Schubert - Uspomene 13, 14

Vrijeme nakon smrti dr. Steinera željela bih opisati samo ukratko. U prvom redu mnogo je postigla producirajući cijeli ciklus Misterijskih drama, postavljanje Fausta prvog i drugog dijela za pozornicu drugog Goetheanuma, Schillerove drame i velike drame Steffena. Sve od toga bio je ogroman zadatak sam za sebe i paralelno s time su bile euritmijske izvedbe. Dok je dr. Steiner bio živ samo jedna scena iz Fausta je izvedena u radionici pod njegovom režijom. Kako je čudesno bilo gledati kako je gđa dr. Steiner razvila ono što je on dao, prilagođavajući to novim uvjetima i namjeravajući izvući ono najbolje iz svake pojedine scene. Ako nešto ne bi bilo ispalo prema njenim željama scena je vježbana stalno iznova, i povremeno je dolazila i sama na binu i recitirala za nas. Njene često samo malo opisane prezentacije, Manto, Erichto ili Helen bile su jedinstveno iskustvo. S kakvom je snagom i sposobnošću izražavanja portretirala ovakve likove!

Gđa dr. Steiner je također intenzivno radila na oblikovanju i transformiranju nekih od euritmijskih točaka. Postignuće posebno vrijedno pažnje između mnogih drugih bio je njen rad na Goetheovoj pjesmi An Den Mond [Na Mjesec], Füllest wieder Busch und Tal . . . [Žbunje i dolinu ispunio si još jednom . . .]. Za ovu pjesmu postojala je veoma jednostavna forma dana od dr. Steinera koja bi, ako ne bi bila dobro izvedena, bila veoma monotona. Premda su euritmisti radili veoma dobro na ovoj pjesmi tom prigodom gđa dr. Steiner nije uopće bila zadovoljna i našla je da je 'užasno dosadna'. I sada je pokazala kako se može doći do pravog stila za pjesmu ovakve vrste. Nije dovoljno napraviti 'divne' zvukove i forme, već u to mora biti uključeno cijelo ljudsko biće. Vremenska točnost i intenzitet zvuka i, posebno, ritam morali su biti fino podešeni i profilirani. Bilo da je stopalo postavljeno dolje pažljivo i senzibilno ili čvrstim stupanjem, i bilo da su pokreti bili veliki ili mali, u sve to je trebalo prodrijeti osjećajem, promisliti unaprijed. I, iznad svega, to je trebalo postati iskustvo. Tako je gđa dr. Steiner radila strofu po strofu dok ne bi poprimila sasvim drugačiji izgled. Otada nisam nikada ovu pjesmu vidjela napravljenu s toliko savršenstva.

Kada sam nedavno s mojim razredom uzela ovu pjesmu djeca su mi rekla, 'Oh, ta dosadna stvar'. Tada sam im govorila o tome što se dogodilo u ono vrijeme i pitala ih bi li pokušali još jednom i onda, ako im se još uvijek ne bude sviđala, mogu odustati. Na kraju je nisu željeli prestati vježbati, i postala je njihov omiljeni komad. Poslije toga nikada nisu rekli da je to dosadna pjesma.

U slučaju humoreski, također, gđa dr. Steiner nije željela nikakvu razmetljivost. 'Radite iz zvuka, inače će to biti samo mimikrija a to je diletantizam'. U vezi s humoreskama, i ja sam imala lijepo iskustvo slično ovom upravo spomenutom. Tijekom tečaja za 'starije' dame sugerirala sam im da bi im se moglo svidjeti pokušati humoresku. Mnoge su bile prilično šokirane i rekle da to nije u skladu s njima, osjećale bi se 'glupo' ako bi pokušale biti humoristične. Na to sam im objasnila da one same uopće ne moraju biti humoristične — zaista, njima je to zabranjeno — i obećala sam im da bi im to postupno donijelo veliko zadovoljstvo, ali morale bi naporno raditi i uzimati u obzir mnogo više toga nego samo formiranje zvukova. Tada je to postao zaista ugodan poduhvat i drage dame se nisu osjećale niti malo 'glupo' tijekom toga.

Tako je bilo demonstrirano u nastavi euritmije koje je gđa dr. Steiner nazvala 'rad sa zvukom i sa značenjem' — rad iz duha stvari! Jednom je uzela Goetheovu pjesmu Wanderers Sturmlied [Olujna pjesma lutalice] s nama. Bilo je mnogo grčkih imena u ovoj pjesmi i gđa dr. Steiner je sada iskušala cijeli krug euritmista, i one uključene u pjesmu i one koji su sjedili u sali. 'Koje je 'raspoloženje' potopa Deucaliona? Što je to Kastalijska fontana? Tko je Pitijski Apolo? Tko je Otac Bromius i Jupiter Pluvije? Što znate o Anakreonu? O Teokritu?' i tako dalje. Duboko nam je laknulo činjenicom da je većinu odgovora mogla dati jedna od najmlađih euritmistica koja je upravo napustila Waldorfsku školu. Gđa dr. Steiner nam je rekla: 'Kako očekujete da ćete na pravi način predstaviti pjesmu ako imena, susjedstvo i datum na koji se upućuje vama ne znače ništa i o njima ništa ne znate? Bez sveobuhvatnog znanja nema prave umjetnosti a posebno euritmije'. Koliko je naglašavala da bi morali biti sposobni praviti razliku između pjesme Goethea, Nietzschea, Heine-a i tako dalje, i da se samo zanimajući za konkretnog pjesnika ili glazbenika može doći do pravog stila.

Ista stvar koja je odnosi na Wanderers Sturmlied vrijedila je i za Der Ritt in den Tod [Vožnja u smrt] od Conrad Ferdinand Meyer-a. Također je i u tom slučaju trebalo poznavati povijesnu pozadinu. Da, i kako je samo voljela 'Cordinanda', kako je zvala Conrad Ferdinand Meyer-a, i voljela recitirati njegove pjesme! Kakvo je tematsko bogatstvo razvila. Bilo da su kratke, delikatne, lirske pjesme, ili uzvišeno veličanstvene, ili čak dramatski komadi, uvijek im je davala svježu nijansu značenja. Za mene je bilo nezaboravno — a sigurno i za mnoge od mojih kolega također — kako je gđa dr. Steiner recitirala iz Ifigenije. Und an dem Ufer steh ich lange Tage, das Land der Griechen mit der Seele suchend. [I mnogo sam dana stajala pored obale, tražeći mojom dušom kopno Grčke.] Ili kako je bilo divno vidjeti kako je iznutra živjela s pjesmom. Često sam sjedila zadržavajući dah tako da ne propustim ni jednu riječ. I kada je recitirala za euritmiju netko bi se osjećao ponesen zajedno s njom. Kako je velika bila njena sposobnost za entuzijazam. Jednostavno bi pomaknula nečije noge i povukla ga sa sobom. Bila je naša stalna mamuza i uvijek od nas tražila više nego smo mi sami mislili da možemo, tako da smo morali ulagati ogromne napore da bi udovoljili njenim zahtjevima.

Rad zasigurno nije uvijek bio lak, ali jednako je sigurno bio za naše dobro kada ne bismo popustili. Danas, nakon gotovo 60 godina moje euritmijske karijere, mogu potvrditi da sam najviše naučila iz tih trenutaka najvećih poteškoća kada sam se najviše morala naprezati da postignem cilj. Tako je to i u životu, i pošto umjetnost mora biti istinsko iskustvo treba se boriti s time da bi se reproduciralo u svoj savršenosti.

Sada bih ovom navedenom željela dodati nešto što nije, ili nije više, općenito poznato. Prije mnogo godina željeli smo gđi dr. Steiner prirediti ugodno iznenađenje za rođendan vježbajući Die Geheimnisse [Misterije] od Goethea. O našoj namjeri rekli smo dr. Steineru, ali on je rekao da trebamo napustiti tu ideju jer ta pjesma nije pogodna za izvođenje u euritmiji. Tako smo se morale odreći plana. Ista se stvar dogodila s 'Posvetom' iz Fausta. O njoj je dr. Steiner također rekao da bi to bilo nemoguće portretirati u euritmiji, može se predstaviti samo izgovorenom riječju. Osjećala sam se obvezna to ovdje reći, jer ovakve se stvari lako zaboravljaju.
Ova izjava Rudolfa Steinera nije primjenjiva samo na vrijeme kada je izgovorena, već vrijedi još i danas.

Ići s dr. Steinerom u kazalište bilo je sasvim posebno iskustvo. Jednom kada me je gđa dr. Steiner pozvala na ručak bila sam od dr. Steinera upitana znam li Meistersinger i bi li je željela vidjeti te večeri s njim. Naravno da sam bila oduševljena i radosno prihvatila poziv. Zatim je obavljen telefonski poziv s kazališnom blagajnom i srećom još je bilo karata za nabaviti. Nakon obroka, za vrijeme pijenja kave, dr. Steiner je odjednom rekao, 'Dakle, eto! Ne mogu ići u kazalište.' Moje lice se izdužilo i bila sam blizu suza, dok je dr. Steiner ponavljao izjavu naglašavajući, 'To je to. Ne mogu ići'. Očito je tražio da ga netko pita zašto ne može ići i konačno mu je gđa dr. Steiner kazala, 'Zar nikako ne možeš ići? Imaš li nešto drugo što je toliko važno?' Napokon je s blagim smiješkom u mojem pravcu, odgovorio, ' Ne mogu nabaviti pristojnu kravatu a ne mogu s Ilonom biti viđen u ovoj staroj stvari'. Kako smo se svi smijali! Gđa Doktor je naravno primijetila da nas vuče za nos, ali ipak je netko otrčao vani i donio mu novu kravatu.

Tako se te večeri velika skupina okupila u kazalištu i dr. Steiner je rekao, 'Ali ja moram sjesti do Ilone da joj objasnim stvari'. Tako mi je dano da sjednem pored dr. Steinera i svako malo sam dobila malo gurkanje što je značilo da moram posebno obratiti pažnju. U sceni gdje Stolzing kreće u šetnju niz ulicu dr. Steiner je rekao (ne sasvim tiho), 'Evo ga, evo ga'. On je očito uživao, ali njegovi susjedi su povikali 'pst' i onda mi je došapnuo, 'Morat ćemo biti tihi'. Ja nisam izustila ni riječ! Smijao se tako kako teško da sam vidjela ikog da se smije na scenu s Beckmeister i gdje se događa tučnjava i očito se zabavljao do kraja. Tijekom pauze objasnio nam je da je trebalo biti starije stablo uz kuću Hansa Sachsa, čak iako Sachs pjeva o Flieder [jorgovanu]. Na sv. Ivana u ljeto više nema grmova jorgovana u cvatu i u nekim oblastima Hollunder [bazga] je nazvan Flieder.

Drugom prigodom kada sam bila s dr. Steinerom u kazalištu gledali smo Parsifala. Dr. Steiner nam je dao razna objašnjenja. Rekao nam je da bi Amfortas trebao nositi crvenu traku na glavi, ne zbog rane tamo već da bi pokazao svoj rang inicijacije. Na isti način Klingsor bi trebao nositi velike naočale da bi se naglasilo da je on crni mag koji sve vidi izobličeno kroz ogledalo ili naočale. Sve upute i scenske smjernice koje je Wagner dao moraju se uzeti ozbiljno ako će opera proizvesti pravi učinak. Tako u sceni u kojoj vitezovi Grala pozdravljaju jedni druge Wagner je specificirao Nachziehschritt [korak u kojem su noge spojene prije svakog koraka naprijed]. To bi onda postalo neka vrsta trostrukog koračanja kao u euritmiji, izvedeno u vremenu 4/4. To bi bilo lako napraviti — pokušao sam nekoliko puta. Pjevači se boja da, najprije da ne bi na vrijeme došli na predviđeno mjesto na bini i drugo jer vjerojatno ne znaju da je to također dio rituala. Da je to napravljeno na ovaj način samo pozdravljanje ne bi izgledalo tako nespretno i samosvjesno. 'Evoe' koje mi radimo u euritmiji bilo bi u ovoj prigodi najprikladnije. Ako bi se to na odgovarajući način vježbalo glumci bi sigurno našli veliko zadovoljstvo u tome.

Jednom sam o tome govorila nekom tko je imao ulogu Parsifala. Bio je antropozof i oduševio se onim što sam mu kazala. Dao je sve od sebe da slijedi ove upute ili ih provede na ovaj način. To je bilo na izvedbi Parsifala u Mannheimu pod vodstvom Wilhelma Furtwängler-a. Imala je posebno svečan karakter. Gđa Geheimrat Röchling donirala je neke posebne rekvizite za binu i kostime i također je dala napraviti posebne zavjese. Sve je bilo vjerno kopirano prema izvedbama u Bayreuth-u, baš kao što je Wagner uputio. Dirigent i pjevači bili su veoma entuzijastični u vezi toga i dali su sve od sebe. Zanimalo ih je da mogu imati udjela u nečem što je išlo izvan uobičajenog odvijanja stvari. Furtwängleru, koji je mnogo znao o antropozofiji, bilo je drago da može pobuditi razumijevanje za ovakve stvari kod svojih suradnika kroz svoje poznavanje duhovne pozadine. Tako ih je mogao pobuditi na intenzivnije i radosnije sudjelovanje. To je bila zaista uzvišena i svečana izvedba koja je primljena s interesom i hvaljena daleko izvan granica samog grada.

Na festivalu u Bayreuth gdje sam Parsifala gledala nekoliko puta — također tijekom života Cosime Wagner, koja me je primila — instrukcije Wagnera su, naravno, bile strogo poštovane. Kod nekih određenih glazbenih pasusa dr. Steiner mi je rekao da je to bilo izravno nadahnuto od Svetog Grala, odnosno, božanski nadahnuto. Kada sam na Parsifala išla s dr. Steinerom rekao mi je unaprijed: 'Dati ću ti diskretne znakove gdje se ti pasusi pojavljuju i onda ćeš moći posebno obratiti pažnju'. Na moje veliko zadovoljstvo to su bili pasusi koje sam posebno voljela. (To je zadnjih dvadeset taktova preludija i pasus za vrijeme čarobne scene Velikog petka kojoj su pridružene riječi, 'Priroda je osvojila svoju nevinost, danas je još jednom sve obnovljeno'.)

Nakon mog izvješća o iskustvima koja sam imala na izvedbama Parsifala s dr. Steinerom, željela bih dalje prenijeti razgovor koji smo o Parsifalu imali jednom drugom prigodom. Tada nam je rekao da se davanje uputa Parsifalu od Trevrizenta kao što je opisano od Wolframa von Eschenbacha dogodilo u blizini Ermitaža u Arlesheimu. Naznačio je mjesto prilično točno, naime, ondje gdje danas stoji Pustinjakova koliba. Mogu se sjetiti da je u mojoj mladosti njen izgled bio ponešto drugačiji. Bilo je to malo, duguljasto mjesto, s malim potokom koji je prolazio pored toga a koji se spuštao iz stijenja iznad. Tu je bilo mjesto gdje su se mnogi ozbiljni razgovori morali dogoditi između njih dvojice. Dr. Steiner je cijelo susjedstvo opisao kao 'područje Grala'. Parsifal je stvarno primio svoju inicijaciju nakon dugih godina potrage za dvorcem Grala, lutajući kroz stalno drugačiji krajolik, kroz šume, preko planina, prolazeći mirna jezera i pored rijeka gdje mu se obratio cijeli elementarni svijet — vrsta inicijacije putem svijeta prirode — dok nije, nakon što je stekao zrelost, došao do kralja Amfortasa jednog Velikog petka da postane kralj Grala.

Vjerojatno je da je tamo bilo nekoliko dvoraca gdje su živjeli ljudi koji su pripadali zajednici Grala; možda su ti dvorci bili građeni od drva i kasnije su se raspali ili su bili uništeni. Tako se može pretpostaviti da je u blizini prebivališta Trevrizenta u Arlesheimu jednom stajao takav dvorac. Dr. Steiner je kazao da je dvorac Grala kojeg su Titurel i Amfortas bili čuvari bio u sjevernoj Španjolskoj i da je kasnije bio u Montségur-u u jugozapadnoj Francuskoj. Dodao je: 'Ako povučete dijagonalu od sadašnjeg stijenama okruženog samostana San Juan de la Peńa sjeveroistočno prema Montségur u Francuskoj dok San Juan de la Peńa leži jugozapadno [od Francuske granice?], tada ćete naći prva dva dvorca Grala'. Ne smije se zaboraviti da su se Gral događaji na Montséguru dogodili tijekom devetog i desetog stoljeća i da su tamo živjeli Katari i da su stradali na pogrebnoj lomači tijekom dvanaestog stoljeća. Dvije struje nisu međusobno povezane.

Ovdje treba navesti da je dr. Steiner potvrdio istinu legende da je St. Odile u njenom bijegu od oca koji je progonio našla utočište u kamenom rascjepu Hohlefelsen-a [Šuplje stijene], ponekad nazvanim Orilusfelsen [Stijene Orilusa] koje leže blizu dvorca Birseck u Arlesheimu.

I ovdje bi mi također moglo biti dopušteno da prenesem moj doživljaj koji će pokazati kako me veoma posebne okolnosti povezuju s obitelji Wagner. Bilo mi je oko četiri ili pet godina kada su moji roditelji boravili na planini Bürgerstock. Nakon ručka uvijek bi me stavili u krevet i trebala sam zaspati. Jednog dana, međutim, izašla sam iz kreveta i neprimijećena pobjegla na ulicu. Trčkarala sam amo tamo da pogledam na svijet sasvim sama. Sve čega se sada mogu sjetiti je da sam odjednom zgrabljena od straga i da je netko poviknuo, 'Stani, mlada damo, ne možeš ići tamo dolje'. Moje opiranje nije pomoglo. Veliki stranac odnio me natrag u hotel na rukama i predao me roditeljima, koji nisu malo bili užasnuti kada su čuli od gospodina da me spasio u posljednjem trenutku od pada preko litice. Još jedna sekunda i bila bih nepovratno izgubljena. Kada sam narasla rečeno mi je da je taj gospodin bio nitko drugi nego Siegfried Wagner. Kada sam dr. Steineru ispričala o ovom incidentu napomenuo je, 'Da, imaš posebnu vezu s obitelji Wagner'. Mnogo godina kasnije, dok sam prisustvovala festivalu u Bayreuthu, posjetila sam Haus Wahnfried i iskoristila priliku da Siegfriedu Wagneru zahvalim što mi je spasio život. On se odmah sjetio toga i rekao: 'To si onda bila ti. Još mi se i danas koljena tresu kada se sjetim toga, i dugo vremena nisam mogao zaboraviti one trenutke užasa. Kakva sreća da sam bio blizu pri ruci i da sam mogao nešto napraviti'. Sjećanje na to mu je bilo tako živo da me je stalno tresao rukom.

Jednom drugom prigodom s dr. Steinerom sam bila u kazalištu. To je bila najzabavnija epizoda. Die Fledermaus je bio igran u Mannheimu o čemu smo čuli dok smo sjedili za ručkom — slično kao i u prethodnom slučaju u Stuttgartu. Dr. Steiner je bio odmah entuzijastičan o tome i sugerirao da bi svi trebali ići to vidjeti. Čak je počeo i pjevušiti neke tonove i rekao, 'Voliš li Die Fledermaus koliko i ja?' Na što sam ja odgovorila da ga ne poznajem, jer u to vrijeme osjećala sam se previše nadmoćno da bi išla na operetu! Ali dr. Steiner je bio mišljenja da to treba znati — 'To je klasični glazbeni komad'. Tako se opet veliko društvo okupilo te večeri u kazalištu i svi smo bili sretni. Onaj tko se najviše zabavljao vjerojatno je bio dr. Steiner. Njegova bečka priroda i poznavanje i ljubav za Strauss-ove valcere došla je u prvi plan. A kako je tek dobro poznavao svog Straussa! Tijekom pauza pripremao nas je za humoristične dijelove koji dolaze i primijetila sam da je tijekom izvedbe povremeno gledao prema nama da vidi naše reakcije. Kada smo potom vježbali humoresku Die Fledermaus od Christiana Morgensterna želio je da nekoliko taktova operete bude odsvirano prije početka. Gđa dr. Steiner mislila je da to nije prikladno, ali dr. Steiner joj je rekao 'Zašto ne?' i glasno otpjevao par taktova. Mi smo, naravno, mislili da je to divno, i tako je došlo do toga i poslije se stalno radilo na takav način. Najprije je odsvirano par taktova glazbe i zatim, na posljednju notu, gđica von Baravalle bi uskočila na pozornicu kao Straussov 'Šišmiš' a ja sam trebala predstavljati životinju 'šišmiš'. Gđa Doktor je i sama veoma uživala.