.Danas bih vam želio iznijeti nešto o promjenama u poimanju Krista, s raznih gledišta u određenom vremenskom razdoblju. U određenom smislu može se govoriti o utjecaju otajstva Golgote na sva područja kulture, i kroz otajstvo Golgote može se dobiti ispravna ideja o tome što se događalo u evoluciji Zemlje ako je moguće neovisno, za pojedina područja kulture, razmotriti njegov utjecaj.
I u razvoju umjetnosti zaista se može govoriti da je misterij Golgote utjecao na općenito napredovanje čovječanstva i donio značajne promjene. Ali nećete se moći pomiriti s tim mislima ako se ne skrene pozornost na određene, ja bih rekao intimnosti razvoja umjetnosti kod razvoja pojedinih umjetnosti.
Istražujemo li kada je europsko čovječanstvo počelo prikazivati Kristov lik, uvijek iznova dolazimo do zaključka da je pokušaj umjetničkog prikazivanja Kristova lika zapravo učinjen tek od onog trenutka u evoluciji kad su se evanđelja doživjela kao doslovna percepcija kršćanstva, kada su određene vijesti izdvojene iz evanđelja, iz evanđeoskih predaja, kroz mjere Crkve, koje su tada smatrane apokrifima. Kada je osnova evanđeoske literature bila spremna i kada je ono što je napisano u evanđeljima donekle ušlo u umove ljudi, na zapadu je počela čežnja da se umjetnički prikažu prizori i likovi koji se nalaze u evanđeljima.
U svakom slučaju, to je nešto što ne treba izgubiti iz vida. Prije nego što su evanđelja dovršena i prenesena u umove onih koji su se nazivali kršćanima, prezentacija je bila ograničena na ono što vidite kao signaturu, kao što vidite ovdje na slajdu, Kristov monogram:
Kristov monogram na jednom epitafu, 5-6. stoljeće
U sredini vidite X i P, tj. Chi i Rho, što je ujedno i nakošeni križ s Rho.
Ili u obliku sličnom onome što vidite ovdje:
Ili u obliku sličnom onome što vidite ovdje:
Krist monogram na jednom sarkofagu, 5-6. stoljeće
Ili u kombinaciji s životinjskim figurama:
Krist monogram između dvije golubice na jednom sarkofagu, 5-6. stoljeće
Ili u modificiranom obliku kakvog imamo ovdje:
Krist monogram na ruševinama bazilike
To je ono na što su se ljudi ograničili tijekom tog vremena, tijekom kojeg se masa materijala u evanđeljima sjedinjavala i postupno prodirala u ljudske umove, tako da se stvarnom slikovitom prikazu svete povijesti može govoriti tek kao da potječe od 2 ili 3 stoljeća.
Tijekom naših rasprava o umjetnosti ovdje, već sam istaknuo niz stvari na koje se danas iznova moram pozivati u novom kontekstu. Naglasio sam da su prvi prikazi koji su dani, još u potpunosti bili u oblicima starog, antičkog, poganskog razvoja umjetnosti. Ono što je poganstvo razvilo u pogledu umjetnosti jednostavno je prenijeto na sadržaj razvoja kršćanstva. To je iznimno važno. I može se reći: sve do početka 3 stoljeća u zapadnom kulturnom razvoju ništa nije bilo učinjeno nego je to prijenos poganskog, poganski slikoviti način prikazivanja stvari, po prizorima iz evanđelja. Tamo nalazimo da su likovi uz koje su bile vezane kršćanske ideje prikazani na način sličan onom koji je bio uobičajen pri prikazivanju likova iz poganskih mitova.
Danas ćemo se ograničiti na lik samoga Krista. I u tom smislu, u ranim vremenima kada je Krist prvi put prikazan, najčešće nalazimo sliku Dobrog Pastira, koja je u različitim oblicima bila prikazana u staro doba, u pretkršćanskom razdoblju. Ova slika - odabrana kao jedan od brojnih prikaza 'Dobrog Pastira' -
Tijekom naših rasprava o umjetnosti ovdje, već sam istaknuo niz stvari na koje se danas iznova moram pozivati u novom kontekstu. Naglasio sam da su prvi prikazi koji su dani, još u potpunosti bili u oblicima starog, antičkog, poganskog razvoja umjetnosti. Ono što je poganstvo razvilo u pogledu umjetnosti jednostavno je prenijeto na sadržaj razvoja kršćanstva. To je iznimno važno. I može se reći: sve do početka 3 stoljeća u zapadnom kulturnom razvoju ništa nije bilo učinjeno nego je to prijenos poganskog, poganski slikoviti način prikazivanja stvari, po prizorima iz evanđelja. Tamo nalazimo da su likovi uz koje su bile vezane kršćanske ideje prikazani na način sličan onom koji je bio uobičajen pri prikazivanju likova iz poganskih mitova.
Danas ćemo se ograničiti na lik samoga Krista. I u tom smislu, u ranim vremenima kada je Krist prvi put prikazan, najčešće nalazimo sliku Dobrog Pastira, koja je u različitim oblicima bila prikazana u staro doba, u pretkršćanskom razdoblju. Ova slika - odabrana kao jedan od brojnih prikaza 'Dobrog Pastira' -
Mauzolej Gale Placidije, 5. stoljeće, Dobri Pastir, mozaik
veoma podsjeća na oblik u kojem je David prikazan među životinjama. Podsjeća na druge grčke prikaze. I ako se danas ograničimo na lik Krista, na ovoj slici, kako stoji, ima apsolutno antički izraz. Vidimo pokušaj koji je u ovom slikovnom prikazu: dati blago, plemenito lice, kao što je bilo uobičajeno u ona starija vremena, golobrad, s još ne razdijeljenom kosom, mladolik, graciozan. To je bila težnja koja je živjela u svim tim prikazima. Na tim prikazima vidimo kako kršćanski slikovni element ulazi u poganski slikovni element, iz razloga što je na takvim slikama zapravo još uvijek sve poganski slikovno.
U vezi s ovakvim prikazima postavlja se pitanje: gdje je to specifično pogansko u umjetničkom - govorim s čisto umjetničkog stajališta? Koliko god se o umjetnosti pisalo i govorilo, taj pravi korijenski nerv poganskog u umjetničkim prikazima, ako se mogu tako izraziti, nije naglašen. Ako proučavate grčke figure - koliko god možete od onoga što je još uvijek sačuvano - uvijek ćete naći da te grčke figure nisu bile realne u smislu u kojem danas govorimo o realističnom. Grci nisu predstavljali oblike ljudskog organizma kao što bi odgovaralo neposrednoj portretnoj slici bilo kojeg modela, kao što bi uopće odgovaralo pukoj slici ljudskog tijela dok hoda Zemljom; već su Grci na umu imali idealno tijelo. A u ovom idealnom tijelu koje su imali na umu zapravo su utjelovili nešto sasvim drugačije od onoga što ljudsko oko može vidjeti na modelu. Da bismo ispravno razumjeli najvažnije u grčkom oblikovanju tijela, umjetničkom oblikovanju tijela, treba zanemariti ono što oko vidi u oblicima modela, svakako se moramo držati onoga što sam ovdje naglasio prošle godine: da je Grk zapravo oblikovao prema svojim unutarnjim osjećajima, koje je imao u svom tijelu. Mišić nije oblikovao prema obliku kojeg oko vidi, nego kako ga je osjetio, kakav je njegov unutarnji osjećaj bio u vezi pokretljivosti, stezanja, naprezanja mišića. U umjetničkom materijalu izrazio je taj unutarnji osjećaj koji je imao iz svoje tjelesnosti.
Kako je to bilo moguće? - Da, to je bilo moguće samo zato jer su Grci, usmjeravajući svoje misli na ljudsko tijelo, zanemarivali ono individualno-duševno čovjeka, u velikom broju slikovnih ostvarenja. Grk se suzdržao da to uključi. U oblikovanju ljudskog tijela vidio je samo ono što je tjelesno. Ali molim vas, on je na fizičko gledao na takav način da je to fizičko vidio kao rezultat cijelog kozmosa, također kao duhovni rezultat cijelog kozmosa. Kada pogledate figuru Zeusa, figuru Pallas Atene, Apolona, figuru Afrodite, pronaći ćete dušu u njima. Međutim, ove duše koje su unutar fizičkih oblika, nisu pojedinačne ljudske duše, već su to duše koje žive kao rezultat cijelog kozmosa: duše svijeta u ljudskom fizičkom obliku. Moglo bi se reći: ono što je Grk na ovim prostorima smatrao dušom, tražio je izvan čovjeka kao rezultat cijelog kozmosa, na takav način da je zamišljao kako sile kozmosa rade zajedno kako bi proizvele krunu svoje kreativne moći, krunu njihove stvaralačke snage, ljudski organizam. Kako su bile koncentrirane stvaralačke snage cijelog kozmosa, tako su Grci formirali ljudski organizam. U ovom grčkom organizmu, s figurama koje sam naveo, nalazimo koncentrirani izraz onoga što upravlja zakonima koji stvaraju cjelokupnu kulturu, ali i cijelog duhovnog kozmosa: kreativni aspekt kozmosa koncentriran je u ljudskom biću.
Moglo bi se reći da su Grci tako oblikovali tijelo. Da, izgleda čudno; ali ovo što ću reći je mnogo ispravnije nego bi se to moglo pomisliti. Zamislite da ljudsko biće zaspi, tako da je duša, tj. 'Ja' i astralno tijelo, izvan tijela, a tijelo koje je prožeto univerzalnim elementima duše, preuzeto od duše koja pripada kozmosu, dušom koja je izbačena činjenicom da je tijekom zemaljske evolucije u ljudsko biće ušla individualna duša - onda imamo ono što je nadahnulo Grke da razviju posebne ljudske oblike u oblicima koje sam spomenuo. Nije to kao da Grci nisu imali razumijevanja za individualnu dušu, ali još nisu vidjeli ovaj element individualne duše kako prodire u ljudski oblik; ljudski oblik je za njih još bio nešto univerzalno-individualno. I tako se događa, što je prilično čudno, da se individualna duša, posebno ljudski element duše, u grčkoj umjetnosti pojavljuje samo kada Grci ne prikazuju one figure koje su tipične za grčku umjetnost na njenom vrhuncu razvoja. Kada Grk prikazuje Apolona ili Zeusa, Pallas Atenu ili Heru ili Afroditu, on prikazuje nešto tipično; ako ih ne prikazuje, ako prikazuje satire i faune, onda prikazuje ono što pripisuje pojedinom čovjeku, ono što pripisuje duši koja ulazi u tijelo kada se ono probudi i napušta kada zaspi.
Vidite, to je osobitost razvoja poganske umjetnosti u njenom najvišem razvoju u Grčkoj. Specifična ljudska duša još nije u umjetničkim formama kada te umjetničke forme poprimaju idealan tip. S druge strane, ono što djeluje kao ljudska duša, ono što se provlači kroz ljudsku dušu u obliku emocija i impulsa, još uvijek u ovim oblicima, ponajprije u obliku satira i fauna, moglo bi se reći više podsjeća na životinju. Kada su Grci predstavljali Apolona, u Apolonu je još uvijek živjela nad-ljudska, nad-individualna duša. Pomak prema ljudskom nalazimo tek kada Grk prikazuje Merkura, Hermesa. To nalazimo i to puno - to možete proučavati kod tipa Hermesa - kod fauna, kod tipa satira. Moglo bi se reći: grčka umjetnost bila je uvjerena da ljudska duša još nije napredovala to točke u kojoj bi u ljudskom tijelu mogla izraziti vlastite snage, ako to tijelo želi izaći u svoj svojoj ljepoti.
Ako sada idemo dalje iza grčke umjetnosti, ako idemo u orijentalnu umjetnost, onda imamo nešto potpuno kozmičko-univerzalno što dolazi do izražaja u oblicima, tako da je grčka umjetnost bila konačni procvat ovog kozmičkog univerzalizma, s čime se pokušalo ovladati u ljudskim oblicima i kroz njih. Iznimno je važno imati ovo u vidu.
Moglo bi se reći: kao što je Krist postao Spasitelj u odnosu na preostale snage evoluciji, tako je postao Spasitelj i u odnosu na ovaj pogled na umjetnost. Zamislite da je jedan uzvišeniji um postavio pitanje: kako se može idealizirati tako da se izrazi nešto umjetničko, nešto duhovno, nešto ljudsko, kako se može idealizirati ono što se prije usudilo prikazati samo u navedenim odstupanjima od idealnog tipa, u faunu, satiru i tako dalje? Kako se oblikom može dobiti ono specifično ljudsko, kako se može idealizirati ono što se u antici nije htjelo idealizirati, nego se prikazivalo kao općeljudsko, nasuprot božansko-ljudskom? - Ovo pitanje sigurno nikada nije bilo ovako postavljeno na fizičkom planu. Ali je na njega odgovoreno kontinuiranim razvojem umjetnosti. Uglavnom, na njega je odgovorila i ljudska povijest.
Uvijek će biti među iznimno zanimljivim činjenicama to da čovjek u Grčkoj, koji je tako duboko intervenirao u grčki život, da se na neki način sudbina Otkupitelja pripremala u njegovoj vlastitoj sudbini, to da Sokrat tradicionalno ne predstavlja idealan tip Grka, već nešto poput satira ili fauna. Kao da je sama svjetska povijest htjela specifično ljudsko razraditi od pod-čovjeka.
U vezi s ovakvim prikazima postavlja se pitanje: gdje je to specifično pogansko u umjetničkom - govorim s čisto umjetničkog stajališta? Koliko god se o umjetnosti pisalo i govorilo, taj pravi korijenski nerv poganskog u umjetničkim prikazima, ako se mogu tako izraziti, nije naglašen. Ako proučavate grčke figure - koliko god možete od onoga što je još uvijek sačuvano - uvijek ćete naći da te grčke figure nisu bile realne u smislu u kojem danas govorimo o realističnom. Grci nisu predstavljali oblike ljudskog organizma kao što bi odgovaralo neposrednoj portretnoj slici bilo kojeg modela, kao što bi uopće odgovaralo pukoj slici ljudskog tijela dok hoda Zemljom; već su Grci na umu imali idealno tijelo. A u ovom idealnom tijelu koje su imali na umu zapravo su utjelovili nešto sasvim drugačije od onoga što ljudsko oko može vidjeti na modelu. Da bismo ispravno razumjeli najvažnije u grčkom oblikovanju tijela, umjetničkom oblikovanju tijela, treba zanemariti ono što oko vidi u oblicima modela, svakako se moramo držati onoga što sam ovdje naglasio prošle godine: da je Grk zapravo oblikovao prema svojim unutarnjim osjećajima, koje je imao u svom tijelu. Mišić nije oblikovao prema obliku kojeg oko vidi, nego kako ga je osjetio, kakav je njegov unutarnji osjećaj bio u vezi pokretljivosti, stezanja, naprezanja mišića. U umjetničkom materijalu izrazio je taj unutarnji osjećaj koji je imao iz svoje tjelesnosti.
Kako je to bilo moguće? - Da, to je bilo moguće samo zato jer su Grci, usmjeravajući svoje misli na ljudsko tijelo, zanemarivali ono individualno-duševno čovjeka, u velikom broju slikovnih ostvarenja. Grk se suzdržao da to uključi. U oblikovanju ljudskog tijela vidio je samo ono što je tjelesno. Ali molim vas, on je na fizičko gledao na takav način da je to fizičko vidio kao rezultat cijelog kozmosa, također kao duhovni rezultat cijelog kozmosa. Kada pogledate figuru Zeusa, figuru Pallas Atene, Apolona, figuru Afrodite, pronaći ćete dušu u njima. Međutim, ove duše koje su unutar fizičkih oblika, nisu pojedinačne ljudske duše, već su to duše koje žive kao rezultat cijelog kozmosa: duše svijeta u ljudskom fizičkom obliku. Moglo bi se reći: ono što je Grk na ovim prostorima smatrao dušom, tražio je izvan čovjeka kao rezultat cijelog kozmosa, na takav način da je zamišljao kako sile kozmosa rade zajedno kako bi proizvele krunu svoje kreativne moći, krunu njihove stvaralačke snage, ljudski organizam. Kako su bile koncentrirane stvaralačke snage cijelog kozmosa, tako su Grci formirali ljudski organizam. U ovom grčkom organizmu, s figurama koje sam naveo, nalazimo koncentrirani izraz onoga što upravlja zakonima koji stvaraju cjelokupnu kulturu, ali i cijelog duhovnog kozmosa: kreativni aspekt kozmosa koncentriran je u ljudskom biću.
Moglo bi se reći da su Grci tako oblikovali tijelo. Da, izgleda čudno; ali ovo što ću reći je mnogo ispravnije nego bi se to moglo pomisliti. Zamislite da ljudsko biće zaspi, tako da je duša, tj. 'Ja' i astralno tijelo, izvan tijela, a tijelo koje je prožeto univerzalnim elementima duše, preuzeto od duše koja pripada kozmosu, dušom koja je izbačena činjenicom da je tijekom zemaljske evolucije u ljudsko biće ušla individualna duša - onda imamo ono što je nadahnulo Grke da razviju posebne ljudske oblike u oblicima koje sam spomenuo. Nije to kao da Grci nisu imali razumijevanja za individualnu dušu, ali još nisu vidjeli ovaj element individualne duše kako prodire u ljudski oblik; ljudski oblik je za njih još bio nešto univerzalno-individualno. I tako se događa, što je prilično čudno, da se individualna duša, posebno ljudski element duše, u grčkoj umjetnosti pojavljuje samo kada Grci ne prikazuju one figure koje su tipične za grčku umjetnost na njenom vrhuncu razvoja. Kada Grk prikazuje Apolona ili Zeusa, Pallas Atenu ili Heru ili Afroditu, on prikazuje nešto tipično; ako ih ne prikazuje, ako prikazuje satire i faune, onda prikazuje ono što pripisuje pojedinom čovjeku, ono što pripisuje duši koja ulazi u tijelo kada se ono probudi i napušta kada zaspi.
Vidite, to je osobitost razvoja poganske umjetnosti u njenom najvišem razvoju u Grčkoj. Specifična ljudska duša još nije u umjetničkim formama kada te umjetničke forme poprimaju idealan tip. S druge strane, ono što djeluje kao ljudska duša, ono što se provlači kroz ljudsku dušu u obliku emocija i impulsa, još uvijek u ovim oblicima, ponajprije u obliku satira i fauna, moglo bi se reći više podsjeća na životinju. Kada su Grci predstavljali Apolona, u Apolonu je još uvijek živjela nad-ljudska, nad-individualna duša. Pomak prema ljudskom nalazimo tek kada Grk prikazuje Merkura, Hermesa. To nalazimo i to puno - to možete proučavati kod tipa Hermesa - kod fauna, kod tipa satira. Moglo bi se reći: grčka umjetnost bila je uvjerena da ljudska duša još nije napredovala to točke u kojoj bi u ljudskom tijelu mogla izraziti vlastite snage, ako to tijelo želi izaći u svoj svojoj ljepoti.
Ako sada idemo dalje iza grčke umjetnosti, ako idemo u orijentalnu umjetnost, onda imamo nešto potpuno kozmičko-univerzalno što dolazi do izražaja u oblicima, tako da je grčka umjetnost bila konačni procvat ovog kozmičkog univerzalizma, s čime se pokušalo ovladati u ljudskim oblicima i kroz njih. Iznimno je važno imati ovo u vidu.
Moglo bi se reći: kao što je Krist postao Spasitelj u odnosu na preostale snage evoluciji, tako je postao Spasitelj i u odnosu na ovaj pogled na umjetnost. Zamislite da je jedan uzvišeniji um postavio pitanje: kako se može idealizirati tako da se izrazi nešto umjetničko, nešto duhovno, nešto ljudsko, kako se može idealizirati ono što se prije usudilo prikazati samo u navedenim odstupanjima od idealnog tipa, u faunu, satiru i tako dalje? Kako se oblikom može dobiti ono specifično ljudsko, kako se može idealizirati ono što se u antici nije htjelo idealizirati, nego se prikazivalo kao općeljudsko, nasuprot božansko-ljudskom? - Ovo pitanje sigurno nikada nije bilo ovako postavljeno na fizičkom planu. Ali je na njega odgovoreno kontinuiranim razvojem umjetnosti. Uglavnom, na njega je odgovorila i ljudska povijest.
Uvijek će biti među iznimno zanimljivim činjenicama to da čovjek u Grčkoj, koji je tako duboko intervenirao u grčki život, da se na neki način sudbina Otkupitelja pripremala u njegovoj vlastitoj sudbini, to da Sokrat tradicionalno ne predstavlja idealan tip Grka, već nešto poput satira ili fauna. Kao da je sama svjetska povijest htjela specifično ljudsko razraditi od pod-čovjeka.
Kopija po Lizipu (?) Sokrat
I tako vidimo da daljnji napredak u oblikovanju predstavlja, da ono što se još nije probilo u idealno-ljudsko u grčkoj kontra-umjetnosti, u umjetnosti satira i fauna, želi sebi pomoći da se probije želeći zgrabiti ono što se od kozmosa željelo postići kao ljudski oblik. Pojedinac-čovjek provaljuje u ono što je oblikovano u skladu s duhovnim linijama i oblicima dobivenim iz kozmosa. Orijentalne oblike moramo tražiti u kozmičkom; zapadne oblike u individualno-ljudskom.
Dakle, vidimo da se u trenutku kada se želi prevladati pogansko, Kristov kip preobražava na način da, takoreći, ono specifično ljudsko ulazi u kozmičko-tipsko-univerzalno.
Ovdje imamo prikaz Krista
Dakle, vidimo da se u trenutku kada se želi prevladati pogansko, Kristov kip preobražava na način da, takoreći, ono specifično ljudsko ulazi u kozmičko-tipsko-univerzalno.
Ovdje imamo prikaz Krista
Poncijanova katakomba, Rim 6/7 stoljeće, Krist
iz nešto kasnijeg vremena ranokršćanske umjetnosti, već s bradom, dok su mnogi prikazi Krista iz prvih stoljeća bezbradi. Ali vidimo kako se napor više ne sastoji samo u uvođenju kozmičkog u formu, već kako se to kozmičko bori s individualnim koje se probija prema gore. Ovdje još uvijek prevladava kozmičko, ali zapravo prevladava samo kao tradicija. Još uvijek prevladava ono što je preuzeto iz orijentalno-grčkog. I još dugo prevladava. Tek se postupno ono specifično, individualno ljudsko, useljava u te oblike. I tako vidimo da se to događa vrlo postupno.
Na sljedećoj slici moram vam pokazati Krista usred apostola:
Na sljedećoj slici moram vam pokazati Krista usred apostola:
Dominikova katakomba, Rim, 4. stoljeće, Krist i apostoli
Tu se vidi - i to pripada prvim stoljećima - kako se u cijelom rasporedu nastoje zadržati linije koje dolaze iz kozmosa i tako dalje, ali i kako u njih ulazi nešto specifično ljudsko. Upravo zbog toga je nastala ta čudna svađa, koja je od posebne važnosti u ovim starim stoljećima, stara svađa kako treba prikazati Krista: treba li Ga prikazati tako da više odgovara apolonskoj ljepoti, ili Ga treba prikazati individualno-ljudski-duševno. Predstaviti Ga individualno-ljudski-duševno, to će biti nastojanje. I to je sada čudna stvar vidite. Događa se jedna od onih promjena koju smo vidjeli na drugom polju zadnjih dana: predstaviti pojedinca-čovjeka, jednostavno iznijeti ono na što se ranije nije gledalo. To se u najvišem stupnju razvija unutar grčke struje, dok se na zapadu, u latinizmu, oblikuje nastavak onoga što je nekad bilo istočnjačko: oblikovanje određenog kozmičkog tipa. Bilo je to, međutim, u vrijeme kada je razvoj umjetnosti na zapadu bio na izmaku i više nije bilo moguće ispravno predstavljati.
I tako je došlo do toga da je u samom prikazu Kristove forme trijumfirao istočni, orijentalni, bizantski tip, i da nije uveden individualni Krist. Ali budući da je razvoj umjetnosti u to vrijeme išao silaznom putanjom, može se reći da je taj tip degenerirao; nije zadržao uzvišeno dostojanstvo koje mu je orijent želio dati, ali je stekao nešto, moglo bi se reći ljudsko, što vuče prema dolje. Tako je dobio nešto, što je ljudske osobine dovelo do svojevrsne degeneracije. Kosa je raspuštena, brada je poprimila posebne oblike, izraz lica je postao takav da se vidi: nadljudsko-kozmičko je trebalo nadvladati, nadvladati upravo ljudskim. Ali nitko još nije bio u poziciji da ovaj ljudski element stvarno oblikuje u neku vrstu idealnog tipa.
To vidimo kada dopustimo drugim slikama Krista da djeluju na nas, naprimjer čak i ovoj vrlo lijepoj slici Krista,
I tako je došlo do toga da je u samom prikazu Kristove forme trijumfirao istočni, orijentalni, bizantski tip, i da nije uveden individualni Krist. Ali budući da je razvoj umjetnosti u to vrijeme išao silaznom putanjom, može se reći da je taj tip degenerirao; nije zadržao uzvišeno dostojanstvo koje mu je orijent želio dati, ali je stekao nešto, moglo bi se reći ljudsko, što vuče prema dolje. Tako je dobio nešto, što je ljudske osobine dovelo do svojevrsne degeneracije. Kosa je raspuštena, brada je poprimila posebne oblike, izraz lica je postao takav da se vidi: nadljudsko-kozmičko je trebalo nadvladati, nadvladati upravo ljudskim. Ali nitko još nije bio u poziciji da ovaj ljudski element stvarno oblikuje u neku vrstu idealnog tipa.
To vidimo kada dopustimo drugim slikama Krista da djeluju na nas, naprimjer čak i ovoj vrlo lijepoj slici Krista,
Ravenna, San Vitale, 6. stoljeće, Krist s arkanđelima, mozaik
u kojoj još nalazimo veliku ljepotu, nešto kozmičko i univerzalno, ali u što se već pokušalo unijeti ljudsko.
To nam je još jasnije na jednoj od najizrazitijih slika, slici iz Monreala:
To nam je još jasnije na jednoj od najizrazitijih slika, slici iz Monreala:
Monreale, katedrala, 12. stoljeće, Krist u apsidi
Ovo je slika koja ostavlja najveći zamislivi dojam kroz čudesnu snagu mozaika. Ali upravo se u ovoj slici vidi borba dviju struja o kojima sam vam govorio. I upravo zbog te borbe ova slika je jedna od najzanimljivijih stvari koje imamo pred nama.
Sve to spada u opći tijek ljudskog razvoja. Kao u petlji, vidimo individualno kako preskače na istok, kako kozmičko apstrahiranje ide na zapad! - Ako to želite razumjeti, morate se staviti u poziciju duševne suštine koja se nalazi u romanizmu. Razmotrimo što je taj romanizam bio. Morate se osloboditi svega što se danas usađuje u obrazovane ljude, jer oni kroz školu upijaju romanizam, jer cijelo naše obrazovanje zapravo dolazi iz romanizma. Ali ne smije se zaboraviti stvarni sadržaj romanizma, kada promatramo prvi procvat koji je svoj sadržaj dva stoljeća crpio iz Grčke, sve do procvata romanizma pod Julijanskom carskom kućom. Dakle, oko 150 do 200 godine prije otajstva Golgote i onda malo nakon toga, vidimo kako su grčke prikaze, grčku kulturu, preuzeli Rimljani bez fantazije, kako su ti Rimljani bez fantazije prisvojili grčki sadržaj. Ono u čemu je Rim uvijek bio velik je upravo zbog tog osebujnog zaglađivanja, o čemu sam govorio, prijenos apstraktnog kozmičkog na ljudske stvari. U Rimu se pojavio poseban talent za uspostavljanje svjetske dominacije, što je u davna vremena - kada se ovo preklapanje koje se ovdje stvara još nije dogodilo - bila osobitost velikih orijentalnih imperija treće post-atlantske epohe, to je sada prešlo na Rimljane. Svjetska dominacija bila je ideal Rimljana. Ideal Rimskog carstva bio je dovesti cijeli kulturni svijet tog vremena pod vlast Rima. Sadržaj je ovoj rimskoj kulturi dan iz grčke kulture, koji je napredovao do čežnje za stvaranjem nečeg individualnog. Da, među Rimljanima se ta grčka čežnja za stvaranjem nečeg individualnog čak osjećala kao ružna; tako da iako je latinizam primio grčki tip, isprva se opirao jer je htio lijep tip, i jer mu se u početku nije činio lijep nego ružan. Latini su se sjećali starih faunskih i satirskih tipova, koji su ovdje imali biti uzdignuti kao najviša ljudska kvaliteta. Do određene mjere, unutar samog grčkog bića, kozmički tipovi Zeusa, Apolona, Pallas Atene i Afrodite, pali su u dekadenciju; i ono što je prije bilo zastupljeno samo u carstvu ružnoće, uzdiglo se do oplemenjene moralne ljepote kojoj se sada teži.
Činjenica da se na zapadu, počevši od Rimljana, nije razvio sasvim drugačiji tip Krista, samo daljnji razvoj poganskog tipa Apolona, može se samo pripisati činjenici da u Italiji u vrijeme tih stoljeća, umjetnička invencija, sposobnost vlastite umjetničke invencije, nije postojala, jer romanizam je u biti bez fantazije.
Sad možemo dalje. Vidite, onda nalazimo jalova stoljeća, prisvajanje grčkog, ali u isto vrijeme pad u romanizmu. Razdoblje nade ne nastupa ponovno sve do vremena kada se pojavljuje Augustin, koji sada preuzima kršćanstvo iz Grčke. Opet ista pojava: romanizam se sprema uzurpirati duhovnu dominaciju svijeta, ali zauzvrat prisvaja ono što je sadržajno iznjedrila Grčka. Opet ista pojava.
U isto vrijeme Jeronim je prevodio Bibliju na latinski. U Rimu se u stoljećima koja su uslijedila zapravo sve razvijalo tako da se Rim nastojalo učiniti središtem zemaljskog-ljudskog svjetskog poretka. Utiskivanje takve socijalne strukture svijeta, kozmičke, ali sada potpuno apstrahirane, to je ono što se tamo razvijalo. A u umjetnosti - koliko se tada moglo govoriti o umjetnosti - sve do 13. stoljeća ljudi su stalno iznova gradili ono što su htjeli graditi, na temelju sugestija koje su dolazile s istoka. I tako vidimo da to razdoblje završava s oblicima umjetnosti, također i u odnosu na slikovni prikaz samog Krista Isusa, koji nisu donijeli baš ništa novo, nego je grčko-orijentalni tip prenesen na zapad. To je u biti ono što vidimo izraženo kod Cimabue.
Sada, želimo se zadržati na obliku koji je tip Krista preuzeo u 13. stoljeću:
Sve to spada u opći tijek ljudskog razvoja. Kao u petlji, vidimo individualno kako preskače na istok, kako kozmičko apstrahiranje ide na zapad! - Ako to želite razumjeti, morate se staviti u poziciju duševne suštine koja se nalazi u romanizmu. Razmotrimo što je taj romanizam bio. Morate se osloboditi svega što se danas usađuje u obrazovane ljude, jer oni kroz školu upijaju romanizam, jer cijelo naše obrazovanje zapravo dolazi iz romanizma. Ali ne smije se zaboraviti stvarni sadržaj romanizma, kada promatramo prvi procvat koji je svoj sadržaj dva stoljeća crpio iz Grčke, sve do procvata romanizma pod Julijanskom carskom kućom. Dakle, oko 150 do 200 godine prije otajstva Golgote i onda malo nakon toga, vidimo kako su grčke prikaze, grčku kulturu, preuzeli Rimljani bez fantazije, kako su ti Rimljani bez fantazije prisvojili grčki sadržaj. Ono u čemu je Rim uvijek bio velik je upravo zbog tog osebujnog zaglađivanja, o čemu sam govorio, prijenos apstraktnog kozmičkog na ljudske stvari. U Rimu se pojavio poseban talent za uspostavljanje svjetske dominacije, što je u davna vremena - kada se ovo preklapanje koje se ovdje stvara još nije dogodilo - bila osobitost velikih orijentalnih imperija treće post-atlantske epohe, to je sada prešlo na Rimljane. Svjetska dominacija bila je ideal Rimljana. Ideal Rimskog carstva bio je dovesti cijeli kulturni svijet tog vremena pod vlast Rima. Sadržaj je ovoj rimskoj kulturi dan iz grčke kulture, koji je napredovao do čežnje za stvaranjem nečeg individualnog. Da, među Rimljanima se ta grčka čežnja za stvaranjem nečeg individualnog čak osjećala kao ružna; tako da iako je latinizam primio grčki tip, isprva se opirao jer je htio lijep tip, i jer mu se u početku nije činio lijep nego ružan. Latini su se sjećali starih faunskih i satirskih tipova, koji su ovdje imali biti uzdignuti kao najviša ljudska kvaliteta. Do određene mjere, unutar samog grčkog bića, kozmički tipovi Zeusa, Apolona, Pallas Atene i Afrodite, pali su u dekadenciju; i ono što je prije bilo zastupljeno samo u carstvu ružnoće, uzdiglo se do oplemenjene moralne ljepote kojoj se sada teži.
Činjenica da se na zapadu, počevši od Rimljana, nije razvio sasvim drugačiji tip Krista, samo daljnji razvoj poganskog tipa Apolona, može se samo pripisati činjenici da u Italiji u vrijeme tih stoljeća, umjetnička invencija, sposobnost vlastite umjetničke invencije, nije postojala, jer romanizam je u biti bez fantazije.
Sad možemo dalje. Vidite, onda nalazimo jalova stoljeća, prisvajanje grčkog, ali u isto vrijeme pad u romanizmu. Razdoblje nade ne nastupa ponovno sve do vremena kada se pojavljuje Augustin, koji sada preuzima kršćanstvo iz Grčke. Opet ista pojava: romanizam se sprema uzurpirati duhovnu dominaciju svijeta, ali zauzvrat prisvaja ono što je sadržajno iznjedrila Grčka. Opet ista pojava.
U isto vrijeme Jeronim je prevodio Bibliju na latinski. U Rimu se u stoljećima koja su uslijedila zapravo sve razvijalo tako da se Rim nastojalo učiniti središtem zemaljskog-ljudskog svjetskog poretka. Utiskivanje takve socijalne strukture svijeta, kozmičke, ali sada potpuno apstrahirane, to je ono što se tamo razvijalo. A u umjetnosti - koliko se tada moglo govoriti o umjetnosti - sve do 13. stoljeća ljudi su stalno iznova gradili ono što su htjeli graditi, na temelju sugestija koje su dolazile s istoka. I tako vidimo da to razdoblje završava s oblicima umjetnosti, također i u odnosu na slikovni prikaz samog Krista Isusa, koji nisu donijeli baš ništa novo, nego je grčko-orijentalni tip prenesen na zapad. To je u biti ono što vidimo izraženo kod Cimabue.
Sada, želimo se zadržati na obliku koji je tip Krista preuzeo u 13. stoljeću:
Giovanni Cimabue, Raspeće
Ovdje u Cimabueu vidite nešto što, mogu reći, ulazi ravno u dušu iz prošlih stoljeća. Vidite kako tamo još živi ono što je s orijenta preuzeo helenizam. Vidimo kako je na slici Zemlja povezana s nebom, kako je u svojoj biti i nebo aktivno kao što je i Zemlja aktivna. Ali čak i u slučaju raspetog Krista vidimo kako se dvije struje o kojima sam govorio spajaju.
Riječ je o umjetnosti smještenoj u svijet koji sam po sebi ne može biti umjetnički stvaralački, ali koji ipak s istoka dobiva pozitivne poticaje za fantaziju.
Sljedeća slika koju ćemo prikazati već je Giotto:
Riječ je o umjetnosti smještenoj u svijet koji sam po sebi ne može biti umjetnički stvaralački, ali koji ipak s istoka dobiva pozitivne poticaje za fantaziju.
Sljedeća slika koju ćemo prikazati već je Giotto:
Giotto, Raspeće, Assisi, San Francesco
Doslovno možete vidjeti ovu sliku Giotta kako raste iz prethodne. Još uvijek možete vidjeti kako nebo sa svojim bićima surađuje. Ono što se iz univerzalnog u svijetu trebalo oblikovati u zemaljsko još nije sasvim sišlo. Ali vidimo zemaljsko, koje još stidljivo pulsira u tipu grčkog satira i fauna, vidimo kako se uzdiže, širi svoju vlast, idealizira se, potvrđuje ono što je ljudsko. Jer ono što je iz njega htjelo izaći, smjelo se pokazati svijetu tek kad se temeljito kristijaniziralo.
Može se reći: mogu se razlikovati tri stvari. Prvo, oni oblici u kojima živi kozmička duševnost, nalaze se u drevnoj umjetnosti. To potom nalazimo u borbi s ljudskom dušom kod prve pojave kršćanske umjetnosti. U obliku koji imamo pred sobom još uvijek ih vidimo u borbi. Kozmičko je i dalje posvuda - mislim duhovno kozmičko, ne kopernikansko- materijalno- kozmičko, nego duhovno kozmičko - svjetluca posvuda, ali u isto vrijeme stremi odozdo prema specifično ljudsko- duševnom elementu; ono što tijelu iz duše daje oblik, želi sebe odvesti uvis. Dakle, to bi bila druga stvar koju bih morao naglasiti, gdje je to dvoje u sukobu jedno s drugim, gdje se ljudska duša suočava s kozmičkom dušom. I možda kod nijednog drugog umjetnika ne vidimo tu borbu na tako intenzivan način kao kod Giotta. Stoga je u najmanju ruku zanimljivo pogledati tu borbu kod Giotta. S jedne strane Giotto teži tom modelu. Ima u sebi jaku naturalističku crtu. Ali u njemu su još uvijek nespecifični oblici, mogu reći primljeni iz duhovnog svijeta, koji su još uvijek bili potpuno svojstveni Cimabue-u.
Sljedeće slika vidimo još jedno Giottovo Raspeće:
Može se reći: mogu se razlikovati tri stvari. Prvo, oni oblici u kojima živi kozmička duševnost, nalaze se u drevnoj umjetnosti. To potom nalazimo u borbi s ljudskom dušom kod prve pojave kršćanske umjetnosti. U obliku koji imamo pred sobom još uvijek ih vidimo u borbi. Kozmičko je i dalje posvuda - mislim duhovno kozmičko, ne kopernikansko- materijalno- kozmičko, nego duhovno kozmičko - svjetluca posvuda, ali u isto vrijeme stremi odozdo prema specifično ljudsko- duševnom elementu; ono što tijelu iz duše daje oblik, želi sebe odvesti uvis. Dakle, to bi bila druga stvar koju bih morao naglasiti, gdje je to dvoje u sukobu jedno s drugim, gdje se ljudska duša suočava s kozmičkom dušom. I možda kod nijednog drugog umjetnika ne vidimo tu borbu na tako intenzivan način kao kod Giotta. Stoga je u najmanju ruku zanimljivo pogledati tu borbu kod Giotta. S jedne strane Giotto teži tom modelu. Ima u sebi jaku naturalističku crtu. Ali u njemu su još uvijek nespecifični oblici, mogu reći primljeni iz duhovnog svijeta, koji su još uvijek bili potpuno svojstveni Cimabue-u.
Sljedeće slika vidimo još jedno Giottovo Raspeće:
Giotto, Raspeće, (Padova)
Prethodna slika čak nije bila pravi Giotto, možda potječe od nekog drugog. Ovdje vidite Giotta na najizvorniji način. Ovdje vidite nebo koje je još uvijek očuvano, još uvijek doprinosi. Ali već sada možete vidjeti ono što u oblik Otkupitelja unosi nešto od patnje - a to je ono što nas danas uglavnom zanima - u način građenja tijela. Već sada vidimo nešto ljudsko kako ulazi u Njega, što se uopće ne vidi u liku Apolona.
Molim vas, nemojte se uvrijediti zbog ovoga što ću sada reći. U ovom trenutku ne volim to što ću reći, ali to bi značilo da pogrešno procjenjujete činjenične stvari. Jer pravo istraživanje daje nešto vrlo posebno. Kad vidimo da novi element ulazi u stare tradicije u slici kao što je Giottova, idealizacija onoga što su Grci mogli izraziti samo na neidealizirani način u faunu i satiru, idelizacija ljudskog, ako to uočimo kod Giotta, onda Giotta možemo suštinski suprotstaviti njegovom učitelju i majstoru Cimabue, koji je svoju rimsku kulturu još oplođivao s orijenta. Kako to nešto sasvim novo sada ulazi? - Sada dolazimo do onoga što je, kao što sam rekao, teško reći: ono što zapravo ima svoje podrijetlo u Srednjoj Europi, što smo već vidjeli da potječe iz Srednje Europe, širi se preko vanjskih točaka, vanjskih teritorija Europe - to je impuls, novi impuls, da se oblikuje individualna duša. Malo je starorimske krvi, naprimjer, u današnjih Talijana, zaista vrlo malo. Da, puno je u nju teklo - samo proučite povijest, koliko se može proučavati po vanjskim dokumentima - mnogo je teklo te srednjoeuropske krvi: otuda je došlo do oplodnje. Ono što u životu živi kao naturalističko načelo, duhovno naturalističko načelo, nastalo je oplodnjom romanizma, nemaštovitog romanizma, s onim što je izviralo iz Srednje Europe. Romanizam je zapravo velik samo u idejama koje se bave oblikovanjem socijalne strukture u smislu apstraktne kozmologije; ono što se može nazvati državom je, posebno pravi rimski proizvod, nastao iz rimske duhovnosti. Država koja se želi širiti, preslika je onoga što je niknulo u rimskoj glavi kao vlastito.
Idemo na sljedeću sliku, koja je opet Giotto:
Molim vas, nemojte se uvrijediti zbog ovoga što ću sada reći. U ovom trenutku ne volim to što ću reći, ali to bi značilo da pogrešno procjenjujete činjenične stvari. Jer pravo istraživanje daje nešto vrlo posebno. Kad vidimo da novi element ulazi u stare tradicije u slici kao što je Giottova, idealizacija onoga što su Grci mogli izraziti samo na neidealizirani način u faunu i satiru, idelizacija ljudskog, ako to uočimo kod Giotta, onda Giotta možemo suštinski suprotstaviti njegovom učitelju i majstoru Cimabue, koji je svoju rimsku kulturu još oplođivao s orijenta. Kako to nešto sasvim novo sada ulazi? - Sada dolazimo do onoga što je, kao što sam rekao, teško reći: ono što zapravo ima svoje podrijetlo u Srednjoj Europi, što smo već vidjeli da potječe iz Srednje Europe, širi se preko vanjskih točaka, vanjskih teritorija Europe - to je impuls, novi impuls, da se oblikuje individualna duša. Malo je starorimske krvi, naprimjer, u današnjih Talijana, zaista vrlo malo. Da, puno je u nju teklo - samo proučite povijest, koliko se može proučavati po vanjskim dokumentima - mnogo je teklo te srednjoeuropske krvi: otuda je došlo do oplodnje. Ono što u životu živi kao naturalističko načelo, duhovno naturalističko načelo, nastalo je oplodnjom romanizma, nemaštovitog romanizma, s onim što je izviralo iz Srednje Europe. Romanizam je zapravo velik samo u idejama koje se bave oblikovanjem socijalne strukture u smislu apstraktne kozmologije; ono što se može nazvati državom je, posebno pravi rimski proizvod, nastao iz rimske duhovnosti. Država koja se želi širiti, preslika je onoga što je niknulo u rimskoj glavi kao vlastito.
Idemo na sljedeću sliku, koja je opet Giotto:
Giotto, Krist na prijestolju (Rim, Sv. Petar)
Ovdje vidimo Krista. Odabrao sam je jer je Giotto na ovoj slici vjerojatno najviše oduševljen preuzimanjem starog tipa s orijenta. Samo pogledajte to lice, koliko je individualnosti unio u njega! Pogledajte svaki prst na uzdignutoj desnoj ruci, koliko je individualne duše unio u ovu sliku, koliko duhovno- naturalističkog života tu živi u najboljem smislu! Malo pomalo u južnjačku umjetnost ulazi ono što je povezano s orijentalnom prirodom, s kozmološkom orijentalnom prirodom; ovdje ulazi ono što se događa u samoj Srednjoj Europi - vidjeli smo slike - u svojoj čistoći, bez kozmološke suštine, samo iz ljudske duše.
Sljedeća slika je opet Giotto:
Sljedeća slika je opet Giotto:
Giotto, Krštenje Krista (Padova)
I ovdje se još uvijek vidi kako nebo i Zemlja igraju ulogu. Ali ako uzmete u obzir sam Kristov lik: naći ćete kako Giotto nastoji izraziti dušu u božanskom obliku, na samo u licu, u cijeloj figuri, u držanju i pokretima ruku.
Ovdje imamo, opet od Giotta, Posljednju večeru:
Ovdje imamo, opet od Giotta, Posljednju večeru:
Giotto, Posljednja večera (Padova)
Vidite Krista s lijeve strane, koji djelomično dolazi do izražaja kao grčki tip Krista, ali ipak pokušaj da se i ovdje naglasi individualna duša. Svugdje vidimo ovaj utjecaj, i tako vidimo čudnu stvar da struje koje su umjetničke u najeminentnijem smislu, orijentalne i srednjoeuropske još ovisne o starim perzijskim kulturnim impulsima, mogu reći, sastaju se na jednom zapravo neumjetničkom, nemaštovitom tlu koje je predisponirano samo za državnu strukturu.
Još jedan Giotto, Ulazak u Jeruzalem:
Još jedan Giotto, Ulazak u Jeruzalem:
Giotto, Ulazak u Jeruzalem (Padova)
koju sam izabrao da vam pokažem istu pojavu. Upravo kad pogledamo Krista u ovim različitim biblijskim prizorima, vidimo kako Giotto nastoji dušu izraziti na individualan način.
Giotto, Krunjenje trnjem (Padova)
Želim vam približiti ove promjene koje su se kroz stoljeća događale u prikazu samog Krista.
Sada razmotrite prve probne pokušaje koje smo pronašli u drevnoj kršćanskoj umjetnosti. Sigurno, puno toga ovisi o materijalu, ali bitno je da je materijal iskorišten, da je upotrebljiv za te ideje, to je ono što se vidi.
- Sada Giottovo Uskrsnuće:
Sada razmotrite prve probne pokušaje koje smo pronašli u drevnoj kršćanskoj umjetnosti. Sigurno, puno toga ovisi o materijalu, ali bitno je da je materijal iskorišten, da je upotrebljiv za te ideje, to je ono što se vidi.
- Sada Giottovo Uskrsnuće:
Giotto, Uskrsnuće (Padova)
Posvuda ćete naći da je istina ono što sam rekao o spoju dvaju struja. Ali u isto vrijeme vidite intenzitet kojim grčki ideal Krista nastavlja imati učinak, jer se može reći da je on još uvijek posvuda prisutan u pozadini u kreativnim snagama umjetnika.
Sada idemo malo dalje. Sada sam odabrao sliku iz 14. stoljeća od Orcagne, koja prikazuje 'Krista kao suca svijeta':
Sada idemo malo dalje. Sada sam odabrao sliku iz 14. stoljeća od Orcagne, koja prikazuje 'Krista kao suca svijeta':
Andrea Orcagna, Posljednji sud (Firenca)
Iz crkve Santa Maria Novella u Firenci. I ovdje se vidi, dok se i dalje jasno zadržava stari tip, teži se potpunoj individualizaciji, pojavljuju se delikatni duševni elementi.
Već smo u 14. stoljeću. Različite struje razvoja u ljudskoj kulturi kreću se različitim brzinama. Do ovdje još uvijek vidimo ne samo grčki tip Krista kako igra ulogu, već također vidimo nešto od entuzijazma koji je prisutan u orijentalnoj umjetnosti. Mogu reći: sve ove slike još ne izražavaju ono što se kuhalo u rimskoj svjetskoj dominaciji crkve, i s punim opravdanjem - ne govorim to kao kritiku, samo navodim činjenice - iz rimskog svjetovnog prava iz 9. stoljeća. Grčko je zapravo još uvijek živo u umjetnosti, pomiješano s malo srednjoeuropskog.
Od druge polovice devetog stoljeća Rim je vrlo dobro shvaćao da to mora biti tako. Čovjek je znao: mora se zaustaviti, kako sam jednom rekao, ovo istočno biće. Zapad mora biti prožet onim što se želi probiti prema nečem višem, kao iz samih temelja života naroda. Vidimo kako se pojavljuje stav koji sam vam opisao kao slobodan život gradova, ovi slobodni gradovi koji su krenuli iz Srednje Europe i proširili se na razne druge teritorije. Te su kulture slobodnih gradova imale poriv izraziti ono specifično duševno ljudsko. Sada, u devetom stoljeću, ljudi u Rimu su shvatili da moraju uzeti u obzir ovaj europski impuls i to su i učinili. Ali ono što je sada prolazilo kroz institucije univerzalne crkve, ono što je činilo specifično zapadni oblik katolicizma u suprotnosti s onim što je zagrađeno na orijentu, zapravo je našlo poseban izraz u umjetniku koji je umjetnost i slikarstvo učinio stvarno katoličkim, to je divno izrazio Fra Angelico:
Već smo u 14. stoljeću. Različite struje razvoja u ljudskoj kulturi kreću se različitim brzinama. Do ovdje još uvijek vidimo ne samo grčki tip Krista kako igra ulogu, već također vidimo nešto od entuzijazma koji je prisutan u orijentalnoj umjetnosti. Mogu reći: sve ove slike još ne izražavaju ono što se kuhalo u rimskoj svjetskoj dominaciji crkve, i s punim opravdanjem - ne govorim to kao kritiku, samo navodim činjenice - iz rimskog svjetovnog prava iz 9. stoljeća. Grčko je zapravo još uvijek živo u umjetnosti, pomiješano s malo srednjoeuropskog.
Od druge polovice devetog stoljeća Rim je vrlo dobro shvaćao da to mora biti tako. Čovjek je znao: mora se zaustaviti, kako sam jednom rekao, ovo istočno biće. Zapad mora biti prožet onim što se želi probiti prema nečem višem, kao iz samih temelja života naroda. Vidimo kako se pojavljuje stav koji sam vam opisao kao slobodan život gradova, ovi slobodni gradovi koji su krenuli iz Srednje Europe i proširili se na razne druge teritorije. Te su kulture slobodnih gradova imale poriv izraziti ono specifično duševno ljudsko. Sada, u devetom stoljeću, ljudi u Rimu su shvatili da moraju uzeti u obzir ovaj europski impuls i to su i učinili. Ali ono što je sada prolazilo kroz institucije univerzalne crkve, ono što je činilo specifično zapadni oblik katolicizma u suprotnosti s onim što je zagrađeno na orijentu, zapravo je našlo poseban izraz u umjetniku koji je umjetnost i slikarstvo učinio stvarno katoličkim, to je divno izrazio Fra Angelico:
Fra Angelico, Posljednja večera
Tek ovdje, ako razumijemo takve stvari, vidimo zapadni katolički element preliven preko stvari. Razlika između prethodne i ove slike, također između Posljednje večere i ove slike - ogromna je. Jer u ovoj slici živi, kao što živi lijepa umjetnost, zapadni- katolički stav. Vidite oblike koje je misna žrtva poprimila tako potajno ugrađene u kompoziciju slike, kao sjećanje na Posljednju večeru prije Golgote. Ne vidite samo Posljednju večeru prije Golgote, već vidite kontinuirani učinak ove Posljednje večere u katoličkoj misnoj žrtvi, u kompoziciji slike. Katolički osjećaj za Večeru Gospodnju pretočen je u ovoj slici, prije svega u liku Otkupitelja. Tek ovdje Otkupitelj postaje uzor zapadnog svećenstva u umjetnosti. U stvarnosti tamo već je tamo ranije, u vanjskoj stvarnosti.
Dakle, sada vidimo kako je Rimska crkva svjetske dominacije, proširila svoju vlast nad umjetnošću, vrlo odlučno. Za Giotta još možemo reći da je svoju umjetničku ponudu Franje Asiškog iznio iz slobodne individualne duše. Ovdje u Fra Angelicu vidimo onoga koji slika kao što i služi misu u San Marcu u Firenci. Kroz te slike se provlači aura katolicizma. To više nije osobna ponuda, nego crkva slika.
Ništa manje to ne vidite na sljedećoj slici Fra Angelica,
Dakle, sada vidimo kako je Rimska crkva svjetske dominacije, proširila svoju vlast nad umjetnošću, vrlo odlučno. Za Giotta još možemo reći da je svoju umjetničku ponudu Franje Asiškog iznio iz slobodne individualne duše. Ovdje u Fra Angelicu vidimo onoga koji slika kao što i služi misu u San Marcu u Firenci. Kroz te slike se provlači aura katolicizma. To više nije osobna ponuda, nego crkva slika.
Ništa manje to ne vidite na sljedećoj slici Fra Angelica,
Fra Angelico, Raspeće
katolicizam crta u umjetnosti.
Molim vas da vrlo pažljivo pogledate sljedeću sliku, gdje možete vidjeti kako je biće katoličke umjetnosti stvarno u katoličkoj organizaciji, da ona ima učinak da čak i na Posljednjem sudu, snage Katoličke crkve imaju organizirajući učinak sve do u carstvo nadnaravnih bića.
Molim vas da vrlo pažljivo pogledate sljedeću sliku, gdje možete vidjeti kako je biće katoličke umjetnosti stvarno u katoličkoj organizaciji, da ona ima učinak da čak i na Posljednjem sudu, snage Katoličke crkve imaju organizirajući učinak sve do u carstvo nadnaravnih bića.
Fra Angelico, Posljednji sud, središnji dio
Sada nalazimo da se to još povećava s drugim fratrom, čiju bih sliku želio pokazati sljedeću:
Fra Bartholomeo, Krist i četiri evanđelista
Ali ovdje vidimo, rekao bih, treću fazu zanimljivog procesa. Ovdje vidimo da je u igri novo oživljavanje, sada oživljavanje kroz antičku Grčku. To je ono što opet dolazi, antička Grčka.
I tako vidimo kako je Kristov kip, zahvaćen individualiziranom dušom, koja nas danas primarno zanima, vladao neko vrijeme. Uzmite cijeli oblik kako je nastao, od onoga u kojem na početku vladaju kozmičke sile, koji je zatim preuzeo individualnu dušu i sve je više transformirao kroz grčki impuls, vidimo kako se više i više individualizirala. Kako je taj Krist individualiziran, dragi moji prijatelji? Sada vidimo kako je antika nedavno ušla, još uvijek je tu vrlo malo, ali već je tu. To je opet razrada karakterističnog u tipično- lijepo. I to možete stalno primjećivati. Jer to je zapravo tajna renesanse. Dok su ove slike koje ću vam pokazati na kraju, postale polazište za renesansne umjetnike, vidimo da se u renesansnim umjetnicima ponavlja grčko, potpuno obnovljeno; ali ne ulazeći u ono što se dobilo oblikovanjem individualnog.
Ovdje imate Posljednju večere, Andrea del Sarta,
I tako vidimo kako je Kristov kip, zahvaćen individualiziranom dušom, koja nas danas primarno zanima, vladao neko vrijeme. Uzmite cijeli oblik kako je nastao, od onoga u kojem na početku vladaju kozmičke sile, koji je zatim preuzeo individualnu dušu i sve je više transformirao kroz grčki impuls, vidimo kako se više i više individualizirala. Kako je taj Krist individualiziran, dragi moji prijatelji? Sada vidimo kako je antika nedavno ušla, još uvijek je tu vrlo malo, ali već je tu. To je opet razrada karakterističnog u tipično- lijepo. I to možete stalno primjećivati. Jer to je zapravo tajna renesanse. Dok su ove slike koje ću vam pokazati na kraju, postale polazište za renesansne umjetnike, vidimo da se u renesansnim umjetnicima ponavlja grčko, potpuno obnovljeno; ali ne ulazeći u ono što se dobilo oblikovanjem individualnog.
Ovdje imate Posljednju večere, Andrea del Sarta,
Andrea del Sarto, Posljednja večera
koja je u Firenci. Opet lijepe figure; nešto od svijesti o kozmičkom što su Grci još imali, donoseći nešto od tradicija kozmičkog natrag u figure; samo iz tradicije, ne više iz neposredne percepcije, neposrednog osjećaja, kao što je to bilo kod Grka. To ovdje nalazimo; to se razvija i postaje Rafael, Leonardo da Vinci, Michelangelo. Možete vidjeti da se razvija nešto što je specifično za Leonarda da Vinci, na ovoj slici, Kristovo krštenje, Verrochia, Leonardova učitelja:
Verrocchio/Leonardo, Krštenje Kristovo
Isti motiv kod Masolina, iz istog razdoblja:
Masolino, Krštenje Krista
Sada želim ponovno umetnuti Giottovu sliku 'Krštenje':
Giotto, Krštenje Krista
Pogledajte ovo krštenje, gdje još uvijek imate borbu između dva principa, bez grčkog utjecaja, to jest, bez starogrčkog, bez antičkog utjecaja, i novog grčkog utjecaja, kršćanski utjecaj je posebno jak.
Sada ponovno prikazujemo druge dvije slike:
Sada ponovno prikazujemo druge dvije slike:
Verrocchio, Krštenje Krista
Masolino, Krštenje Krista
Vidite kako renesansa funkcionira. Iz Verrocchia nastaje Leonardo; možda je i Leonardo radio na ovim slikama. Sada bih za kraj pokazao još dvije slike, na kojima bi se moglo vidjeti što je došlo sa sjevera, iz Srednje Europe i kako je sve to pomiješano s ostalim što sam vam pokazao. Ovdje imamo čisti sjeverni proizvod, Dürerov Čovjek boli, Krist:
Dürer, Čovjek boli
Ovdje imamo nastojanje bez kozmičkog aspekta: čovjek u Kristu.
Ako je Fra Angelico izlio katolički element u svoje umjetničko djelo - ovdje vidimo pobunu protiv svjetske dominacije; ovdje vidimo ono što želi oblikovati Krista iz ljudske individualnosti. Ovdje samo jedna osoba radi na slici. Kad je fra Angelico slikao u crkvi San Marco u Firenci, cijeli je katolički duh slikao s njim. Ovdje radi jedan čovjek iz svoje biblijske predodžbe. To je ostalo fiksirano u tom vremenu. Renesansa je došla kasnije; ali se pomaknula prema jugu, što se pomiješalo s ostalim strujama.
Imam još jednu sliku, 'Krist na križu', Dürer,
Ako je Fra Angelico izlio katolički element u svoje umjetničko djelo - ovdje vidimo pobunu protiv svjetske dominacije; ovdje vidimo ono što želi oblikovati Krista iz ljudske individualnosti. Ovdje samo jedna osoba radi na slici. Kad je fra Angelico slikao u crkvi San Marco u Firenci, cijeli je katolički duh slikao s njim. Ovdje radi jedan čovjek iz svoje biblijske predodžbe. To je ostalo fiksirano u tom vremenu. Renesansa je došla kasnije; ali se pomaknula prema jugu, što se pomiješalo s ostalim strujama.
Imam još jednu sliku, 'Krist na križu', Dürer,
Albrecht Dürer, Krist na križu, mali drvorez
koja bi trebala pokazati istu stvar.
Ove bi nam stvari trebale pokazati kako se Kristov oblik mijenjao kroz stoljeća. To sam upravo pokazao s ove dvije slike iz kasnijih stoljeća. U daljnjem tijelu ovih razmatranja, ako je moguće, želio bih vam pokazati kako se slike Krista dalje razvijaju. Jer netko bi mogao napisati povijest svijeta od misterija na Golgoti, pukim opisivanjem promjena na slikama koje prikazuju Krista. U tome je izraženo sve što se zaista dogodilo, stvarno je izraženo. A mogli bi ići i u sadašnjost.
Prikazi Krista koji su pokušani u sadašnjosti - prije više godina čak sam vidio cijelu zbirku figura Krista na izložbi, slike su bile jedna odvratnija od druge! Ono što se pokušava u sadašnjosti također je odraz onoga što se događa u sadašnjosti, što je dovelo do sadašnjeg kaosa u kojem živimo. Ako pokušamo - bez ove tendencije o kojoj sam upravo govorio, u stvaranju Kristova lika - ono što se nalazi u tim figurama unijeti u duhovni svijet, plastično, u početku, u prvim pokušajima - slikovito, koliko možemo s našim ograničenim resursima, to također leži u daljnjem razvoju kulture linije, koja je dana u realnosti ljudskog razvoja.
Ove bi nam stvari trebale pokazati kako se Kristov oblik mijenjao kroz stoljeća. To sam upravo pokazao s ove dvije slike iz kasnijih stoljeća. U daljnjem tijelu ovih razmatranja, ako je moguće, želio bih vam pokazati kako se slike Krista dalje razvijaju. Jer netko bi mogao napisati povijest svijeta od misterija na Golgoti, pukim opisivanjem promjena na slikama koje prikazuju Krista. U tome je izraženo sve što se zaista dogodilo, stvarno je izraženo. A mogli bi ići i u sadašnjost.
Prikazi Krista koji su pokušani u sadašnjosti - prije više godina čak sam vidio cijelu zbirku figura Krista na izložbi, slike su bile jedna odvratnija od druge! Ono što se pokušava u sadašnjosti također je odraz onoga što se događa u sadašnjosti, što je dovelo do sadašnjeg kaosa u kojem živimo. Ako pokušamo - bez ove tendencije o kojoj sam upravo govorio, u stvaranju Kristova lika - ono što se nalazi u tim figurama unijeti u duhovni svijet, plastično, u početku, u prvim pokušajima - slikovito, koliko možemo s našim ograničenim resursima, to također leži u daljnjem razvoju kulture linije, koja je dana u realnosti ljudskog razvoja.
Slike Rudolfa Steinera (boje na biljnoj bazi) u maloj kupoli prvog Goetheanuma, Dornach.
Detalj sa središnjim motivom, s dijelom arhitrava
Središnji motiv, Predstavnik čovječanstva između Lucifera i Ahrimana
Središnji motiv, Predstavnik čovječanstva između Lucifera i Ahrimana
Sekcija: Bista Predstavnika čovječanstva
-
Visage Predstavnika čovječanstva, skica olovkom
Rudolf Steiner, Plastična Grupa u drvu
Grupa u drvu, detalj: Predstavnik čovječanstva
-
Grupa u drvu. detalj: glava Predstavnika čovječanstva
Grupa u drvu. detalj: glava Predstavnika čovječanstva
-
Studija glave Predstavnika čovječanstva, plasticin
I dobro se u sadašnjosti jako puno, oplođivati se takvim idejama koje se mogu dobiti iz područja umjetnosti, te i tu malo pokušati vidjeti istinu. Jer u sadašnjosti se obožavaju mnogi idoli, koji se obožavaju jer se nema smisla za stvarno vidjeti istinu.
U ovom trenutku, kada se može reći da se četiri petine svijeta treba ujediniti protiv jedne petine, u trenutku kada se tako nešto prihvaća s ravnodušnošću s kojom se prihvaća, postoji prilično razloga da malo revidiramo koncepte koji su preuzeti iz povijesti.