Kratko nakon smrti gđe Röchling njena kćerka mi je pisala da ne zna što bi s njom i da li bi je ja željela imati. Njenu ponudu sam prihvatila s velikim zadovoljstvom i ona mi ju je odmah poslala. Nešto kasnije stigla mi je poruka iz Basel Badischer željeznice da je stigla slika za mene i da je pokupim. Nakon dugog traženja u raznim uredima konačno sam nabasala na nju naguranu u ugao i zatrpanu, bez ikakvog pakiranja i sa slomljenim okvirom i još sadržavajući komade slomljenog stakla. Odnijela sam je carinskom službeniku koji ju je pogledao s odvratnošću i potom odlučio da je to ulje na platnu i stoga bi koštalo nekoliko stotina franaka. Objasnila sam mu da je slika naslikana u Dornachu i da se može vidjeti da je to slika prvog Goetheanuma. Veoma je neljubazno objavio da on o tome ne zna ništa i da ako ne mogu dokazati da dolazi iz Dornacha da ću na nju morati platiti carinu. To me učinilo veoma nesretnom, jer kako si mogu priuštiti toliki iznos i kako mogu naći dokaz o njenom porijeklu? Upravo kada sam krenula očajavati došao je iz tog pravca sa svjetiljkom stariji nosač gotovo kao čovjek iz Goetheove Bajke. Već je bio krenuo kada je ugledao sliku i uzviknuo razdragan: 'Ah, kako lijepo, to je prvi Goetheanum. To je bila tako divna građevina i velika je sramota da je spaljena'. Carinski službenik je upitao: 'Dakle, poznajete li tu sliku?' I stariji čovjek je odgovorio: 'Naravno da poznajem. Radio sam u Dornachu mnogo godina a dr. Steiner je bio tako ljubazan, dao je meni i mnogim drugima toliko savjeta i pomoći. Nikada ga neću zaboraviti'!
Carinski službenik je bio prilično impresioniran ovime i rekao mi je, 'Dobro, ako je takav slučaj možete uzeti sliku sa sobom'. Kako sam zahvalna bila postarijem čovjeku! Rukovali smo se kao davno izgubljeni prijatelji. Nije od mene želio prihvatiti ništa i rekao je da je bio toliko sretan da je mogao pomoći. Tako sam otišla kući s mojom vrijednom slikom — i tamo još i danas visi, iznova očišćena i uokvirena, i daje mnogo zadovoljstva i zadivljenosti svima koji me posjete.
Slika Goetheove Bajke
Veliko mi je zadovoljstvo pristati na zahtjev Agnes Linde da ispričam povijest kako je došlo do toga da slike iz Goetheove Bajke budu naslikane.
1917 osnovana je druga grupa Općeg antropozofskog društva u Mannheimu od Helene Röchling i moje majke, Erne Bögel, u našoj kući. Na donjem katu bila je velika prostorija za bankete pogodna za sastanke grupa. U prvom redu je zidove, na koje su do tada bila obješena velika ulja na platnu krajolika i tako dalje, trebalo preurediti sa slikama koje imaju više smisla. Za savjet je pitan dr. Steiner i on je sugerirao da bi trebali upitati jednog od najboljih slikara u Dornachu, Hermanna Linde, da nacrta seriju slika iz Goetheove Bajke o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani i iz misterijske drame 'Vrata inicijacije'. Ukazao je na to da su ove velike imaginacije posebno prikladne za kićenje prostorija za antropozofske aktivnosti. Na njegovom predavanju u Dornachu od 8 lipnja 1924, dr. Steiner govori o vezi između Bajke Goethea i 'Vrata incijacije'.
Hermann Linde je isti čas postao entuzijastičan. Nakon par preliminarnih konsultacija, uglavnom u vezi broja i veličine slika, krenuo je raditi skice i dijagrame. Oni još postoje i umjetnička su djela za sebe.
Nakon završetka osnovnog rada stvarno slikanje je moglo početi. To je bilo u jesen 1919. Ono što je nazvano Linde atelje bilo je smješteno u osnovu Goetheanuma i tu je Hermann Linde radio svaki dan. Tu je mogao primijeniti sve svoje bogato iskustvo koje je stekao oslikavajući veliku kupolu prvog Goetheanuma. Dr. Steiner ga je posjećivao gotovo svako jutro da vidi kako rad napreduje i da mu da novo ohrabrenje i savjet i u vezi sadržaja i tehnike. Često je traženo da s njime budemo prisutni gđa Röchling, moja majka i ja. Zaista je bilo uživanje tiho gledati kako nastaje veliko umjetničko djelo, doživjeti posvećenost i zahvalnost s kojom je Hermann Linde slušao instrukcije dr. Steinera i također vidjeti s kojim je zadovoljstvom i razumijevanjem dr. Steiner ulazio u posebnu prirodu zadatka uvijek dolazeći s novim sugestijama. Često bi, nakon što bi duže vremena tiho gledao, sam uzeo kist da posvijetli gdje je bilo previše tamno ili da na drugom mjestu doda par poteza a također se moglo dogoditi da je samo vukao poteze po zraku. Hermann Linde je pažljivo gledao i odmah bi razumio što je dr. Steiner mislio i potom bi to prenio na platno. Obojica su uživala radeći ovo zajedno. Poslije nam je Hermann Linde volio govoriti koliko je bio sretan — i kako divno mora biti za nas i za grupu — da je rad dr. Steinerova duha i njegovih ruku bio vidljivo ugrađen u te slike.
Zbog ratnih uvjeta slike nisu nikada došle do naše kuće u Mannheimu. U početku nas je to činilo veoma tužnim, ali vanjske okolnosti su nam bile nepremostiva prepreka. Kasniji događaji pokazali su da je to bila sretna okolnost jer je kuća bila potpuno uništena tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon što su ovih dvanaest velikih slika mnogo godina bile u našim apartmanima u Dornachu ponovno su došle u posjed Agnes Linde. Također su bile pokazivane na izložbama u Goetheanumu, na primjer, kada ih je dr. Steiner izložio u Bijeloj sobi prvog Goetheanuma tijekom ciklusa predavanja danog učiteljima iz Engleske za Božić 1921. Hilde Boos-Hamburger napisala je lijepi članak koji se pojavio u biltenu Das Goetheanum (24 siječnja 1937) o životu i radu Hermanna Linde, koji se posebno odnosi na njegove slike o Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani.
Bilješke slikara Wilhelma Nedella-e o 'slici druida' nakon rasprave o tome s Rudolfom Steinerom
Te bilješke iz posjeda Wilhelma Nedella, koji je mnogo godina radio u Goetheanumu, došle su u moje ruke. Od njega su zapisane nakon razgovora o temi s Rudolfom Steinerom. Ne bi smjele biti izgubljene jer nema mnogo komentara od Rudolfa Steinera o njegovim vlastitim slikama i skečevima.
Ono što kod te slike odmah upada u oči je snažna a ipak jednostavna kompozicija koja svjesno i umjetnički dovodi u antitezu polaritete boje i sadržaja, i pobuđuje unutarnju napetost u duši promatrača. Ako se prvo pogleda dijagonala a do b na slici, percipira se podjela tamne zemaljske mase u plavom, od zračno-svjetlosno-toplog kozmičkog elementa u žutom, koji se, u gornjem desnom kutu, podiže do krajnje svijetlog pola (Sunca). Dolje, na lijevom suprotnom rubu, crna je mrtva formacija koja nosi plavu stijenu. S druge strane, ako se pogleda dijagonala c-d na slici, tada je gore na lijevo druidski svećenik stojeći uspravno kod tri oltara predajući svoje cijelo biće suncem ispunjenom kozmosu, najveća umješnost za koju je čovjek sposoban — svjesno zajedništvo s bogovima, čin bogosluženja koji samo posvećenik može izvesti. Opet na donjem desnom uglu, lik je žene koja sjedi i čisti mahune ili možda krpa ribarsku mrežu — jednostavno, neposvećeno biće apsorbirano zanimacijom koja u potpunosti pripada Zemlji, nižem poretku stvari. 'Ovdje imamo voljenu Zemlju', rekao je učitelj. Iza žene se uzdižu konusne forme u svijetlo plavoj, i nebitno je da li se to uzima kao indikacija domova primitivnih naroda tog vremena ili je ribarska mreža raširena da bi se osušila (jer ti ljudi su bili ribari). Još gore na nagibu još je jedan oltarni kamen. Ni jedan Druid ne stoji na njemu već gigantsko elementarno biće — prikazano kao gigantska formacija magle — (značajno, u smeđoj poput oblaka magle naznačenog u ovoj oblasti na rubu) biće koje smješta svoju ruku (napola kopito, napola kandža) na napušteni oltar da ga preuzme. Ovdje treba reći da kada su stara misterijska ili kultna središta napuštena, zanemarena i više nisu redovito korištena, ona postaju magijsko žarište za ova niža, vezana za Zemlju, elementarna bića snaga prirode, snijega, leda i oluja, koja pohlepno apsorbiraju duhovnost koja još prianja za takva mjesta i jednostavno je preuzmu.
