Moji dragi prijatelji,
Primijetiti ćete da sam u svim mojim predavanjima zadnjih godina naglašavao važnost, i za duhovnu i za socijalnu evoluciju čovječanstva, širenja onog što mi duhovni znanstvenici zovemo rezultat inicijacijskog istraživanja. Također znate da sa riječju inicijacija, koristeći drevni izraz, shvaćamo gledanje u duhovni svijet odvojen od našeg fizičkog-čulnog svijeta nekom vrstom vela; vela koji veoma lako vodi u iluziju. Ono što je prvo dano čovjeku je fizičko-čulni svijet, i on koristi taj svijet bilo u vezi svakodnevnog života ili u vršenju onog što danas zovemo znanost. On kombinira percepcije u fizičkom svijetu sa svakakvim konceptima, idejama i tako dalje; ali sve to ga ne vodi iza svijeta čula; i možemo reći da je jedini način kako ljudsko biće u običnom životu može u određenoj mjeri gledati iza i iznad čulnog, da je to sanjanje. Sanjanje je, kako ga doživljavamo danas u običnom životu, samo bijedna imitacija onog što se može nazvati doživljajem u nadčulnom svijetu. Nadčulni svijet ne treba biti percipiran s istim stupnjem svijesti kojeg netko ima u običnom životu, stupnjem svijesti koji nije prisutan u stanju sna, već sa sviješću višeg stupnja. Da bi doživjeli nadčulni svijet, svijest treba unaprijediti, doći u stanje koje ima sličan odnos prema onom u običnom životu, u običnoj svijesti, kao što je onaj što obična svijest ima prema svijesti spavanja, ili u svakom slučaju prema svijesti sna. Dakle mora se dogoditi neka vrsta buđenja iz obične svijesti. Stoga je san, naravno, samo jadna imitacija onog što se doživljava u tom drugom stanju.
Ali u stvari san se daleko manje razlikuje od običnog mišljenja nego što se vjeruje da je to slučaj. Kada postanete svjesni svijeta slika u običnom snu, on je u svom sadržaju esencijalno isti kao i ono što je u pozadini nečijih misli, jedino što kod mišljenja ljudsko biće ulazi u drugi svijet kroz njegova osjetila; i prema tome što je uređeno u snu od same analogije, u mišljenju je uređeno u skladu sa sasvim vanjskim odnosima, uređeno je percepcijom vanjskog svijeta čula, u skladu s onim što nam taj svijet govori. Neku vrstu dokaza za ovo možete imati ako sjednete i zatvorite oči, ili recimo da ste lijeni i dopustite vašim mislima da odlutaju, i zatim primijetite kako su odlutale, primijetite da kako ih prizivate u vaš um, da teško među njima možete naći više povezanosti nego što nalazite u događajima sna. Obični nekontrolirani tijek čovjekovih ideja se u izvjesnom smislu podčinjava istim zakonima kao i onaj u snu. Samo kroz naša osjetila okrenuti smo od naših snova. I čim utišamo naša osjetila, zaista počinjemo sanjati. Ova aktivnost sna treba biti intenzivirana. Treba biti tako organizirana da postane prožeta sviješću višom nego što nam je obično čula dodjeljuju. Tada se javlja imaginativna svijest, i zatim postepeno dolazi inspiracijska svijest, o kojoj sam vam kazao jučer na mojem javnom predavanju, da je priznata od Tomizma kao mjerodavan izvor spoznaje.
U našoj znanosti inicijacije, dakle, imamo rezultate ovakvog intenziviranog stanja svijesti. Poteškoća u sadašnjoj evoluciji čovječanstva i onoj u bliskoj budućnosti je da će čovječanstvo sasvim izvjesno trebati ovu znanost inicijacije, i neće moći nastaviti bez nje, jer ako samo materijalističko znanje koje se razvilo u zadnja tri ili četiri stoljeća nastavi prožimati ljudsku evoluciju, stanja kao ovo koje sada doživljavamo u sadašnjem socijalnom kaosu civiliziranog svijeta stalno će se ponavljati, isprekidana jedino kratkim intervalima. Ono što je znanost mogla dati čovječanstvu od sredine petnaestog stoljeća zasigurno je bilo dovoljno za pravljenje tehničkih otkrića; bilo je dovoljno da se Zemljom proširi mreža trgovine i poslovne povezanosti, ali nije dovoljno za stvaranje socijalnog uređenja prilagođenog svijesti sadašnjeg čovječanstva. To je nešto što treba ostvariti postupno. Dok god znanost naših sveučilišta, naše priznato javno obrazovanje, odbija znanost inicijacije, dok god je priznata samo vanjska, materijalna znanost, do tada će čovječanstvo stalno biti u škripcu kaotičnih socijalnih uvjeta, kakve mi danas imamo. Samo znanost inicijacije će moći sačuvati čovječanstvo budućnosti od ovakvih kaotičnih socijalnih uvjeta. Iznad svega, znanost o inicijaciji će onim ljudskim bićima koji joj pristupe moći dati svijest o činjenici da je život na Zemlji, u koji ulazimo kroz vrata rođenja, nastavak duhovnog života koji smo vodili u nadčulnom svijetu između zadnje smrti i ovog sadašnjeg rođenja. Znate da se o duhovnom životu koji prethodi našem rođenju ili začeću ne govori u crkvama našeg modernog civiliziranog svijeta. Nikada se ne spominje, i to iz sasvim određenog razloga. Zato što je u određenoj točci vremena, koja se podudara s grčkom evolucijom između Platona i Aristotela, sva svijest o prenatalnom duhovnom životu bila izgubljena. Platon je jasno govorio o tom životu, ali Aristotel je žestoko branio teoriju da se svaki puta kada je na Zemlji rođeno ljudsko biće, sasvim nova duša ujedinila s njegovim fizičkim tijelom. Aristotelovska doktrina je da je za svako fizički rođeno ljudsko biće stvorena nova duša.
Sada ako netko ima takav pogled, ne može reći drugačije nego da život koji počinje sa smrću, koji čovjek započinje odbacujući fizičko tijelo — i o tome Aristotel također govori — nastavlja postojati i više ne silazi na Zemlju. Jer, naravno, ukoliko se ne govori o prenatalnoj egzistenciji, nije opravdano vjerovati drugo nego da čovjek nakon smrti zauvijek ostaje u duhovnom svijetu. To je već vodilo Aristotela da izvuče neke veoma teške zaključke. Na primjer, raspravljao je da ako je ovdje na Zemlji netko između rođenja i smrti vodio takav život da je opteretio svoju dušu sa zlom, to ljudsko biće je zauvijek prisiljeno gledati natrag na to zlo, koje se nikada ne može ispraviti ili prebroditi. Tako prema gledanju Aristotela, kada čovjek umre, on vječno mora gledati natrag na jedan zemaljski život za koji mora ispaštati.
Ova doktrina Aristotela u potpunosti je preuzeta od katoličke crkve, i kada je u Srednjem vijeku crkva tražila filozofiju koja bi nosila njenu teologiju, preuzela je, s obzirom na život duše, Aristotelovsku doktrinu, i još se i danas može prepoznati njen eho u ideji o vječnoj kazni u paklu.
Sada, nakon što su tisućama godina imali ovu doktrinu o porijeklu duše s tijelom utisnutim na nju, kako je shvatljivo da se ljudi opet mogu osloboditi i doći do istine? To mogu jedino primajući novu znanost duha. Bez te obnove znanosti duha čovječanstvo neće moći prihvatiti život prije rođenja kao opravdano vjerovanje ili, radije, prije začeća. Samo promislite što to znači za cijelu evoluciju čovječanstva ne govoriti o prenatalnom životu. Kada u današnjim crkvama čujemo samo o životu nakon smrti, to jednostavno budi instinkte povezane s čovjekovim egoističkim željama da se smrću ne ugasi.
Moji dragi prijatelji, esej, potpuna studija je potrebna — “O kultiviranju ljudskog egoizma od crkava” — U takvoj bi studiji trebalo istražiti prave motive o kojima se radi u propovijedima i doktrinama svih standardnih religijskih denominacija, i svugdje će se naći da se pozivaju egoistički instinkti čovjeka, posebno instinkt za besmrtnost nakon smrti. Ova studija se može proširiti na više od tisuću godina, i vidjelo bi se da su te religijske denominacije, eliminirajući život prije rođenja pod utjecajem Aristotela, u najvećem stupnju njegovale egoizam u ljudskoj prirodi. Crkve, kao kultivatori najdubljih egoističkih instinkta, predmet su vrijedan proučavanja. Danas daleko najveći dio religijskog života modernog civiliziranog svijeta potiče na ljudski egoizam. Taj egoizam se može osjetiti u izjavama koje mogu citirati desetke. Stalno se piše, posebno u pastoralnim pismima, “ta duhovna znanost se zaokuplja svakakvim znanjima o nadčulnim svjetovima, ali to čovjeku ne treba. Treba jedino imati nevinu svijest o svojoj vezi s Kristom Isusom”. To govore i pastori i vjernici; ta nevina veza s Kristom Isusom je uvijek naglašavana. To se stavlja u prvi plan s ogromnim ponosom protiv onog što je, naravno, daleko manje jednostavno postići — prodiranje u konkretne detalje duhovnog svijeta. To se stalno propovijeda. Stalno se čovjeka vodi da vjeruje da može biti najviše kršćanin kada najmanje koristi svoje duševne snage, kada najmanje teži nešto jasno misliti s onim što zove njegova Krist svijest. Ta Krist svijest mora biti nešto što čovjek stječe potpunom nevinošću — tako kažu nemarni. I najdraže im je kada im se kaže da je Krist uzeo sve grijehe čovječanstva na Sebe, i iskupio čovječanstvo preko svoje žrtvene smrti, bez da ljudi bio što trebaju sami napraviti. Sve to ukazuje da preko žrtvene smrti Krista, besmrtnost je nakon smrti zajamčena; ali u čovječanstvu to samo teži pothranjivanju najekstremnijeg egoizma. Tom kultivacijom egoizma sa strane crkava, konačno smo doveli do onoga što danas sviće u cijelom civiliziranom svijetu. Pošto je taj egoizam tako naširoko kultiviran, čovječanstvo je postalo ono što je danas. Samo promislite da ljudsko biće, ne samo teoretski s idejama i konceptima, već cijelim unutarnjim životom duše dosegne istinu da ovaj zemaljski život u koji je ušao rođenjem postavlja pred njega obvezu ispunjenja misije koju je donio sa sobom iz života prije rođenja! Samo promislite kako bi nestao egoizam ako bi ta misao ispunila naše cijele duše, ako bi se na ovaj zemaljski život gledalo kao na zadatak koji treba ispuniti jer je povezan s nad-zemaljskim životom kroz koji smo prethodno prošli! S egoizmom se borimo s osjećajem koji se u nama komeša kada pogledamo na život na Zemlji kao na nastavak nad-zemaljskog života, baš kao što je njegovano od religijskih denominacija da govore samo o životu nakon smrti. To je ono što je bitno za čovjekovo socijalno zdravlje, obnoviti činjenicu o njegovoj pred-egzistenciji u svijesti sadašnjeg i budućeg čovječanstva, i naravno ideja reinkarnacije je neodvojiva od one o pred-egzistenciji ljudske duše.
Dakle možemo reći da je sama katolička crkva prihvatila Aristotelovsku doktrinu i načinila je vlastitom dogmom; ali tu dogmu sada treba zamijeniti s višim znanjem o ponavljanju ljudskih života, o pred-egzistenciji, koju je Aristotel prvi jasno izostavio.
Vidite, ako možete procijeniti koliku važnost za čovječanstvo ima ako apsorbira određene elemente u njegov najskriveniji život duše, tada ćete prepoznati što to znači za čovjekov život osjećaja u najširem smislu. To znači da ljudska bića dobiju sasvim drugu svijest o sebi. Sada, moji dragi prijatelji, ovom što je upravo rečeno dodajmo, riječi Sv.Pavla, da ova obična svijest mora sve više postati prožeta sviješću, “Ne ja, već Krist u meni”. Kada na sebe gledamo kao nekako drugačije, Krist će u nama također postati drugačiji. Ako na sebe gledamo kao na nešto što je, čak i s obzirom na duševno-duhovno, nastalo tek rođenjem, tada će naravno Krist biti jedino u onome što je nastalo sa sadašnjim rođenjem, i imati samo zadatak nošenja naših duša kroz vrata smrti i dalje kroz vječnost. Ali ako znamo da smo imali prenatalni život, možemo također znati da je sam Krist Onaj tko nam je dao misiju za ovaj život na Zemlji, da moramo razviti vlastite snage, da u tim snagama moramo naći Njega, da Ga moramo tražiti u najboljem što imamo u nama, najboljem u našem duhu i duši.
Katolička crkva, odstranivši duh na osmom ekumenskom koncilu u Konstantinopolu godine 869 uvijek je vodila računa da oni koji joj pripadaju nikada ne razmišljaju o stvarnoj psiho-duhovnoj prirodi čovjeka. Crkva je postavila na tom koncilu da se čovjek sastoji samo od tijela i duše, iako duša ima nekoliko duhovnih atributa; ali da je gledati da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha heretički, i kada je jezuit Zimmerman iznio određene zamjerke znanosti duha, računao je za njen najdublji grijeh ponovno utemeljenje valjanosti trihotomije, deklariranje da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha. Jer time prava priroda čovjeka i također njegova prava veza s Kristom mora neizbježno doći na svijetlo. Ali ono na čemu je Crkva sve više radila je da čovjek ne dođe do pravog razumijevanja njegove prave veze s Kristom. Možemo reći, moji dragi prijatelji, da se razvoj zapadnih crkava sastoji u navlačenju sve gušćeg vela nad stvarnom tajnom Krista.
Vidite, u osnovi, sve institucije su građene na vanjskim apstrakcijama. Kada je država mlada ima malo zakona i ljudi su relativno slobodni od okova. Što duže država postoji, i posebno što duže različite stranke primjenjuju njihove pametne argumente, donosi se više zakona dok konačno više nitko ne zna gdje je, jer više nema samo jedan zakon, već je sve upetljano u mrežu isprepletenih zakona iz koje se veoma teško osloboditi.
Takav je slučaj također i s crkvama; kada crkva počinje krčiti svoj put u svijetu, ima relativno malo dogmi; ali čovjek mora imati posla, i baš kao što državnik uvijek donosi zakone, tako i crkvenjak stvara sve više dogmi, dok na kraju sve ne postane dogma, dogma postaje konsolidirana. Tek od vremena kada je skolastika bila na vrhuncu ta konsolidacija dogme je posebno primjetna u modernoj civilizaciji. Svatko tko stvarno temeljito proučava skolastiku Albertusa Magnusa i Tome Akvinskog naći će da je u njihovo vrijeme sve povezano s dogmom još bilo fluidno, još stvar rasprave, takve rasprave su u stvari još odvijane. Istina, u periodu skolastike već je bila određena opozicija unutar zapadne crkve. Postojala je opozicija između dominikanaca i franjevaca. Dominikanski red, kojeg je skolastika bila cvijet, razvio je svoje znanje preko striktno logičnih ideja. Red franjevaca je to odbio; Franjevci su sve željeli postići preko nevinog osjećaja. Neću sada ući u odnos između dominikanskog i franjevačkog učenja, ali želim da zamislite na što bi to danas sličilo ako bi se ljudi tako žestoko borili oko sadržaja dominikanske i franjevačke doktrine kao što su to radili u Srednjem vijeku, kada su tako slobodno raspravljali dogmu. Naravno, rimski biskup je čak i u to vrijeme proglašavao ljude hereticima; i mogao je tako dugo, da mu svjetovne vlade nisu došle u pomoć i spaljivale ljude koje je on jednostavno želio prokleti. Kod ove stvari treba priznati da veća ljaga pada na svjetovne vladare. Sve to nije spriječilo da bude slobodne rasprave u katoličkoj crkvi u to vrijeme. Ta slobodna rasprava je postupno sasvim eliminirana. Slobodna rasprava je nešto što katolička crkva, kako je vrijeme prolazilo, nije podnosila. I zašto ne? Jer se sasvim nova svijest rađala u čovječanstvu. To je bila transformacija svijesti ljudi, koja se odigrala, kako sam često objašnjavao, sredinom petnaestog stoljeća. Ljudska bića su sve više željela formirati vlastite prosudbe iz dubina svoje duše. U Srednjem vijeku nije bilo tako. Ljudi su imali neku vrstu javne svijesti, i samo je malo učenih ljudi, pravih učenjaka, moglo dosegnuti iznad toga. Oni su mogli evoluirati iz te zajedničke homogene narodne svijesti jer su bili obučeni u skolastici. To također vrijedi za određeni broj koji su bili obučeni u rabinskim učenjima. Općenito, međutim, čovjekova svijest je bila homogena. To je bila zajednička svijest, obiteljska svijest. Ali se pojedinačna svijest sve više razvijala.
Sada, jedna stvar koju je katolička crkva uvijek imala, pošto je privlačila visoko obrazovane ljude, bilo je povijesno predviđanje. Katolička crkva zna vrlo dobro ovo što sada govorim, da je princip modernog razvoja njegovanje pojedinačne svijesti ljudi — ali katolička crkva ne želi dopustiti toj pojedinačnoj svijesti da nikne. Ona želi održati tu tupu javnu svijest, iz koje se izdvajaju samo oni koji su primili skolastičko obrazovanje. Sada, moji dragi prijatelji, postoji veoma dobar način održavanja ove tupe javne svijesti — ona je uvijek tupa. I to je ugasiti običnu svijest koju osoba ima kada god koristi svoje osjetilne organe, potpuno je podčiniti. Baš kao što san gasi običnu svijest, svijest je slično podčinjena u svrhu da se od nje načini tupa javna svijest. Jedna je od mnogih karakteristika sna da je u vezi mnogih stvari on lažov. Ili biste porekli da je san lažov, da predstavlja stvari koje nisu istinite? To, međutim, nije zbog sna već zbog podčinjene svijesti da kada sanjamo ne možemo testirati što je istinito a što nije. Stoga je to jedna od osobina te podčinjene svijesti da odnosi ljudskim bićima mogućnost razlikovanja istine od neistine. Ako je sada netko upućen u te stvari, što čini? Priča ljudima pod autoritetom stvari koje nisu istinite, i to radi sustavno. Time podčinjava njihovu svijest zamagljenom stanju svijesti sna. Time uspješno potkopava ono što od sredine petnaestog stoljeća teži izaći kao pojedinačna svijest u dušama ljudi. To je fina obveza tako raditi pod autoritetom kao pisati članke koji se sada pojavljuju u “Katholischen Sonntagsblatt”; jer tako se uspješno sprječava ljude u razvijanju na način na koji bi trebali od sredine petnaestog stoljeća! Premda pojedinac ne mora to znati, cijela hijerarhija je iza onog što se u tom smislu događa, i organizira stvari iznimno dobro. Ako netko vjeruje da se ove stvari događaju samo iz naivnosti ili čisto iz zlobe, pravi veliku pogrešku. Naravno, moramo se suprotstaviti lažima i neistini svim raspoloživim sredstvima, ali ne smijemo vjerovati da te laži proizlaze iz jednostavnosti ili čak iz vjerovanja da se govori istina; jer kada bi ti ljudi govorili istinu, ne bi postigli ono što žele postići, odnosno podčiniti svijest namjerno govoreći ljudima laži, i to je moćan i dijaboličan poduhvat.
Sada, moji dragi prijatelji, ovo, također, mora biti kazano sasvim iskreno. Jednostavnost je potpuno na drugoj strani. Jednostavnost danas nije na strani katoličke crkve već na strani njihovih oponenata. Oni ne vjeruju da je katolička crkva velika na način koji sam upravo opisao; oni ne vjeruju da je katolička crkva davno predvidjela da će socijalni uvjeti koji danas vladaju u Europi jednog dana doći, i da je katolička crkva poduzela vlastite mjere da se u ovim uvjetima osjeća njen utjecaj. Ono što katolička crkva namjerava kreirati je most između najradikalnijeg socijalizma, komunizma, i vlastite dominacije.
Vidite, to veličanstveno predviđanje je nešto što treba prepoznati u svemu što ima pravu duhovnu osnovu, duhovni temelj koji je ukorijenjen u pravom duhovnom životu, a ne samo u apstrakciji. Vidite, sa svim tim modernim prosvjetljenjem ne dolazi se do ničeg što ima dalekosežni značaj u tijeku ljudske evolucije. Ali ceremonije prakticirane u katoličkoj misi daleko su značajnije nego sve propovijedi s evangelističke govornice, jer su one djela izvršena u čulnom svijetu, i u njihovoj formi one su u isto vrijeme nešto što dočarava duhovni svijet u fizičkom svijetu. Iz tog razloga katolička crkva nikada se nije željela lišiti magičnog sredstva rada na ljudskim bićima. Ta magična sredstva postoje. I ne smijemo vjerovati da bilo što drugo osim ponovnog ulaska u duhovni svijet u svoj iskrenosti i čestitosti može biti efikasno protiv tih stvari. I kao ono što bi mogli zvati vanjski znak da je katolička crkva uvijek imala vezu s duhovnim svijetom, možete uzeti nešto što sam nekolicini već rekao.
U prvom desetljeću dvadesetog stoljeća izdana je papinska Enciklika koja je objavila da su razne stvari heretičke. Papinska enciklika govori na takav način da uvijek iznosi o kojoj se doktrini radi i zatim kaže: “Tko god to vjeruje to je anatema”. Tako citira neku doktrinu iz neke od knjiga Haeckela ili nekog drugog, i zatim kaže: “Tko god to vjeruje to je anatema”. Ne kaže što je ispravno, već kaže: “Tko god to vjeruje to je anatema”.
Sada, vidite, inicijacijska znanost čini uvijek mogućim istraživati ovakve stvari, i sebi sam dao zadatak da napravim određena istraživanja u vezi te Enciklike. Dužan sam reći da ovdje, kao i u mnogim drugim stvarima, ono što je objavljeno od Pape “ex cathedra” u isto je vrijeme povučeno iz duhovnog svijeta. Mislim na ono što je utjecalo u tu Encikliku da je došlo dolje od duhovnog svijeta. Ali na izniman način potpuno je preokrenuto! Svugdje gdje je trebalo biti ‘da’ stajalo je ‘ne’, i obratno. To je nešto — i mogu dati druge primjere — što pokazuje da Rimska crkva ima danas neku vrstu stvarne veze s duhovnim svijetom ali takvu koja je iznimno štetna za čovječanstvo. Stoga, ne treba nas iznenaditi da u usponu moderne duhovne znanosti vidi nešto čega se po svaku cijenu želi riješiti, jer, moji dragi prijatelji, kakav je učinak ove nove znanosti duha? Ona donosi svijest o prenatalnom životu, pred-egzistenciji. To ne može biti! Ni pod kakvim okolnostima se to ne može dogoditi! Dakle duhovna znanost mora biti prokleta; jer duhovna znanost privlači čovjekovu pažnju na njegovo vlastito biće, čini ga svjesnim da se sastoji od tijela, duše i duha. Ni pod kakvim okolnostima to ne smije biti; dakle duhovna znanost mora biti prokleta. Ljudi bi vidjeli, na primjer, da je dogma o vječnom prokletstvu u paklu aristotelovska posljedica stvaranja duše pri fizičkom rođenju. Recimo da katolički teolog danas studira vezu između Aristotela i skolastike, i opaža da je skolastika izvukla svoj dokaz o porijeklu duše zajedno s fizičkim tijelom iz filozofije Aristotela! Vidjeti će porijeklo dogme iza scene. Što je napravljeno da se to spriječi? Teolog se trebao zavjetovati protiv modernizma. Morao je prisegnuti da je dio njegove vjere to da nikada neće doći do povijesnog zaključka u suprotnosti s dogmama koje su dane od Rima. Činjenica da je dao taj zavjet toliko jako djeluje na njegove osjećaje da je zbunjen u svom trezvenom istraživanju i nikada ne može doći do toga da vidi da je dogma vezana s povijesnom evolucijom čovječanstva. Stvari ne mogu ostati u tom stanju ako se pojavi znanost inicijacije, i prema tom znanost inicijacije mora u svim okolnostima biti prokleta.
Zašto vam govorim ove stvari dragi moji prijatelji? Zato da stvari ne uzimate olako. Jer u našoj antropozofskoj duhovnoj znanosti to uistinu nije pitanje onakvih stvari koje se odvijaju, na primjer u Teozofskom društvu. Da se Teozofsko društvo ne treba uzimati ozbiljno jasno se može vidjeti iz činjenice da je jednog dana od većine prihvaćena cijela farsa o Krishnamurtiju kao ponovno rođenom Isusu Kristu iz Nazareta. Takva komedija je temeljena samo na licemjerju, čak iako to licemjerje mnogi uzimaju ozbiljno. Ali ono što treba izrasti na tlu antropozofije, duhovne znanosti, treba biti potraga za istinom, potpuno iskreno. Ona je prema tome nešto što, kao što je katolička crkva sasvim svjesna, prodire iza scene, do onog što ne smije biti otkriveno ako će ta crkva održati dominaciju u svijetu na koji polaže pravo.
Sve ovo vam govorim jednostavno iz razloga da vam pokažem da se ove stvari ne smiju uzimati olako. Jer treba biti prepoznato da je katolička crkva pokazala veliko predviđanje. Iako pojedina ovca slijedi vođu i samo sluša zapovijedi, iako može ignorirati što sistematsko laganje znači za cijelu evoluciju čovječanstva — iako pojedinac ne zna ništa i radi što mu se kaže, cijeli sustav je savršeno dobro utemeljen, jer će u laži mnogi vjerovati.
S druge strane postoji naivno vjerovanje da sve vanjsko fabriciranje prirodnih zakona koji danas čine predmet našeg sveučilišnog obrazovanja može biti od značaja za dalji razvitak čovječanstva, da sve te besmislice o očuvanju materije i energije mogu biti značajne za dalji razvitak čovječanstva! Danas ljudi bez predrasuda ne mogu gledati čak ni snijeg koji se pred njima raspršuje svake zime (ako žive u takvoj temperaturnoj zoni), ipak preko prekrivanja sila rasta snježnom korom jedan dio Zemlje prolazi kroz potpunu transformaciju; i narodna svijest koja govori o čistoći snijega zna daleko više od naše moderne znanosti koja govori o očuvanju materije i energije. Naravno da ovo što vam govorim mogu reći jer sam proveo mnoge tjedne pokazujući vam kako su loše utemeljeni moderni zakoni o očuvanju materije i energije, kako su u stvari u svakom ljudskom biću materija i energija uništene, kako rade prema glavi, i pojavljuje se nova materija i nova energija. Sve ove stvari su u nekim centrima dužni žestoko pobijati, i jedina stvar koja može pomoći je da što je moguće više ljudi postane svjesno sadašnjeg zadatka čovječanstva — da budu svjesni da individualna svijest mora zahvatiti svijet. To će učiniti, ali svijet može zahvatiti mudrošću ili slijepim instinktima. Ako ga zahvate slijepi instinkti doći će do potpuno anti-socijalnih uvjeta, kakvi se sada pripremaju u Rusiji. To će, moji dragi prijatelji, postepeno prizvati anti-socijalne uvjete protiv čega će engleska ili sjevernoamerička vlada, da ne govorimo o francuskoj ili nekoj drugoj, biti apsolutno bespomoćne. Bilo bi djetinjasto vjerovati da će se engleski parlament moći nositi s onim što bi zahvatilo čovječanstvo ako bi pojedinačna svijest radila samo pomoću instinkta. Ali postoji jedna snaga koja će biti spremna nositi se s time, i to je moć Rima. Samo je pitanje kako će to biti napravljeno. Rim može utemeljiti dominion; za to ima nužna sredstva. Dakle jedino pravo pitanje nije da li će prevladati boljševizam ili anglo-saksonska buržoazija; pitanje je da li će biti anti-socijalni kaos, rimska dominacija, ili riješenost dijela čovječanstva da sebe ispuni duhom čije je priznavanje 869 na koncilu u Kontantinopolu zapadna crkva proglasila heretičkim.
Nema druge alternative nego da se čovječanstvo opredijeli da ne nastavi živjeti na način koji je prirodan kada postoje samo materijalističke misli o svijetu. Kako čovječanstvo živi u materijalističkom svijetu? Ljudi zarađuju za život u skladu s fluktuacijama tržišta; nema drugog mjerila za socijalni poredak. Nakon toga mogu imati neku filozofiju života, kao vrstu luksuza, ali samo kao luksuz. Oni za koje se pretpostavlja da su još dublji kažu da se treba uzdići u duhovni svijet i ostaviti zao materijalni svijet iza; zbilja duboka priroda ne može imati ništa s materijalnim svijetom; ne treba ništa razumjeti o materijalnom svijetu, već postati mistik i živjeti u višem svijetu! Ali čak i ove duboke prirode kao i manje duboke imaju djecu i imaju pojam o tome da ta djeca moraju “zaraditi”, da bi bilo veoma, veoma pogrešno ako djeca ne bi bila poslana u škole gdje će biti obučena za sadašnje metode zarađivanja i življenja. S time su se već sporazumjeli s postojećim stanjem stvari; time predaju ovaj materijalizam slijedećoj generaciji.
Sada kada netko ovako govori on je nezgodna osoba, i najbolje ga je jednostavno grditi, jer čuti ono što sam vam upravo kazao za većinu je ljudi kao da su ih iritirale štetočine. Sada ljudi ne vole da ih se na ovaj način iritira psihičkim štetočinama i tako se prekriju debelom kožom koja ih čini nepropusnim za ono što duhovna znanost ima za reći o sadašnjoj kulturi. To je s te strane dakle da se naivno laže; i kada je katolička crkva vidjela da su ljudi postali tako jednostrani, pobrinula se da ima posebno obučene ljude, i u tome su zaista bili indirektno vođeni od duhovnih impulsa. I utemeljenje jezuitskog reda od Ignacija Loyole kao rezultat temeljnih utjecaja iz duhovnog svijeta je jedan od najznačajnijih događaja u metapovijesti, i u njemu imamo posla s velikom duhovnom efikasnošću.
Sada, moji dragi prijatelji, moramo, naravno, među nama moći govoriti iskreno; stoga moram govoriti o velikom ali upitnom treningu jezuita. Ovom temom sam se također bavio u ciklusu “Od Isusa do Krista,” koji je neki obmanuti član isporučio u ruke klevetnika i tvorca besmislica. Znate da sam u ciklusu u Karlsruheu raspravljao temelje jezuitskog treninga. Kakva je, smijem li pitati, korist izjaviti za svaki ciklus koji je tiskao kao rukopis samo za članove, kada klevetnik ima ciklus na svom raspolaganju i može ga koristiti za pripremu svakakvih laži? Ovaj incident donosi na izvanredan način ono što sam već često govorio, da će doći vrijeme kada se više neće moći računati da su ovi ciklusi ograničeni na mali krug, jer čovječanstvo sada nije spremno da mu se u bilo čemu vjeruje. Naravno, sve napisano u tom centru je glupost i neistina, ali je napisano ne na osnovu mojih javnih spisa, već na privatnim ciklusima koji su predani, i imam dobar razlog za vjerovati da je jedan od prvih ciklusa predan u ruke katoličkog klera bio upravo onaj u Karlsruheu o jezuitima. Jer oni sami nisu skloni tome da istina o treningu jezuita bude poznata. Svijet ne smije znati ništa o tome kako su jezuiti trenirani; svijet ne smije znati ništa o njihovoj jakoj disciplini.
Moderno čovječanstvo u svojoj jednostavnosti samo usporava vlastitu svijest. O temi jezuita apsolutno nema pravih ideja. Postoje brojni ljudi unutar tog Reda takvog duhovnog kapaciteta da ako bi se okupili u svijetu i ne trošili svoje vrijeme na način na koji troše već radili na vanjskoj znanosti ili slikarstvu ili poeziji, bili bi poštovani kao individualni geniji; bili bi prepoznati kao veliki umovi čovječanstva. Unutar jezuitskog reda postoje bezbrojni ljudi koji bi bili veliko svijetlo ako bi se pojavili kao pojedinci i zaokupili se s nečim drugim — s, na primjer, materijalističkom znanošću. Ali ti ljudi potiskuju svoja imena; uranjaju se u njihov Red, i jedan od uvjeta njihove snage je taj da svijet ne smije znati ništa o načinu na koji su mnoge glave, odjevene u crnu mantiju i jezuitsku kapu, bile trenirane.
S ovim stvarima želim pokazati kako su fundamentalno različiti oblici svijesti kod različitih kategorija ljudskih bića. Ali naši moderni glupani, koji sebe smatraju prosvijetljenima, neće ove stvari uzeti ozbiljno. To stalno treba naglašavati, i to je ono, moji dragi prijatelji, o čemu sam vam danas morao govoriti.
Slijedeća dva tjedna dok sam odsutan nećemo ovdje imati predavanja. Kao zaključak onog što sam govorio, dijelom u javnim, dijelom u privatnim predavanjima, svemu što sam rekao želim dodati da ne biste trebali ignorirati važnost zloupotrebe našeg ciklusa predavanja od naših članova. [Sva predavanja Rudolfa Steinera su sada objavljena i u javnom su vlasništvu. — nap.pr.] Naravno, kada su ciklusi dani, mislio sam da imam posla s ljudima koji će poštovati obvezu koju su na izvjestan način dali. Ali bio sam u krivu, i sasvim je jasno iz smeća koje se danas pojavljuje u člancima tko sve cikluse ima na raspolaganju!