.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 5 listopada 1917
Rafael: 'Rasprava', 'Atenska škola'
Nisam želio upotrijebiti više slika kao uvod u današnje predavanje iz povijesti umjetnosti, već sam ograničio naše promatranje na samo dvije slike, koje ćemo obje smjestiti u noviji povijesni razvoj. Potom ćemo ih povezati uvodeći povijesne epohe kao što smo to činili ranijih godina.
Pogledajte ovu prvu sliku na koju će se primarno odnositi naša zapažanja, sliku koju dobro poznajete, takozvana Rafaelova 'Rasprava'.
Rafael: Rasprava. (Camera della Segnatura)
Predstavimo si ukratko sadržaj slike: dolje, u sredini, vidimo svojevrsni oltar s kaležom na njemu i hostijom, sakramentalnim simbolom. Lijevo i desno su religiozni pojedinci i po draperiji ih prepoznajemo kao učitelje, pape i biskupe. Nasuprot sredini vidi se kako se skupina kreće, slijeva i zdesna u skladu s gestom ruke osobe koja se nalazi neposredno desno od oltara. Prema ovome opažamo da ti pojedinci sudjeluju u nečemu što silazi odozgo. Kao rezultat toga vidimo, gledajući u prostor blizu oltara gdje je skupina smještena, u krajolik i neposredno iznad njega – u gornjoj polovici slike – gomilanje oblaka. U određenoj mjeri unutar ovog prostora vidimo beskonačni horizont. Iz sredine ovih masa oblaka vidimo kako se dižu anđeoski geniji, lebdeći s obje strane golubice, donoseći Evanđelja, preneseni iz neodređenog duhovnog svijeta. U središtu vidimo Duh Sveti prikazan u obliku golubice. Iznad pomalo odmaknutog Duha Svetoga imamo – jasno, anđeoski likovi koji nose evanđelja dolaze naprijed u perspektivi – lik Krista Isusa, a iznad Njega, lik Boga Oca. Tako imamo Trojstvo iznad kaleža gdje se nalazi svetište. S obje strane Kristova lika imamo odgovarajuće skupine; nebeska skupina gore, koju dolje odražava svjetovna skupina. S obje strane Kristove figure pojavljuju se sveci, Bogorodica s Njegove desne strane i Ivan Krstitelj, a slijede ih drugi: David, Abraham, Adam, Pavao, Petar i tako dalje. Još gore, uzdižući se u oblake, nalaze se stvarni likovi genija, duhovne individualnosti.
Ovu sliku koju sada imamo pred sobom – naravno da postoje puno bolje kopije – želio bih povezati s evolucijom čovječanstva.
Prvenstveno treba jasno razlučiti između onoga što je ovdje dano i onoga što možemo doživjeti kada se prenesemo u osjećaje vremena kada je ova slika zapravo nastajala. Ako se prebacimo u 16. stoljeće i usporedimo ga sa složenošću osjećaja s kojom bi slikar slikao, danas, moramo reći: u to vrijeme, u Rimu, kada je vladao papa Julije II, i ono što ga je vodilo da u njegovim dvadesetim pozove Rafaela u Rim, bilo je to u to vrijeme, i u svakom gradu, ljudsko iskustvo nečega što je živjelo kao duboka istina prikazana na ovoj slici. Danas bi se dakako moglo naslikati nešto slično; ali ako bi bilo slično ovoj slici u scenskom dizajnu, ne bi prikazivalo nikakvu pravu stvarnost.
Takve stvari treba potpuno razjasniti, inače se nikada neće doći do konkretnog promatranja povijesti, već će se zauvijek ostati u apstraktnim promatranjima legendi – loših priča – koje se danas u školama i na sveučilištima nazivaju poviješću. Svaki detalj na koji možemo baciti oko da bismo razumjeli ovu sliku, da bismo je stvarno umjetnički razumjeli, znači da svaki mali detalj ima određeno značenje. Pomislite samo kako je Rafael, ta izuzetna osobnost Rafaela, o kojoj smo često govorili, kako je stigao u Rim. Također je bio u tijelu dvadesetogodišnjaka, i lako se može zaključiti, da dok je uglavnom slikao ovu sliku, da se bližio kraju dvadesetih. Tada je potpuno bio pod utjecajem dvoje starih ljudi koji su već doživjeli dvije velike životne bitke, i koji su imali planove i ideje, ideje koje su svi, reklo bi se, smatrali dalekosežnima.
Budimo potpuno jasni: pod papinskim prethodnicima Julija II, Rim je u osnovi bio potpuno drugačiji nego za vrijeme vladavine Julija II. Najznačajniji ovdje, kao prethodnici, bili su Borgie. Moglo bi se reći da se za vrijeme Aleksandra VI, Rim postupno razvijao kao preklapanje starih ruševina i ruševina antičkog svijeta, gdje je crkva Svetog Petra gotovo zastarjela i postala nepraktična. Doduše, ti su ljudi bili ispunjeni određenom nostalgijom za umjetničkom veličinom antike i željeli su je ponovno oživjeti. No, upravo na prijelazi iz 15. u 16. stoljeće dogodio se čudan incident između Borgia i Julija II. Ispod sobe i hodnika koji su pripadali u 'Camera della Segnatura', Aleksandar VI je dao naslikati dvije freske o kojima danas želimo govoriti. Zasigurno je neobično da je Julije II, Rafaelov pokrovitelj, izbjegavao ovu donju sobu koja je bila uobičajena rezidencija njegova prethodnika, kao da su tamo kružili duhovi kolere i kuge. Toga se potpuno klonio, nije se zamarao umjetničkim ili bilo kakvim događajima koji su se ranije tamo odvijali. Naprotiv, odlučio je, prema svojim zamislima, sobe i hodnike na gornjim katovima urediti onako kako ih i danas možemo vidjeti. Moramo se samo sjetiti načina razmišljanja pape Julija II u vezi s početkom 16. stoljeća i kako je njegov um radio potpuno drugačije od uma njegovih prethodnika.
Drugi Rafaelov pokrovitelj bio je Bramante. Imao je u glavi plan za novu crkvu Svetog Petra. I Julije II i Bramante bili su već stari ljudi, kao što sam rekao, koji su iza sebe imali životne oluje. Pozvali su mlade pojedince poput Rafaela u Rim da im služe, slikovito izraze nove ideje za koje su mislili da bi trebale ući u čovječanstvo. Trebalo bi pobliže promotriti te impulse koji su potekli iz Rima i koji će prodrijeti u čovječanstvo od početka 16. stoljeća nadalje. Ti su impulsi zavisili, s jedne strane o tijesnoj povezanosti razvoja vanjskog kršćanskog crkvenog svijeta, a zatim opet o tome na što će se odnositi utemeljenje kršćanskog crkvenog svijeta. S druge strane, to se odnosi na cjelokupni povijesni razvoj zapadnog svijeta. Samo promislite, da današnje ljudsko biće ima velike poteškoće u prenošenju svojih osjećaja i misli u vrijeme koje se, takoreći, razvilo iz ove slike, tako često nazivane 'Rasprava'. Još je teže suvremenom čovječanstvu prenijeti se u stoljeća dalje u prošlosti, kada je kršćanstvo već imalo moć. Često sam spominjao da ljudi danas imaju dojam da je čovječanstvo uvijek bilo takvo kakvo je danas. To nije baš tako, pogotovo u odnosu na njihov duševni život, nije bio kao sada. Kao što je gotovo prije dvije tisuće godina prije otajstva Golgote nešto umetnuto u evoluciju pored ovog otajstva Golgote koje se proširilo u širinu društvene evolucije, tako se pojavilo i nešto sasvim drugo od otajstva Golgote što danas shvaćamo na drugačiji način. Ljudi suviše nejasno zamišljaju da je u vrijeme kada je ova slika nastala, čovječanstvo bilo podvrgnuto otkriću Amerike krajem 15. stoljeća; i drugo, došlo je do posve drugačijeg društvenog shvaćanja kroz izum tiskanja, koji je konačno, kroz kopernikanske i keplerovske poglede, uspostavio novu znanost.
Pogledajte samo ovu sliku. Hoću reći: kad bi slikar slikao to danas, ne bi u istom smislu istinitosti bilo ono što je bilo onda, ne može biti; jer danas se ne može naći duša koja bi ovu sliku naslikala u istom smislu kao u ono vrijeme kada je stvarno naslikana, koja bi objektivno s takvom imaginacijom za zemaljsko bila takva, kao da Amerika još nije bila otkrivena. To bi bile duše koje gledaju gore u oblake s pravom vjerom, koje u oblacima zamišljaju duhovni svijet kao mi danas, koje u izvjesnom smislu zamišljaju oblake kao stvarna prostorna tijela. Takvih duša danas više nema, čak ni među najnaivnijima. No, krivo zamišljamo duše tih vremena ako ne vjerujemo da je sadržaj ovih slika bio nešto što se od njih izravno zrcali. Razmotrimo – što je točno sadržaj ove slike? S današnjeg znanstvenog stajališta mogli bismo identificirati sadržaj ove slike: navikli smo reći da je imaginacija prvi korak gledanja u više svjetove. Ako kažemo: do 16. stoljeća čovječanstvo je imao pogled na svijet i kozmički prostor u odnosu na zemaljski svijet, koji je zavisio o imaginaciji, onda je to prava istina. Imaginacija je u to vrijeme bila nešto živo; a Rafael je slikao žive prikaze duševnih iskustava. Pogled na svijet, slika svijeta, još je u to vrijeme bila nešto imaginativno.
Te su imaginacije raspršene jetkom snagom kopernikanstva, otkrićem Amerike i tiskarske umjetnosti. Od tog vremena čovječanstvo je uzelo mjesto imaginacije, onoga što nazivamo imaginativnim znanjem i imaginativnom percepcijom, i zamijenilo ga vanjskim predstavljanjem slika, konstitucije svijeta u cjelini. Dakle, dok trenutno zamišljamo Sunce, planete koji kruže oko njega i tako dalje, ljudi tada to uopće nisu mogli učiniti, kada su htjeli govoriti o nečem sličnom, govorili su o imaginativnim slikama. Prikaz takve imaginacije je ova slika. U stoljećima u kojima se imaginativna spoznaja postupno razvijala da bi omogućila slike kao one što je Rafael napravio, došlo je do izvjesnog nestajanja u 16. stoljeću, dakle to su stoljeća, 16, 15, 14, 13, 12, 11, 10 sve do 9. stoljeća, ali ne dalje. Ali želimo ići dublje u prošlost, više nećemo naći pravih imaginativnih prikaza ako i sami želimo iskusiti imaginativnu umjetnost, kao što su to činili ljudi u spomenutim stoljećima, koju nam je danas teško imaginativno podignuti u duši.
Ako želimo doživjeti što je kršćanstvo bilo prije 6. stoljeća, trebamo zamisliti kršćansko iskustvo kao mnogo duhovnije nego što smo obično skloni. Augustin je iz kršćanske imaginacije izvukao samo ono što je mogao koristiti. Ipak, čitajući Augustina danas, dobiva se sasvim drugačiji osjećaj za ono što je još živjelo kao pogled na svijet i kao slika međusobne povezanosti svijeta s čovječanstvom u to vrijeme, toliko različita od sadašnje. Od posebne su važnosti ideje koje ćete pronaći čitajući Scotus Erigenu, koji je poučavao u vrijeme Karla Ćelavog. Moglo bi se reći da su ova drevna stoljeća prije 9. bila prožeta kršćanskim mislima koje su iskusili oni koji su barem uzdigli svoje misli da prožmu svoje kršćansko mišljenje visoko duhovnom imaginacijom. Moglo bi se reći, da kada je čovječanstvo stvorilo pogled na svijet tijekom ovih drevnih vremena, da je uključilo vrlo malo svojih izravnih osjetilnih iskustava. Iz svog pogleda na svijet, uključili su mnogo više onoga što nije proizašlo iz osjetilnih iskustava, već je donijelo staro vidovito viđenje svijeta. Kada se vratimo u prva stoljeća nakon otajstva Golgote i slijedimo kršćanske ideje, tada nalazimo da su te ideje takve da bi se radije reklo – ti su ljudi bili zainteresirani za nebeskog Krista, Krista kakav je bio u duhovnim svjetovima, dok su ono što je On postao dolje na Zemlji, smatrali više dopunom. Tragati za Kristom među duhovnim bićima, razmišljati o Njemu u odnosu na nadosjetilnu duhovnost, bila je njihova suštinska težnja, a proizašla je iz starog duhovnog – tada atavističkog – pogleda na svijet. Ovaj pogled na svijet ispunjavao je drevnu kulturu sve do trećeg post-atlantskog doba. U to se doba smatralo da je Zemlja zaista neka vrsta nadopune duhovnog.
Treba se upoznati s imaginacijom koja je potpuno neophodna ako se želi razumjeti, shvatiti kako se čovječanstvo zapravo razvijalo od tog vremena do danas. S tom imaginacijom moramo se upoznati s idejom da su Europljani nužno morali potisnuti duhovnu imaginaciju u razvoju svoje kulture. Ovome treba pristupiti sa simpatijom, a ne antipatijom – to se ni na koji način ne smije prosuđivati kritički, već se jednostavno treba uzeti činjenice onako kako su predstavljene: to je jednostavno bila sudbina, europske kulture, steći kulturu na način na koji su to morali. To je bila sudbina Europe: potiskivanje duhovnih ideja, obuzdavanje, da tako kažem.
Tako je postajalo sve jasnije i smislenije da je od 9. stoljeća Europa trebala kršćanstvo dok su se duhovne ideje potiskivale. Rezultat te nužde bio je raskol grčke-istočne i rimokatoličke crkve. U to se vrijeme dijelio Istok od Zapada. Ovo je veoma važno. Zapad je imao sudbinu potisnuti duhovne impulse na Istok. Tu su i ostali. Čovjek doista ne može razumjeti što se događa u razvoju ljudskih bića, kada nema jasnog razumijevanja potrebe odbijanja duhovnih impulsa prema Istoku – onome što je povezano s Azijom i Rusijom kao europskim poluotokom – od 8. i 9. stoljeća. Ti su se impulsi skupljali i razvijali neovisno o zapadnoeuropskom i srednjoeuropskom životu, te su se širili u današnju Rusiju.
Ovo je veoma važno. Samo je jednom ovo pravilno uspostavljeno. Danas postoji tendencija da se stvari ne razmatraju kroz odnose. Kao rezultat toga, događaj kao što je ruska revolucija naizgled se razvio u nekoliko mjeseci – netko je došao na tu ideju – dok je istina koja je prethodila ležala u pozadini kao rezultat specifičnog tijeka događaja kroz stoljeća, dok je duhovni život postao nevidljiv, nepraktičan i gurnut natrag prema istoku i zaglavio, ali i dalje radeći na kaotičan, nedefiniran način, natjerao je ljude da stoje točno unutar događaja na Istoku. Ipak, to stajanje unutar njega nije bilo stvarno življenje unutar njega, baš kao ljudi koji plivaju u jezeru – ako se baš nisu utopili – imaju morsku vodu koja ih okružuje. Isto tako, ono što je na istoku površinski djelovalo kao duhovni impuls, još uvijek je duhovno postojalo. Ljudi su u njemu plivali i nisu imali pojma što je pritiskalo površinu od 9. stoljeća i što je potom gurnuto natrag na istok, kako bi se sačuvalo da sigurno preživi i kasnije uđe u evoluciju. Ljudima koji su potekli s Istoka, i koji su se postupno razvili iz seoba i sličnih veza, u njihove duše uneseni su duhovni impulsi koji se nisu mogli koristiti u Zapadnoj, Južnoj, i Srednjoj Europi.
Zapad je zadržao nešto izvanredno. Istok, ne znajući – najvažnije stvari idu svojim tijekom u podsvijesti – istok je, ne znajući, ostao čvrsto na osnovnoj izreci Evanđelja: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta'. Stoga je na istoku usmjerenje unutar fizičke razine uvijek gore, prema duhovnom svijetu. Zapad je zavisio o preokretanju rečenice: 'Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta', ispravljajući je kako bi se stvorilo kraljevstvo Krista na ovome svijetu. Kao rezultat toga vidimo da je Europa imala sudbinu konstituiranja Kristovog kraljevstva vani, na fizičkoj razini. Moglo bi se reći da je od 9. stoljeća iz Rima proglašen zakon odvajanja od rečenice: 'Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta', uspostavljanjem svjetovnog kraljevstva, kraljevstva za Krista Isusa na Zemlji, koje bi bilo na fizičkoj razini.
Rimski papa postupno je postao onaj koji je govorio: moje kraljevstvo je kraljevstvo Kristovo; ali ovo Kristovo kraljevstvo je od ovoga svijeta; mi smo ga konstituirali na takav način da je ovo Kristovo kraljevstvo od ovoga svijeta. Međutim, prevladala je svijest da Kristovo kraljevstvo nije ono koje se može temeljiti na 13 osnovnih pravila vanjskog prirodnog postojanja. Ljudi su bili svjesni da kada pogledaju u prirodu, obasjanu jutarnjim crvenilom Sunca i sjajem zalaska Sunca, zvijezdama, onda nije samo stvar u tome što su oči vidjele, što su uši čule, ili ruke uhvatile, nego u širinama beskonačnog prostora u isto je vrijeme postojalo nešto od duhovnog kraljevstva. Sve vidljivo u svijetu donekle je posljednji odljev, posljednji val duhovnog svijeta. Ovaj vidljivi svijet je potpun samo kada smo potpuno svjesni da je on istjecanje duhovnog svijeta. Duhovni svijet je stvaran; ovaj duhovni svije čovječanstvo je samo izgubilo iz vida. Skriven je, a ipak je stvarnost, aktualnost. Kada osoba prođe kroz vrata smrti i posebno je blagoslovljena, ona ili on zakorakne u duhovni svijet. U prošlim vremenima ljudi su bili daleko više živi u svojim mislima nego što možemo zamisliti. Kada su blaženi koji su umrli prošli kroz vrata smrti, ušli su u svijet koji možemo zamisliti u sadašnjem vremenu – prožet oblacima, prožet zvijezdama, probijajući orbite planeta. Bilo je to nešto toliko konkretno da su duše umrlih mogle stvoriti gornju skupinu prikazanu na slici. Duše umrlih spojile su ono što je za njih postojalo iz prošlosti kako bi prikazale ovaj konkretni misterij, ovu konkretnu tajnu prirode Trojstva, u njihovoj sredini: ovo potpuno otajstvo koje se sastoji od bića prošlosti: Boga Oca - od bića sadašnjosti: Krista Isusa - od bića budućnosti: Duha Svetog.
Ali ono što se raspada u realnosti vremena, to mora biti tamo da današnji svijet, svijet osjetila, ne bude puka iluzija, i ako ljudi ne žele živjeti unutar ovog osjetilnog svijeta poput životinja, u ovom osjetilnom svijetu na fizičkoj razini moraju postojati znakovi onoga što je nevidljivo, što lebdi i obitava iznad oblaka. Oni rođeni kasnije moraju imati žive znakove onoga što oni prije rođeni, koji su već posmrtne duše, mogu izravno vidjeti.
Na oltaru stoji kalež s presvetim, s hostijom. Ova hostija nije samo puka materija za ljude koji stoje s desna, lijeva, i oko nje, već je ova hostija okružena svojom aurom. Unutar ove aure hostije djeluju sile koje se slijevaju iz Trojstva. Ovakve imaginacije tadašnjih glavara, crkvenih otaca, biskupa i papa o svetosti oltara neshvatljiva su današnjem čovječanstvu. To je prošlo s vremenom. I ovdje je na slici uhvaćen trenutak, u kojem sviće ovim ljudima na oltaru dolje: na oltaru je otajstvo; nešto lebdi oko hostije. I to nešto vide duše preminulih, točnije oni blagoslovljeni: David, Abraham, Adam i Mojsije, Petar, Pavao – preminuli to vide kao što duše ovdje na fizičkom planu vide objekte fizičkog svijeta.
Kad pogledamo što je ispod, sa hostijom u sredini, tada imamo u onome što je tamo dolje, u nekom smislu na najnižem sloju slike, ispred nas ono za što je papa Julije II rekao: ovo, u velikoj slavi, želim uspostaviti na Zemlji u Rimu ako je ikako moguće; takvo kraljevstvo, takvo carstvo – ne državu nego carstvo – kako bi se stvari odvijale u tom carstvu obavijene tim aurama da prošlost i njeni impulsi žive dalje u tim aurama. Carstvo koje postoji u ovom svijetu, ali koje, budući da je od ovoga svijeta, sadrži znakove i simbole za ono što živi u duhovnom svijetu.
Ideje ove vrste Julije II potaknuo je najprije u Bramanteu, a zatim u mladom Rafaelu. Tako je došlo do toga da je mladi Rafael mogao komponirati ovu sliku. Na neki način Julije II je želio ovu sliku u svojoj radnoj sobi, da je stalno ima pred sobom kao svetu stvar na kojoj se Rim morao temeljiti jer je sadržavala najvažnije misterije. Međutim, to carstvo je moralo biti na ovoj Zemlji, na ovoj Zemlji s uključenim duhovnim.
Ako netko dopusti svim ovim iskustvima o kojima smo govorili da djeluju na njegovu dušu, na temelju njihovog dojma moglo bi se reći: duhovni svijet je gurnut natrag na Istok od 9. stoljeća kao što pokazuju oblaci tjerani unatrag i gore, čekajući na njihovo vrijeme koje će doći.
Nasuprot tome, na Zapadu se pripremala 5. post-atlantska epoha u kojoj svi još živimo i u kojoj ćemo još dugo živjeti, a koja postoji pod signaturom: moje kraljevstvo je od ovoga svijeta i ovo će kraljevstvo sve više postajati od ovoga svijeta. Međutim, ovo kraljevstvo koje je od ovoga svijeta osnovano je gotovo s početka 5. post-atlantske epohe pod utjecajem starih ljudi poput Bramantea i Julija II, ali i mladog Rafaela. Najvažnije povijesne stvari događaju se podsvjesno i iz te podsvjesne, ali mudre osnove Julije II poziva Rafaela. Znamo da je čovječanstvo kroz stoljeća postalo sve mlađe; znamo da je od početka 5 post-atlantske epohe dostignuta dob od dvadeset osam godina i da je sada '27 godina staro'. Svakako da su Bramante i Julije II bili stari ljudi, ali nisu bili tako izravno postavljeni u svijet kao što je to bio mladoliki Rafael u svom mladom tijelu s mladenačkim snagama od dvadeset i osam godina kada je ovako slikao. To je važna duhovna pozadina u razvoju čovječanstva.
Možemo se prisjetiti kako je Rafael slikao u karakteriziranoj misli u to vrijeme; slikao je u određenoj mjeri u znak prosvjeda protiv 5. post-atlantske epohe za četvrtu post-atlantsku epohu. To nije bio slučaj, ali hajdemo hipotetski tvrditi da je to bilo u Rafaelovoj duši: možemo zamisliti da je u njegovoj duši, u njegovoj podsvjesnoj duši živjelo znanje koje će dolaziti iz 5. post-atlantskog perioda. Iz ovog bezbožnog, duhom lišenog svijeta 5. post-atlantskog perioda misli čovječanstva bile bi prožete golim, neplodnim i ledenim prostorom gdje Sunce i bezdušni planeti oslikavaju turobni prostor, bezdušno zamišljajući svijet i pokušavajući, prema bezdušnim zakonima prirode, konstruirati odvijanja u svijetu. Zamislimo što je bilo predstavljeno Rafaelovoj duši: stvarnost duhovne praznine 5. post-atlantske epohe. Rafaelova duša je protudjelovala: ne bi smjelo biti tako, bacit ću se protiv ove bezumne epohe sa svojim nametnutim pojmovima u zaleđenom prostoru s bezumnom maglicom u obliku Kant-Laplace teorija, svojom živom duhovnom egzistencijom. Imaginaciju u ovoj turobnoj egzistenciji želim što više prožeti pravom imaginacijom koja se nudi vidovitom poimanju svijeta. - Pretpostavimo da je to ono što je Rafaelova duša oslikavala. To se pojavilo u njegovoj duši podsvjesno; čak se na isti način pojavilo i u duši Julija II.
Naše doba doista ne treba prezirati velike umove poput Julija II ili čak Borgia, kao što to čine povijesni pobjednici, jer povijest još uvijek mora umanjiti neke prosudbe u vezi nekih naših suvremenika – najvećih našeg vremena – baš kao što je to učinila s Borgiom ili Julijem II, i kao što će biti slučaj s pojedincima u budućnosti. Ljudi prisutni u to vrijeme jednostavno nisu imali distancu prema tome.
Rafael je rođen na početku 5. post-atlantske epohe, moglo bi se reći, kao dijete 5. post-atlantske epohe, ali kao živi protest protiv svog doba – želio je stajati unutar ljepote koju ova epoha više nije doživljavala kao stvarnu; ova je epoha nastojala umetnuti osjetilnu duhovnost u de-spiritualiziranu izvjesnost i nametnuti je 5. post-atlantskoj epohi, kao što je otkriveno duhovnim istraživanjem. Rafaelov cilj bio je više-manje pokazati jasne slike vidljive u duhovnoj oblasti, uvezene iz te oblasti u ovaj svijet, na slici ispunjenoj znakovima nadosjetilnog, tako stvarajući drugi svijet. Kao rezultat toga, ova slika je skroz istinita slika jer je nastala u živom iskustvu koje proizlazi iz tog vremena.
Razmotrite samo ovo posebno vrijeme kada je dijete 5. post-atlantske epohe nacrtalo cjelokupnu imaginativnu, duhovnu sliku 4. psot-atlantskog perioda u petom. Otprilike u to vrijeme, tijekom gotovo iste godine, sjevernjačka se osobnost poskliznula na pokorničke stube u Rimu, stube koje su hvaljene zbog sposobnosti da izjednače pobožno djelo prema broju prijeđenih stepenica, jer je broj prijeđenih stepenica značio broj dana oslobođenih od paklene vatre. Dok je Rafael u Vatikanu slikao 'Camera della Segnatura' i slične slike, ova sjevernjačka osobnost, tako predana, puna vjere, tako zabrinuta za spas svoje duše, uspinjala se stepenicama – toliko stepenica za toliko dana bez čistilišta, radeći to da ugodi Bogu. Dok se tako penjala stubištem, imala je viziju – vizija joj je pokazala besmislenost takvog svetog djela jurenja stepenicama – viziju koja je poderala veo između nje i onog svijeta kojeg je Rafael kao dijete 5. post-atlantskog perioda slikao kao svjedočanstvo četvrtog post-atlantskog perioda.
Ovu osobu možete prepoznati kao Luthera, antitezu Rafaela. Rafael, čak i kad bi gledao oko sebe u vanjskom svijetu, vidio bi boju i formu, sve vrste duhovnih slika, sve to kao izraze nadosjetilnog svijeta, a ipak odražene, izražene kao osjetilne boje, oblici i geste. Luther je u isto vrijeme bio u Rimu, ispunjen pjesmom i poezijom, ali amorfan, bezobličan u svojoj duši, odbacujući sve u ovom svijetu što ga je okruživalo u Rimu. Kao što je duhovni svijet u 9. stoljeću potisnut na Istok, sada je to bio testament 4. post-atlantske epohe u Europi. Luther je sve odgurnuo. A u budućnosti je pred nama tripartitni svijet: na Istoku se podupire duhovnost, ja jugu nešto što je kao testament četvrtog post-atlantskog razdoblja, i opet, to se zaklanja i odbacuje. Glazbeni element sjevera zauzeo je mjesto bojama i oblicima bogatog nasljeđa juga. Luther je zapravo antiteza Rafaelu. Rafael je dijete 5. post-atlantske epohe, ali njegova duša sadržavala je sve što je živjelo u 4. post-atlantskoj epohi. Luther je kao kasni došljak iz 4. post-atlantskog vremena, on ne pripada 5. post-atlantskoj epohi; moglo bi se reći da je iz 4. premješten u 5. U svom okviru uma Luther je bio potpuno unutar 4. post-atlantskog vremena. Njegove misli i osjećaji bili su kao u osobe koja živi u 4. epohi, ali on je prebačen u 5. i sada je živio od odjeka koji je odzvanjao u 5. epohi, s njenom turobnom senzualnošću, pukom prirodnom poviješću, i ledenim poljima jalove duhovnosti. Rafael je čovjek pete post-atlantske epohe s duševnim sadržajem četvrte post-atlantske epohe; Lutjer, koji je, budući da je samo prebačen iz četvrtog u peto post-atlantsko doba, čovjek čija duša stoji u četvrtom post-atlantskom dobu, i koji odbacuje sve izvanjsko, i s druge strane, želi graditi impulse ljudske duše na onome što nema nikakve veze s vanjskim radom i vanjskim djelovanjem čovjeka, s onim što leži isključivo u bezobličnoj unutarnjoj vezi između ljudske duše i duhovnog svijeta, u pukom vjerovanju.
Zamislite samo na trenutak kako bi slikar poput Rafaela slikao iz južnog katolicizma i usporedite s onim kako bi se to moglo slikati s luteranskog stajališta. Što bi slikao? Naslikao bi lik Krista nešto poput Albrechta Dürera,; ili bi naslikao religioznu osobu u čijoj bi se fizionomiji prepoznala duša koja nema ništa zajedničko s materijalnim okruženjem u predmetima unutar tog okruženja u koje je umetnuta.
Tako se jedno doba povezuje s drugim. U današnje vrijeme čovječanstvo ima sasvim drugačije predodžbe. To vidite na slikama gdje je Krist prikazan kao osoba među ljudima: 'Dođi učitelju Isuse, budi naš gost' – ljudski i što je moguće više ravnopravno.
Ovu sliku koju sada imamo pred sobom – naravno da postoje puno bolje kopije – želio bih povezati s evolucijom čovječanstva.
Prvenstveno treba jasno razlučiti između onoga što je ovdje dano i onoga što možemo doživjeti kada se prenesemo u osjećaje vremena kada je ova slika zapravo nastajala. Ako se prebacimo u 16. stoljeće i usporedimo ga sa složenošću osjećaja s kojom bi slikar slikao, danas, moramo reći: u to vrijeme, u Rimu, kada je vladao papa Julije II, i ono što ga je vodilo da u njegovim dvadesetim pozove Rafaela u Rim, bilo je to u to vrijeme, i u svakom gradu, ljudsko iskustvo nečega što je živjelo kao duboka istina prikazana na ovoj slici. Danas bi se dakako moglo naslikati nešto slično; ali ako bi bilo slično ovoj slici u scenskom dizajnu, ne bi prikazivalo nikakvu pravu stvarnost.
Takve stvari treba potpuno razjasniti, inače se nikada neće doći do konkretnog promatranja povijesti, već će se zauvijek ostati u apstraktnim promatranjima legendi – loših priča – koje se danas u školama i na sveučilištima nazivaju poviješću. Svaki detalj na koji možemo baciti oko da bismo razumjeli ovu sliku, da bismo je stvarno umjetnički razumjeli, znači da svaki mali detalj ima određeno značenje. Pomislite samo kako je Rafael, ta izuzetna osobnost Rafaela, o kojoj smo često govorili, kako je stigao u Rim. Također je bio u tijelu dvadesetogodišnjaka, i lako se može zaključiti, da dok je uglavnom slikao ovu sliku, da se bližio kraju dvadesetih. Tada je potpuno bio pod utjecajem dvoje starih ljudi koji su već doživjeli dvije velike životne bitke, i koji su imali planove i ideje, ideje koje su svi, reklo bi se, smatrali dalekosežnima.
Budimo potpuno jasni: pod papinskim prethodnicima Julija II, Rim je u osnovi bio potpuno drugačiji nego za vrijeme vladavine Julija II. Najznačajniji ovdje, kao prethodnici, bili su Borgie. Moglo bi se reći da se za vrijeme Aleksandra VI, Rim postupno razvijao kao preklapanje starih ruševina i ruševina antičkog svijeta, gdje je crkva Svetog Petra gotovo zastarjela i postala nepraktična. Doduše, ti su ljudi bili ispunjeni određenom nostalgijom za umjetničkom veličinom antike i željeli su je ponovno oživjeti. No, upravo na prijelazi iz 15. u 16. stoljeće dogodio se čudan incident između Borgia i Julija II. Ispod sobe i hodnika koji su pripadali u 'Camera della Segnatura', Aleksandar VI je dao naslikati dvije freske o kojima danas želimo govoriti. Zasigurno je neobično da je Julije II, Rafaelov pokrovitelj, izbjegavao ovu donju sobu koja je bila uobičajena rezidencija njegova prethodnika, kao da su tamo kružili duhovi kolere i kuge. Toga se potpuno klonio, nije se zamarao umjetničkim ili bilo kakvim događajima koji su se ranije tamo odvijali. Naprotiv, odlučio je, prema svojim zamislima, sobe i hodnike na gornjim katovima urediti onako kako ih i danas možemo vidjeti. Moramo se samo sjetiti načina razmišljanja pape Julija II u vezi s početkom 16. stoljeća i kako je njegov um radio potpuno drugačije od uma njegovih prethodnika.
Drugi Rafaelov pokrovitelj bio je Bramante. Imao je u glavi plan za novu crkvu Svetog Petra. I Julije II i Bramante bili su već stari ljudi, kao što sam rekao, koji su iza sebe imali životne oluje. Pozvali su mlade pojedince poput Rafaela u Rim da im služe, slikovito izraze nove ideje za koje su mislili da bi trebale ući u čovječanstvo. Trebalo bi pobliže promotriti te impulse koji su potekli iz Rima i koji će prodrijeti u čovječanstvo od početka 16. stoljeća nadalje. Ti su impulsi zavisili, s jedne strane o tijesnoj povezanosti razvoja vanjskog kršćanskog crkvenog svijeta, a zatim opet o tome na što će se odnositi utemeljenje kršćanskog crkvenog svijeta. S druge strane, to se odnosi na cjelokupni povijesni razvoj zapadnog svijeta. Samo promislite, da današnje ljudsko biće ima velike poteškoće u prenošenju svojih osjećaja i misli u vrijeme koje se, takoreći, razvilo iz ove slike, tako često nazivane 'Rasprava'. Još je teže suvremenom čovječanstvu prenijeti se u stoljeća dalje u prošlosti, kada je kršćanstvo već imalo moć. Često sam spominjao da ljudi danas imaju dojam da je čovječanstvo uvijek bilo takvo kakvo je danas. To nije baš tako, pogotovo u odnosu na njihov duševni život, nije bio kao sada. Kao što je gotovo prije dvije tisuće godina prije otajstva Golgote nešto umetnuto u evoluciju pored ovog otajstva Golgote koje se proširilo u širinu društvene evolucije, tako se pojavilo i nešto sasvim drugo od otajstva Golgote što danas shvaćamo na drugačiji način. Ljudi suviše nejasno zamišljaju da je u vrijeme kada je ova slika nastala, čovječanstvo bilo podvrgnuto otkriću Amerike krajem 15. stoljeća; i drugo, došlo je do posve drugačijeg društvenog shvaćanja kroz izum tiskanja, koji je konačno, kroz kopernikanske i keplerovske poglede, uspostavio novu znanost.
Pogledajte samo ovu sliku. Hoću reći: kad bi slikar slikao to danas, ne bi u istom smislu istinitosti bilo ono što je bilo onda, ne može biti; jer danas se ne može naći duša koja bi ovu sliku naslikala u istom smislu kao u ono vrijeme kada je stvarno naslikana, koja bi objektivno s takvom imaginacijom za zemaljsko bila takva, kao da Amerika još nije bila otkrivena. To bi bile duše koje gledaju gore u oblake s pravom vjerom, koje u oblacima zamišljaju duhovni svijet kao mi danas, koje u izvjesnom smislu zamišljaju oblake kao stvarna prostorna tijela. Takvih duša danas više nema, čak ni među najnaivnijima. No, krivo zamišljamo duše tih vremena ako ne vjerujemo da je sadržaj ovih slika bio nešto što se od njih izravno zrcali. Razmotrimo – što je točno sadržaj ove slike? S današnjeg znanstvenog stajališta mogli bismo identificirati sadržaj ove slike: navikli smo reći da je imaginacija prvi korak gledanja u više svjetove. Ako kažemo: do 16. stoljeća čovječanstvo je imao pogled na svijet i kozmički prostor u odnosu na zemaljski svijet, koji je zavisio o imaginaciji, onda je to prava istina. Imaginacija je u to vrijeme bila nešto živo; a Rafael je slikao žive prikaze duševnih iskustava. Pogled na svijet, slika svijeta, još je u to vrijeme bila nešto imaginativno.
Te su imaginacije raspršene jetkom snagom kopernikanstva, otkrićem Amerike i tiskarske umjetnosti. Od tog vremena čovječanstvo je uzelo mjesto imaginacije, onoga što nazivamo imaginativnim znanjem i imaginativnom percepcijom, i zamijenilo ga vanjskim predstavljanjem slika, konstitucije svijeta u cjelini. Dakle, dok trenutno zamišljamo Sunce, planete koji kruže oko njega i tako dalje, ljudi tada to uopće nisu mogli učiniti, kada su htjeli govoriti o nečem sličnom, govorili su o imaginativnim slikama. Prikaz takve imaginacije je ova slika. U stoljećima u kojima se imaginativna spoznaja postupno razvijala da bi omogućila slike kao one što je Rafael napravio, došlo je do izvjesnog nestajanja u 16. stoljeću, dakle to su stoljeća, 16, 15, 14, 13, 12, 11, 10 sve do 9. stoljeća, ali ne dalje. Ali želimo ići dublje u prošlost, više nećemo naći pravih imaginativnih prikaza ako i sami želimo iskusiti imaginativnu umjetnost, kao što su to činili ljudi u spomenutim stoljećima, koju nam je danas teško imaginativno podignuti u duši.
Ako želimo doživjeti što je kršćanstvo bilo prije 6. stoljeća, trebamo zamisliti kršćansko iskustvo kao mnogo duhovnije nego što smo obično skloni. Augustin je iz kršćanske imaginacije izvukao samo ono što je mogao koristiti. Ipak, čitajući Augustina danas, dobiva se sasvim drugačiji osjećaj za ono što je još živjelo kao pogled na svijet i kao slika međusobne povezanosti svijeta s čovječanstvom u to vrijeme, toliko različita od sadašnje. Od posebne su važnosti ideje koje ćete pronaći čitajući Scotus Erigenu, koji je poučavao u vrijeme Karla Ćelavog. Moglo bi se reći da su ova drevna stoljeća prije 9. bila prožeta kršćanskim mislima koje su iskusili oni koji su barem uzdigli svoje misli da prožmu svoje kršćansko mišljenje visoko duhovnom imaginacijom. Moglo bi se reći, da kada je čovječanstvo stvorilo pogled na svijet tijekom ovih drevnih vremena, da je uključilo vrlo malo svojih izravnih osjetilnih iskustava. Iz svog pogleda na svijet, uključili su mnogo više onoga što nije proizašlo iz osjetilnih iskustava, već je donijelo staro vidovito viđenje svijeta. Kada se vratimo u prva stoljeća nakon otajstva Golgote i slijedimo kršćanske ideje, tada nalazimo da su te ideje takve da bi se radije reklo – ti su ljudi bili zainteresirani za nebeskog Krista, Krista kakav je bio u duhovnim svjetovima, dok su ono što je On postao dolje na Zemlji, smatrali više dopunom. Tragati za Kristom među duhovnim bićima, razmišljati o Njemu u odnosu na nadosjetilnu duhovnost, bila je njihova suštinska težnja, a proizašla je iz starog duhovnog – tada atavističkog – pogleda na svijet. Ovaj pogled na svijet ispunjavao je drevnu kulturu sve do trećeg post-atlantskog doba. U to se doba smatralo da je Zemlja zaista neka vrsta nadopune duhovnog.
Treba se upoznati s imaginacijom koja je potpuno neophodna ako se želi razumjeti, shvatiti kako se čovječanstvo zapravo razvijalo od tog vremena do danas. S tom imaginacijom moramo se upoznati s idejom da su Europljani nužno morali potisnuti duhovnu imaginaciju u razvoju svoje kulture. Ovome treba pristupiti sa simpatijom, a ne antipatijom – to se ni na koji način ne smije prosuđivati kritički, već se jednostavno treba uzeti činjenice onako kako su predstavljene: to je jednostavno bila sudbina, europske kulture, steći kulturu na način na koji su to morali. To je bila sudbina Europe: potiskivanje duhovnih ideja, obuzdavanje, da tako kažem.
Tako je postajalo sve jasnije i smislenije da je od 9. stoljeća Europa trebala kršćanstvo dok su se duhovne ideje potiskivale. Rezultat te nužde bio je raskol grčke-istočne i rimokatoličke crkve. U to se vrijeme dijelio Istok od Zapada. Ovo je veoma važno. Zapad je imao sudbinu potisnuti duhovne impulse na Istok. Tu su i ostali. Čovjek doista ne može razumjeti što se događa u razvoju ljudskih bića, kada nema jasnog razumijevanja potrebe odbijanja duhovnih impulsa prema Istoku – onome što je povezano s Azijom i Rusijom kao europskim poluotokom – od 8. i 9. stoljeća. Ti su se impulsi skupljali i razvijali neovisno o zapadnoeuropskom i srednjoeuropskom životu, te su se širili u današnju Rusiju.
Ovo je veoma važno. Samo je jednom ovo pravilno uspostavljeno. Danas postoji tendencija da se stvari ne razmatraju kroz odnose. Kao rezultat toga, događaj kao što je ruska revolucija naizgled se razvio u nekoliko mjeseci – netko je došao na tu ideju – dok je istina koja je prethodila ležala u pozadini kao rezultat specifičnog tijeka događaja kroz stoljeća, dok je duhovni život postao nevidljiv, nepraktičan i gurnut natrag prema istoku i zaglavio, ali i dalje radeći na kaotičan, nedefiniran način, natjerao je ljude da stoje točno unutar događaja na Istoku. Ipak, to stajanje unutar njega nije bilo stvarno življenje unutar njega, baš kao ljudi koji plivaju u jezeru – ako se baš nisu utopili – imaju morsku vodu koja ih okružuje. Isto tako, ono što je na istoku površinski djelovalo kao duhovni impuls, još uvijek je duhovno postojalo. Ljudi su u njemu plivali i nisu imali pojma što je pritiskalo površinu od 9. stoljeća i što je potom gurnuto natrag na istok, kako bi se sačuvalo da sigurno preživi i kasnije uđe u evoluciju. Ljudima koji su potekli s Istoka, i koji su se postupno razvili iz seoba i sličnih veza, u njihove duše uneseni su duhovni impulsi koji se nisu mogli koristiti u Zapadnoj, Južnoj, i Srednjoj Europi.
Zapad je zadržao nešto izvanredno. Istok, ne znajući – najvažnije stvari idu svojim tijekom u podsvijesti – istok je, ne znajući, ostao čvrsto na osnovnoj izreci Evanđelja: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta'. Stoga je na istoku usmjerenje unutar fizičke razine uvijek gore, prema duhovnom svijetu. Zapad je zavisio o preokretanju rečenice: 'Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta', ispravljajući je kako bi se stvorilo kraljevstvo Krista na ovome svijetu. Kao rezultat toga vidimo da je Europa imala sudbinu konstituiranja Kristovog kraljevstva vani, na fizičkoj razini. Moglo bi se reći da je od 9. stoljeća iz Rima proglašen zakon odvajanja od rečenice: 'Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta', uspostavljanjem svjetovnog kraljevstva, kraljevstva za Krista Isusa na Zemlji, koje bi bilo na fizičkoj razini.
Rimski papa postupno je postao onaj koji je govorio: moje kraljevstvo je kraljevstvo Kristovo; ali ovo Kristovo kraljevstvo je od ovoga svijeta; mi smo ga konstituirali na takav način da je ovo Kristovo kraljevstvo od ovoga svijeta. Međutim, prevladala je svijest da Kristovo kraljevstvo nije ono koje se može temeljiti na 13 osnovnih pravila vanjskog prirodnog postojanja. Ljudi su bili svjesni da kada pogledaju u prirodu, obasjanu jutarnjim crvenilom Sunca i sjajem zalaska Sunca, zvijezdama, onda nije samo stvar u tome što su oči vidjele, što su uši čule, ili ruke uhvatile, nego u širinama beskonačnog prostora u isto je vrijeme postojalo nešto od duhovnog kraljevstva. Sve vidljivo u svijetu donekle je posljednji odljev, posljednji val duhovnog svijeta. Ovaj vidljivi svijet je potpun samo kada smo potpuno svjesni da je on istjecanje duhovnog svijeta. Duhovni svijet je stvaran; ovaj duhovni svije čovječanstvo je samo izgubilo iz vida. Skriven je, a ipak je stvarnost, aktualnost. Kada osoba prođe kroz vrata smrti i posebno je blagoslovljena, ona ili on zakorakne u duhovni svijet. U prošlim vremenima ljudi su bili daleko više živi u svojim mislima nego što možemo zamisliti. Kada su blaženi koji su umrli prošli kroz vrata smrti, ušli su u svijet koji možemo zamisliti u sadašnjem vremenu – prožet oblacima, prožet zvijezdama, probijajući orbite planeta. Bilo je to nešto toliko konkretno da su duše umrlih mogle stvoriti gornju skupinu prikazanu na slici. Duše umrlih spojile su ono što je za njih postojalo iz prošlosti kako bi prikazale ovaj konkretni misterij, ovu konkretnu tajnu prirode Trojstva, u njihovoj sredini: ovo potpuno otajstvo koje se sastoji od bića prošlosti: Boga Oca - od bića sadašnjosti: Krista Isusa - od bića budućnosti: Duha Svetog.
Ali ono što se raspada u realnosti vremena, to mora biti tamo da današnji svijet, svijet osjetila, ne bude puka iluzija, i ako ljudi ne žele živjeti unutar ovog osjetilnog svijeta poput životinja, u ovom osjetilnom svijetu na fizičkoj razini moraju postojati znakovi onoga što je nevidljivo, što lebdi i obitava iznad oblaka. Oni rođeni kasnije moraju imati žive znakove onoga što oni prije rođeni, koji su već posmrtne duše, mogu izravno vidjeti.
Na oltaru stoji kalež s presvetim, s hostijom. Ova hostija nije samo puka materija za ljude koji stoje s desna, lijeva, i oko nje, već je ova hostija okružena svojom aurom. Unutar ove aure hostije djeluju sile koje se slijevaju iz Trojstva. Ovakve imaginacije tadašnjih glavara, crkvenih otaca, biskupa i papa o svetosti oltara neshvatljiva su današnjem čovječanstvu. To je prošlo s vremenom. I ovdje je na slici uhvaćen trenutak, u kojem sviće ovim ljudima na oltaru dolje: na oltaru je otajstvo; nešto lebdi oko hostije. I to nešto vide duše preminulih, točnije oni blagoslovljeni: David, Abraham, Adam i Mojsije, Petar, Pavao – preminuli to vide kao što duše ovdje na fizičkom planu vide objekte fizičkog svijeta.
Kad pogledamo što je ispod, sa hostijom u sredini, tada imamo u onome što je tamo dolje, u nekom smislu na najnižem sloju slike, ispred nas ono za što je papa Julije II rekao: ovo, u velikoj slavi, želim uspostaviti na Zemlji u Rimu ako je ikako moguće; takvo kraljevstvo, takvo carstvo – ne državu nego carstvo – kako bi se stvari odvijale u tom carstvu obavijene tim aurama da prošlost i njeni impulsi žive dalje u tim aurama. Carstvo koje postoji u ovom svijetu, ali koje, budući da je od ovoga svijeta, sadrži znakove i simbole za ono što živi u duhovnom svijetu.
Ideje ove vrste Julije II potaknuo je najprije u Bramanteu, a zatim u mladom Rafaelu. Tako je došlo do toga da je mladi Rafael mogao komponirati ovu sliku. Na neki način Julije II je želio ovu sliku u svojoj radnoj sobi, da je stalno ima pred sobom kao svetu stvar na kojoj se Rim morao temeljiti jer je sadržavala najvažnije misterije. Međutim, to carstvo je moralo biti na ovoj Zemlji, na ovoj Zemlji s uključenim duhovnim.
Ako netko dopusti svim ovim iskustvima o kojima smo govorili da djeluju na njegovu dušu, na temelju njihovog dojma moglo bi se reći: duhovni svijet je gurnut natrag na Istok od 9. stoljeća kao što pokazuju oblaci tjerani unatrag i gore, čekajući na njihovo vrijeme koje će doći.
Nasuprot tome, na Zapadu se pripremala 5. post-atlantska epoha u kojoj svi još živimo i u kojoj ćemo još dugo živjeti, a koja postoji pod signaturom: moje kraljevstvo je od ovoga svijeta i ovo će kraljevstvo sve više postajati od ovoga svijeta. Međutim, ovo kraljevstvo koje je od ovoga svijeta osnovano je gotovo s početka 5. post-atlantske epohe pod utjecajem starih ljudi poput Bramantea i Julija II, ali i mladog Rafaela. Najvažnije povijesne stvari događaju se podsvjesno i iz te podsvjesne, ali mudre osnove Julije II poziva Rafaela. Znamo da je čovječanstvo kroz stoljeća postalo sve mlađe; znamo da je od početka 5 post-atlantske epohe dostignuta dob od dvadeset osam godina i da je sada '27 godina staro'. Svakako da su Bramante i Julije II bili stari ljudi, ali nisu bili tako izravno postavljeni u svijet kao što je to bio mladoliki Rafael u svom mladom tijelu s mladenačkim snagama od dvadeset i osam godina kada je ovako slikao. To je važna duhovna pozadina u razvoju čovječanstva.
Možemo se prisjetiti kako je Rafael slikao u karakteriziranoj misli u to vrijeme; slikao je u određenoj mjeri u znak prosvjeda protiv 5. post-atlantske epohe za četvrtu post-atlantsku epohu. To nije bio slučaj, ali hajdemo hipotetski tvrditi da je to bilo u Rafaelovoj duši: možemo zamisliti da je u njegovoj duši, u njegovoj podsvjesnoj duši živjelo znanje koje će dolaziti iz 5. post-atlantskog perioda. Iz ovog bezbožnog, duhom lišenog svijeta 5. post-atlantskog perioda misli čovječanstva bile bi prožete golim, neplodnim i ledenim prostorom gdje Sunce i bezdušni planeti oslikavaju turobni prostor, bezdušno zamišljajući svijet i pokušavajući, prema bezdušnim zakonima prirode, konstruirati odvijanja u svijetu. Zamislimo što je bilo predstavljeno Rafaelovoj duši: stvarnost duhovne praznine 5. post-atlantske epohe. Rafaelova duša je protudjelovala: ne bi smjelo biti tako, bacit ću se protiv ove bezumne epohe sa svojim nametnutim pojmovima u zaleđenom prostoru s bezumnom maglicom u obliku Kant-Laplace teorija, svojom živom duhovnom egzistencijom. Imaginaciju u ovoj turobnoj egzistenciji želim što više prožeti pravom imaginacijom koja se nudi vidovitom poimanju svijeta. - Pretpostavimo da je to ono što je Rafaelova duša oslikavala. To se pojavilo u njegovoj duši podsvjesno; čak se na isti način pojavilo i u duši Julija II.
Naše doba doista ne treba prezirati velike umove poput Julija II ili čak Borgia, kao što to čine povijesni pobjednici, jer povijest još uvijek mora umanjiti neke prosudbe u vezi nekih naših suvremenika – najvećih našeg vremena – baš kao što je to učinila s Borgiom ili Julijem II, i kao što će biti slučaj s pojedincima u budućnosti. Ljudi prisutni u to vrijeme jednostavno nisu imali distancu prema tome.
Rafael je rođen na početku 5. post-atlantske epohe, moglo bi se reći, kao dijete 5. post-atlantske epohe, ali kao živi protest protiv svog doba – želio je stajati unutar ljepote koju ova epoha više nije doživljavala kao stvarnu; ova je epoha nastojala umetnuti osjetilnu duhovnost u de-spiritualiziranu izvjesnost i nametnuti je 5. post-atlantskoj epohi, kao što je otkriveno duhovnim istraživanjem. Rafaelov cilj bio je više-manje pokazati jasne slike vidljive u duhovnoj oblasti, uvezene iz te oblasti u ovaj svijet, na slici ispunjenoj znakovima nadosjetilnog, tako stvarajući drugi svijet. Kao rezultat toga, ova slika je skroz istinita slika jer je nastala u živom iskustvu koje proizlazi iz tog vremena.
Razmotrite samo ovo posebno vrijeme kada je dijete 5. post-atlantske epohe nacrtalo cjelokupnu imaginativnu, duhovnu sliku 4. psot-atlantskog perioda u petom. Otprilike u to vrijeme, tijekom gotovo iste godine, sjevernjačka se osobnost poskliznula na pokorničke stube u Rimu, stube koje su hvaljene zbog sposobnosti da izjednače pobožno djelo prema broju prijeđenih stepenica, jer je broj prijeđenih stepenica značio broj dana oslobođenih od paklene vatre. Dok je Rafael u Vatikanu slikao 'Camera della Segnatura' i slične slike, ova sjevernjačka osobnost, tako predana, puna vjere, tako zabrinuta za spas svoje duše, uspinjala se stepenicama – toliko stepenica za toliko dana bez čistilišta, radeći to da ugodi Bogu. Dok se tako penjala stubištem, imala je viziju – vizija joj je pokazala besmislenost takvog svetog djela jurenja stepenicama – viziju koja je poderala veo između nje i onog svijeta kojeg je Rafael kao dijete 5. post-atlantskog perioda slikao kao svjedočanstvo četvrtog post-atlantskog perioda.
Ovu osobu možete prepoznati kao Luthera, antitezu Rafaela. Rafael, čak i kad bi gledao oko sebe u vanjskom svijetu, vidio bi boju i formu, sve vrste duhovnih slika, sve to kao izraze nadosjetilnog svijeta, a ipak odražene, izražene kao osjetilne boje, oblici i geste. Luther je u isto vrijeme bio u Rimu, ispunjen pjesmom i poezijom, ali amorfan, bezobličan u svojoj duši, odbacujući sve u ovom svijetu što ga je okruživalo u Rimu. Kao što je duhovni svijet u 9. stoljeću potisnut na Istok, sada je to bio testament 4. post-atlantske epohe u Europi. Luther je sve odgurnuo. A u budućnosti je pred nama tripartitni svijet: na Istoku se podupire duhovnost, ja jugu nešto što je kao testament četvrtog post-atlantskog razdoblja, i opet, to se zaklanja i odbacuje. Glazbeni element sjevera zauzeo je mjesto bojama i oblicima bogatog nasljeđa juga. Luther je zapravo antiteza Rafaelu. Rafael je dijete 5. post-atlantske epohe, ali njegova duša sadržavala je sve što je živjelo u 4. post-atlantskoj epohi. Luther je kao kasni došljak iz 4. post-atlantskog vremena, on ne pripada 5. post-atlantskoj epohi; moglo bi se reći da je iz 4. premješten u 5. U svom okviru uma Luther je bio potpuno unutar 4. post-atlantskog vremena. Njegove misli i osjećaji bili su kao u osobe koja živi u 4. epohi, ali on je prebačen u 5. i sada je živio od odjeka koji je odzvanjao u 5. epohi, s njenom turobnom senzualnošću, pukom prirodnom poviješću, i ledenim poljima jalove duhovnosti. Rafael je čovjek pete post-atlantske epohe s duševnim sadržajem četvrte post-atlantske epohe; Lutjer, koji je, budući da je samo prebačen iz četvrtog u peto post-atlantsko doba, čovjek čija duša stoji u četvrtom post-atlantskom dobu, i koji odbacuje sve izvanjsko, i s druge strane, želi graditi impulse ljudske duše na onome što nema nikakve veze s vanjskim radom i vanjskim djelovanjem čovjeka, s onim što leži isključivo u bezobličnoj unutarnjoj vezi između ljudske duše i duhovnog svijeta, u pukom vjerovanju.
Zamislite samo na trenutak kako bi slikar poput Rafaela slikao iz južnog katolicizma i usporedite s onim kako bi se to moglo slikati s luteranskog stajališta. Što bi slikao? Naslikao bi lik Krista nešto poput Albrechta Dürera,; ili bi naslikao religioznu osobu u čijoj bi se fizionomiji prepoznala duša koja nema ništa zajedničko s materijalnim okruženjem u predmetima unutar tog okruženja u koje je umetnuta.
Tako se jedno doba povezuje s drugim. U današnje vrijeme čovječanstvo ima sasvim drugačije predodžbe. To vidite na slikama gdje je Krist prikazan kao osoba među ljudima: 'Dođi učitelju Isuse, budi naš gost' – ljudski i što je moguće više ravnopravno.
Fritz Uhde: Dođi, učitelju Isuse, budi na gost (Berlin, Nacionalna galerija)
Na našoj slici imamo skupinu biskupa, učenih crkvenih otaca, a u sredini očito znak, simbol. To ukazuje na nadosjetilni svijet; Trojstvo je konkretno uključeno.
Posebno istaknimo ovo 'Trojstvo'. Imamo još jednu sliku koja sa svoje strane predstavlja ovo Trojstvo.
Posebno istaknimo ovo 'Trojstvo'. Imamo još jednu sliku koja sa svoje strane predstavlja ovo Trojstvo.
-
Rasprava, segment. Trostruki aspekt
Na vrhu vidimo Boga Oca, ispod toga Duha Svetoga i Sina. Te dijelove promatrate kao konkretni sadržaj budućnosti, sadašnjosti, izvađeno iz prošlosti. Ne bi bilo prikladno u svjetonazoru tog vremena izravno miješati blažene duše umrlih s promatranjem vanjskog vidljivog svijeta. Međutim, Rafael je koristio u smislu imaginacije tog vremena, ono što je smatrao istinom, slobodan pogled u širine oblasti prirode. U određenoj mjeri morao je izraziti da ono očigledno što je ispunjavalo prostor nije bila istina; ali istina to smješta unutar prostora. Tako imamo na dnu širinu, – i dalje primjećujete liniju horizonta – beskonačnost unutar perspektive koja se širi. U određenoj mjeri izražava se protest protiv tadašnjeg predstavljanja prirode kao čisto osjetilno perceptibilne slike.
Rafael nije jednostavno došao do ove slike i pogodio kompoziciju. Kako bi nam postala jasna, razmotrimo dvije Rafaelove preliminarne skice, prema postupnom razvoju slike:
Rafael nije jednostavno došao do ove slike i pogodio kompoziciju. Kako bi nam postala jasna, razmotrimo dvije Rafaelove preliminarne skice, prema postupnom razvoju slike:
Crtež za 'Raspravu'
Zamislite cijelu priču, od vremena kada je Rafael došao u Rim, otprilike u vrijeme kada ga je Julije II pozvao da izvrši nalog 1507, 1508, i pokušajte to uključiti u sliku koju je imao u svojoj imaginaciji. Postupno, prvi ga je podučio Julije II; postupno se u njemu razvio odnos između prostora, prirode, i nadosjetilnih i osjetilnih aspekata u skupini ljudi, kako bi trebalo biti.
Skica za 'Raspravu'
Dio: crkvena obitelj, voštani pastel (Windsor, Kraljevska biblioteka)
Dio: crkvena obitelj, voštani pastel (Windsor, Kraljevska biblioteka)
Dakle, druga se skica više odnosi na donji dio nego prva skica, s još nepotpunim naznakama. Vidite da nije došlo na svoje. Ono do čega je Rafael došao bilo je sljedeće: morao se stvarno zamisliti u tom vremenu, i o odnosu između duhovnog svijeta i prirode. U stara vremena, sve do 8. stoljeća, još uvijek je postojala jasna imaginacija o odnosu između ljudske prošlosti i prirodne sadašnjosti. Ljudi prije 9. stoljeća – koliko god to danas zvučalo groteskno – nisu mislili da kada im se nešto događa, da je to bilo slučajno; ne, oni su znali da kad im se nešto dogodi, to je bilo zbog događaja u koje su bili uvučeni tamo gdje žive umrli, povezani s njima kroz karmu. Prije 9. stoljeća, događaji koji su nas okruživali pred nas stavljaju umrle. Takve su slike postupno nestajale i ostale u prošlosti, kao što sam vam okarakterizirao 16. stoljeće.
Vraćajući se još jednom u 9. stoljeće, dolazimo do imaginacije koju treba razmotriti: čisto odvajanje između prirodnog i duhovnog svijeta nije bilo očito za ove drevne ljude. Priroda je u isto vrijeme bila nastavak – prije 9. stoljeća, zapamtite – nastavak duhovnog svijeta. Čovjek je već u grčko doba uveo vlastito 'Ja' u svoj pogled na svijet, koristeći mišljenje. Rafael je slikao – iskazao je to u gornjem dijelu platna na slici kasnije nazvanoj 'Rasprava' iako se svakako ništa nije raspravljalo – i izveo ženski lik iz simboliko tog vremena uz moto: DIVINARUM RERUM NOTITIA = .božanski komentar. Uglavnom prije 9. stoljeća pogled na svijet uključivao je 'božanski napisan komentar' , a priroda je bila poput vala božanskog svijeta koji se protezao dolje do mjesta gdje se čovječanstvo našlo.
Vraćajući se još jednom u 9. stoljeće, dolazimo do imaginacije koju treba razmotriti: čisto odvajanje između prirodnog i duhovnog svijeta nije bilo očito za ove drevne ljude. Priroda je u isto vrijeme bila nastavak – prije 9. stoljeća, zapamtite – nastavak duhovnog svijeta. Čovjek je već u grčko doba uveo vlastito 'Ja' u svoj pogled na svijet, koristeći mišljenje. Rafael je slikao – iskazao je to u gornjem dijelu platna na slici kasnije nazvanoj 'Rasprava' iako se svakako ništa nije raspravljalo – i izveo ženski lik iz simboliko tog vremena uz moto: DIVINARUM RERUM NOTITIA = .božanski komentar. Uglavnom prije 9. stoljeća pogled na svijet uključivao je 'božanski napisan komentar' , a priroda je bila poput vala božanskog svijeta koji se protezao dolje do mjesta gdje se čovječanstvo našlo.
Divanarum Rerum Notitia (Vignette)
Causarum Cognitio (Vignette)
Čitava ta ideja, kao što sam spomenuo, gurnuta je natrag na Istok, a odjek je ostao u imaginaciji, poput oporuke iz 4. post-atlantske epohe koju je naslikao Rafael. Tih dana na jugu se raspravljalo da se Kristovo kraljevstvo uspostavi na fizičkoj razini kao pravo carstvo moći. Papa Julije II je čak, kao i druge slične osobnosti, na svojoj zastavi napisao ono što je stvarno želio. Stvarno je želio to utemeljiti, što se nije moglo dogoditi, jer je došao Luther, kao i Calvin i Zwingli. Želio je stvoriti temelje za Kristovo carstvo na ovom svijetu. Nije se usudio to reći. Obično se to kod takvih osobnosti može vidjeti kao nešto ezoterično. Julije II se nije usudio proći kroz Italiju kao zapovjednik, da bi upregnuo Talijane u svoje carstvo. Rekao je drugačije. Rekao je da ide kroz Italiju kao zapovjednik kako bi oslobodio talijanski narod. To je ono što je rečeno. U kasnijim vremenima govorilo se da nešto treba učiniti da se narod oslobodi, a to je samo skrivalo pravi cilj. Međutim, u to su vrijeme mnogi vjerovali da je Julije II prošao kroz Italiju kako bi oslobodio odvojene talijanske nacije. To mu nije padalo na pamet, jednako malo kao što je padalo, ili je uopće moglo pasti na pamet Woodrow Wilsonu, da oslobodi neke narode.
Sada, vidite, ovdje imamo ovu veliku granicu, moglo bi se reći, između dva vremenska razdoblja: potisak unatrag na sve južno. U ovome je zadržana podjela u pogledu svjetonazora u grčko vrijeme. Bilo je jasno sljedeće: ono što je strujalo kroz prirodu kao djela umrlih više nije bilo prisutno kada su ljudi u sebi razvili duhovne moći, otkrivajući ih u svojim dušama; to tada ne postaje DIVINARUM RERUM NOTITIA, ne nešto 'zapisano kao božanska stvar', nego postaje CAUSARUM COGNITIO – i postiže 'izravno znanje o uzrocima u svijetu'. Ovdje treba paziti da se kao ishod ne želi interpretacija prirode u njenoj ukupnosti. Da bi se došlo do ideje o prirodi – ovaj Julije II osjetio se ponukanim da vikne gromoglasnim riječima – trebalo je pokrenuti imaginaciju da pokaže da Sunce izlazi, da jutarnji i večernji sjaj postoje kao što postoje i zvijezde, i baš kao što su ljudi činili u 5. post-atlantskoj epohi, to je značilo laganje. Zapravo se poricalo da su duše umrlih unutar Trojstva, što je zapravo bilo nešto što je bilo moguće imaginativno izraziti osvrtom na umrle duše, Davida, Abrahama, Pavla, Petra, i izraziti Sveto Trojstvo. Julije je rekao: ostavite prirodu i stare eone, prikazujte samo najmlađe eone! Želite li se osloniti na sebe? Ako se želite razviti samo kroz ljudske snage, ovisiti samo o onome što je svojstveno fizičkom tijelu, tada dolazite do vanjske znanosti o vanjskoj prirodi ljudi, znanosti samo u onoj mjeri u kojoj ljudsko biće nema veze s beskrajnim prostranstvima svijeta, ali je zaokruženo, isprepleteno unutar granica koje samo postavlja.
Ovo je otprilike ono što je Julije II rekao Rafaelu: ako želite slikati ono što ljudsko biće kroz svoje vlastite duševne sposobnosti zna o čovječanstvu, onda ne smijete slikati ljude iz beskrajne perspektive u prirodi, već ljude uključiti, bez obzira jesu li genijalni ili mudri, u vlastite granice koje su sami napravili. Morate ih uključiti u dvorane da pokažete: iz ovih prostorija u kojima se upravlja svijetom – jer je Julije želio da svijet bude prikazan onakvim kakav bi bio da nije stigao Luther, niti Zwingli, ili bilo koji kalvinist. – Ako želite naslikati svijet kako se njime upravlja iz ovih prostorija, naslikate s jedne strane stvarnost koja postoji u prostranstvu prirode, a s druge strane ono što ljudi mogu pronaći ako potraže snage iz svoje duše. Tada možda nećete slikati prirodu nego slikate ljude u njihovim samo-nametnutim granicama.
Ovo je ono što imamo kada dopustimo da kontrastni aspekt slike djeluje na nas.... takozvana 'Atenska škola'.
Sada, vidite, ovdje imamo ovu veliku granicu, moglo bi se reći, između dva vremenska razdoblja: potisak unatrag na sve južno. U ovome je zadržana podjela u pogledu svjetonazora u grčko vrijeme. Bilo je jasno sljedeće: ono što je strujalo kroz prirodu kao djela umrlih više nije bilo prisutno kada su ljudi u sebi razvili duhovne moći, otkrivajući ih u svojim dušama; to tada ne postaje DIVINARUM RERUM NOTITIA, ne nešto 'zapisano kao božanska stvar', nego postaje CAUSARUM COGNITIO – i postiže 'izravno znanje o uzrocima u svijetu'. Ovdje treba paziti da se kao ishod ne želi interpretacija prirode u njenoj ukupnosti. Da bi se došlo do ideje o prirodi – ovaj Julije II osjetio se ponukanim da vikne gromoglasnim riječima – trebalo je pokrenuti imaginaciju da pokaže da Sunce izlazi, da jutarnji i večernji sjaj postoje kao što postoje i zvijezde, i baš kao što su ljudi činili u 5. post-atlantskoj epohi, to je značilo laganje. Zapravo se poricalo da su duše umrlih unutar Trojstva, što je zapravo bilo nešto što je bilo moguće imaginativno izraziti osvrtom na umrle duše, Davida, Abrahama, Pavla, Petra, i izraziti Sveto Trojstvo. Julije je rekao: ostavite prirodu i stare eone, prikazujte samo najmlađe eone! Želite li se osloniti na sebe? Ako se želite razviti samo kroz ljudske snage, ovisiti samo o onome što je svojstveno fizičkom tijelu, tada dolazite do vanjske znanosti o vanjskoj prirodi ljudi, znanosti samo u onoj mjeri u kojoj ljudsko biće nema veze s beskrajnim prostranstvima svijeta, ali je zaokruženo, isprepleteno unutar granica koje samo postavlja.
Ovo je otprilike ono što je Julije II rekao Rafaelu: ako želite slikati ono što ljudsko biće kroz svoje vlastite duševne sposobnosti zna o čovječanstvu, onda ne smijete slikati ljude iz beskrajne perspektive u prirodi, već ljude uključiti, bez obzira jesu li genijalni ili mudri, u vlastite granice koje su sami napravili. Morate ih uključiti u dvorane da pokažete: iz ovih prostorija u kojima se upravlja svijetom – jer je Julije želio da svijet bude prikazan onakvim kakav bi bio da nije stigao Luther, niti Zwingli, ili bilo koji kalvinist. – Ako želite naslikati svijet kako se njime upravlja iz ovih prostorija, naslikate s jedne strane stvarnost koja postoji u prostranstvu prirode, a s druge strane ono što ljudi mogu pronaći ako potraže snage iz svoje duše. Tada možda nećete slikati prirodu nego slikate ljude u njihovim samo-nametnutim granicama.
Ovo je ono što imamo kada dopustimo da kontrastni aspekt slike djeluje na nas.... takozvana 'Atenska škola'.
Atenska škola. (Rim. Vatikan press)
Ova slika, kasnije postala poznata kao 'Atenska škola', često je prebojana tijekom vremena i tako je čovjek koji je stajao u sredini imao svoju knjigu preslikanu 'Etikom' a kasnije 'Vremenom' – to je prebojano čak i kasnije. Slika je na mnoge načine uništena i danas se u Rimu ne može pronaći izvorna slika. U Rafaelovo vrijeme nikada se nije zvala 'Atenska škola', to se dogodilo tek kasnije i tada su se o tome razglabale teorije. To u biti možemo zamisliti ovako: doista svijet se mjeri kroz promijenjenu sliku, kada zavirimo u beskrajna carstva prostora i zamišljamo prirodu, ne običnim osjetilima, već prožetu svime postojećim u vječnosti i u prolaznosti, prožetu onim što je prošlo kroz vrata smrti. Uzimanje znanja iz vlastite duše i predstavljanje toga u svemu što je zajedno, poput ovih mudraca, [ovdje]; nebesko znanje koje se može pronaći samo izgrađeno u nama samima, predstavljeno je u osobnosti koja pokazuje prema gore. Nije potrebna neumjetnička glupost pa da se u ovoj figuri vidi Platon [dolje].
Možete zamisliti sljedeće: gesta ruke koja se diže predstavlja riječ koju izgovara lik s desne strane. Ličnost s desne strane počinje govoriti, kao da je njegov izraz preveden u riječi. Sve što samo po sebi nastaje u ljudskoj duši može se istinski zamisliti samo ako je sadržano u jednom zatvorenom prostoru, gdje čovjek ostaje u sebi. Ako netko unutar sebe traži sliku prirode, tada neće pronaći ništa drugo osim apstraktne slike prirode, slično kao što kopernikanski pogled na svijet predstavlja nešto što nije slika konkretne prirode.
Tako je Rafael preuzeo zadatak od Julija II i stavio ga pred božansko iskustvo koje je moglo živjeti samo od sebe u ljudskoj duši na početku 5. post-atlantske epohe. Ovdje je grupirana sva svjetovna znanost, ali svjetovna znanost uzdignuta do božanskih pojmova, do intelektualnog razumijevanja božanskog. U analizi se pojavljuje sedam slobodnih umjetnosti: gramatika, retorika, dijalektika, geometrija, aritmetika, astronomija i glazba.
Sve do kulminacije možete pronaći cijelu svjetovnu znanost primijenjenu na božansko i kako je to izraženo ljudskom riječju – ovdje su suprotnosti gledanja i govorenja žive – izražene u samoj slici. Neumjetničko, amatersko čavrljanje, na istoj slici je vidjelo cijelu grčku filozofiju. To je nepotrebno i nema nikakve veze s umjetničkim djelom o kojem govorimo i o kojem na kraju želimo istaknuti: pokazuje nam kako ova slika, u smislu tog vremena, predstavlja pravo ljudsko iskustvo – iskustvo koje duša otkriva kada joj je dopušteno da u sebi pronađe mudrost u pogledu čovječanstva.
Imamo više detalja ove slike koje želim pokazati:
Možete zamisliti sljedeće: gesta ruke koja se diže predstavlja riječ koju izgovara lik s desne strane. Ličnost s desne strane počinje govoriti, kao da je njegov izraz preveden u riječi. Sve što samo po sebi nastaje u ljudskoj duši može se istinski zamisliti samo ako je sadržano u jednom zatvorenom prostoru, gdje čovjek ostaje u sebi. Ako netko unutar sebe traži sliku prirode, tada neće pronaći ništa drugo osim apstraktne slike prirode, slično kao što kopernikanski pogled na svijet predstavlja nešto što nije slika konkretne prirode.
Tako je Rafael preuzeo zadatak od Julija II i stavio ga pred božansko iskustvo koje je moglo živjeti samo od sebe u ljudskoj duši na početku 5. post-atlantske epohe. Ovdje je grupirana sva svjetovna znanost, ali svjetovna znanost uzdignuta do božanskih pojmova, do intelektualnog razumijevanja božanskog. U analizi se pojavljuje sedam slobodnih umjetnosti: gramatika, retorika, dijalektika, geometrija, aritmetika, astronomija i glazba.
Sve do kulminacije možete pronaći cijelu svjetovnu znanost primijenjenu na božansko i kako je to izraženo ljudskom riječju – ovdje su suprotnosti gledanja i govorenja žive – izražene u samoj slici. Neumjetničko, amatersko čavrljanje, na istoj slici je vidjelo cijelu grčku filozofiju. To je nepotrebno i nema nikakve veze s umjetničkim djelom o kojem govorimo i o kojem na kraju želimo istaknuti: pokazuje nam kako ova slika, u smislu tog vremena, predstavlja pravo ljudsko iskustvo – iskustvo koje duša otkriva kada joj je dopušteno da u sebi pronađe mudrost u pogledu čovječanstva.
Imamo više detalja ove slike koje želim pokazati:
Atenska škola (lijeva polovica)
Atenska škola (desna polovica)
Ako dopustite da vas još više uvuče, prepoznat ćete da su figure s desne strane povezane sa središnjom figurom koja ulazi u govor; ovdje desno imamo sve što više ovisi o inspiraciji, a lijevo se više dotiče imaginacije i njenog ekvivalenta.
Imamo još jednu sliku središnjih figura:
Imamo još jednu sliku središnjih figura:
Atenska škola (središnje figure)
Predstavljena je suprotnost od gledanja i govorenja. Budimo jasni – sadašnje vrijeme možemo razumjeti samo ako pokušavamo sve više tako gledati u prošlost, što možemo činiti doživljavajući takve slike u umjetničkom smislu. Naše vrijeme je vrijeme u kojem se nešto vraća sebi. U naše vrijeme postoji u Europi povratak – Srednjoj Europi, Sjevernoj Europi, i u određenim raspoloženjima u Zapadnoj Europi – karmičkih veza s europskim razvojem 9. stoljeća. Ovo većini ljudi nije posebno vidljivo, zapravo, uopće nije. Ono što se danas događa, događa se iz nužde, suprotno načinu korištenom da se duhovno shvati kakva je sudbina Europe morala biti u 9. stoljeću. Ono što je u to vrijeme bilo potisnuto natrag na Istok bio je duhovni svijet, pa se sada ponovno mora manifestirati na fizičkom planu.
Raspoloženje 9. stoljeća nakon Krista sada se ponovno pojavljuje u zapadnoj Europi, i srednjoj i sjevernoj Europi. S europskog istoka će se iz strahovitog kaosa razviti nešto, raširivši se u nešto poput raspoloženja koje će nas tajanstveno podsjećati na 16. stoljeće. Tek će iz kombiniranog usklađivanja 9. i 16. stoljeća proizaći misteriji koji donekle mogu dati određeni stupanj jasnoće današnjem čovječanstvu koje se želi uzdići do vlastitog razumijevanja evolucije.
Nevjerojatno je vidjeti kako je u 16. stoljeću sve najtajnovitije i najtajanstvenije u prirodi, čovjek i Bog, vidljivo prikazano izvana u umjetnosti. Svetu tajnu Trojstva našli smo u najsmislenijim slikama svijeta postavljenim pred naše duše. Istodobno se javlja suprotnost – protestantsko evangeličko raspoloženje koje u potpunosti niječe da te svete tajne mogu dijeliti ovo povijesno razdoblje. Povremeno Hermann Grimm, istinski luteranski duh, govori o mislima koje njegovi suvremenici imaju o Kristu, mislima koje cijene kao potpuno dobre u svojim dušama – upravo suprotne Rafaelovom raspoloženju kada je slikao svijet.
Vidite, početkom 16. stoljeća reformacija je nosila evoluciju dalje, koja je postala dio svijeta, čak i u Rimu, u sferi Julija II, papa. Ali kako? Postalo je sudbina svijeta da ljudi žele razmišljati o nadosjetilnim svjetovima kao da su vidljivi, ali vidljivi kroz ljudski razvoj. Kao rezultat toga – Hermann Grimm je to ispravno otkrio – pavlinsko kršćanstvo postalo je poseban problem za Rafaela i njegove suvremenike – da, čak i lik samog Pavla. Može se reći da je do 16. stoljeća kršćanstvo bilo daleko više prožeto onim što bi se moglo nazvati Petrovim kršćanstvom – Petrom koji je nadosjetilni i osjetilni svijet vidio kao nepodijeljene, doživljavajući u osjetilnom svijetu nadosjetilni unutar njega, pronalazeći nadosjetilno u osjetilnom opažaju. Nadosjetilni svijet je iz njega nestao. Ljudi su toga bili svjesni sve do 16. stoljeća. Iskustvo Damaska i tajna koja živi u Pavlu kao vidiocu, i lik samog Pavla, postali su problem. Kao rezultat toga, Rafael je u svom kasnijem razvoju pokušao prikazati i uključiti Pavlov lik u razne slike. Može se reći: s juga se željela uspostaviti reformacija s ciljem da prikaže Pavlovu viziju u svijetu na način na koji sam vam sada iznio, kako je živjela u Rafaelovim slikama koje su nastale nadahnućem Julija II.
Pavao mu je predstavljao problem. To cijenite kada istražujete Pavlov lik na drugim Rafaelovim slikama. Vidite vizualni izraz glazbe sfera u 'Svetoj Ceciliji'.
Raspoloženje 9. stoljeća nakon Krista sada se ponovno pojavljuje u zapadnoj Europi, i srednjoj i sjevernoj Europi. S europskog istoka će se iz strahovitog kaosa razviti nešto, raširivši se u nešto poput raspoloženja koje će nas tajanstveno podsjećati na 16. stoljeće. Tek će iz kombiniranog usklađivanja 9. i 16. stoljeća proizaći misteriji koji donekle mogu dati određeni stupanj jasnoće današnjem čovječanstvu koje se želi uzdići do vlastitog razumijevanja evolucije.
Nevjerojatno je vidjeti kako je u 16. stoljeću sve najtajnovitije i najtajanstvenije u prirodi, čovjek i Bog, vidljivo prikazano izvana u umjetnosti. Svetu tajnu Trojstva našli smo u najsmislenijim slikama svijeta postavljenim pred naše duše. Istodobno se javlja suprotnost – protestantsko evangeličko raspoloženje koje u potpunosti niječe da te svete tajne mogu dijeliti ovo povijesno razdoblje. Povremeno Hermann Grimm, istinski luteranski duh, govori o mislima koje njegovi suvremenici imaju o Kristu, mislima koje cijene kao potpuno dobre u svojim dušama – upravo suprotne Rafaelovom raspoloženju kada je slikao svijet.
Vidite, početkom 16. stoljeća reformacija je nosila evoluciju dalje, koja je postala dio svijeta, čak i u Rimu, u sferi Julija II, papa. Ali kako? Postalo je sudbina svijeta da ljudi žele razmišljati o nadosjetilnim svjetovima kao da su vidljivi, ali vidljivi kroz ljudski razvoj. Kao rezultat toga – Hermann Grimm je to ispravno otkrio – pavlinsko kršćanstvo postalo je poseban problem za Rafaela i njegove suvremenike – da, čak i lik samog Pavla. Može se reći da je do 16. stoljeća kršćanstvo bilo daleko više prožeto onim što bi se moglo nazvati Petrovim kršćanstvom – Petrom koji je nadosjetilni i osjetilni svijet vidio kao nepodijeljene, doživljavajući u osjetilnom svijetu nadosjetilni unutar njega, pronalazeći nadosjetilno u osjetilnom opažaju. Nadosjetilni svijet je iz njega nestao. Ljudi su toga bili svjesni sve do 16. stoljeća. Iskustvo Damaska i tajna koja živi u Pavlu kao vidiocu, i lik samog Pavla, postali su problem. Kao rezultat toga, Rafael je u svom kasnijem razvoju pokušao prikazati i uključiti Pavlov lik u razne slike. Može se reći: s juga se željela uspostaviti reformacija s ciljem da prikaže Pavlovu viziju u svijetu na način na koji sam vam sada iznio, kako je živjela u Rafaelovim slikama koje su nastale nadahnućem Julija II.
Pavao mu je predstavljao problem. To cijenite kada istražujete Pavlov lik na drugim Rafaelovim slikama. Vidite vizualni izraz glazbe sfera u 'Svetoj Ceciliji'.
Rafael: Sveta Cecilija (Bologna, umjetnička galerija)
Naravno, izražen je netočno. Lijevo u kutu, praktični je oblik Pavla. Rafael je na slikarski način izradio studiju Pavla. Pavao je stalno predstavljao problem. Zašto? – Zato što Pavlova potraga izvire iz njegove nutrine kao ljudske individualnosti iz koje nastoji vidjeti, prodrijeti pogledom. Ovdje to vidimo u njegovom cijelom stavu, u njegovoj gesti: Pavao kao tragalac sudjeluje u nečemu što je drugima samo po sebi jasno. On razvija obje strane, dakle, ako se svede na njega, on drugačije pokazuje kršćansku objavu. Kako Pavao razumije – vidite to ovdje, kako Pavao podučava – to je za Rafaela postao problem.
Sada imamo još jednu sliku: Pavao govori u Ateni.
Sada imamo još jednu sliku: Pavao govori u Ateni.
Rafael: Propovijed Pavla Atenjanima (London, Muzej Kensington)
Možete vidjeti kako je Rafael proučavao Pavla. Što je za njega postao Pavao? – Heroj, duhovni heroj reformacije koji je trebao uspjeti s juga, ali nije uspio. Taj je impuls potisnut, a kasnije je jezuitizam s juga stavljen na mjesto reformacije – o tome drugom prilikom. Pavao je trebao uspostaviti Kristovo kraljevstvo na Zemlji kako je to predvidio Julije II.
Sada okarakterizirajmo za sebe dvije Pavlove glave, koje sada imamo pred sobom i dopustimo da stvarno djeluju na nas.
Sada okarakterizirajmo za sebe dvije Pavlove glave, koje sada imamo pred sobom i dopustimo da stvarno djeluju na nas.
Pavlova glava iz Svete Cecilije.
Riječ je o glavama koje je proučavao Rafael, a u kojima je kroz fizionomiju želio prikazati pogled koji prodire u tajne kršćanskog duhovnog svijeta, u duhovne tajne koje omogućuju riječima da se te tajne izvana izreknu; u Pavlu imamo poveznicu između svijeta uzroka i svijeta u koji imaju pristup samo oni s blagoslovljenim pogledom na nadosjetilni svijet. Pavao gleda i poučava, poveznica između svijeta 5. post-atlantske epohe i drevnog duhovnog vremena. Podsjetite se na razmatranje Pavlove fizionomije, Pavlove gestikulacije sve do pokreta prstiju – ovdje je podignuta samo ruka – i podsjetite se na....
Pavlova glava iz Pavlove propovijedi Atenjanima.
... podsjetite se na to, i zatim još jednom pogledajte lik u takozvanoj 'Atenskoj školi':
Atenska škola, središnji likovi.
... i usporedite to s dvije Pavlove glave koje smo gledali s glavama ovdje s vaše desne strane i imate takvu osobnost u kojoj je gledanje postalo riječi, moglo bi se reći: zato što je Pavao, koji je izrastao iz viđenja misterija u Damasku i postao govornik kršćanstva, sklopio pakt kompromisa s onim što se može naći u Causarum Cognitio kada je iskustvo kauzalnog svijeta uzdignuto u odnos mogućeg iskustva božanskih stvari. Kao rezultat toga doživjet ćete nešto poput stalne 'Signature' koja se provlači kroz 'Camera della Segnatura' kada gledate preko slike koja je kasnije nazvana 'Rasprava', do onoga što se naziva 'Atenska škola'. U 'Raspravi' je istina, duhovna istina u prostoru ispunjenom prirodom; bacajući pogled na drugi, suprotni zid, pa suputnici i vizionari nailaze na Pavla učitelja koji ukazuje na svjetovno učenje iz kojega može nastati sve što ljudska duša može pronaći u sebi. Gledajući fresku, koja je takozvana 'Atenska škola':
Atenska škola (Rim, Vatikan press)
... tako se pronalazi duša koja živi u središnjoj figuri sa sadržajem koji je oslikan na suprotnoj freski:
Rafael. Rasprava. (Camera della Segnatura)
... onda se otprilike ima povezanost. Uzmite jedan zid – sve što je u duši, sve što se ne vidi osim kao vanjski tjelesni aspekt, upravo taj aspekt se otkriva na suprotnom zidu, na fresci takozvane 'Rasprave'.
Htio bih reći: ako ste mogli pogledati u duše ovo dvoje ljudi naslikanih na jednom zidu, onda ćete vidjeti što živi u dušama ovo dvoje ljudi na suprotnom zidu, na fresci. Više o ovome kasnije.
Htio bih reći: ako ste mogli pogledati u duše ovo dvoje ljudi naslikanih na jednom zidu, onda ćete vidjeti što živi u dušama ovo dvoje ljudi na suprotnom zidu, na fresci. Više o ovome kasnije.