Schubert - Uspomene 9, 10

U božićno vrijeme u Dornachu su izvođene božićne igre Oberufer — još su i danas. U to vrijeme nije bilo profesionalnih glumaca u Dornachu. Oni kojima je dopušteno da sudjeluju svi su bili amateri. Bila je uhodana tradicija za par Schuurman da uzmu uloge anđela i vraga, činjenica koja je dovela do toga da jedno dijete pita da li su anđeo i vrag uvijek vjenčani jedno za drugo. To je izazvalo veliko veselje kod dr. i gđe dr. Steiner i kod svih nas. G. Stuten je uvijek bio Adam u komadu u raju a gđica Waller (kasnije gđa Pyle) bila je uvijek Bog Otac. S druge strane, Eva je svake godine uvijek iznova birana, kao i Marija i Josip u pastirskom komadu.

U mojoj prvoj godini u Dornachu dopušteno mi je da igram ulogu paža u komadu Tri kralja, a 1921 sam igrala ulogu Marije. Već dok sam bila u Skandinaviji bila sam zauzeta učenjem moje uloge za to. Zatim su se kroz prosinac održavale probe na bini u radionici u Dornachu. Za dramu Raj, i božićne komade, bina je bila ukrašena granama jele. Na lijevoj strani bine stajalo je veliko stablo jele koje je bilo ukrašeno narančama i jabukama za dramu Raj, a sa znakovima božićnog drvca, ružama i svijećama za božićnu dramu.

Dr. Steiner je dao različite geste za različite Marije, na primjer u sceni objave, sceni s pastirima, ili s Herodom. Za mene kao 'Marija zahvaljuje pastirima', propisao je gestu blagoslova, euritmijsko 'D' koje se mijenja u 'A'. Za Marijin veo propisao je različite nabore, i stil šminkanja je slično bio profiliran. U slučaju jedne od Marija, ciljao je na izgled sličan kao kod 'Botticellija'. Kod mene, uredio je moj plašt prema slici Sikstinske Madone i našminkao me, čak i prije prve izvedbe, prema tom modelu.

G. van der Pals, koji je komponirao glazbu za drame, sudjelovao je u njima mnogo godina s njegovom točkom na glasoviru. U točci u komadu gdje zvjezdani pjevač kaže 'Pozdravimo našeg učitelja . . .' svi su se izvođači okrenuli i naklonili s dubokom zahvalnošću u smjeru dr. Steinera.

Cjelokupno raspoloženje božićnih komada u sebi je nosilo nešto tako intimno i zračeće da smo svi bili ispunjeni time i to nas je nosilo cijeli božićni period. Čak i najmanji komad je odigran s posvećenošću. Kakva divna scena je bila ona od pastira ili ona gdje su anđeli klizili na sceni osvijetljenoj ružičastim sjajem svijetla da bi se predstavilo rođenje Krist-djeteta, ili scena gdje kraljevi sanjaju. Ove drame, sakupljene od Karl Julius Schröer-a, pisane su austrijskim dijalektom i bilo je neprocjenjivo vidjeti kako se različiti glumci — uglavnom stranci — hrvaju s izgovorom. Dr. Steiner je artikulirao većinu glasova, objašnjavao značenje riječi i često ih sam odigrao dok izvođači ne bi uspjeli u svojim naporima.

Tijekom prvih godina gđica Berta Ellram je pazila na kostime. Ona je bila dama s Baltika koja je svoju dužnost vršila sa strogošću. Zajedno s mnogim drugim damama koje su dobrovoljno pomagale, ona je radila kostime za božićne drame i također i za neke scene iz Fausta, po uputama dr. Steinera. Moja majka je također neumorno pomagala pored rada na rezbarenju unutar Goetheanuma. Onaj tko je najviše pridonio zalihi kostima koju smo dobili bila je gđa Helene Röchling, supruga privatnog savjetnika. Zvali smo je Geheimste [Najtajnija] iz zabave. Ona je provela plaćanje originalne zalihe euritmijskih kostima i velova i također pomagala sašiti ih. U svemu je bila neumorno pri ruci da pomogne gdje god je bilo potrebno. Mnogo je godina pratila g. i gđu. dr. Steiner na predavačkim turama. Kada god su na predavanjima bile spomenute knjige vrijedne čitanja možete biti sigurni da bi ih nabavila. U slučaju starih knjiga koje već dugo nisu u tisku, nije mirovala dok ih odnekud nije nabavila. [Mnoge od tih knjiga su još u mom posjedu.] Sigurno je mogla čitati želje g. i gđe. dr. Steiner u njihovim očima. Za nas euritmiste bila je poput korisne majke.

Jednom prilikom, kada je izvodila humoresku nazvanu Die Nonnen [Redovnice] od Kristijana Morgensterna, imala je veličanstvenu ideju. U ovoj pjesmi redovnice imaju sanduk poslan u njihov samostan koji sadrži mnogo korisnih i lijepih stvari. Na sanduku stoji riječ 'ESPEDITIO', od koje su redovnice napravile 'Sv. Ekspedit' i obožavale kao sveca. Jednog dana, nakon izvedbe ove humoreske, sličan sanduk se pojavio u našoj svlačionici. Razdragane smo ga otpakirale i našle mnoge korisne stvari, i stvari koje smo željele unutra. Danima su gđa 'Geheimste' Röchling i moja majka koje su živjele zajedno u istoj kući, zajedno sakupljale stvari s velikom ljubavi i tajnim propitivanjem u vezi želja pojedinih članova društva.

U sasvim ranoj fazi, gđa Luise Clason, slikar, pomogla je s kostimima i kasnije je više desetljeća sama preuzela odgovornost za garderobu. Također je bila prisutna na mnogim našim turama. Tko to može zamisliti koliko je rada uključeno u takva putovanja koja traju tjednima! Stotine kostima i velova moralo je biti spakirano i raspakirano, prikačeno i otkačeno, često za različite programe u istom gradu. Zasigurno je imala pomoć od prijatelja u većini mjesta gdje smo stali. Kostimi i velovi su uvijek morali biti iznosa izglačani, ali većinu posla napravila je sama. U najlošijim situacijama nikada se nije uzrujala.

Jedna od najupečatljivijih prigoda unutar Društva zasigurno je bio kongres Zapad –Istok u Beču u ljeto 1922. Navečer bi dr. Steiner držao predavanja u velikoj koncertnoj sali glazbenog društva. Ujutro i poslijepodne bila su druga predavanja i rasprave, itd. Kao dodatak tome, dali smo veliku javnu izvedbu euritmije s šarolikim programom. Dah sreće prožeo je kongres i svaka grana kulturnog života dobila je nove poticaje. Sa svih strana aktivan socijalni život prevladavao je među ljudima iz svih dijelova svijeta. Na licu dr. Steinera moglo se vidjeti da se osjećao kod kuće u svojoj vlastitoj zemlji: otvorenost i liberalnost ljudi doprinijeli su veselosti u to doba. To će biti posljednji puta da smo se mogli susresti u takvom skladu i s toliko radosti.

Godina 1922 također je bila godina koja je vidjela rođenje Zajednice kršćana. Nakon što je dr. Steiner održao ciklus predavanja za svećenike u privatnosti su održane razne službe za one koji su imali interesa. U tu svrhu se bilo nužno snabdjeti s odgovarajućom odjećom. Par dana prije nego su se službe održale dr. Steiner je pitao gđu Geheimrat Röchling i moju majku da li bi se željele uhvatiti tog zadatka. I tako su dvije dame donijele potrebni materijal i zatim je vatrena aktivnost izrade odjeće započela u našoj kući. Bila sam dovoljno sretna da mi se dopusti da pomognem. Žurno smo radili dan i noć, jer je za par dana sve trebalo biti spremno i bile smo samo nas tri da to napravimo. Dr. Steiner je tražio da potpuno šutimo o projektu i tako nikog nismo mogli pitati da nam pomogne. Ti dani su bili nezaboravni u mom umu, bilo je tako divno napraviti naš dio u miru i tišini u smislu nastajanja tih uzvišenih religijskih službi.

To je bilo na novogodišnju večer 1922, kada je Goetheanum spaljen. Već je mnogo napisano o tome, želim samo reći neke stvari koje sam sama doživjela. U nedjeljno poslijepodne, 31 prosinca, imali smo izvedbu prvog dijela 'Prologa na nebesima' iz prvog dijela Fausta. U rano jutro morala sam dati poduku u maloj prostoriji. Zbog te činjenice prošla sam ulazom koji vodi u podrume i čula buku koja dolazi odozdo. Pozvala sam dolje da vidim da li je netko tamo, ali nisam dobila odgovor. Odmah sam obavijestila portira koji je istog časa krenuo to istražiti ali nije našao nikog. I kada su neki ljudi obišli zgradu radi inspekcije ništa neobično nije otkriveno. U prvom Goetheanumu stol govornika mogao se spustiti na pozornicu i u sceni Fausta Mefisto se trebao pojaviti na određenoj visini na tom oknu. Pošto je mehanizmu uvijek trebalo neko vrijeme da spusti taj veliki stol, dr. Steiner je dao upute da proces treba pokrenuti dok on još uvijek daje uvodni govor i on bi trebao stati više prema drugoj strani pozornice. Međutim, dok je govorio hodao je amo tamo i nije primijetio da je okno postajalo sve dublje i dublje i tako se on opasno približio rubu. Upravo u zadnjem trenutku grof Josef Polzer skočio je preko podne rasvjete, zgrabio ruku dr. Steinera i povukao ga u sigurnost, inače bi se sjurio u dubinu. Samo ovo je bilo zastrašujući početak.

Tijekom drugog dijela napravili smo euritmiju i morali često žuriti preko pozornice da bi ušli sa suprotne strane. To je nešto što smo svi napravili mnogo puta ranije, ali u ovom konkretnom slučaju svi smo osjetili neku vrstu straha što nam je bilo potpuno neobjašnjivo. Točno u središtu istočne strane na pozornici bila je prilično duboka šupljina gdje su se kasnije mogli uvesti veliki komadi scene. U toj točci je bilo mračno i po prvi puta svi smo izgledali kao da smo se naježili. Još mogu prizvati to kako sam stigla na drugu stranu s uzlupanim srcem i pitala čovjeka na zavjesi tko ili što je to što se kretalo tamo dolje. Ali ni ovdje se opet ništa nije moglo dokučiti. Tijekom pauze gđica Waller rekla je gđi dr. Steiner i svima nama koji smo bili okupljeni tamo: 'Nešto strašno se dogodilo. Moje ogledalo je palo sa zida i razbilo se. To je loš znak'. Gđa dr. Steiner okrenula se prema njoj ljutito i rekla, 'Ali Mita, nemoj biti tako glupa'. Da je gđica Waller opipala zid vjerojatno bi primijetila da je topao, jer je to bilo upravo iznad mjesta gdje je vatra buknula. Nakon izvedbe neke su od dama pomogle gđici Clason da skloni odjeću. To je bilo tada, kada mi je gđa Schuurman rekla, 'Zar ne osjećaš miris paljevine negdje'? Provjerili smo jesu li glačala bila ugašena i je li sve drugo u redu ali nismo mogle naći ništa loše. I tako smo moja majka i ja žurile kući da bi uzeli neki zalogaj prije nego počne predavanje. Na putu smo susrele g. O, čiji kostur je kasnije nađen među ruševinama. Rekli smo jedna drugoj, 'Što on radi ovdje u ovo doba?' (Bio je na putu prema Goetheanumu.) On je bio netko tko bi nas se uvijek dojmio kao pomalo jeziv. Kasnije sam bila pozvana da na sudu svjedočim da sam ga vidjela. Imao je iskrivljenu kralježnicu i lako ga je bilo prepoznati samo na račun njegova šepanja, i još je prošao veoma blizu nas.

Predavanje dr. Steinera održano je u osam sati i kasnije smo sjedili kod kuće da proslavimo dolazeću Novu godinu. U to vrijeme bilo je mnogo ljudi smješteno kod moje gazdarice, gđe Wirz, koja je živjela ondje gdje je sada 'Schiefer' pansion. Dakle bilo je veliko društvo smješteno oko stola. Najednom je zazvonio telefon. Bio je to sam dr. Steiner koji je rekao da svi moramo odmah doći do Goetheanuma, bio je u plamenu i sa sobom smo trebali donijeti spužve natopljene u ocat. Bili smo gore u veoma kratkom vremenu ali nismo mogli vidjeti ništa loše. Međutim tada su neki ljudi počeli izlaziti iz južnog ulaza i kazali da je sjedište vatre bilo u onom što je nazvano Bijela soba. Iz te prostorije, u kojoj smo često vježbali, mala vrata su otvorena u prolaz koji je vodio oko građevine između dviju kupola i omogućavao pristup arhitravima i kupolama u svrhu popravka. Ako je to bilo sjedište vatre nije čudo da zgrada nije mogla biti spašena.

Ispraznili smo garderobe i dosta kasnije nastavili smo i svi mi, naime, svi euritmisti, povukli smo dolje zastor pozornice. Na nesreću mnogo vrijednih instrumenata i glazbenih partitura bilo je uništeno u galeriji orgulja. Cijela radionica je također ispražnjena. Knjižnica je ispražnjena od knjiga, gđica Mackenzie, knjižničarke, i Günther Schubert, sve su ih odnijeli u kuću de Jaager-a.

U početku je lanac ljudi prenosio kante vode iz radionice u Goetheanum, ali uskoro je postalo očito da ništa ne može biti spašeno na taj način. Također više nije bilo moguće dovoljno se približiti zgradi. Točno u dvanaest sati — to jest, u trenutku Nove godine — velika kupola se otvorila i veliki plamenovi su izbili u zrak, šaljući dolje pljuskove iskrica u svim smjerovima. Vatrogasna brigada se sada koncentrirala na spašavanje radionice, u čemu su uspjeli. Dr. Steiner proveo je najviše vremena u maloj kućici dolje niz brdo, gdje je stajao na prozoru dok ga vrućina nije natjerala da se povuče.

Prema 7 sati ujutro, ja i neki drugi ljudi iz naše kuće otišli smo promijeniti odjeću (svi smo užasno izgledali) i popiti nešto kave. Cijelo vrijeme smo pomagali gdje god je bilo moguće i sada smo se osjećali potpuno iscrpljeni. Bol je bila toliko velika da niti smo to mogli, niti željeli shvatiti. Kada smo ponovno došli gore na brežuljak čuli smo da dr. Steiner govori: 'Tako strašno, toliko mnogo rada, sve uništeno'. Nikada neću zaboraviti njegov tužni izgled! Dok sam bila zauzeta čišćenjem u radionici nešto kasnije dr. Steiner mi je pristupio i stajala sam pred njim u suzama osmjehujući mu se. Sve što sam mogla reći bilo je, 'Oh, g. Doktor'. Dalje govoriti nisam mogla. Kažem, 'osmjehujući mu se', jer je u to vrijeme bilo utješno da još uvijek imamo dr. Steinera! Rekao mi je tada, 'Da, Ilona, izgubili smo ono najljepše što imamo, ali sada moramo raditi još ozbiljnije'! I tako smo se smjesta obratili svima drugima koji su bili tamo: 'Izgraditi ćemo iznova. A večeras ćemo pokušati izvesti komad Tri kralja po rasporedu, kako god moglo ispasti'.

Stvarno nije bilo ostalo vremena za tugovanje. Koliko je mnogo toga trebalo napraviti! Radionica je praktički bila pod vodom, i u zidovima je još bilo topline i sve je bilo prekriveno čađom! Sve razbacane objekte trebalo je tražiti u susjednim kućama. Neki od njih su otkriveni u smrznutoj ili djelomično otopljenoj bljuzgavici po livadama! Veliko pitanje u umu svih je bilo je da li će se sve dovesti u red prije poslijepodneva. Ali komad je u stvari mogao započeti u 5 sati popodne. Dr. Steiner je dao uvod koji nas je sve duboko dirnuo. Kada je gđa Schuurman kao anđeo počela s pozdravom i došla do riječi 'baš dobra večer, najveće veselje', nije mogla nastaviti. S neopisivim gestom apeliranja podigla je jednu ruku i njena glava je potonula dolje uz osoblje koje je nosilo zvijezdu. Par sekundi je stajala tako dok je veliki sob prolazio kroz publiku dok ponovno nije došla sebi i mogla nastaviti. G. Aisenpreis, arhitekt odgovoran da graditeljski ured u Goetheanumu, koji je kao i svi drugi bio budan cijelu noć i koji je gadno propatio od zagušljivih para tijekom prve faze požara, igrao je ulogu Villigrazia. Toliko je bio promukao da je jedva mogao izgovoriti riječ, ali to nije nikog posebno uznemirilo.

Tijekom izvedbe stražari su stajali spremni s kantama vode u radionici i oko radionice u slučaju da u zgradi, koja je još bila vruća, izbiju plamenovi. Iste večeri dr. Steiner je nastavio ciklus predavanja kojeg je već bio započeo. To je bilo nevjerojatno postignuće bez usporedbe. Tko bi u svijetu mogao napraviti isto?

Gđa dr. Steiner, koja je ostala u kući Hansi tijekom požara i bila informirana o događajima, patila je neizmjerno. Kako je hrabro mogla potisnuti vlastite osjećaje da bi čvrsto stajala na strani dr. Steinera. Svi koji su doživjeli požar osjećali su da je to bilo nešto više nego samo gubitak dragog prijatelja. Za nas je Goetheanum bio naš pravi dom. Na svakom detalju se radilo s ljubavlju i posvećenošću, s najviše toga u rukama umjetnika. Tijekom ratnih godina ljudi sedamnaest različitih nacionalnosti radili su zajedno u prijateljstvu i skladu.

Sigurno će uskoro početi izgradnja drugog Goetheanuma, ali između njih nema usporedbe. Kakva vrsta sudbine je to bila koja nam je omogućila da doživimo prvi Goetheanum! Ovdje bih mogla dodati da nam dr. Steiner nikada nije dopustio da govorimo o 'Starom Goetheanumu'. Uvijek je trebao biti prvi i drugi Goetheanum.