Od 1924 godine nadalje zdravlje dr. Steinera se počelo pogoršavati. Unatoč tome prošao je kroz ogromnu količinu rada. Držao je predavanja i cikluse predavanja u Stuttgartu, Pragu i Parizu i, naravno, u Dornachu usporedo s pregovaranjima, raspravama, intervjuima i radu povezanom s izgradnjom drugog Goetheanuma. Postojao je poljoprivredni tečaj, medicinski tečaj, tečaj za tonsku euritmiju i, kasnije, pedagoški tečaj i tečaj za govornu euritmiju. Slijedila su predavanja u Torquay-u i Londonu. Početkom rujna bilo je više predavanja u Dornachu, među kojima je bio tečaj drame od 15-23 rujna i ciklus za svećenike. Dr. Steiner je često davao dva ili tri predavanja u jednom danu. Konačnim prikupljanjem njegovih snaga uspio je postići sve to. Gđa dr. Steiner stalno je bila zabrinuta za njegovo zdravlje. Još se sjećam predavanja koje je dao, sredinom rujna, kada se mogli vidjeti po njegovu izgledu dok je prilazio govorničkom stolu da se nije osjećao dobro. I tom prigodom zaista je morao prekinuti predavanje i mogao je nastaviti tek nakon kratke pauze.
Održao je govor 28 rujna koji je duboko dirnuo njegovu publiku, ne samo na račun moćnog sadržaja već također i zato jer smo svi osjećali kako se u nama pojavljuje pitanje: Koliko dugo ćemo još dr. Steinera imati među nama? To je zaista bilo zadnje obraćanje koje je dao. Od tog dana nadalje bio je vezan za krevet. Bio je postavljen u njegovom ateljeu u radionici. Ali čak je i iz bolesničkog kreveta pisao članke i držao govore o najrazličitijim aspektima rada s onima o kojima se radilo. Ja sam još mogla govoriti s njim o stvarima povezanim s euritmijom. On je sam sigurno vjerovao da još ima dosta vremena ispred sebe za rad, i čak je i četiri dana prije smrti pitao da g. Aisenpreis dođe do njega da rasprave nacrte nove građevine.
I tako je došao 30 ožujka. U rano jutro je došao telefonski poziv iz radionice tražeći da odmah dođem. Već sam imala nagovještaj da se nešto strašno moralo dogoditi. Kada sam stigla do vrata gradilišta čula sam djecu koja su podučavana u sada ne više postojećem uredu kako se ludiraju na igralištu i s olakšanjem sam promislila da ipak ne može biti tako loše. U tom je trenutku gđica Mitscher izašla iz radionice i tražila od djece da budu mirna. Zatim je došla do mene i rekla, 'Dr. Steiner je umro'. 'Ne—oh, ne', rekla sam. Ali samo je napravila bespomoćnu gestu jer ju je glas izdao. Zatim sam je pratila do vrata radionice, gdje su vijesti još jednom potvrđene. Odmah zatim sam požurila kući da tužnu vijest prenesem mojoj obitelji. Potom smo se odmah još jednom popeli na brežuljak, gđa Geheimrat Röchling, moja majka i ja, i moj suprug, i bili smo pušteni u atelje. Dr. Steiner je ležao u krevetu ispod statue Krista koju je sam izrezbario. Njegove crte, koje su u posljednje vrijeme najviše pokazivale znakove bola, sada su bile pomlađene i neizmjerne veličine i u isto vrijeme prožete s dirljivom blagošću. Postupno je sve više ljudi dolazilo da još jednom vidi dr. Steinera. I ja sam stalno iznova odlazila u radionicu ovog i sljedećih dana.
Gđa dr. Steiner, koja je tada bila u Stuttgartu s grupom euritmista, bila je informirana o pogoršavanju stanja dr. Steinera u nedjelju, 29 ožujka poslije deset sati noću i opet u ponedjeljak ujutro, 30 ožujka poslije šest sati. Odmah nakon smrti dr. Steinera, gđa dr. Steiner je bila informirana telefonom i sredinom dana je došla u Dornach i odvela se izravno u radionicu, gdje je tada ostala samo nekoliko sati. Za izlaganje tijela koje će se dogoditi navečer prije kremiranja, mi euritmisti, zajedno s ostalima, dekorirali smo crnu binu s grančicama jele, lišćem i bezbrojnim brojem cvjetova. Da bi se napravilo prostora za ogromno okupljanje posjetitelja zidovi koji odvajaju ovu sobu od sobe sa strojevima bili su uklonjeni i vrata koja vode u sobu za vježbanje ostavljena su otvorena. Dr. Steiner je ležao na sredini bine, svećenici su stajali oko lijesa a na sve četiri strane stajale su velike upaljene svijeće. Cijela ceremonija, koja je završila s glazbom Jana Stutena i impresivnim posmrtnim govorom Alberta Steffena, bila je nešto što se ne može lako zaboraviti od onih koji su imali privilegiju da u njoj sudjeluju. Uzvišena mirnoća lebdjela je prostorijom. S dubokim osjećajem žaljenja, ali isto tako s bezgraničnom zahvalnošću i ljubavi u srcima, oni koji su bili prisutni podignuli su svoje misli na velikog vođu i učitelja.
Sljedećeg popodneva, 3 travnja (Što je povijesni Veliki petak), odigralo se kremiranje u starom krematoriju u Baselu, celebrirano ritualom Zajednice kršćana od dr. Rittelmeyera. Okupila se ogromna gomila koja se nije mogla ugurati u malu pogrebnu salu, tako da je većina ljudi stajala vani na otvorenom zraku. I ja sam također bila među njima i mogla sam sudjelovati u službi samo iz daljine. Međutim, moje sudjelovanje u tome je ipak bilo duboko. Jasno plavo nebo i blještavo svijetlo Sunca, poj ptica u tek uskomešanom proljeću — bilo je magije Velikog petka u zraku kao i u Wagnerovu Parsifalu, koja nas je sve ujedinila, i one iznutra i one izvana, kroz spoznaju da odajemo počast onom koji je među najvećima u ljudskom rodu u čijoj smo zemaljskom aktivnosti bili privilegirani da imamo udjela.
* * *
Od kada je dr. Steiner umro pitanje koje se često postavljalo je to da li ima ikakve istine u tome da je bio otrovan. Do sada je pitanje uvijek stizalo iz kruga članova, ali nedavno mi je to pitanje postavio čovjek iz publike, novinar, ali na takav način da sam morala zaključiti da mu je već mnogo toga kazano o tome što je bilo netočno i pogrešno. Kroz godine šutjela sam o svim stvarima o kojima imam osobnu spoznaju. Sada, međutim, osjećam da mi je dužnost da se suprotstavim tim glasinama s onime što znam iz mog vlastitog iskustva.
Tijekom večeri prilikom božićnog okupljanja na dan Nove godine 1924, nekoliko euritmista je posluživalo goste koji su sjedili na malim stolovima u velikoj Sali radionice. Iz velike prostorije prolaz je vodio pored pozornice do svlačionica. U jednom od njih postavljena je čajna kuhinja i odatle smo nosili čaj, kavu i kolače gostima. Kako se dogodilo da sam hodala duž tog prolaza s šalicom čaja, zavjesa koja ga dijeli od ostatka sale se razdijelila i dr. Steiner je došao posrćući prema meni, blijed kao snijeg i glasno uzdišući. Smjesta sam spustila šalicu i samo sam ga mogla odvesti do sjedalice. Sve što je rekao bilo je: 'Osjećam se tako slabo'. Brzo sam željela otići da dovedem gđu dr. Steiner i gđu dr. Wegman, ali čvrsto mi je držao ruku i rekao, 'Ne, ostani sa mnom — vode molim te, vode'. Gđica Mitscher, koja se baš tada pojavila, otrčala je po vodu ali ja nisam mogla otići jer je moja ruka podržavala dr. Steinera. Ispraznio je čašu koju mu je gđica Mitscher dala. Pitale smo ga što se dogodilo i on je rekao, 'Otrovan sam'.
Moglo se vidjeti da je u strašnoj boli. Bio je ledeno hladan i okupan znojem. Gđica Mitscher i gđa Turgenjev, koja je također stigla, i ja, odlučile smo otići po pomoć. Zatim je iz sale došla gđa dr. Steiner i pitala, 'Da li se nešto dogodilo'? Kada je vidjela da g. Doktor leži u sjedalici popela se do njega i ponovno pitala, 'Što se dogodilo'? Dr. Steiner je i njoj rekao: 'Otrovan sam — kako su drugi članovi Vorstanda'? Gđa dr. mu je kazala da svi veselo ćaskaju. Jedino je njoj bilo nelagodno zbog njegove duge odsutnosti. Potom smo uz velike poteškoće odnijeli dr. Steinera u njegovu sobu i položili ga na sofu. Zatim je gđa Turgenjev otišla dovesti gđu dr. Wegman. Gđica Mitscher, gđa Turgenjev i ja čekale smo na vratima novosti o njemu. Nakon nekog vremena pojavila se gđa Doktor i kazala da dr. Steiner želi da nikom ne govorimo ništa o ovome. Dr. Steiner je zatim odveden kući u vilu Hansi i nakon medicinske skrbi i ispiranja mlijekom on se oporavio.
Do njegove smrti u ožujku 1925, odnosno, dugo nakon čajanke, obavio je ogromnu količinu rada i odlazio na ture predavanja, tako da nitko ne može reći da je umro od otrova. Uzrok smrti u skladu s potvrdom liječnika bilo je nešto sasvim drugo, ali također je točno da od tog vremena nadalje nikada nije bio posebno dobrog zdravlja. Koliko smo često i intenzivno gđica Mitscher, gđa Turgenjev i ja razmišljale o onom što se dogodilo na čajanki; nikada nije bilo rješenja za ovu zagonetku.