
Od sredine petnaestog stoljeća, ono što se javilo u filozofiji, znanosti, javnom mnijenju, koncepciji svijeta, osim od rimske katoličke crkve, bilo je, uglavnom, lišeno duha. Jer duh petog post-atlantskog doba počeo se pojavljivati s takvim principima sa onima kao što su Lessing i Goethe. I on želi ući u ono što je prirodno znanstveni trend inauguriran od Kopernika, Galilea i Keplera mogao donijeti bez duha, i iz čega su Darwin, Huxley, i tako dalje otpuhali zadnji ostatak Duha. Želi ući u to i ispuniti to Duhom. I duhovna znanost želi ispoljiti Duh koji treba biti duh petog post-atlantskog doba.
Institucija prožeta određenim duhom kao vlastitom dušom, ako će se održati kao institucija, može se boriti samo za prošlost. Zahtijevati od katoličke crkve da se bori za budućnost bila bi ludost, jer institucija koja nosi duh četvrte post-atlantske epohe ne može nositi onaj od pete. Ono što je katolička crkva postala, ono što se raširilo cijelim civiliziranim svijetom kao konfiguracija katoličke crkve, i ima svoj drugi aspekt u rimskom pravu i apstraktnosti cijele latinske kulture, sve to pripada četvrtoj kulturnoj epohi. I konfiguracija katoličke crkve je prožela cijelu civilizaciju daleko više nego ljudi misle. Monarhije, čak i one protestantske, bile su u osnovi svoje strukture latinske katoličke institucije. Za četvrtu epohu je bilo neophodno da ljudi budu organizirani u skladu s apstraktnim principima, i da određeni hijerarhijski redovi trebaju formirati osnovu organizacije. Ali ono što će doći kao duh petog post-atlantskog doba, kojeg mi težimo kultivirati kroz duhovnu znanost, ne zahtijeva tako čvrstu strukturu, ne treba strukturu organiziranu prema apstraktnim principima, već zahtijeva takav odnos jednog ljudskog bića prema drugom kako je okarakterizirano u mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti kao etički individualizam. Ono što je ta knjiga trebala kazati o etici stoji kao ista suprotnost socijalnoj strukturi gajenoj od rimske katoličke crkve kao što u zadnjem utočištu znanost duha stoji prema rimskoj katoličkoj teologiji.
Znanost duha se uistinu nikada nije zamišljala u ulozi zaraćene strane; duhovna znanost je samo trebala izreći ono što vidi kao istinu. Svatko tko ispituje naše aktivnosti ovdje morati će priznati da nikada, nikada nisam imao agresivan stav. Naravno, treba se stalno braniti od napada koji dolaze izvana, i to je esencijalna stvar. Ali je jednostavno zahtjev doba da ono što duhovna znanost treba dati mora biti navedeno sasvim konkretno. Treba se sjetiti da moderna civilizacija spava, i da je Rim budan. Da je Rim budan otkriveno je u moćnoj drami umotanoj u Dogmu o bezgrješnom začeću; u objavi Enciklike iz 1864, sa svojim Syllabusom proklinjući osamdeset modernih istina; u Deklaraciji o nepogrešivosti Pape; u imenovanju Sv.Tome Akvinskog službenim filozofom katoličkog svećenstva; i konačno u anti-modernističkom zavjetu za kler koji podučava.
Suočeni s rastućim valom darvinizma, suočeni s rastućim valom naturalizma pedesetih, napravljeno je nešto što, premda se to može razumjeti samo iz duhovnih zahtjeva četvrte post-atlantske epohe ipak baca rukavicu ispred sveg tog rastućeg materijalizma. Ostatak svijeta dopušta da dođe, ili se u najboljem slučaju suprotstavlja budalastim argumentima kao što su oni od Euckena. Rim, međutim, postavlja Dogmu o bezgrješnom začeću, koja jasno kaže: “Naravno, nitko ne može prihvatiti Bezgrješno začeće i u isto vrijeme ga pripisati darvinizmu; dakle uspostavljamo nekompatibilnost dvije stvari”. Ne više od desetljeća kasnije, cijela struktura moderne koncepcije svijeta, lišena duha, je osuđena od Syllabusa. Definicija Dogme o bezgrješnom začeću je već odstupanje od ranijeg tradicionalnog razvoja katoličke crkve. U čemu se dakle u ranijim vremenima sastojalo definiranje od ekumenskog koncila? Unutar katoličke crkve temeljni uvjet za definiranje bilo koje dogme — samo navodim, ne kritiziram — je da je koncil na kojem su se sakupili Očevi, jer je dogma trebala biti definirana, trebao biti osvijetljen od Svetog Duha; tako da je u stvari tvorac dogme Sveti duh. To je zbilja pitanje prepoznavanja da li je zaista Sveti duh bio inspirator dogme koja je definirana. Kako se to zna, kako oni to znaju? Jer ono što će od ekumenskog koncila biti definirano kao dogma već je bilo mišljenje cijele katoličke crkve. Sada to nije bio slučaj s doktrinom o Bezgrešnom začeću; stoga, narušen je jedan od temeljnih principa katoličke crkve, princip koji zahtijeva da doktrina bude napravljena dogmom jedino ako su vjernici već prije izrazili sklonost prema tome. Naravno, s obzirom na ove moderne definicije dogme, već se živi u događajima pete post-atlantske epohe; i nije više bilo lako kao u Srednjem vijeku pripremiti vjernike da među njima prevlada uvriježeno mišljenje koje zatim može biti definirano. Ali vidite, tlo je bilo dobro pripremljeno — priprema se zaista odvijala kroz zadnja tri ili četiri stoljeća za ova zadnja otkrivenja; odnosno, ova zadnja otkrivenja za sada. Čak je i tada rimska katolička crkva već bila budna; i ako se sjetite kada je jezuitski red osnovan, lako ćete izvući zaključak da je osnivanje reda esencijalno povezano s činjenicom da je trebalo naći neka sredstva za prevladavanje teškoća rada sa vjernicima u modernim vremenima i općenito uzeti te teškoće u obzir. Treba obratiti pažnju kako su se stvari odvijale. Samo navodim, ne kritiziram. 1574 je bila godina kada su stanovnici Luzerna sami izrazili želju za jezuitizam. Ponoviti ću da je to bio Canisius, neposredni učenik Ignacija Loyole, tko je osnovao jezuitski koledž u Freiburgu 1580 koji je kasnije uspostavio svoju koloniju u Solothurnu. Želio bih također, reći da su nakon ukidanja jezuitskog reda od Klementa XIV, jezuiti, naravno, nestali iz Švicarske, i nastavili su svoje aktivnosti jedino u zemljama Fredericka II od Prusije i Katarine od Rusije, kojima jezuitski red zaista duguje nastavak svog postojanja.
Ali u ovoj iznimnoj međuvladi između zabrane jezuitskog reda 1773 od Klementa XIV i njegovog ponovnog postavljanja od Pia VII 1814, ipak su se dogodile čudne stvari. Jer vidite, tijekom tog intervala, u Sionu, na primjer, institucija koja je bila vođena od jezuita je naravno ostala; i u stvari uglavnom, također, u njoj su ostali isti učitelji; jedino što su do 1773 ti učitelji bili jezuiti, a od tog datuma nadalje više nisu bili jezuiti, već se govori o Očevima vjere kao učiteljima u tim institucijama. Stoga, nije iznenađujuće da su nakon što je Pio VII 1814 povukao dekret Klementa XIV, te jezuitske kolonije bile ponovno uspostavljene — u Brižu iste godine, u Freibergu 1818, u Schwiezu 1836.
Nije moj zadatak kritizirati ove stvari, ali želim da o njima znate, i želio bih dalje reći ovo. Iz mojih objašnjenja vidjeli ste da je od 21-og srpnja 1773, kada je Klement XIV izdao bulu “Dominus ac Redemptor Noster” dok Pio VII nije napravio da se pojavi njegova bula “Solicitude omnium Ecclesiarum”, jezuitski red je bio službeno zabranjen. Sada dolazi nešto iznimno. Postoje memoari napisani od čovjeka koji se zvao Cordara, jezuita, takvog koji je prošao sve stupnjeve jezuitskog reda. Iz njegovih memoara vidljivo je da nije bio neznalica kao grof Hoensbruch, čiji su govori i spisi nevažni, jer, naravno, jezuiti su pametni a Hoensbruch je veoma glup. Tu se ne radi o nespavanju u odnosu na ove stvari danas, već o znanju kako razlikovati važno od nevažnog. Želim spomenuti jednu točku iz Cordarinih memoara, gdje napominje da je čudno da je jezuitski red trebao biti zabranjen od Pape Klementa XIV, koji je imao velikih simpatija za jezuite i u isto je vrijeme bio veoma tolerantan čovjek i nije bio glup. Tako Cordara daje papi Klementu izvrsne osobine, gotovo ga diže u nebo, unatoč činjenici da je zabranio jezuite. Prema tome, Cordara se naravno pita kako to da je morao biti zabranjen od ovog obzirnog pape. "Treba se pitati", kaže Cordara, "koje su bile namjere božanske mudrosti kod zabrane jezuita i zašto je dopuštena?" Sada, naravno, Cordara je bio jezuit, ali i čovjek koga su oni podučavali da misli logično, i dakle, on se ne pita apstraktna pitanja već veoma konkretna. On kaže, “Moramo pogledati kakva je krivnja Reda”, i nastavlja, “Ja nalazim da što se tiče morala, jezuitski red krasno radi; kao i po pitanju poroka i slično, vrlo smo striktni, to nitko ne može poreći. Ali vrlo smo popustljivi prema svemu što ima prirodu ogovaranja, klevete, i zlostavljanja”. Cordara u stvari kaže da je Bog vjerojatno dopustio zabranu jezuitskog reda od Pape Klementa XIV jer se u Red postepeno uvukla izvjesna tendencija za ogovaranje, klevetu, i zlostavljanje. Ja sada ovo ne kritiziram, samo navodim činjenice. Jedino želim dodati da jezuit Cordara dalje kaže: “Jedan od naših glavnih propusta je ponos, zbog kojeg gledamo sve ostale redove kao nepotrebne i beznačajne, i sav sekularni kler kao beznačajan ”.
Sada, ako sakupimo zajedno sve što je rečeno u ovim memoarima, ne kao prigovor jezuitskom redu već kao vrstu mea culpa, kao ispitivanje savjesti od jezuita, na prvom mjestu nalazimo težnju za političkom moći; drugo — ponos, aroganciju; treće — prijezir drugih redova i sekularnog svećenstva; četvrto — gomilanje bogatstva. Ali ako se postepeno upozna što znači održavati mrtve, uvenule istine pomoću moći, ne može se napraviti bolje nego koristiti ovakav Red za njihovo održavanje. Rimska katolička crkva sa Piom VII je dobro znala što radi. Otpustila je svoj dug zahvalnosti svjetskoj povijesti, povijesti napravljenoj od Fredericka II, Kralja Pruske, i Katarine od Rusije, oboje sada umrlih, kada je ponovno uspostavila jezuitski red. I među prvim ‘stranim’ jezuitima koji su podučavali ovdje u Švicarskoj ponovno su bili mnogi koji su bili zaštićeni od Katarine, mnogi koji su se vratili iz Rusije. Sve to možete pročitati u relevantnim povijesnim dokumentima.
Možete vidjeti, dakle, da je Rim bio sasvim budan i unaprijed napravio neophodne pripreme. Veoma budna priprema je napravljena. Sada dolazi slijedeći korak, proklinjanje svega što uzjaše na valu znanosti — zrelog za proklinjanje pošto je nakon četiri stoljeća napora da se istjera duh, ona ostala lišena duha i čovječanstvo nastavilo spavati. Slijedeći korak je Enciklika iz 1864 sa Syllabusom. Ako je definicija dogme o Bezgrešnom začeću već bila u prekidu sa svim ranijim običajima katoličke crkve, bez sumnje ono što je objavljeno u Doktrini o nepogrešivosti činilo je daleko veći prekid. Jer sve oštroumlje primijenjene logike katoličke crkve je bilo potrebno da opravda tvrdnju da je Papa nepogrešiv nakon što je Papa Klement XIV 1773 zabranio Jezuitski red, a njegov nasljednik Papa Pio VII 1814 ga je ponovno postavio. Može se navesti znatan broj ovakvih stvari. Ali logika koja je bila tako dobro kultivirana nije primijenjena da proizvede jasno definirane koncepte. Ono što je bilo potrebno je dobro oblikovani koncept koji može opravdati nepogrešivost. Nije ono što Papa izrazi kao njegovo privatno mišljenje gledano kao nepogrešivo, samo ono što kaže ‘ex cathedra’. Tada nije bilo nužno odlučiti da li je Klement XIV ili Pio VII bio nepogrešiv, već da li je Klement XIV ili Pio VII govorio ‘ex cathedra’ ili privatno. Klement XIV mora da je govorio privatno kada je zabranio jezuitski red, a Pio VII ‘ex cathedra’ kada ga je ponovno postavio! Ali, vidite, problem je da Papa nikada ne kaže da li govori ‘ex cathedra’ ili privatno. To još nikada nije kazao! Treba priznati da je u pojedinom slučaju teško razlikovati da li je predmet dogme o nepogrešivosti, ali dogma je tu, i s njom je zadan dobar udarac onome što može proizaći kao elementarna kultura pete post-atlantske epohe. Tada je postalo nužno povući posljedice i to je dobro napravio Papa Leo XIII, čovjek pun uvida i veoma velike inteligencije. Papa Leo XIII je težio prilagoditi filozofiju Tome Akvinskog kakva je bila u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Crkva je trebala tu filozofiju koja je toliko velika ali velika za zadnju kulturnu epohu, jer, naravno, objektivno sve što se putem filozofije poslije pojavilo je malo u usporedbi s onim što je kao filozofija cvjetalo u skolastici. Ali ono što je malo je još početak, dok je ono što je bilo u skolastici bilo na kraju, u klimaksu.
Sada se moramo sjetiti da čovječanstvo ipak pokušava napredovati i stoga se desilo da su, i u sferi prirodno znanstvenih istraživanja i povijesnih istraživanja, iskrsnuli čudni hirovi među katoličkim klerom. Dakle, sada je postalo nužno usvojiti jake mjere za potporu katoličke doktrine izvedene od Sv. Augustina. Otuda i zavjet protiv modernizma.
Sada naravno, moji dragi prijatelji, ništa se ne može reći protiv svega toga, ako tome teži bilo koja zajednica iz slobodnog impulsa, ali od kada su 1867 Jezuiti bili opet dopušteni u Munichu, jezuitski svećenik je tada u svojoj prvoj propovijedi rekao da pravila reda zabranjuju jezuitima da se miješaju u politiku, da jedan jezuit nikada nije imao udjela u politici; čini mi se da moderan čovjek nije sklon vjerovati tome. I to uskoro postaje drugačije. Sve do tog vremena nije u stvari bilo moguće naći adekvatnu mjeru.
Moji dragi prijatelji, ono što vam stvarno želim prenijeti je da će svi oni koji ozbiljno žele znanje, napredak i dobro za čovječanstvo morati prepoznati trostruku prirodu socijalnog organizma. Jer koliko se malo mjera koristi od rimske katoličke crkve pokazalo se tijekom njemačke ‘kulturne’ kampanje. Ali ono što vam prvenstveno želim prenijeti je kako su ljudi spori da više što, kao nužna posljedica duhovno znanstvenih težnji, mora doći u svijet kao impuls za trostruko uređenje društva. To je ono što trebamo, budno razumijevanje fenomena vremena.
Sada, moji dragi prijatelji, uronio sam u temu u koju inače ne bih ušao da nije bilo nedavnih događaja ovdje, za koje ćemo vidjeti daljnji razvoj. Znate da ću u subotu dati javno predavanje “Istina o Antropozofiji i njena obrana od neistine”. Ali u svakom slučaju slijedeće subote moram nastaviti komentare koje ne mogu danas završiti. Dakle slijedeće subote u sedam i trideset opet ćemo se ovdje naći, premda u ponedjeljak moramo početi putovanje. U ovakvim uzburkanim vremenima ne može se drugačije, i tako u subotu, unatoč paljenju naših plakata, ovdje će se održati javno predavanje.