To je bilo na novogodišnju večer 1922, kada je Goetheanum spaljen. Već je mnogo napisano o tome, želim samo reći neke stvari koje sam sama doživjela. U nedjeljno poslijepodne, 31 prosinca, imali smo izvedbu prvog dijela 'Prologa na nebesima' iz prvog dijela Fausta. U rano jutro morala sam dati poduku u maloj prostoriji. Zbog te činjenice prošla sam ulazom koji vodi u podrume i čula buku koja dolazi odozdo. Pozvala sam dolje da vidim da li je netko tamo, ali nisam dobila odgovor. Odmah sam obavijestila portira koji je istog časa krenuo to istražiti ali nije našao nikog. I kada su neki ljudi obišli zgradu radi inspekcije ništa neobično nije otkriveno. U prvom Goetheanumu stol govornika mogao se spustiti na pozornicu i u sceni Fausta Mefisto se trebao pojaviti na određenoj visini na tom oknu. Pošto je mehanizmu uvijek trebalo neko vrijeme da spusti taj veliki stol, dr. Steiner je dao upute da proces treba pokrenuti dok on još uvijek daje uvodni govor i on bi trebao stati više prema drugoj strani pozornice. Međutim, dok je govorio hodao je amo tamo i nije primijetio da je okno postajalo sve dublje i dublje i tako se on opasno približio rubu. Upravo u zadnjem trenutku grof Josef Polzer skočio je preko podne rasvjete, zgrabio ruku dr. Steinera i povukao ga u sigurnost, inače bi se sjurio u dubinu. Samo ovo je bilo zastrašujući početak.
Tijekom drugog dijela napravili smo euritmiju i morali često žuriti preko pozornice da bi ušli sa suprotne strane. To je nešto što smo svi napravili mnogo puta ranije, ali u ovom konkretnom slučaju svi smo osjetili neku vrstu straha što nam je bilo potpuno neobjašnjivo. Točno u središtu istočne strane na pozornici bila je prilično duboka šupljina gdje su se kasnije mogli uvesti veliki komadi scene. U toj točci je bilo mračno i po prvi puta svi smo izgledali kao da smo se naježili. Još mogu prizvati to kako sam stigla na drugu stranu s uzlupanim srcem i pitala čovjeka na zavjesi tko ili što je to što se kretalo tamo dolje. Ali ni ovdje se opet ništa nije moglo dokučiti. Tijekom pauze gđica Waller rekla je gđi dr. Steiner i svima nama koji smo bili okupljeni tamo: 'Nešto strašno se dogodilo. Moje ogledalo je palo sa zida i razbilo se. To je loš znak'. Gđa dr. Steiner okrenula se prema njoj ljutito i rekla, 'Ali Mita, nemoj biti tako glupa'. Da je gđica Waller opipala zid vjerojatno bi primijetila da je topao, jer je to bilo upravo iznad mjesta gdje je vatra buknula. Nakon izvedbe neke su od dama pomogle gđici Clason da skloni odjeću. To je bilo tada, kada mi je gđa Schuurman rekla, 'Zar ne osjećaš miris paljevine negdje'? Provjerili smo jesu li glačala bila ugašena i je li sve drugo u redu ali nismo mogle naći ništa loše. I tako smo moja majka i ja žurile kući da bi uzeli neki zalogaj prije nego počne predavanje. Na putu smo susrele g. O, čiji kostur je kasnije nađen među ruševinama. Rekli smo jedna drugoj, 'Što on radi ovdje u ovo doba?' (Bio je na putu prema Goetheanumu.) On je bio netko tko bi nas se uvijek dojmio kao pomalo jeziv. Kasnije sam bila pozvana da na sudu svjedočim da sam ga vidjela. Imao je iskrivljenu kralježnicu i lako ga je bilo prepoznati samo na račun njegova šepanja, i još je prošao veoma blizu nas.
Predavanje dr. Steinera održano je u osam sati i kasnije smo sjedili kod kuće da proslavimo dolazeću Novu godinu. U to vrijeme bilo je mnogo ljudi smješteno kod moje gazdarice, gđe Wirz, koja je živjela ondje gdje je sada 'Schiefer' pansion. Dakle bilo je veliko društvo smješteno oko stola. Najednom je zazvonio telefon. Bio je to sam dr. Steiner koji je rekao da svi moramo odmah doći do Goetheanuma, bio je u plamenu i sa sobom smo trebali donijeti spužve natopljene u ocat. Bili smo gore u veoma kratkom vremenu ali nismo mogli vidjeti ništa loše. Međutim tada su neki ljudi počeli izlaziti iz južnog ulaza i kazali da je sjedište vatre bilo u onom što je nazvano Bijela soba. Iz te prostorije, u kojoj smo često vježbali, mala vrata su otvorena u prolaz koji je vodio oko građevine između dviju kupola i omogućavao pristup arhitravima i kupolama u svrhu popravka. Ako je to bilo sjedište vatre nije čudo da zgrada nije mogla biti spašena.
Ispraznili smo garderobe i dosta kasnije nastavili smo i svi mi, naime, svi euritmisti, povukli smo dolje zastor pozornice. Na nesreću mnogo vrijednih instrumenata i glazbenih partitura bilo je uništeno u galeriji orgulja. Cijela radionica je također ispražnjena. Knjižnica je ispražnjena od knjiga, gđica Mackenzie, knjižničarke, i Günther Schubert, sve su ih odnijeli u kuću de Jaager-a.
U početku je lanac ljudi prenosio kante vode iz radionice u Goetheanum, ali uskoro je postalo očito da ništa ne može biti spašeno na taj način. Također više nije bilo moguće dovoljno se približiti zgradi. Točno u dvanaest sati — to jest, u trenutku Nove godine — velika kupola se otvorila i veliki plamenovi su izbili u zrak, šaljući dolje pljuskove iskrica u svim smjerovima. Vatrogasna brigada se sada koncentrirala na spašavanje radionice, u čemu su uspjeli. Dr. Steiner proveo je najviše vremena u maloj kućici dolje niz brdo, gdje je stajao na prozoru dok ga vrućina nije natjerala da se povuče.
Prema 7 sati ujutro, ja i neki drugi ljudi iz naše kuće otišli smo promijeniti odjeću (svi smo užasno izgledali) i popiti nešto kave. Cijelo vrijeme smo pomagali gdje god je bilo moguće i sada smo se osjećali potpuno iscrpljeni. Bol je bila toliko velika da niti smo to mogli, niti željeli shvatiti. Kada smo ponovno došli gore na brežuljak čuli smo da dr. Steiner govori: 'Tako strašno, toliko mnogo rada, sve uništeno'. Nikada neću zaboraviti njegov tužni izgled! Dok sam bila zauzeta čišćenjem u radionici nešto kasnije dr. Steiner mi je pristupio i stajala sam pred njim u suzama osmjehujući mu se. Sve što sam mogla reći bilo je, 'Oh, g. Doktor'. Dalje govoriti nisam mogla. Kažem, 'osmjehujući mu se', jer je u to vrijeme bilo utješno da još uvijek imamo dr. Steinera! Rekao mi je tada, 'Da, Ilona, izgubili smo ono najljepše što imamo, ali sada moramo raditi još ozbiljnije'! I tako smo se smjesta obratili svima drugima koji su bili tamo: 'Izgraditi ćemo iznova. A večeras ćemo pokušati izvesti komad Tri kralja po rasporedu, kako god moglo ispasti'.
Stvarno nije bilo ostalo vremena za tugovanje. Koliko je mnogo toga trebalo napraviti! Radionica je praktički bila pod vodom, i u zidovima je još bilo topline i sve je bilo prekriveno čađom! Sve razbacane objekte trebalo je tražiti u susjednim kućama. Neki od njih su otkriveni u smrznutoj ili djelomično otopljenoj bljuzgavici po livadama! Veliko pitanje u umu svih je bilo je da li će se sve dovesti u red prije poslijepodneva. Ali komad je u stvari mogao započeti u 5 sati popodne. Dr. Steiner je dao uvod koji nas je sve duboko dirnuo. Kada je gđa Schuurman kao anđeo počela s pozdravom i došla do riječi 'baš dobra večer, najveće veselje', nije mogla nastaviti. S neopisivim gestom apeliranja podigla je jednu ruku i njena glava je potonula dolje uz osoblje koje je nosilo zvijezdu. Par sekundi je stajala tako dok je veliki sob prolazio kroz publiku dok ponovno nije došla sebi i mogla nastaviti. G. Aisenpreis, arhitekt odgovoran da graditeljski ured u Goetheanumu, koji je kao i svi drugi bio budan cijelu noć i koji je gadno propatio od zagušljivih para tijekom prve faze požara, igrao je ulogu Villigrazia. Toliko je bio promukao da je jedva mogao izgovoriti riječ, ali to nije nikog posebno uznemirilo.
Tijekom izvedbe stražari su stajali spremni s kantama vode u radionici i oko radionice u slučaju da u zgradi, koja je još bila vruća, izbiju plamenovi. Iste večeri dr. Steiner je nastavio ciklus predavanja kojeg je već bio započeo. To je bilo nevjerojatno postignuće bez usporedbe. Tko bi u svijetu mogao napraviti isto?
Gđa dr. Steiner, koja je ostala u kući Hansi tijekom požara i bila informirana o događajima, patila je neizmjerno. Kako je hrabro mogla potisnuti vlastite osjećaje da bi čvrsto stajala na strani dr. Steinera. Svi koji su doživjeli požar osjećali su da je to bilo nešto više nego samo gubitak dragog prijatelja. Za nas je Goetheanum bio naš pravi dom. Na svakom detalju se radilo s ljubavlju i posvećenošću, s najviše toga u rukama umjetnika. Tijekom ratnih godina ljudi sedamnaest različitih nacionalnosti radili su zajedno u prijateljstvu i skladu.
Sigurno će uskoro početi izgradnja drugog Goetheanuma, ali između njih nema usporedbe. Kakva vrsta sudbine je to bila koja nam je omogućila da doživimo prvi Goetheanum! Ovdje bih mogla dodati da nam dr. Steiner nikada nije dopustio da govorimo o 'Starom Goetheanumu'. Uvijek je trebao biti prvi i drugi Goetheanum.