Euritmija je počela ići na ture 1920. U sve većoj mjeri publici je postajala poznata. One najranije od velikih izvedbi dane su u Stuttgartu i Zürich-u. Poslije su došle one u Essenu, Mannheimu i Rhinelandu. Također smo u više navrata davali izvedbe sjedištima u Berlinu. Na ovom zadnjem mjestu, između drugih stvari, ja sam dala prilično žestoku posebnu moju vlastitu točku — međutim, ne sasvim dobrovoljno. To se dogodilo na sljedeći način. Kao što sam imala udjela u euritmiji, tako sam i svirala na malim udaraljkama s orkestrom. Glazbenici su sjedili na prednjoj strani pozornice na jednoj strani. Sada u jednom trenutku, nakon što sam završila jedan od mojih euritmijskih komada, morala sam se brzo promijeniti, požuriti preko zamračene pozornice i sići sa strane zavjese na pripremljenu stolicu uz pomoć jednog od glazbenika. U mojoj žurbi i u mraku pogrešno sam procijenila udaljenost i proletjela kroz zavjesu — koja je srećom prekinula moj pad — i pošteno pala na glasovir, udaraljke i na glazbenike. Bio je strašan pad! Gđica Mitscher, koja je pazila rasvjetu, dugo se vremena nije usudila upaliti svijetla. Nije imala pojma što se dogodilo. Kada je ponovno došla rasvjeta sjedila sam na mojoj sjedalici s poprilično crvenim licem i osjećala se veoma posramljeno. Kako se nisam previše ozlijedila komad se mogao nastaviti do kraja. Naravno da je svatko, uključujući publiku, bio veoma šokiran i svi su se raspitivali što se dogodilo. Dr. Steiner mi je poslije kazao da nema potrebe za takvom žurbom i sređeno mi je bilo da se mogu tiho uvući dolje i što je moguće više neprimjetno. Zatim smo se svi srdačno nasmijali.
Putovanja u inozemstvo počela su 1921 — Skandinavija, Češka, Austrija, Holandija, Engleska, itd. Mnogo tekstova je bilo na jeziku zemlje koju smo posjećivali, ali bilo je također i mnogo njemačkih tekstova ili prijevoda. Bilo je otvoreno novo poglavlje u povijesti euritmije. Za posebno karakteristične zvukove u dotičnom jeziku, dr. Steiner je dao nove geste koje su se točno poklapale s prirodom zvukova. Također, za prijevod azijatskih jezika, dao je karakteristične geste, položaje i pokrete ruke, šake i noge koji su najzanimljiviji i dijelom veoma složeni, kao na primjer u slučaju egipatskih, kineskih i japanskih zvukova. Kada smo pitali da li bi mogli dobiti nešto i za indijske tekstove također, rekao je da je to nemoguće; ili bi morali kopirati perzijske minijature — što bi moglo biti moguće — ili bi morali raditi 'trbušni ples' a to sigurno ne bismo željeli.
Putovati u poratnom periodu tog vremena nije uvijek bilo lako. Putovanja vlakovima kroz samu Njemačku često su bila otežana štrajkovima i drugim tehničkim problemima i bila su veoma razvučena i naporna. Stigli bi u grad, imali pripremnu vježbu da se upoznamo s pozornicom, zatim glavnu probu i povremeno bi isti dan imali izvedbu. Zatim bi putovali u sljedeći grad i tako nekoliko tjedana neprekidno. To je bilo strahovito zanimljivo i aktivno vrijeme. Uvijek smo apsorbirali nove utiske od zemalja i ljudi koje smo posjetili. Uvijek smo bili suočeni s novom situacijom. Između ostalih stvari naučili smo biti pokretni u svakom smislu riječi.
Jedva da smo se vratili kući a gđa dr. Steiner je s nama počela s probama novog programa. Izračunala sam da sam jedne godine u Dornachu provela sveukupno samo osam tjedana. Ali na našim putovanjima smo vidjeli i doživjeli mnogo divnih stvari. Vrijeme provedeno u društvu jednih s drugima bilo je tako skladno i imali smo mnogo razumijevanja jedni za druge. Svatko je pomogao onom drugom kada god je bilo prilike. A kako smo se tek zabavljali na dugim putovanjima vlakom! Dr. Steiner je često posjećivao druge kupee propitujući kako smo, šalio se i hrabrio nas. Jednom prigodom smo stigli u Prag prilično iscrpljeni nakon noćnog putovanja i od naših domaćina i domaćica smo bili primljeni na uobičajeni način. Nakon svečanog pozdrava željeli su povesti svoje goste kući sa sobom, ali dr. Steiner je rekao, 'Čekajte trenutak, najprije želimo dobro doručkovati. Pozivam vas sve na to. Euritmisti moraju otkriti kako je dobar bohemijski doručak od kave i kifle'. Tako je ovo veliko društvo sjelo u bifeu na postaji i uživalo u sretnom i ugodnom vremenu zajedno.
Dok smo neko vrijeme boravili u Pragu na račun euritmijske ture i predavačke ture dr. Steinera, mi euritmisti, zajedno s mnogim članovima društva, s g. i gđom dr. Steiner posjetili smo dvorac Karlstein u Bohemiji. Nije moj zadatak da dam povijest ovog dvorca. Samo bih željela skrenuti pažnju na dvije knjige o toj temi: Karlstein od Michaela Eschborna i Geistimpulse in der Geschichte des Tschechischen Volkes von den Ursagen bis Karl IV [Duhovni impulsi u povijesti češkog naroda od vremena drevnih saga do Karla IV] od Hanne Kramer-Steiner. Mogu, međutim, izvijestiti što nam je dr. Steiner rekao prilikom tog posjeta.
Od najvećeg interesa za nas je bila izjava da je Karlo IV bio posljednji car koji je prošao inicijaciju. Dvorac nije toliko bio mjesto obrane i prkosa, već je izgrađen od cara da bi udomio njegovu veliku zbirku antikviteta i umjetničkih djela iz cijelog svijeta. Prije svega oko sebe je okupio osobe visokog duhovnog ugleda i one koji su se zanimali za duhovne stvari. Velika Kapela svetog križa u svom svojem zlatnom sjaju stanovnicima dvorca i njihovim gostima služila je kao prostorija za misu. Za vlastitu privatnu uporabu car je pripremio inicijacijski centar u glavnoj kuli do koje su vodile spiralne stepenice, čiji zidovi su bili iscrtani pričom o sv. Wenzelu i stupnjevima njegove inicijacije. Dr. Steiner nam je rekao: 'Ispitajte to pobliže i naći ćete velike sličnosti s Alkemijskim vjenčanjem Kristijana Rosenkreutza.' Kasnije sam čula da je dr. Steiner rekao da to jest bilo predstavljanje Alkemijskog vjenčanja. To nije sasvim točno jer je taj rad nastao mnogo kasnije. Ali to je u istom duhovnom smjeru. Kada se netko popne stepenicama najprije dolazi do Marijine kapele na čijim zidovima su slike iz apokalipse. Mala vrata vode duž uskog prolaza do Kapele sv. Katarine. To je zapravo bila careva prostorija za meditaciju. U nju se povlačio na duže ili kraće vrijeme. Nešto hrane uručivano mu je kroz otvor u podlozi jednog od zidova. Iznad ulaza nasuprot oltara je čuveni dvostruki portret cara i njegove žene, Anne von Schweidnitz, koja drži relikviju križa.
Ne želim se suzdržati od izvještaja o šarmantnoj epizodi koja se dogodila tijekom posjeta tom mjestu od dr. Steinera, gđe dr. Steiner i više ostalih. Dr. Steiner je jednom ranijom prigodom rekao da su stari slikari, kada su željeli napraviti razliku između običnog gledanja i onog vizionarskog, vizionarski oslikavali više-manje kao žmirenje. Tako je bilo sasvim prirodno da je netko iz društva rekao, gledajući ovaj dvostruki portret: 'G. Doktore, to o čemu nam pričate morao bi biti pogled posvećenika'. Tada se dr. Steiner nasmijao i rekao, 'Pogledaj bolje, to nije netko tko žmiri već prije netko s nekako lukavim izgledom. U svakom slučaju izgleda da je bio veoma mnogo zaljubljen u nju!'
Dr. Steiner je volio Prag. Učestalo je šetao kroz grad i skretao pažnju onih koji su mu bili u društvu na posebne objekte od interesa. Posebnu je pažnju skrenuo na vezu dvije kapele: Wenzel u katedrali na Hradschinu i Kapelu svetog križa u Karlstein dvorcu. Posebno mu je zadovoljstvo bilo pokazati nam Zlatarevu uličicu, gdje su alkemičari živjeli u Srednjem vijeku i koja danas još odaje osobiti šarm.
Ali bilo je još i drugih veoma uzbudljivih putovanja koja sam napravila. Prije svega ono od Tübingena u Frankfurt, Darmstadt, Baden-Baden i Heidelberg. U Tübingenu je već bilo nemira među učenicima, smijeha i zviždanja. Unatoč tome izvedbe su izvršene do kraja i bio je veliki uspjeh. U Frankfurtu je, međutim, izbila velika gungula među publikom tijekom prvog dijela programa, tako da smo često jedva mogli razumjeti što je gđa dr. Steiner recitirala iz jedne od bočnih loža blizu pozornice. Nismo mogli dopustiti nikakvu pauzu između točaka, i promjene kostima su morale biti provedene s našom krajnjom brzinom. Garderobijerke bi otrgnule korištenu odjeću a druge bi držale novu spremnu i začas smo bile natrag na pozornici. Usred zviždanja i urlanja iz galerije mi smo našu izvedbu priveli kraju. Gđa dr. Steiner uvijek bi nam rekla koja točka dolazi sljedeća prije nego bi došli na pozornicu i dogodilo se da je u Sali viknula: 'Die Klaffer [Svađalice], humoristična pjesma od Goethea.' Publika je osjećala da su oni ti na koje se to odnosilo i sada je izbio ozbiljan metež. Kada sam imala izvesti solo točku, upravitelj pozornice me nije htio pustiti na pozornicu. 'Ubit će vas, gospođice', rekao je, i čvrsto me zadržao. Ja sam se, međutim, istrgnula, i premda nisam čula ni notu glazbe točku sam završila. Publika u pregradama nije mogla razumjeti što se zbiva, jer većina ljudi nije imala ništa protiv euritmije i stalno je vikala na one natrag da budu tihi. Cijela stvar je potaknuta od radikalnih oponenata desnog krila, istih onih koji su kasnije predavačke ture dr. Steinera u Njemačkoj učinili nemogućim. Nakon presvlačenja u našu normalnu odjeću u svlačionici smo sjedili potpuno iscrpljeni i čekali da se gomila raziđe. Zatim nas je policija ispratila iz zgrade na stražnji izlaz do našeg hotela.
Sljedećeg dana bila je rana matineja u Darmstadtu i to je odvilo savršeno glatko sve do zadnje točke. Kratko prije toga čuli smo kako su vrata galerije otvorena i odjekivali su žestoki povici i zviždanje. Publika je glasno vikala da želi tišinu i mi smo našu izvedbu zaključili bez daljnjih ometanja. Ali što se zapravo dogodilo? Siledžije iz Frankfurta slijedili su nas od tamo, ali su imali dojam da će se izvedba dogoditi poslijepodne. Tako su stigli kasno i naravno bili su ekstremno ljuti. U Baden-Badenu, također, bilo je prilično bučno. Posebno smo se bojali za gđu dr. Steiner koja je sjedila tako blizu publike da je bila u velikoj opasnosti. Srećom, međutim, ova izvedba je također prošla u redu.
